Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž R-157/2022-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Kesnije Jakovčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J.

V. iz Z., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. B. d.o.o., Z., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u O. društvu Z. & K. u Z., radi nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-123/20-21 od 22. studenoga 2021., u sjednici vijeća održanoj 22. ožujka 2022.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-123/20- 21 od 22. studenog 2021. i predmet se vraća tom sudu na ponovno suđenje te se ostavlja da se o troškovima nastalim u žalbenoj fazi postupka odluči konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Utvrđuje se da Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 6. prosinca 2019. i Odjava tužitelja iz radnog odnosa pred nadležnim zavodima s danom donošenja odluke o otkazu, a prije uručenja tužitelju, nisu dopuštene ni zakonite te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao pa se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na rad i prizna mu sva prava iz radnog odnosa od dana odjave pred nadležnim zavodima 6. prosinca 2019. do vraćanja tužitelja na rad po ovoj presudi, te da plati tužitelju prouzročene troškove ovog parničnog postupka od 2.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. studenog 2021. do isplate u visini prema čl. 29. ZOO-a, a sve to u roku od 15 dana“.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu.

3. Odgovorom na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbe i predlaže da drugostupanjski sud potvrdi pobijanu presudu.

4. Žalba je osnovana.

5. Sud prvoga stupnja odlučio je kao u izreci pobijane presude u bitnome obrazlažući:

- da u situaciji kada poslodavac primijeti javne objave svoga radnika, neprimjerenog sadržaja, na društvenim mrežama, da je u takvoj situaciji obveza poslodavca o takvim objavama na primjeren način upoznati konkretnog radnika i pružiti mu mogućnost da se obrani, a da tuženik u ovom slučaju nije postupio na takav način jer je dva dana nakon vraćene dostave poziva radniku na iznošenje obrane donio odluku o izvanrednom otkazu, čime da je postupio protivno obvezi iz čl. 119. st. 2. Zakona o radu (Nar. nov. 93/14., 127/17., 98/19., dalje: ZR), a da pri tome nisu postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da radniku omogući iznošenje obrane,

- da objave koje je tužitelj javno iznio na društvenim mrežama nisu primjeren način izražavanja, ali da valja imati na umu da je tužitelj bio vozač autobusa, da je rječnik iz objava uobičajen za milje u kojem se tužitelj nalazi, tzv. „blago kočijaški“, da sporne objave ne bi imale istu težinu da su iznesene od strane primjerice direktora prodaje te, sve i da je objavama poslodavcu narušen ugled da bi opisano postupanje moglo biti razlog za eventualno izricanje opomene radniku, a nikako ne za izvanredni otkaz ugovora o radu kako je to tuženik učinio,

- uz što da je sama Odluka o izvanrednom otkazu manjkava i nepotpuna jer da poslodavac uopće ne iznosi konkretne objave tužitelja koje štete ugledu društva niti objašnjava na koji način.

6. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ovaj je sud ocijenio osnovanim pozivanje na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-i povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. toga Zakona, zbog kojih povreda se ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

7. Odredbom čl. 119. st. 2. ZR, kako pravilno navodi i sud u pobijanoj odluci, prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu poslodavac je dužan omogućiti radniku iznošenje obrane, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Suprotno shvaćanju suda prvoga stupnja, kada je povreda radne obveze zbog koje je otkazan ugovor o radu počinjena putem društvenih mreža, na način dostupan svima, a odluka o otkazu je donesena isključivo jer je tužitelj na društvenim mrežama iznosio uvredljiva mišljenja o poslodavcu, to, prema stavu ovoga suda, u takvoj situaciji postoji opravdani razlog da poslodavac ne omogući radniku iznošenje obrane pa čak i da odustane od prvotne odluke da se radniku omogući iznošenje obrane. Stoga se tuženiku kao poslodavcu kao otegotna okolnost ne može stavljati na teret to što nije ponavljalo dostavu poziva za obranu. Ovo tim više jer se dostava poziva za iznošenje obrane vratila s naznakom da je tužitelj nepoznat na adresi (list 24), a radnik je taj koji poslodavca pravovremeno mora informirati o promjeni adrese te ne postoji obveza poslodavca istraživati je li radnik ili nije postupio u skladu s tim, a osobito nema obvezu ispitivati je li pošta vratila pošiljku s pravilnim razlogom neuručivanja ili ne, uz što sve je tuženiku ponavljanjem dostave poziva na davanje obrane prijetila opasnost proteka roka za donošenje odluke kakva je predmetna. Time je pogrešno shvaćanje suda prvoga stupnja vezano uz pravo na obranu u konkretnom slučaju.

8. Dalje valja reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske, u odluci poslovni broj U-III- 4441/17 od 10. ožujka 2020., pozivom na brojna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava na koja je ukazano u toj odluci, u predmetu slične činjenične i pravne osnove (podnositeljica ustavne tužbe dobila je otkaz zbog iznošenja komentara na račun poslodavca na društvenoj mreži F.), izrazio shvaćanje da je u predmetima kakav je i ovaj, u svrhu donošenja pravilne i zakonite odluke potrebno, na temelju činjenica svakog pojedinog slučaja, odgovoriti na slijedeće: (1.) kakva je bila priroda spornih izjava te koji je bio motiv za postupanja radnika, (2.) vjerodostojnost izjava radnika, (3.) mogu li se izneseni komentari smatrati štetnim za ugled poslodavca, (4.) je li postojao javni interes za iznošenje komentara na način da su dostupni svima, a ne samo ograničenom borju ljudi, (5.) i je li sankcija tuženika, u vidu izvanrednog otkaza, s obzirom na odgovor na prethodna putanja bila razmjerna stupnju ozbiljnosti spornih komentara podnositeljice, odnosno je li donošenjem odluke o izvanrednom otkazu postignuta pravična ravnotežu između tuženikovog prava na čast i ugled i prava tužitelja na slobodu mišljenja i izražavanja misli?

9. Pobijana odluka ne sadrži obrazloženje, odgovor, u odnosu ni na jedno od ovih pitanja. Dapače, pobijana odluka ne sadrži ni utvrđenje o točnim navodima koje je tužitelj javno iznosio na društvenim mrežama, u nespornim objavama, preslika kojih se nalazi u spisu. Obrazlaganje nedopuštenosti odluke o otkazu svodi se na nalaženje opravdanja za tužitelja svrstavanjem tužitelja u određene društvene krugove čije bi se ponašanje ovoga tipa, po shvaćanju suda prvoga stupnja, trebalo smatrati uobičajenim i „normalnim“ te time ograničavajućim za poslodavca u smislu autonomnosti davanja odluke o otkazu, koje shvaćanje je pogrešno.

10. Prema shvaćanju ovoga suda radniku se ne može priznati pozivanje na beziznimnu primjenu prava na slobodu izražavanja samo jer se, kako tužitelj sam navodi u iskazu, radi o vozačima autobusa među kojima je takav način komunikacije uobičajen i kojim imaju „blago kočijaški način izražavanja“. Naprotiv, potrebno je, odgovaranjem na pitanja koja su navedena, suprotstaviti pravo poslodavca na njegov ugled, čast i dobar glas i pravo radnika na slobodu izražavanja imajući na umu konkretne izjave i s obzirom na to je potrebno ocijenit je li ili nije došlo do povrede radne obveze i je li ili ne nakon povrede nekog od tih dvaju jednakovrijednih prava uopće moguć nastavak radnog odnosa između radnika i poslodavca.

11. Zaključno, točno je da u odluci o otkazu nije točno navedeno koje izjave poslodavac smatra uvredljivim. No odluka u otkazu u kojoj se poslodavac kao razlog otkaza poziva na činjenicu da je na društvenim mrežama radnik iznosio izjave koje su uvredljive i sramotne za poslodavca i koje štete i narušavaju ugled društva dostatno je obrazložena i daje poslodavcu pravo da te svoje razloge detaljno dokaže tijekom postupka. Dakle, odluka o otkazu je pisano obrazložena (čl. 120. st. 3. ZR) čime je zadovoljen uvjet forme, a je li obrazloženje dovoljno detaljno ili je pak potrebno u postupku dokazati nedovoljno obrazložene razloge otkaza, ne utječe samo po sebi na nedopuštenost otkaza.

12. Kako zbog rečenih povreda nije moguće ispitati pravilnost primjene prava odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke (čl. 369. st. 1. ZPP).

13. S obzirom da je ukinuta odluka o glavnoj stvari ukinuta je i odluka o troškovima postupka jer odluka o tom sporednom dijelu zahtjeva zavisi o odluci o glavnoj stvari (čl. 380. točka 3. ZPP).

U Zagrebu 22. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan