REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1601/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. J. iz O., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. Š., I. K. i I. K. u 1 2
O., protiv tuženice J. C. iz O., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik J. F., odvjetnik u O., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-425/18-2 od 17. svibnja 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-232/17-11 od 20. prosinca 2017., u sjednici održanoj 22. ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženoj da tužiteljici prizna pravo vlasništva na nekretnini u O., u stambenoj zgradi ..., koju u naravi čini trosoban stan na IX. katu, a koji se sastoji od tri sobe, blagovaonice, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predstavlja, degažmana i dvije lođe s ukupno 74,56 m2, a koji stan je upisan u zemljišne knjige k.o. O., br. zk. ul. 19214, broj poduloška 58, kao etažno vlasništvo u stambenoj zgradi na označenoj adresi, na kč. br. 6159/4, te da tužiteljici izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini, koju će u protivno zamijeniti ova presuda (toč. I.). Ujedno je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 72.075,00 kn (toč. II.).
2. Presudom suda drugoga stupnja prihvaćena je žalba tuženice i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, te je tužiteljica obvezana tuženici nadoknaditi prouzročene parnične troškove u iznosu od 68.750,00 kn.
3. Protiv presude suda drugoga stupnja pravodobno reviziju je podnijela tužiteljica na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica predlaže da se revizija prihvati, pobijana drugostupanjska presuda preinači i odbije žalba tuženice, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Ujedno podredno tužiteljica predlaže da se predmet vrati drugostupanjskom sudu radi donošenja dopunske presude o supsidijarnom tužbenom zahtjevu tužiteljice za isplatu iznosa od 70.000,00 EUR.
4. U odgovoru na reviziju tuženica poriče sve navode tužiteljice, te predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.
5. Revizija tužiteljice nije osnovana.
6. U konkretnom slučaju je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn (tijekom postupka je utvrđena vrijednost predmeta spora u visini od 440.000,00 kn).
7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tuženice i preinačio prvostupanjsku presudu na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, pri čemu je svoju odluku utemeljio na sljedećim činjeničnim utvrđenjima:
- da je tužiteljica sklopila Predugovor za prodaju predmetnog stana s prodavateljicom Đ. L. 30. kolovoza 2010. i da je platila na ime dijela kupoprodajne cijene iznos od 429.166,00 kn, odnosno protuvrijednost 59.000,00 EUR,
- da se tužiteljica obvezala platiti razliku do pune cijene od 70.000,00 EUR d 1. travnja 2011. i da je ista platila razliku kupoprodajne cijene,
- da je tužiteljica prilikom sklapanja predugovora izjavila prodavateljici da će kupoprodajni ugovor sklopiti tuženica, jer da će stan biti za tuženicu, a jednog dana za njezinu unuku,
- da je kupoprodajni ugovor sklopila tuženica s prodavateljicom Đ. L. 4. svibnja 2011, te da je prodavateljica potpisom ugovora priznala da je cijena u potpunosti isplaćena,
- da je kupoprodajnim ugovorom navedeno da kupac, tj. tuženica stupa u posjed predmetnog stana,
- da se tuženica na temelju tog kupoprodajnog ugovora upisala u zemljišnu knjigu kao vlasnica,
- da je tužiteljica kupila još dva druga stana i da je tuženica upisana kao vlasnica istih.
9. Obzirom na takva činjenična utvrđenja drugostupanjski sud smatra da sporni Kupoprodajni ugovor nije ništetan, a kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud. Okolnost da je tužiteljica isplatila kupoprodajnu cijenu stana, te da je ista prilikom sklapanja Predugovora rekla prodavateljici da će Kupoprodajni ugovor sklopiti tuženica, njezina kći, zapravo predstavlja darovanje imovinskog prava tuženici i to prava na sklapanje konačnog ugovora o kupoprodaji stana.
Drugostupanjski sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi niti o darovanju novca, jer je tužiteljica novac predala prodavateljici, a ne tuženici, pri čemu ugovor o darovanju imovinskog prava ne mora biti sklopljen u pisanom obliku.
10. Nadalje drugostupanjski sud smatra da tužiteljica nije stekla vlasništvo predmetnog stana niti na jedan od načina predviđenih Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP), budući se vlasništvo ne stječe isplatom kupoprodajne cijene odnosno ubiranjem plodova od nekretnine. Niti prestanak „zajedničkog obiteljskog interesa“ ne predstavlja zakonom propisani način prestanka prava vlasništva tuženice, neovisno od toga što su između parničnih stranaka poremećeni obiteljski odnosi. Osim toga, tužiteljica nije ograničila pravo vlasništva tuženice sukladno čl. 34. ZVDSP, a isto tako nije u postupku dokazano da bi parnične stranke sklopile ugovor o nalogu u smislu odredbe čl. 763. do 784. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje: ZOO).
Kako Kupoprodajni ugovor sklopljen između Đ. L. i tuženice nije pobijan na zahtjev tužiteljice ili neke treće osobe, te kako je tuženica na temelju valjanog ugovora upisana u zemljišnu knjigu kao vlasnica, to je neosnovan zahtjev tužiteljice za priznanje prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave.
11. Suprotno tvrdnji revizije iz sadržaja drugostupanjske presude jasni su razlozi zbog kojih je zahtjev tužiteljice odbijen, pa radi toga nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje u reviziji.
12. Tvrdnja tužiteljice da je drugostupanjski sud trebao odlučiti o eventualno kumuliranom zahtjevu za isplatu iznosa od 70.000,00 eura također nije osnovana. Naime, drugostupanjski sud je dopisom upućenim prvostupanjskom sudu 17. svibnja 2018. broj Gž-425/18-3 naložio da prvostupanjski sud formiran poseban spis za eventualno kumulirani zahtjev za isplatu navedenog iznosa, pa će se o tom zahtjevu naknadno odlučivati.
13. Revizijski sud prihvaća pravilnom primjenu materijalnog prava od strane drugostupanjskog suda. Naime, sama činjenica da je tužiteljica sklopila Predugovor s prodavateljicom, da je prilikom sklapanja Predugovora tužiteljica rekla prodavateljici da će Kupoprodajni ugovor sklopiti kao kupac tuženica, te da se tuženica na temelju tog ugovora upisala u zemljišnu knjigu, jasno ukazuju na to kakva je bila volja tužiteljice kod sklapanja Predugovora, kao i da kod sklapanja Predugovora, odnosno kasnije Kupoprodajnog ugovora nije bilo mana volje. Činjenica da je predmetni stan iznajmljivan, te da je tužiteljica ubirala najamninu, također ne ukazuju na to da je tužiteljica vlasnica predmetnog posebnog dijela nekretnine, odnosno da je ista stekla vlasništvo istog na jedan od zakonom predviđenih načina.
14. Uostalom i sama tužiteljica u reviziji potvrđuje da je između parničnih stranaka postojao sporazum da tuženica realizira kupoprodaju na način da sklopi formalno Kupoprodajni ugovor, te da se upiše kao vlasnik stana, a koji stan je tužiteljica namjeravala darovati svojoj unuci Katji. U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije dokazao da bi tuženica prilikom sklapanja Kupoprodajnog ugovora trebala nastupati u ime i za račun tužiteljice, jer da je to bio slučaj tada se tuženica mogla pojaviti kao opunomoćenica tužiteljice. Radi navedenog osnovano drugostupanjski sud smatra da između parničnih stranaka nije došlo do sklapanja Ugovora o nalogu.
15. Tužiteljica u reviziji iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, čime zapravo ukazuje na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog tih razloga reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).
16. Stoga revizijski sud prihvaća pravilnim materijalnopravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju tužiteljica tuženici darovala imovinsko pravo – pravo na sklapanje Kupoprodajnog ugovora, nakon zaključenog Predugovora, i to pravo je tuženica imala u svoje ime, a ne u ime i za račun tužiteljice.
17. Kako nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava valjalo je reviziju tužiteljice odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
Zagreb, 22. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.
