Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-Us-14/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Balenović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. H., zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. studenoga 2021., broj K-Us- 11/2021-23, u sjednici održanoj 22. ožujka 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika K. V.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog V. H. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi V. H. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. i krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. i 2. KZ/11., koja su djela činjenično i pravno opisana u izreci presude, te mu je, na temelju istih propisa za svako od tih djela utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, a na temelju članka 51. KZ/11. optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a primjenom članka 57. KZ/11., izrečena mu je djelomična uvjetna osuda te je određeno da će se od izrečene jedinstvene kazne zatvora izvršiti dio te kazne u trajanju od devet mjeseci (neuvjetovani dio kazne), dok se preostali dio kazne u trajanju od devet mjeseci neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo (uvjetovani dio kazne).

2. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08.

3. Protiv ove presude žalbu je pravodobno podnio optuženi V. H. po branitelju K. V., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da se pobijana presuda preinači na način da se oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. O sjednici vijeća, u skladu s člankom 475. stavkom 2. ZKP/08., obaviješteni su optuženik i njegov branitelj odvjetnik K. V., koji su to u žalbi zahtijevali, kao i državni odvjetnik, time da je sjednici bio prisutan optuženi V. H. i njegov branitelj odvjetnik K.

V., a na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08., sjednica je održana u odsutnosti državnog odvjetnika koji je uredno izvješten o održavanju sjednice.

7. Žalba nije osnovana.

8. Suprotno žalbenim navodima optuženika, izreka pobijane presude nije nerazumljiva, niti je proturječna sama sebi i razlozima presude, a u pogledu odlučnih činjenica vezanih uz postojanja inkriminiranih kaznenih djela i krivnje optuženika prvostupanjski je sud naveo jasne i logične razloge pa stoga u odnosu na te činjenice ne postoji nikakva proturječnost. Osim toga, ne postoji niti proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza, na što optuženik u žalbi također upire.

9. Naime, nije u pravu optuženik kad u žalbi tvrdi da iz izvedenih personalnih i materijalnih dokaza ne proizlazi da je D. D. kritične zgode upravljala svojim vozilom marke Mercedes registarske oznake ZG … brzinom od 84 km/h, na mjestu gdje je brzina kretanja vozila ograničena na 50 km/h, pa smatra da ovaj dio inkriminacije koji se tiče brzine, a zbog koje je terećen da je na ime počinjenog prekršaja iz članka 53. stavka 1. u vezi članka 53. stavka 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19. i 42/20. – dalje: ZOSPC), D. D. naplatio novčanu kaznu u iznosu od 250,00 kuna, bez da joj je uručio primjerak potvrde o naplaćenoj novčanoj kazni, a novac je zadržao za sebe, nije dokazan.

10. Iznoseći naprijed navedenu tvrdnju žalitelj očito zanemaruje svjedočki iskaz D. D., kao i iskaze svjedoka D. D. i Z. B., policijskih službenika PP S.. Naime, svjedokinja D. D., dana 7. siječnja 2021., prilikom ispitivanja od strane Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK), decidirano je iskazala da joj je policijski službenik (optuženi V. Hajtok), nakon što je zaustavio, priopćio da je napravila prekršaj jer je vozila prebrzo, te joj je predočio zaslon na uređaju koji je pokazivao brojku 84, rekavši joj da je brzina tu ograničena na 50 km/h, pri kojemu je iskazu svjedokinja ostala i na raspravi, na ročištu od 24. rujna 2021. Suglasno tome, kako to proizlazi iz sadržaja zapisnika od 8. siječnja 2021., su iskazali i svjedoci D. D. i Z. B., kojima je D. D., svega nekoliko sati nakon počinjenog kaznenog djela, opisala postupanje optuženika te im rekla da joj je isti predočio radar na kojemu je utvrđena njezina brzina te je svjedok B. iskazao da se radilo o brzini od 81 ili 82 km/h, dok je svjedok D. naveo da se radilo o brzini od 84 km/h. Iskaze ovih svjedoka prvostupanjski je sud opravdano cijenio kao vjerodostojne.

11. Prema tome, nije točna žalbena tvrdnja optuženika, da brzina od 84 km/h koja je sadržana u činjeničnom opisu djela kao brzina koja je od strane optuženika predočena D. D. da je upravljala svojim vozilom, ne proizlazi iz izvedenih dokaza, pa stoga u odnosu na ovu činjenicu ne postoji nikakvo proturječje između onog što se s tim u vezi navodi u razlozima presude o sadržaju danih svjedočkih iskaza, i samih tih iskaza, na što isti upire u žalbi.

12. Nadalje, iako optuženik pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka podvodi i to što se u izreci pobijane presude navodi da je potvrdu o naplaćenoj novčanoj kazni sačinio odmah nakon što je D. D. u 13,38 sati nazvala PP S., što je, kako isti smatra, proturječno obrazloženju presude jer iz iskaza svjedoka D. D., policijskog službenika PP S., koji se javio na poziv D. D., proizlazi da on o tome nije obavijestio optuženika, razvidno je da se u ovom slučaju ne radi o proturječnosti između izreke pobijane presude i razloga koji se navode u obrazloženju te presude, već o žalbenoj osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na to kad i gdje je optuženik sačinio potvrdu o naplaćenoj novčanoj kazni, koju žalbenu osnovu će ovaj sud drugog stupnja nastavno ispitati.

13. Isto tako, za ovaj sud drugog stupnja nije prihvatljiva tvrdnja optuženika da u izreci pobijane presude nije opisana radnja izvršenja kaznenog djela iz članka 279. stavka 1. KZ/11., a druga je stvar što žalitelj u žalbi problematizira postojanje djela tvrdnjom da kao službena osoba nije unio neistinite podatke u službenu ispravu (potvrdu o naplaćenoj novčanoj kazni D. D. za počinjeni prekršaj), pa se u njegovom ponašanju ne ostvaruju objektivni i subjektivni elementi inkriminiranog kaznenog djela, na koji način, jednako kao i u prethodnom slučaju, optuženik zapravo dovodi u pitanje pravilno utvrđeno činjenično stanje, o čemu će nastavno biti riječi.

14. Prema tome, žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., nije osnovana.

15. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon jer je, kako navodi, u konkretnom slučaju isključen stjecaj inkriminiranih kaznena djela, u kojem bi se slučaju radilo o prividnom stjecaju, što obrazlaže time da kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. i 2. KZ/11. predstavlja radnju izvršenja kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11.

16. Suprotno tome, prvostupanjski je sud ispravno utvrdio da svako od ovih djela ima svoju samostalnost, jer kad optuženik kao policijski službenik zlouporabi svoj položaj na način da D. D. najprije predočava da je zbog prebrze vožnje počinila prekršaj i da treba platiti kaznu, a potom, na ime te kazne, od nje uzima 250,00 koji novac je zadržao za sebe, a pri tome joj nije dao da potpiše potvrdu o naplaćenoj prekršajnoj kazni niti joj je dao primjerak te potvrde, što je bio dužan učiniti, da bi naknadno, u cilju da prikrije to protupravno postupanje, sačinio krivotvorenu potvrdu o naplaćenoj prekršajnoj kazni, u koju je unio neistinite podatke, razvidno je da se radi o dvije radnje od kojih svaka ima zasebnu kriminalnu aktivnost i kaznenopravnu opstojnost, pa stoga ne može biti riječi, kako to žalitelj smatra, o prividnom stjecaju po osnovi konsumpcije, već o dva kaznena djela počinjena u realnom stjecaju.

17. Što se tiče činjenice o vremenu kad je optuženik sačinio krivotvorenu službenu ispravu koju je isti, kako je optuženik, kako je to navedeno u točki 10., u žalbi doveo u pitanje, treba navesti da iz samog činjeničnog opisa djela ne proizlazi da je isti predmetnu službenu ispravu sačinio „odmah“ nakon što je u 13,38 sati D. D. nazvala operativno dežurstvo PP S., već u neko doba nakon toga, dakle, naknadno, što je prvostupanjski sud u točki 37. u pobijanoj presudi argumentirano obrazložio.

18. Također, za ovaj sud drugog stupnja nije prihvatljiva tvrdnja optuženika da u predmetnoj potvrdi o plaćenoj novčanoj kazni koju je sačinio, nije unio neistinite podatke. Naime, iz izvedenih dokaza je nedvojbeno utvrđeno da optuženik na mjestu gdje je zaustavio vozilo kojim je upravljala D. D. te konstatirao da je počinila prekršaj, tom prilikom istoj nije dao da potpiše potvrdu o naplaćenoj novčanoj kazni, niti joj je predao primjerak te potvrde, dok je u potvrdi koju je u PP S. naknadno napisao, naveo da je D. D. odbila potpisati tu potvrdu, koji podatak, prema tome, nije istinit. Osim toga, kako bi opravdao primljeni iznos od 250,00 kuna, optuženik je to prilagodio upravo onoj odredbi iz ZOSPC koja sankcionira taj prekršaj odnosno visinu te kazne, te je u svojoj obrani naveo da je D. D. rekao da je vozila brzinom od 74 km/h, tako da je u potvrdi neistinito naveo da je počinila prekršaj iz članka 53. stavka 6. ZOSPC, za koji je propisana novčana kazna u iznosu od 500,00 kuna, time da se počinitelj na mjestu događaja može platiti pola te kazne, što iznosi 250,00 kuna koji je od D. D. i primio, koji podatak o počinjenom prekršaju nije bio istinit jer iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da joj je predočio da je vozila brzinom od 84 km/h, u kojem se slučaju radilo o prekršaju iz članka 53. stavka 5. ZOSPC, za koji je propisana novčana kazna u iznosu od 1.000,00 kuna.

19. Osim toga, osporavajući pravilno utvrđeno činjenično stanje optuženik u žalbi dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedokinje D. D., za koju tvrdi da ga je neosnovano prijavila, kao i iskaz svjedoka Z. B..

20. Suprotno stavu žalitelja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravno je prvostupanjski sud iskaz svjedokinje D. D. cijenio kao istinit jer je svjedokinja postupanje optuženika opisala vrlo detaljno, određeno, logično i uvjerljivo, a njezin iskaz je u suglasnosti s iskazima svjedoka Z. D., M. B., Z. B., D. D. te R. G. Š., koji su u pogledu bitnih okolnosti događaja potvrdili vjerodostojnost iskaza D. D..

21. Da je optuženik predmetnu potvrdu o naplaćenoj novčanoj kazni, kako je to iskazala svjedokinja D. D., sačinio naknadno, nakon što je ona pristupila u PP S. kako bi ga prijavila za nezakonito postupanje, nedvojbeno proizlazi i iz sadržaja pisanog izvješće od 8. rujna 2020. koje je optuženik, prije toga, oko 10 sati, podnio svjedoku Z. B., šefu smjene u PP S., u koje vrijeme nije znao da će ga D. D. prijaviti. Naime, u ovom izvješću optuženik je naveo da je prilikom postupanja i mjerenja brzine u mjestu P., K. c. bb, gdje je zbog prebrze vožnje zaustavio i D. D., zbog prekršaja iz članka 53. stavka 1. u vezi članka 56. stavka 6. ZOSPC, B. D. izdao upozorenje, dok je D. D. naplatio novčanu kaznu, međutim, u izvješću nije konstatirao da je i D. D., zbog počinjenog prekršaja, naplatio novčanu, a tvrdnja optuženika da je to propustio učiniti jer ga je u tome omeo razgovor koji je prilikom pisanja izvješća vodio s Z. B., je posve neuvjerljiva, tim više jer svjedoka B. to negira, a prvostupanjski sud nije imao razloga posumnjati u istinitost njegova iskaza.

22. Prema tome, analizom svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobnoj vezi prvostupanjski je sud ispravno utvrdio da je optuženik potvrdu o novčanoj kazni na ime počinjenog prekršaja od strane D. D. u koju je unio neistinite podatke, sačinio kad je istu vidio u PP Samobor, pa je u cilju da prikrije svoje ranije protupravno postupanje, sačinio krivotvorenu potvrdu. Pri tome nije odlučno što D. D., kako to optuženik ističe u žalbi, istog nije vidjela u policijskoj postaji, s obzirom da iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se u to vrijeme nalazio u postaji.

23. Svi daljnji žalbeni navodi optuženika u kojima vrlo opširno elaborira žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u biti se svode na polemiziranje o (ne)prihvatljivosti stavova i zaključaka prvostupanjskog suda, pri kojim navodima, protivno izvedenim dokazima, optuženik ustraje na tvrdnji da ga je D. D. neosnovano prijavila zbog počinjenja inkriminiranih kaznenih djela, što za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljivo.

24. Zbog svega naprijed iznesenog prvostupanjski sud je činjenično stanje u ovom kaznenom predmetu pravilno i potpuno utvrdio te je osnovano zaključio da se u ponašanju optuženog V. H. stječu sva bitna zakonska obilježja kaznenih djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11. i članka 279. stavka 1. i 2. KZ/11., za koja ga je proglasio krivim, pa je žalba optuženika i u tom dijelu neosnovana.

25. Iako se optuženik nije žalio zbog odluke o kazni, budući da žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koja je podnesena u korist optuženika, u smislu članka 478. ZKP/08., u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj je drugostupanjski sud ispitao jesu li pojedinačno utvrđene kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci koje je prvostupanjski sud optuženiku utvrdio za svako od kaznenih djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11. i članka 279. stavka 1. i 2. KZ/11., te izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a potom i izrečena djelomična uvjetna osuda u kojoj je određeno da će od ove kazne zatvora optuženik izvršiti kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, dok preostali dio te kazne zatvora u trajanju od devet mjeseci neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, prestrogo odmjerena kazna.

26. Prilikom izbora vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je optuženiku kao olakotno cijenio raniju neosuđivanost, a otegotno stupanj krivnje koji je, budući da je inkriminirana kaznena djela optuženik počinio kao policijskog djelatnika, vrlo veliki, zatim iskazanu odlučnost i ustrajnost u kriminalnom postupanju te narušeno povjerenje građana do kojeg dolazi ovakvim koruptivnim radnjama od strane službenih osoba.

27. I po ocjeni Visokog kaznenog suda, naprijed navedene kazne zatvora koje je prvostupanjski sud optuženiku utvrdio za svako od inkriminiranih kaznenih djela te izrečena jedinstvena kazna zatvora, a potom i izrečena djelomična uvjetna, s obzirom na neuvjetovani dio kazne zatvora, kao i uvjetovani dio te kazne, je kazna koja je primjerena težini počinjenih kaznenih djela, ličnosti optuženika i svim okolnostima djela. Stoga izrečena kazna nije prestrogo odmjerena, naprotiv, ta kazna predstavlja adekvatnu društvenu osudu optuženika za inkriminirana kaznena djela te će se njome jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, zbog čega će postići sve one ciljeve generalne prevencije predviđene u članku 41. KZ/11., a istodobno ta kazna će utjecati i na optuženika kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, pa će postići i ciljeve specijalne prevencije.

28. Zbog svih naprijed iznesenih razloga, a budući da nije utvrđeno postojanje povreda iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08. na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službeni dužnosti, valjalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 22. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Marija Balenović,v.r.