REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 753/2017-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja A. Ž., OIB: …, iz N., i drugotužitelja T. Ž., OIB: …, iz N., oba zastupana po punomoćniku Ž. A., odvjetniku u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Samoboru, Građansko upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1342/15-2 od 14. prosinca 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj P-4075/2015-7 od 27. svibnja 2015., u sjednici održanoj 22. ožujka 2022.
r i j e š i o j e :
I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1342/15-2 od 14. prosinca 2016. i presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj P-4075/2015-7 od 27. svibnja 2015., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka nastalim povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim su zatražili utvrđenje da su vlasnici nekretnine kč.br. 3040 oranica Loza površine 5643 m2, upisana u zk. ul. 3420 k.o. R. i to svaki od tužitelja u ½ suvlasničkog dijela, te da je tuženica dužna trpjeti upis njihova prava vlasništva u zemljišnim knjigama (točka I. izreke). Ujedno je tužiteljima naloženo platiti tuženici trošak parničnog postupka u iznosu 2.500,00 kn, u roku od 15 dana (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) podnijeli reviziju zbog materijalnopravnog pitanja za koje smatraju da je važno rješavanje ovog spora te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlažu preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je dopuštena i osnovana.
6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Prema odredbi st. 3. toga članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
7. U revizijskom stadiju postupka sporan je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da su dosjelošću stekli pravo suvlasništva, svaki u ½ dijela, na nekretnini opisanoj kao kč.br. 3040 oranica Loza površine 5643 m2, upisana u zk. ul. 3420 k.o., te da je tuženica dužna trpjeti upis njihova prava vlasništva u zemljišnim knjigama.
8. Iz sadržaja podnesene revizije proizlazi da tužitelji postavljaju pravno pitanje:
„da li se u rok stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu računa vremenski period prije 8. listopada 1991.“,
ukazujući na važnost postavljenog pitanja obzirom na shvaćanje nižestupanjskih sudova, a koje je protivno pravnom shvaćanju iznesenom u odlukama Europskog suda za ljudska prava u predmetima Jakeljić protiv Republike Hrvatske broj 22768/12 od 28. lipnja 2016. i Trgo protiv Republike Hrvatske broj 35298/04 od 11. lipnja 2009.
9. Sukladno odredbi čl. 392.a ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.
10. Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.
11. U konkretnom slučaju, nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelji nisu stekli pravo vlasništva dosjelošću na spornoj nekretnini jer nije ispunjena pretpostavka iz odredbe čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 100/04, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09, 153/09, dalje: ZVDSP) kojom se traži pošteno posjedovanje nekretnine tijekom zakonom propisanog razdoblja od 40 godina. Pritom sudovi polaze od utvrđenja da je riječ o nekretnini koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu te za koju se stoga, sukladno odredbi čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.
12. U odlukama ovog suda broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev- 2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/14 od 17. travnja 2018., izraženo je sljedeće shvaćanje:
„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.
Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“
13. Obrazloženje navedenog pravnog shvaćanja polazi od odredbe čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) kojom je stavljen izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.
13.1. Nakon toga je odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.
13.2. Ustavni sud je 17. studenog 1999. ukinuo čl. 388. st. 4. ZVDSP-a iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.)
13.3. U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10.
U tim presuda je zauzeto pravno shvaćanje:
„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“
14. Prema navedenom, pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova protivno je pravnom shvaćanju ovoga, ali i Europskog suda za ljudska prava, iznesenom u navedenim odlukama.
15. Kako proizlazi da su tužitelji posjedovali spornu nekretninu i prije 8. listopada 1991., u nastavku postupka valja ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za ljudska prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.
16. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu raspravljene sve relevantne činjenice, odnosno jesu li u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
17. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.
Zagreb, 22. ožujka 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
