REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 35 Pž-847/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Nikoline Mišković, suca izvjestitelja te Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GLUMINA BANKA d.d. - u stečaju, Zagreb, Andrije Hebranga 11, OIB 82806041381, kojeg zastupa punomoćnica Irena Rada, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Mičin & Partneri d.o.o. Zagreb, Mažuranićev trg 3, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Ratko Žurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate iznosa od 40.583.680,94 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-207/2016-92 od 10. studenoga 2021. i dijela rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-207/2016 od 7. lipnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 22. ožujka 2022.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-207/2016-92 od 10. studenoga 2021. u pobijanim točkama I. i II. njene izreke te se predmet u tim dijelovima vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-207/2016 od 7. lipnja 2016. u pobijanoj točki I. njegove izreke.

III. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski će sud odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od tuženika isplatu iznosa od 40.583.680,94 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 3.375.000,00 kn (točka II. izreke), dok je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.406.250,00 kn (točka III. izreke).

2. Pobijanim rješenjem od 7. lipnja 2016. prvostupanjski sud je odlučio dopustiti preinaku tužbe sadržane u tužiteljevom podnesku od 13. srpnja 2007. jer je zaključio da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

3. Tužbeni zahtjev odnosio se na isplatu novčanog iznosa od 40.583.680,94 kn po osnovi bankarskih garancija broj 441/95 i 477/96. Tuženik je osporio postojanje svojih obveza prema tužitelju proizašlih iz tih garancija, tvrdeći, između ostalog, da bankarske garancije broj 441/95 i 477/96, nisu valjane.

4. Na temelju izvedenih dokaza (dokumentacija, iskazi svjedoka) prvostupanjski sud je utvrdio da bankarske garancije broj 441/95 i 477/96 nisu valjane, budući da ih nisu potpisale za to ovlaštene osobe (čl. 1083. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94; dalje: ZOO).

5. Nakon što je na temelju svih rezultata dokaznog postupka, osobito prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, zaključio da bankarske garancije broj 441/95 i 477/96 ne postoje kod tuženika, prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim u cijelosti.

6. Budući da prema ocjeni prvostupanjskog suda u ovom sporu nije došlo do preinake tužbe, to nema mjestu ni tuženikovom prigovoru zastare dijela utužene tražbine.

7. O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11

– pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

8. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluka iz točaka I. i II. izreke pobijane presude i protiv odluke iz točke I. izreke rješenja o preinaci tužbe od 7. lipnja 2016., zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da ih preinači ili ukine.

9. Tužitelj je u žalbi ponovio razloge koje je iznosio tijekom trajanja postupka pred prvostupanjskim sudom. Tužitelj je tako ponovno istaknuo da su bankarske garancije broj 441/95 i 477/96 valjane. Po njemu, ta činjenica proizlazi iz rezultata izvedenih dokaza. Iz rezultata izvedenih dokaza proizlazi i to da je tuženik evidentirao obveze po garancijama broj 441/95 i 477/96. Tužitelj je zaključio da prvostupanjski sud nije valjano cijenio izvedene dokaze niti je jasno obrazložio svoje stavove. On je nadodao da prvostupanjski sud nije izveo daljnje dokaze radi utvrđenja spornih okolnosti. Tužitelj je istaknuo da je obrazložio visinu tužbenog zahtjeva. On smatra da nije preinačio tužbu. Tužitelj se protivio i odluci o parničnim troškovima.

10. Očitujući se o žalbenim navodima, tuženik je osporio njihovu osnovanost.

11. Tužiteljeva žalba protiv pobijanih dijelova presude je osnovana, dok nije osnovana protiv pobijanog rješenja.

12. Nakon što su pobijana presuda i rješenje ispitani na temelju odredaba čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda u pobijanim dijelovima nije pravilna i zakonita, dok je pobijano rješenje o preinaci pravilno i zakonito.

13. U odnosu na pobijano rješenje:

14. Tužitelj je u podnesku od 13. srpnja 2007., umjesto novčanog iznosa od 31.851.376,22 kn s kamatama, zatražio isplatu novčanog iznosa od 40.583.680,94 kn s kamatama. Budući da je tužitelj očito povećao postojeći tužbeni zahtjev, tu je svakako riječ o preinaci tužbe (čl. 191. st. 1. ZPP-a). Od tuda neosnovanost svih tužiteljevih žalbenih razloga koji se tiču pobijanog rješenja o preinaci.

15. Slijedom navedenog, riješeno je kao u odluci iz točke II. izreke (čl. 380. t. 2. ZPP-a).

16. U odnosu na pobijanu presudu:

17. Tužitelj je u ovoj parnici zahtijevao od tuženika naplatu po bankarskim garancijama broj 441/95 i 477/96 (list 3.-4. spisa).

18. Bankarsku garanciju broj 441/95 od 13. prosinca 1995. u iznosu od 14.938.000,00 kn, izdao je tuženikov pravni prednik (Dubrovačka banka d.d. Dubrovnik) u korist tužitelja na temelju Ugovora o kreditu od 30. studenoga 1995. sklopljenih između tužitelja i 144 radnika tuženikovog prednika. Tom garancijom tuženikov prednik se obvezao na prvi poziv, bez prigovora izvršiti plaćanje po Ugovorima o kreditu od 30. studenoga 1995. sklopljenih između tužitelja i 144 radnika tuženikovog prednika radi kupnje 2.134 redovnih dionica, najviše do iznosa izdane garancije, uvećano za kamate i ostale troškove. Plaćanje po garanciji će se izvršiti ako korisnici kredita ne podmire svoje obveze preuzete po navedenim ugovorima. Rok valjanosti garancije je do 30. srpnja 2001. Garancija je ovjerena s dva potpisa i pečatom tuženikovog prednika.

19. Bankarsku garanciju broj 477/96 od 6. veljače 1996. u iznosu od 2.429.000,00 kn, izdao je tuženikov pravni prednik (Dubrovačka banka d.d. Dubrovnik) u korist tužitelja na temelju Ugovora o kreditu od 23. siječnja 1996. sklopljenih između tužitelja i 65 radnika tuženikovog prednika. Tom garancijom tuženikov prednik se obvezao na prvi poziv, bez prigovora izvršiti plaćanje po Ugovorima o kreditu od 23. siječnja 1996. sklopljenih između tužitelja i 65 radnika tuženikovog prednika radi kupnje 347 redovnih dionica, najviše do iznosa izdane garancije, uvećano za kamate i ostale troškove. Plaćanje po garanciji će se izvršiti ako korisnici kredita ne podmire svoje obveze preuzete po navedenom ugovorima. Rok valjanosti garancije je do 30. srpnja 2001. Garancija je ovjerena s dva potpisa i pečatom tuženikovog prednika.

20. Pozivajući se na to da obveze za koje su izdane bankarske garancije broj 441/95 i 477/96 nisu izvršene, tužitelj je dopisima od 20. srpnja 2001. (list 6. i 11. spisa) zatražio od tuženikovog prednika plaćanje duga po tim bankarskim garancijama. Radi se o dugu (glavni dug i zatezne kamate) u ukupnom iznosu od 31.851.376,22 kn, što je tuženik odbio platiti. Razlog za odbijanje isplate po garancijama tuženik je našao u nevaljanosti bankarskih garancija. Preciznije, on je naveo da te bankarske garancije nisu potpisane od ovlaštenih osoba (dopis, list 58. - 59. spisa).

21. Bankarska garancija propisana je odredbama Zakona o obveznim odnosima i to odredbama čl. 1083. do 1087. ZOO-a.

22. Odredbom čl. 1083. st. 1. ZOO-a propisano je da se bankarskom garancijom banka obvezuje prema korisniku garancije da će mu za slučaj da mu treća osoba ne ispuni obvezu o dospjelosti, namiriti obvezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji.

23. Bankarska garancija je, dakle, ugovor kod kojeg banka ne ispunjava obveze glavnog dužnika iz osnovnog ugovora, već se njome banka obvezuje korisniku garancije da će mu, u granicama iznosa navedenog u garanciji, naknaditi štetu koju korisnik garancije trpi zbog izostanka dužne činidbe dužnika iz osnovnog odnosa. U slučaju neispunjenja nalogodavčeve obveze, banka ispunjava svoju obvezu korisniku garancije.

24. Bitan element valjanosti bankarske garancije je potpis ovlaštene osobe. Prema tome, da bi bankarska garancija bila valjana, između ostalog, mora biti potpisana po ovlaštenoj osobi, a takva može biti samo osoba koja je redovito ovlaštena za zastupanje banke ili je za to dobila posebnu punomoć. U smislu čl. 88. ZOO-a, banka može i naknadno odobriti sklopljeni pravni posao, odnosno dane garancije.

25. Ako bankarska garancija sadrži klauzulu bez prigovora, na prvi poziv ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po osiguranoj obvezi. Nalogodavac je dužan platiti banci svaki iznos koji je banka platila po osnovi garancije izdane s klauzulom iz prethodnog stava. Korisnik garancije duguje nalogodavcu iznos primljen po osnovi garancije na koji inače ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca (čl. 1087. ZOO-a).

26. Dakle, bankarska garancija koja sadrži bezuvjetno obvezu isplate određene svote tj. ako sadrži klauzulu „bez prigovora, na prvi poziv/zahtjev“ ili riječi koje imaju takvo značenje, je samostalna bankarska garancija. Po toj garanciji banka prema korisniku garancije preuzima samostalnu obvezu neovisnu od obveze dužnika iz osnovnog ugovora u vezi s kojim je izdana garancija.

27. Banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavatelj kao dužnik iz temeljnog ugovora može isticati prema korisniku, što znači da banka ne može odbiti isplatu ističući da korisnik nije ispunio svoju obvezu iz glavnog ugovora i slično. Isto tako, banka nema pravo prigovora odnosno ne može se uplitati u spor između strana glavnog ugovora. Banka može staviti samo one prigovore koji proistječu iz uvjeta garancije, tj. je li ispunjen uvjet sadržan u garanciji. Pisana bankarska garancija valjana je unatoč tome što nije valjan temeljni posao. Drugim riječima, budući da je samostalna bankarska garancija apstraktna, banka se njome obvezuje platiti određenu svotu bez prigovora i bez obzira na valjanost i uvjete iz glavnog ugovora. Svrha garancije „na prvi poziv“ se sastoji upravo u tome da korisniku garancije omogući naplatu garantirane svote bez prethodnog navođenja razloga i dokazivanja povrede obveza iz osnovnog ugovora. Činjenica je li dužnik ispunio svoju obvezu ili ne, kod garancije s klauzulom „bez prigovora“ odnosno „na prvi poziv“ bez pravnog je značaja. Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni broj Rev-103/1998 i poslovni broj

28. S obzirom na to da su bankarske garancije broj 441/95 i 477/96, garancije "na prvi poziv", tuženik svoju obvezu isplate tužitelju kao korisniku garancije nije mogao otkloniti prigovorima koje može istaknuti nalogodavac kao dužnik, već samo prigovorima koji potječu iz uvjeta garancije.

29.U odnosu na prigovore koji potječu iz uvjeta garancije, tuženik je konkretno prigovarao valjanosti bankarskih garancija broj 441/95 i 477/96, jer one, po njemu, nisu potpisane po ovlaštenim osobama.

30. Nakon provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud je tuženikov prigovor valjanosti bankarskih garancija broj 441/95 i 477/96 ocijenio osnovanim. Prvostupanjski sud je zaključio da bankarske garancije broj 441/95 i 477/96 nisu potpisane po ovlaštenim osobama, kao i da tuženik te bankarske garancije nije evidentirao i vodio u svojim poslovnim knjigama. Od tuda i neosnovanost tužbenog zahtjeva.

31. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud za svoje zaključke i ocjene na kojima je utemeljio pobijanu odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, nije dao dostatne razloge. Posebno su nejasni i proturječni zaključci o tome da tuženik nije evidentirao i vodio bankarske garancije broj 441/95 i 477/96 u svojim poslovnim knjigama.

32. Nevaljanost bankarskih garancija broj 441/95 i 477/96, prvostupanjski sud je pronašao u činjenici što su potpisnici tih garancija, svjedoci Velimir Tomašić i Mirko Obrvan (list 1223.-1224., 1244.-1245. spisa) negirali postojanje svog ovlaštenja za njihov potpis. Prvostupanjski sud se pozvao i na činjenicu što je vještak Milan Vukičević iz tadašnjeg društva Finhol d.o.o. Zagreb (društvo je u međuvremenu brisano iz sudskog registra) prilikom usmenog iznošenja nalaza na ročištu od 7. lipnja 2016. (1500.-1501. spisa) iznio mišljenje da ne može točno identificirati da se radi o spornim garancijama, odnosno da nije 100% siguran da su sporne garancije evidentirane/proknjižene u tuženikovim poslovnim knjigama. Ovo vještakovo mišljenje prvostupanjski sud je prihvatio kao stručno, objektivno i nepristrano. 33. Osim pisanog nalaza i mišljenja od 11. svibnja 2007. (list 1288.-1295. spisa), a kojeg je vještak usmeno obrazložio na ročištu od 7. lipnja 2016., vještak Milan Vukićević je po nalogu suda, izradio i dopunski nalaz i mišljenje (pisana dopuna od 16. siječnja 2020., list 1819.-1836., 1926.-1935., 1060.-1971., 2001.- 2003. spisa; iskaz list 1942.-1048. spisa). U dopuni, vještak je (sada) sa sigurnošću iznio mišljenje o tome da su sporne garancije evidentirane kod tuženikovog prednika. Dopunski nalaz i mišljenje vještak je dao (između ostalog) na temelju sadržaja Zapisnika Hrvatske narodne banke o obavljenoj kontroli dijela poslovanja tuženikovog prednika iz svibnja 1996. (list 1856.-1907 spisa) kojeg je u međuvremenu pribavio.

34. No, prvostupanjski sud nije prihvatio dopunski nalaz i mišljenje vještaka Milana Vukičevića, jer ga je ocijenio neuporabljivim. Prvostupanjski sud je smatrao da je vještak u dopuni izašao izvan okvira struke.

35. Kod ovakvog stanja stvari, ostalo je nejasno zbog čega je prvostupanjski sud mišljenje vještaka Milana Vukičevića izneseno na ročištu od 7. lipnja 2016. ocijenio stručnim, objektivnim i nepristranim, a njegovu dopunu neuporabljivom i izvan okvira struke. Prvostupanjski sud nije objasnio od kuda se pojavila sumnja u stručnost tog vještaka, nakon što se on prethodno pokazao kao stručan i objektivan. Nije jasno ni u čemu je to točno vještak, u svojoj dopuni nalaza, izašao izvan okvira struke.

36. Točno je da se vještak Milan Vukičević u dopuni nalaza i mišljenja oslonio na sadržaj Zapisnika Hrvatske narodne banke o obavljenoj kontroli dijela poslovanja tuženikovog prednika iz svibnja 1996., kojeg je pribavio tek prilikom njegove izrade. Međutim, to ne može biti razlog neprihvaćanja vještakove dopune nalaza i mišljenja niti osnova za ocjenu o vještakovoj stručnosti i profesionalnosti. Tim više što vještak ima pravo tražiti pojašnjenja. Na vještakov zahtjev mogu se izvoditi i novi dokazi kako bi se utvrdile sve okolnosti koje su važne za stvaranje vještakovog mišljenja (čl. 259. st. 2. ZPP-a). Uostalom, vještakovo traženje pojašnjenja i isprava od trećih, preciznije od Hrvatske narodne banke, u ovom slučaju čini se logičnim i opravdanim. Naime, unatoč višestrukim pozivima, tuženik nije dostavio traženu dokumentaciju iz koje bi se mogli izvući relevantni zaključci o tuženikovoj evidenciji spornih garancija. Od tuženika su osobito tražene analitičke vanbilančane evidencije za 1995. i 1996. godinu tuženikovog prednika, ali ih tuženik nije dostavio uz obrazloženje da njima ne raspolaže. Od tuženika je traženo da dostavi podatke o vremenu i načinu (eventualnog) izlučivanja i uništenja vanbilančanih evidencija za 1995. i 1996. godinu, ali ni te podatke tuženik nije dostavio.

37. Uz to, vještak Milan Vukičević je u dopuni svog nalaza samo otklonio dvojbe i nesigurnosti u pogledu ranije iznesenog mišljenja o evidenciji spornih garancija. I u pisanom nalazu od 11. svibnja 2007. kojeg je usmeno obrazložio na ročištu od 7. lipnja 2016., vještak Milan Vukičević je iznio mišljenje da je tuženikov prednik u svojim poslovnim knjigama vodio obveze po spornim garancijama. Međutim, to mišljenje, prema vlastitom priznanju, nije dao sa 100% sigurnošću, dok je u dopuni to učinio. Sve to dodatno čini nejasnim razloge za ocjenu prvostupanjskog suda o dopunskom nalazu i mišljenju vještaka Milana Vukičevića.

38. Tuženik je za trajanja postupka, u više navrata predlagao prvostupanjskom sudu angažirati novog vještaka, jer je smatrao da je vještak Milan Vukičević pristran i nestručan. Taj prijedlog je prvostupanjski sud odbio izvesti, premda bi angažiranje novog vještaka (unatoč dugotrajnosti postupka), moglo vjerojatno umnogome razjasniti sporna pitanja u ovoj pravnoj stvari i otkloniti postojeće sumnje. Prvostupanjski sud je posumnjao u pravilnost danog vještakovog dopunskog nalaza i mišljenja; smatrao je da je vještak izašao izvan okvira svoje struke. Kod postojanja takvih sumnji, prvostupanjski sud je trebao tražiti mišljenje drugog vještaka.

39. Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud odlučuje prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, ali i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Jednak je slučaj i s dokazom u obliku nalaza i mišljenja sudskog vještaka. Ma koliko vještak čvrsto zauzimao mišljenje o pojedinom spornom pitanju, ono mora proći kroz filter kritičkog rasuđivanja prvostupanjskog suca. Međutim, ovdje je izostala pravilna ocjena sudskog vještačkog nalaza, odnosno njegove dopune. Osim toga, čini se da je izostala i pravilna ocjena sadržaja svih isprava u spisu i iskaza svjedoka. Između ostalog, prvostupanjski sud je prilikom ocjene tuženikovog prigovora valjanosti spornih garancija zanemario sadržaj Zapisnika Hrvatske narodne banke o obavljenoj kontroli dijela poslovanja tuženikovog prednika iz svibnja 1996., ali i sadržaj iskaz svjedoka Nevena Barača.

40. Pored navedenog, ovaj sud potaknut sadržajem obrazloženja pobijane presude te tuženikovim prigovornim tvrdnjama, želi ukazati da tuženik u ovom sporu ipak ne ostvaruje povoljniji pravni položaj pozivom na shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 118/98 od 10. rujna 1998. U tom postupku, prilikom ocjene valjanosti bankarske garancije, nije se razmatralo je li banka naknadno odobrila dane garancije, a što se ovdje razmatra.

41. Slijedom svega navedenog, ovaj sud ocjenjuje da pobijana presuda nije pravilna i zakonita te da je zahvaćena bitnim povredama postupka (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Po ocjeni ovog suda, za sada se ne može donijeti osnovana meritorna odluka o tužbenom zahtjevu. U ovom trenutku još uvijek nije jasno jesu li sporne bankarske garancije valjane ili nisu. S tim u vezi, nije jasno je li sporne bankarske garancije tuženikov prednik evidentirao i vodio u svojim poslovnim knjigama, odnosno je li ih naknadno odobrio.

42. Budući da je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev, nije se posebno bavio visinom tužbenog zahtjeva. Ipak, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je naveo kako vještak smatra da je jedino ispravno rješenje „...da tužbeni zahtjev sadrži ukupnu vrijednost obje garancije ukamaćenu od 20. srpnja 2001. do 7. travnja 2003., uvećano za interkalarne kamate i jednogodišnje redovne kamate od 20. srpnja 2001. do 7. travnja 2003., umanjeno za ukamaćene otplate kredita od 1. srpnja 1996. do 7. travnja 2003., što iznosi 25.330.515,54 kn". Te navode prvostupanjski sud nije obrazložio niti je pokušao ocijeniti (drugi) dopunski nalaz i mišljenje vještaka Milana Vukičevića u kojem je on iznio pet različitih mišljenja o visini tužiteljeve tražbine. U slučaju utvrđenja valjanosti spornih bankarskih garancija, svakako treba ispitati visinu tužiteljeve tražbine. Treba provjeriti pravilnost obračuna kamata čiju isplatu tužitelj traži po spornim bankarskim garancija te utvrditi tijek tih kamata.

43. Prvostupanjski sud nije ispitao ni tuženikov prigovor zastare dijela tužiteljeve tražbine, polazeći od pogrešne pretpostavke da nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva. Prvostupanjski sud zanemario je postojanje svojeg rješenja od 7. lipnja 2016. kojim je dopustio preinaku tužbe sadržane u tužiteljevom podnesku od 13. srpnja 2007. Zato će prvostupanjski sud u nastavku postupka ocijeniti i osnovanost tog tuženikovog prigovora.

44. Kod takvog stanja stvari, riješeno je kao u izreci (čl. 369. t. 1. ZPP-a).

45. Kako pobijana odluka o trošku postupka iz točke II. izreke pobijane presude ovisi o odluci o glavnoj stvari, ona je također ukinuta.

46. Prvostupanjski sud će u nastavku postupka, uzevši u obzir sve navedeno, utvrditi detaljno sve činjenice i izvesti sve dokaze kako bi pronašao odgovore na sporna pitanja koja su ovdje postavljena. Prvostupanjski sud će dakle provesti sve predložene dokaze u svrhu ocjene valjanosti spornih garancija i visine tužbenog zahtjeva. Ocijenit će i osnovanost tuženikovog prigovora zastare. Nakon svega će donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu. Prvostupanjski sud će i odluku o troškovima postupka detaljno obrazložiti, uz navođenje parničnih radnji stranaka za koje im pripada pravo na naknadu troškova.

47. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

48. Prvostupanjskom sudu se ukazuje na to da je ovaj sud uočio da je došlo do pogreške u pisanju pobijane presude. Naime, prvostupanjski sud je u odluci iz točke III. izreke pobijane presude pogrešno odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.406.250,00 kn, umjesto tuženikov zahtjev. Iz obrazloženja pobijane presude i stanja u spisu i više je no jasno da je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu tih parničnih troškova. Zato će prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 342. st. 1. ZPP-a ispraviti taj dio pobijane presude.

Zagreb, 22. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac