REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1229/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.d. R., G. P. 8, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. D. V. odvjetničko društvo d.o.o. Zagreb, protiv prvotuženika A. I. iz M., K. c. 47 A, OIB: …, drugotuženika H. G. d.o.o. R., U. 28, OIB: …, trećetuženika A. P. d.oo. F., V. bb, OIB: …, četvrtotuženika L. I. iz M., K. c. 47 A, OIB: …, petotuženika P. I. iz M., K. c. 47 A, OIB: … te šestotuženice B. I. iz M., K. c. 47 A, OIB: …, a drugotuženika do šestotuženika zastupa punomoćnik A. I., odvjetnik u R., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji svih tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovnog broja Gž-3331/18-5 od 19. svibnja 2020., kojim je djelomično potvrđeno, a djelomično preinačeno rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovnog broja P-5192/15- 52 od 13. veljače 2018., u sjednici održanoj 22. ožujka 2022.,
r i j e š i o j e:
Odbija se revizija, kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim je rješenjem riješeno:
„1. Određuje se vrijednost predmeta spora u odnosu na prvotuženika u visini 40.052.000,00 kn te se nalaže tužitelju da prvotuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 314.410,00 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, za iznos od 407.590,00 kn zahtjev prvotuženika odbija kao neosnovan.
2. Određuje se vrijednost predmeta spora u odnosu na drugotuženika u visini 26.771.268,53 kn, u odnosu na trećetuženika u visini 14.383.268,53 kn. Određuje se vrijednost predmeta spora u odnosu na šestotuženu u visini 26.000.000,00 kn te se nalaže tužitelju da drugotuženiku, trećetuženiku i šestotuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 488.790,00 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, za iznos od 221.835,00 kn zahtjev drugotuženika, trećetuženika i šestotužene odbija kao neosnovan.
3. Određuje se vrijednost predmeta spora u odnosu na četvrto i petotuženika u visini 551.268,53 kn te se nalaže tužitelju da četvrtotuženiku i petotuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.496,88 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, za iznos od 726.378,12 kn zahtjev četvrtotuženika i petotuženika odbija kao neosnovan.“.
2. Drugostupanjskim je rješenjem riješeno:
„I. Uvažava se žalba tužitelja M. d.d. i preinačuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5192/15-52 od 13. veljače 2018. godine, te se odlučuje:
1. Određuje se vrijednost predmeta spora u odnosu na I tuženika u iznosu od 551.268,53 kn, te se nalaže tužitelju nadoknaditi I tuženiku parnični trošak u iznosu od 17.748,75 kn, u roku od 15 dana.
2. Određuje se vrijednost predmeta spora u odnosu na II, III i VI tuženike u visini od 551.268,53 kn, te se nalaže tužitelju nadoknaditi II, III i VI tuženicima parnični trošak u iznosu od 19.136,25 kn, u roku od 15 dana.
II. Uvažava se žalba IV i V tuženika L. I. i P. I., te se preinačuje navedeno prvostupanjsko rješenje, u dijelu kojim nije priznat trošak sudskih pristojbi u iznosu od 450,00 kn i u tome se dijelu odlučuje:
Nalaže se tužitelju M. d.d. nadoknaditi tuženicima L. I. i P. I. parnični trošak u iznosu od 450,00 kn, u roku od 15 dana.
III. Odbijaju se žalbe I, II, III i VI tuženika i potvrđuje navedeno prvostupanjsko rješenje, u dijelu kojim su odbijeni njihovi zahtjevi za nadoknadu parničnog troška, te se odbija kao neosnovana žalba IV i V tuženika, u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za nadoknadu parničnog troška preko 450,00 kn (za iznos od 725.928,12 kn).
IV. Nalaže se tuženicima nadoknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 62.500,00 kn, u roku od 15 dana.
V. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troška odgovora na žalbu tuženika, te se odbija zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbenog postupka.“.
3. Protiv drugostupanjskog rješenja, dijela kojim nisu uspjeli u sporu, a u pogledu potraživanja troška postupka, tuženici su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije te je ovaj sud, rješenjem poslovnog broja Revd-876/2021-2 od 12. svibnja 2021., dopustio reviziju protiv drugostupanjskog rješenja u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, u odnosu na pitanje:
"Pripada li, izvan okolnosti predviđenih odredbom članka 156. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), onoj stranci koja je u cijelosti izgubila parnicu pravo na naknadu troškova izazvanih vođenjem postupka od protivne stranke?“.
4. Tuženici su u zakonskom roku podnijeli reviziju protiv drugostupanjskog rješenja, sukladno navedenom rješenju ovog revizijskog suda, a sve u smislu odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), u svezi čl. 400. st. 2. i 3. ZPP-a.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je neosnovana.
7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. toga Zakona ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizijom dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka te u predmetu nije sporno:
- da je tužba podnesena radi pobijanja pravnih radnji tuženika u odnosu na tužitelja, a sve u pogledu različitih pravnih poslova koju se tuženici sklopili, a, kako je, u bitnom, u tužbi naveo tužitelj, radi sprječavanja namirenja tražbine koju tužitelj ima prema prvotuženiku temeljem pravomoćne prethodno donesene presude (s obzirom da predmet nije odluka u glavnoj pravnoj stvari, ovaj sud smatra dovoljnim samo toliko, orijentacijski opisati predmet glavnog dijela tužbenog zahtjeva);
- da su tuženici tijekom prvostupanjskog postupka, s obzirom na činjenicu da u tužbi nije bila naznačena vrijednost predmeta spora, predložili sudu odrediti je na 84.152.000,00 kuna, primjenom čl. 37. st. 2. ZPP-a, a to imajući u vidu vrijednost svih sporazuma čija se pobojnost zahtjeva utvrditi;
- da je tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj disponirao da povlači tužbu, čemu su se tuženici protivili i donesena je odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev;
- da je tijekom prvostupanjskog postupka, temeljem čl. 40. st. 3. ZPP-a, sud odredio vrijednost predmeta spora u visini 551.268,53 kune, koliko, prema navodima tužbe iznosi tražbina tužitelja prema prvotuženiku i za koji iznos se pobijaju pravne radnje pa je temeljem tako određene vrijednosti predmeta spora dosuđen trošak postupka;
- da je drugostupanjski sud prihvatio žalbe stranaka i ukinuo prethodno rješenje o trošku (inkorporirano u prvostupanjsku presudu) i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz odlučno pravno shvaćanje da su u konkretnom slučaju pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika i to radi pobijanja više pravnih radnji (u odnosu na drugotuženika – sporazuma o zasnivanju založnog prava od 19. svibnja 2014, u odnosu na trećetuženika – sporazuma o zasnivanju založnog prava od 28. svibnja 2014. itd.), pa da je tako prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, čl. 37. ZPP-a;
- da je u ponovljenom postupku prvostupanjski sud odredio vrijednost predmeta spora u odnosu na svakog od tuženika i tako odredio trošak postupka, sve (u visini) kako je citirano u odjeljku 1.;
- da je to učinio i drugostupanjski sud, preinačujući prvostupanjsko rješenje, sve (u visini) kako je citirano u odjeljku 2.
9. Tuženici su u reviziji naveli da je podnose u pogledu cjelokupne odluke o trošku postupka, no, dopušteno i revizijom postavljeno pravno pitanje u reviziji se po svom sadržaju odnosi samo na dio drugostupanjskog rješenja pod točkom IV. izreke, jer samo u toj točki bi moglo biti utjecajno pitanje priznavanja troška stranci koja nije uspjela u sporu u pogledu glavne stvari, a pravno shvaćanje nižestupanjskog suda u ostalim točkama izreke u pogledu troška postupka nije protivno pravnom shvaćanju koje tuženici nameću tim pitanjem (ne umanjuju se troškovi tuženicima zbog (ne)uspjeha tužitelja). Stoga je za zaključiti da je već samim time, u pogledu pobijane odluke o trošku, osim pod toč. IV. izreke, revizija neosnovana, jer odgovor na pitanje ne utječe na donošenje drugačije odluke (čl. 393. st. 1. ZPP-a).
10. Dakle, revizijom postavljenim pitanjem se u biti spori pravno shvaćanje suda izraženo kroz toč. IV. izreke pobijanog rješenja, kojom je tužitelju, unatoč činjenici da tužitelj nije uspio u glavnom dijelu tužbenog zahtjeva, priznat trošak žalbe protiv odluke o trošku postupka u visini 62.500,00 kuna.
11. Ocjenjujući osnovanost revizije prvenstveno treba poći od opće odredbe čl. 154. st. 1. al. 1. ZPP-a, iz koje, doista proizlazi da je stranaka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
12. No, prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, ne može ispustiti iz vida da se, unatoč tome što je tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari odbijen, žalbeni postupak vodio isključivo povodom odluke o trošku postupka te da se glavnina žalbenog postupka iscrpljivala u problematici nametnutoj po tuženicima, koja se odnosi na određivanje visine vrijednosti predmeta spora, inicijalno po sudu određenoj na 551.268,53 kune, a žalbenim navodima tuženika cijenjena višemilijunskim iznosima; prvotno su (u prvostupanjskom postupku) svi tuženici tu vrijednost cijenili na 84.152.000,00 kuna, a kasnije, u žalbenom postupku, kako koji od tuženika, ali svi u rasponu od preko dvadesetšestmilijuna kuna do preko osamdesetmilijuna kuna, što je iniciralo daljnje vođenje žalbenih (i ponovljenih prvostupanjskih) odlučivanja i to samo u pogledu troška postupka sa naglaskom na vrijednost predmeta spora. Žalbeni postupak se nije vodio povodom odluke o glavnoj pravnoj stvari, nego povodom odluke o trošku postupka i evidentno je da su tuženici ti koji su predložili (uslijed čega su nižestupanjski sudovi u jednom trenutku i prihvatili, no što je konačno preinačeno) određivanje vrijednosti predmeta spora u očito pretjerano visokom iznosu, u odnosu na onaj koji je pravomoćno određen.
13. Nakon što su takvi neumjereno visoko postavljeni zahtjevi tuženika bili od strane suda (djelomično) prihvaćeni, tužitelju nije preostalo ništa drugo nego iskoristiti pravna sredstva radi zaštite od takvih izuzetno visokih naloženih mu obveza. Nije se od njega moglo očekivati da u takvoj situaciji prihvati činjenicu da, s obzirom da nije uspio u pogledu glavne stvari, snosi toliko nerazmjerno i neumjereno zatraženu pa i dosuđenu obvezu snošenja izuzetno visokih troškova parničnog postupka; takvo nametanje obveze bi imalo punitivni karakter, a ne karakter naknade troška.
14. U takovim konkretnim situacijama krajnje nesrazmjernog i neumjerenog postavljanja i, posljedično određivanja vrijednosti predmeta spora pa onda i troška postupka, kada se žalbeni postupak zapravo u potpunosti iscrpljivao u razrješenju toga pitanja i kada je praktično problematika akcesornog potraživanja troška u žalbenom postupku u potpunosti prevladala i postala sama sebi smisao vođenja toga postupka inducirajući izuzetno visoke parnične troškove – tužitelju se ne može uskratiti pravna zaštita u odnosu na odluku donesenu povodom toga zahtjeva tuženikā pa tako niti naknada troška takove pravne zaštite.
15. Stoga je sud u okvirima ovoga, konkretnog slučaja, u pobijanoj odluci pravilno primijenio pravo kada je odlučio da tužitelj ima pravo na naknadu troška žalbe kojom je uspio u žalbenom postupku.
16. S obzirom da se velik dio sadržaja revizije (izvan okvira postavljenog pitanja) iscrpljuje u osporavanju visine troška određenog (što tužitelju, što tuženicima), ovaj sud smatra potrebnim za naglasiti da nije mogao ulaziti u ocjenu pravilnosti određenih vrijednosti predmeta spora, niti u ocjenu je li tužitelju trebalo trošak dosuditi u konkretno dosuđenoj visini niti u ocjenu odnosa troška dosuđenog tužitelju i onog dosuđenog protivnim strankama, kao niti u ocjenu je li, s obzirom na uspjeh u žalbenom postupku koji se vodio povodom odluke o trošku postupka, trebalo taj trošak dosuditi uzimajući u obzir ne samo kvantitativne nego i kvalitativne elemente uspjeha u žalbenom postupku i u kojoj visini – jer ovaj sud, kako je već obrazloženo, svoju odluku donosi samo u okviru revizijom postavljenog (dopuštenog) pitanja, a pitanje konkretne visine troška i načina njezinog njegovog određivanja nije njime problematizirano.
17. Slijedom svega navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 393. st. 1. u svezi čl. 400. st. 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 22. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan,v.r.
