REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 313/2018-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. S. iz I., C. koju zastupa punomoćnica B. B. N. odvjetnica u Š., protiv tuženika Z. K. iz Š., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. S., odvjetnik u Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1708/2016-2 od 24. kolovoza 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2111/2013 od 3. lipnja 2016., u sjednici održanoj 22. ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1708/2016-2 od 24. kolovoza 2017. odbija se kao neosnovana.
II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Šibeniku presudom poslovni broj P-2111/2013 od 3. lipnja 2016. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da joj tuženik isplati iznos od 75.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. svibnja 2008. do isplate u roku od 15 dana.
Pod točkom II. izreke naložio je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 25.000,00 kuna u roku od 15 dana.
2. Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj Gž-1708/2016-2 od 24. kolovoza 2017. odbio je žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu, dok je odbio trošak žalbenog postupka tuženiku.
3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu tako da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku.
4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode tužiteljice iz revizije te je predložio reviziju odbiti pri čemu je zatražio trošak odgovora na reviziju.
5. Revizija tužiteljice nije osnovana.
6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnji revidentice u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revidentica jer drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu polovice kupovnine na ime suvlasničkog dijela tužiteljice koji je tuženik prodao bez njezinog znanja.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je tužiteljica u tužbi tvrdila: da je bila je u izvanbračnoj zajednici s tuženikom od 1986. do 2006., da je talijanska državljanka te da kao strani državljanin nije mogla kupiti nekretninu u Republici Hrvatskoj zbog čega je kupoprodajni ugovor o kupnji nekretnine (k.o. čest. zgr. 44/1, k.o. K.) sklopio je 17. srpnja 1996. tuženik i uknjižio se u zemljišne knjige kao vlasnik, da je nekretnina bračna stečevina i da joj pripada ½ kupovnine na ime stečenog bez osnove jer je tuženik bez njenog znanja prodao nekretninu trećoj osobi te da treba primijeniti talijansko pravo,
- da je tuženik 13. svibnja 2008. kao prodavatelj i upisani zemljišno-knjižni vlasnik prodao nekretninu trećoj osobi,
- da je tužba u ovom predmetu podnesena 27. rujna 2013.
9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocjenjujući da primjenom odredbe čl. 27. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91 i 88/01, dalje: ZRS) treba primijeniti hrvatsko pravo te da je primjenom odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, - dalje: ZOO) nastupila zastara potraživanja.
9. Tužiteljica u reviziji navodi da reviziju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tužiteljica vidi u tome što smatra da primjenom odredbi čl. 28. st. 1. i 2. ZRS-a treba primijeniti talijansko pravo odnosno odredbu čl. 2946 talijanskog Građanskog zakonika prema kojem je propisan desetogodišnji zastarni rok.
10. Tužiteljica potražuje isplatu polovice kupovnine za nekretninu za koju tvrdi da predstavlja bračnu stečevinu i koju je bez njenog znanja prodao tuženik pa iz navedenog proizlazi da potraživanje tužiteljice potječe s osnova izvanugovorne odgovornosti za štetu, a ne s osnova stjecanja bez osnove kako to pogrešno navode nižestupanjski sudovi. Međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je jednako odlučiti.
11. Prema odredbi čl. 28. ZRS-a za izvanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno, mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika.
12. Budući da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je izvršena kupoprodaja nekretnine koja se nalazi u Republici Hrvatskoj i koja je upisana u zemljišne knjige u Republici Hrvatskoj, to je tužiteljica izgubila stvarno pravo koje joj je eventualno pripadalo upravo u Hrvatskoj pa su i pravne posljedice nastupile u Hrvatskoj.
13. Slijedom navedenog, s obzirom da je i radnja izvršena i posljedice su nastupile u Hrvatskoj, to je mjerodavno pravo Republike Hrvatske.
14. Osim toga, čak i kad bi se postupanje tuženika tretiralo kao stjecanje bez osnove, sukladno čl. 27. st. 1. ZRS-a kojim je propisano da se na stjecanje bez osnove primjenjuje pravo mjerodavno za pravni odnos koji je nastao, bio očekivan ili pretpostavljen, u povodu kojega je nastalo stjecanje, mjerodavno pravo bi opet bilo pravo Republike Hrvatske jer je stjecanje nastalo u Hrvatskoj s obzirom da je prodaja nekretnine i isplata kupoprodajne cijene izvršena u Hrvatskoj.
15. S obzirom da je ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim je tuženik nekretninu prodao trećoj osobi sklopljen 13. svibnja 2008. i da je kupovnina isplaćena potpisom tog ugovora, zastarni rok od 5 godina prema čl. 225. ZOO-a počeo je teći od tog dana tj. od 13. svibnja 2008.
16. Budući da je tužiteljica podnijela tužbu 27. rujna 2013., zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO istekao je istekao 14. svibnja 2013. te je potraživanje tužiteljice zastarjelo.
17. Slijedom navedenog, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.
18. Stoga, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.
19. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.
Zagreb, 22. ožujka 2022.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
