REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-720/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja L. M. S. d.o.o., M., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u D., protiv tuženika H. L. d.d., D., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica S. B. B., odvjetnica u Z., radi isplate iznosa od 79.796,25 kn, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-234/2019 od 14. siječnja 2022., 22. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-234/2019 od 14. siječnja 2022.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-234/2019 od 14. siječnja 2022. u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju nadoknaditi troškove postupka tuženiku u iznosu od 2.469,05 kn.

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-234/2019 od 14. siječnja 2022. u preostalom dijelu točke II. kojom je naloženo tužitelju nadoknaditi troškove postupka tuženiku u iznosu od 7.201,92 kn i sudi:

Odbija se tuženikov zahtjev za nadoknadom troškova postupka u iznosu od 7.201,92 kn (sedamtisućadvjestojednu kunu i devedesetdvije lipe), kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Dubrovniku naložio je tuženiku platiti tužitelju iznos od 23.246,11 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama dok je rješenjem utvrđeno povlačenje tužbe za iznos od 56.550,14 kn (točka II. izreke rješenja) i naloženo tužitelju nadoknaditi troškove postupka tuženiku od 9.670, 97 kn dok je tuženikov zahtjev radi nadoknade troškova postupka u iznosu od 1.250,00 kn odbijen kao neosnovan (točka II. izreke rješenja).

2. U obrazloženju presude sud navodi da tužitelj zahtijeva isplatu naknade za obavljene radove u hotelu „L.“ u iznosu od 79.796,25 kn, čemu je tuženik prigovorio osporavajaći poslovni odnos s tužiteljem navodeći da spornu robu i usluge nije naručio. Ocjenom izvedenih dokaza, sud je utvrdio da su za tuženika izvedeni radovi navedeni u predmetnom računu broj 98/2011 jer je navedeno utvrdio vještak građevinske struke koji je izveo vještačenje na okolnost visine uobičajene naknade izvedenih radova, a tu činjenicu sud je utvrdio ocjenom iskaza svjedoka E. M. i S. M. koji su u svojstvu zaposlenika tužitelja iskazali da su te radove obavili u hotelu „L.“ koji je u vlasništvu tuženika. Visina naknade koju su stranke ugovorile utvrđena je vještačenjem po vještaku građevinske struke Tužitelj je djelomično povukao tužbu za iznos od 56.550,14 kn s osnove cijene radova za izradu bazi svjetiljki i bušenja rupa jer oni ne postoje na licu mjesta posljedično čemu je dio tužbenog zahtjeva povukao, pa je sud odlučio sukladno čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP). O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. čl.

158. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude navodeći, u bitnome, da je ona zahvaćena bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Tuženik nije od tužitelja naručio robu i usluge navedene u računu jer ponuda i račun nisu dokaz da su stranke bile u ugovornom odnosu dok ostali izvedeni dokazi ne potvrđuju te činjenice. Tužitelj ne raspolaže ispravom kojom bi potvrdio svoje navode, a koja bi bila potpisana od strane osobe ovlaštene za zastupanje tuženika. Sud nije na nedvojben način utvrdio da je tužitelj kod tuženika izveo sporne radove. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, tuženik nije imao nikakvu namjeru sklopiti posao s tužiteljem, koji je u to vrijeme bio blokiran, već eventualno s obrtom K., s obzirom na to da je tužitelj u širem području poznat po obradi kamena, što uostalom, i proizlazi iz iskaza B. Š.. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

5. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki II. izreke navodeći da je sud priznao popisani trošak tuženika u ukupnom iznosu od 13.648,00 kn te u omjeru postignutog uspjeha u parnici (70,86%), odredio iznosi dosuđenih 9.670,97 kn. Međutim, omjer uspjeha u parnici se ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Zato je trebalo utvrditi koliki je osnovani trošak parničnog postupka svake od parničnih stranaka, a posebice utvrditi koji troškovi su bili nužni za utvrđivanje osnove tužbenog zahtjeva kao tužiteljev predujam za vještačenje u iznosu od 3.000,00 kn. Pored toga tužitelju je valjalo dosuditi i troškove u punom iznosu za radnje za koje je uspio u cijelosti kao što su troškovi sudskih pristojbi i pristupa na zadnjem ročištu jer je u tom trenutku tužitelj već smanjio tužbeni zahtjev. Zahtjeva nadoknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 468,75 kn.

6. Tuženikova žalba nije osnovana, dok je tužiteljeva žalba protiv odluke o troškovima postupka djelomično osnovana.

7. Presuda i rješenje su ispitani na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a i čl. 381. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava,

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade za obavljene radove s osnove ugovora o djelu iz čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), pojedinačno navedene u računu broj 98/2011 u ukupnom iznosu od 79.796,25 kn, a nakon povlačenja tužbe za iznos od 56.550,14 kn tužitelj zahtijeva plaćanje te naknade u iznosu od 23.246,11 kn.

9. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud u ponovljenom suđenju u cijelosti postupio prema uputama drugostupanjskog suda u rješenju poslovni broj Pž-1312/2015 od 7. listopada 2019. te je na okolnost odlučnih činjenica za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva; obavljanja predmetnih radove prema narudžbi tuženika, neosnovanosti prigovora aktivne legitimacije i visine naknade iznio jasne i valjane razloge koji nisu proturječni izvedenim dokazima slijedom čega presuda nije zahvaćana bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj obavio predmetne radove prema narudžbi tuženika pri čemu to utvrđenje sud nije utvrdio samo na temelju narudžbenice i računa već pravilnom ocjenom iskaza svjedoka E. M. i S. M., koji su, u svojstvu zaposlenika tužitelja, iskazali da su te radove obavili u hotelu „L.“ koji je u vlasništvu tuženika. Tuženikovo osporavanje izvođenja radova i u ponovljenom suđenju opet se svodi na negiranje svih odlučnih činjenica bez dostavljana dokaza kojima pobija navode i dokaze tužitelja pa je sud pravilno utvrdio da su sporni radovi izvedeni.

10. Neosnovan je žalbeni navod kojim tuženik osporava ocjenu suda o neosnovanosti tuženikovog prigovora aktivne legitimacije jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi osnovanost tuženikove tvrdnje da je te radove obavila treća osoba obrt K. u vlasništvu zastupnika po zakonu tužitelja, jer tuženik nije dokazao te navode.

11. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 613. st. 2. ZOO- a kojom je propisano da ako naknada nije određena, utvrdit će je sud prema vrijednosti djela, prema normalnom vremenu potrebnom za takav posao te prema uobičajenoj naknadi za tu vrstu posla upravo izvođenjem dokaza građevinskim vještačenjem utvrdio da je visina naknade za sporne radove u dosuđenom iznosu od 23.246,11 kn.

12. Zato je, primjenom čl. 368. t. 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

13. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja navesti da je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio primjenom čl. 154. st. 2. i čl. 158. st. 1. ZPP-a pri čemu je pravilnom primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a ocijenio osnovanim tuženikove troškove u ukupnom iznosu od 13.648,00 kn.

14. Međutim, pogrešno je sud utvrdio omjer tuženikovog uspjeha u sporu u visini od 70,86% i na temelju tog omjera dosudio troškove postupka jer je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP/19 kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačnom postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

15. Odredba čl. 154. st. 2 ZPP/19 se u ovom postupku primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP/19 i na postupke u tijeku u kojima je do 1. rujna 2019. donesena prvostupanjska odluka. Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a od tuženikovog uspjeha u sporu u visini od 70,86% valjao oduzeti tužiteljev uspjeh u sporu u visini od 29,14% što iznosi 41,72% tuženikovog uspjeha u sporu. Stoga je od ukupnih troškova tuženika u iznosu od 13.648,00 kn valjalo tuženiku dosuditi 41,42% što iznosi 5. 595,68 kn.

16. Osnovano tužitelj navodi u žalbi da prvostupanjski sud prilikom dosuđivanja troškova postupka nije uzeo u obzir i tužiteljev uspjeh glede osnove tužbenog zahtjeva jer je tužitelj u tijeku postupka imao troškove glede dokazivanja u pogledu osnove tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a. Stoga je troškove vještačenja koje je tužitelj predujmio u iznosu do 3.000,00 kn i određeno zahtijevao u troškovniku priloženom na listu 115. spisa trebalo priznati tužitelju u cijelosti.

17. S obzirom na to da je tužitelj uspio s predmetnom žalbom tužitelj ima pravo na naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 375,00 kn (Tbr. 10. t. 1. OT), uvećano za 93,75 kn na ime PDV-a od 25% (Tbr. 42. OT), što ukupno iznosi 468,75 kn. Omjer tužiteljevog uspjeha u žalbenom postupku je 27% slijedom čega mu pripada naknada troškova sastava žalbe u iznosu od 126,63 kn.

18. Zato je od iznosa 5.595,68 kn valjalo oduzeti tužiteljeve troškove glede osnove tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.000,00 kn i trošak sastav tužiteljeve žalbe u iznosu od 126,63 kn što u konačnici iznosi 2.469,05 kn koji pripadaju tuženiku.

19. Neosnovani su tužiteljevi žalbeni navodi kojim navodi da mu u cijelosti pripadaju troškovi sudskih pristojbi i pristupa ročištu održanom nakon što je smanjen tužbeni zahtjev jer se ne radi o radnjama poduzetim radi dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, već se i odnosu na te troškove dosuđuju troškovi prema uspjehu u sporu u smislu čl. 154. st. 2. ZPP/19.

20. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 3. ZPP-a, valjalo potvrditi pobijanu presudu i djelomično potvrditi i preinačiti pobijano rješenje.

Zagreb, 22. ožujka 2022.

Sudac Mirta Matić