Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž R-735/2020-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Osijeku, po sucu Josipu Frajliću, u pravnoj stvari tužitelja K.B., Š., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici N.Đ.T., odvjetnici u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko upravni odjel, a isto zamjenica Općinske državne odvjetnice K.Ć., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 28. kolovoza 2020., poslovni broj Pr-3316/2018-58, 21. ožujka 2022.
r i j e š i o j e
I Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 28. kolovoza 2020., poslovni broj Pr-3316/2018-58 te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II O troškovima postupka nastalima u povodu pravnog lijeka odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, OIB: ... isplatiti tužitelju K.B., Š., OIB: ... iznos od 89.550,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 3. travnja 2017. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.".
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 8.250,00 kn, u roku od 8 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška u iznosu od 750,00 kn."
2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: Poslovni broj: 13 Gž R-200/2020-3 2 ZPP), te predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak odnosno podredno pobijanu odluku preinačiti sukladno žalbenim navodima uz naknadu troška sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu rada po osnovi vožnje u službenom vozilu tuženika od 3 sata po svakoj smjeni od Carinarnice Z. do J., odnosno S.G., a sve pozivom na odredbe Zakona o carinskoj službi („Narodne novine“ br. 68/13., 30/14 i 115/16., dalje u tekstu ZCS), Direktive Europske unije o radnom vremenu 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. i to za razdoblje određeno navedeno u tužbi.
6. U žalbenoj fazi postupka sporno je da li postoje zakonske pretpostavke za isplatu razlike plaće za tri sata vremena dulje od punog radnog vremena (sati i pol prije početka turnusa posla i sat i pol nakon završetka turnusa), koji rad je tužitelj obavio kao policijski službenik za graničnu kontrolu u razdoblju konkretno navedenom u tužbi.
7. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je da je tužitelj na temelju rješenja o rasporedu raspoređen na radno mjesto carinik III vrste na graničnom carinskom uredu J.. Prema rješenju o privremenom premještaju od 23. prosinca 2014. tužitelj je u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 28. veljače 2015. premješten u područni carinski ured O. na granični ured S.G.. Za službenike Ministarstva financija, Carinske uprave koji iz Z. putuju na radno mjesto u granični ured J., odnosno S.G., putovanje je organizirano na način da djelatnici dolaze u Z. do mjesta polazišta - parkirališta ispred sjedišta područnog carinskog ureda Z., gdje ulaze u službeni kombi koji ih prevozi do radnog mjesta. Za dolazak do mjesta polazišta tužitelju je plaćen prijevoz sukladno odredbama čl. 59. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Rad tužitelja na graničnom carinskom uredu J., odnosno S.G., organiziran je u turnusu sukladno odluci ravnatelja Carinske uprave.
8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da se razdoblje koje je tužitelj proveo u kombi vozilu tijekom prijevoza od Carinarnice Z. do graničnih prijelaza na kojima je obavljao poslove svog radnog mjesta i razdoblje koje je proveo po povratku s graničnih prijelaza do Carinarnice Z. ne može smatrati radnim vremenom tužitelja u smislu odredaba Zakona o radu, budući da u tom razdoblju tužitelj nije obavljao poslove svog radnog mjesta i vršio carinske ovlasti, niti je bio na raspolaganju poslodavcu neovisno o tome što je nosio službenu odoru, pri čemu u samoj Carinarnici Z. gdje je iz svog osobnog automobila prelazio u službeno vozilo poslodavca nije imao nikakva zaduženja, što je utvrđeno iz iskaza tužitelja koji je naveo da u Carinarnici Z. nije imao posebnih obveza, a nije ih imao ni nakon odrađene smjene te je odmah odlazio kući, a jedina mu je obaveza pri dolasku u carinarnicu bila doći na vrijeme i u odori. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da vrijeme koje je tužitelj proveo prevozeći se kombi vozilom poslodavca od Carinarnice Z. do mjesta rada na graničnom prijelazu ne predstavlja radno vrijeme, budući da tijekom tog transporta tužitelj nije obavljao svoje carinske poslove niti je bio na raspolaganju poslodavcu u tom vremenu radi obavljanja carinskih poslova, a isto tako ni po povratku s graničnog prijelaza na kojem je obavljao svoje carinske poslove do Carinarnice Z..
9. Međutim, takav zaključak prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti.
10. Tužitelj je u tužbi isticao da traži isplatu za vrijeme koje je proveo od trenutka ulaska u službeno vozilo tuženika do dolaska na mjesto na kojem je upućen obavljati radne zadatke pozivajući se na Direktivu Europske unije o radnom vremenu prema kojoj bi imao pravo na naknadu za vrijeme dolaska na mjesto rada na koje je upućen od strane poslodavca.
11. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj na kojem je bio teret dokaza dokazao da je u svakoj smjeni odnosno turnusu morao dolaziti jedan i pol sata ranije (prije početka turnusa) na posao, i da je nakon završetka smjene još sat i pol kasnije odlazio s posla nakon što je službenim vozilom vraćen u Carinarnicu Z.. Dakle, obveza tužitelja, kako navodi u svom iskazu je bila, da ukoliko je smjena počinjala u 7,00 sati, tada je morao biti u 5,30 ujutro u Carinarnici Z. odnosno put od Carinarnice Z. do Granične postaje je trajao oko sat i pol, a isto tako i povratak, što je značilo tri sata više rada u svakoj smjeni.
12. Slijedom toga, u svakom slučaju, vrijeme stvarno provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena mora se vrednovati odnosno honorirati tužitelju, odnosno tužitelj ima pravo da mu i taj rad bude plaćen kao redovan rad uz primjenu svih onih dodataka na plaću (osim dodatka za prekovremeni rad) koji se, u smislu odredbe čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 93/08, 89/12 i 104/13) obračunavaju i na ostale odrađene sate rada.
13. Pravo da tužitelju navedeni radni angažman prije upućivanja na granični prijelaz (sat i pol prije) i nakon dolaska sa graničnog prijelaza po obavljenom poslu bude plaćen, ne dovodi u pitanje to što je tužitelj taj rad utužio kao prekovremeni rad, iako bi se radilo o redovnom stvarno obavljenom radu u turnusu, odnosno o satima rada koji prelaze redovan mjesečni fond radnih sati.
14. Prema tome, iako se tužiteljevo vrijeme provedeno na putu od Carinarnice Z. do graničnog prijelaza i vrijeme provedeno od graničnog prijelaza do Carinarnice Z. po obavljenom poslu ne može, podvesti pod zakonski pojam prekovremenog rada, takvo vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena, u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike tužitelju se može isplatiti po drugoj utemeljenoj osnovi - po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima, a takvo pravno stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev – 3958/2019-2 od 9. listopada 2019. – (gdje je izraženo pravno shvaćanju prema kojem je revizijski sud (kao i u više svojih odluka, primjerice broj Revr-1668/12 od 26. travnja 2016., Rev1800/2018 od 12. ožujka 2019.) zauzeo pravno shvaćanje da se tužiteljevo vrijeme provedeno u policijskoj postaji prije upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska s graničnog prijelaza radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu ne može, u smislu odredbe čl. 33. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/02, 114/03 i 30/04), podvesti pod pojam prekovremenog rada, ali da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena, u skladu s odredbom čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 92/04) tužitelju može platiti po kojoj drugoj utemeljenoj osnovi - po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima).
15. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog shvaćanja – da se radi o prekovremenom radu - propustio utvrditi činjenice bitne za definiranje karaktera rada tužitelja kroz utuženo razdoblje, a vodeći računa o naravi njegovog radnog mjesta i posebnosti obavljanja ove vrste posla te posljedično tome utvrditi postoji li osnova za isplatu naknade za taj rad po kojoj drugoj osnovi, a ako da, u kojoj visini, valjalo je na temelju odredbe čl. 370. ZPP, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
16. Isto tako, s tim u svezi ukinuta je i odluka o parničnom trošku, a i o troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).
17. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, postupajući u smislu naprijed navedenog, utvrditi sve činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na koje mu je ukazano ovom odlukom i donijeti zakonitu presudu, vodeći računa o iznijetim shvaćanjima ovog suda.
Osijek, 21. ožujka 2022.
Sudac
Josip Frajlić, v.r.
