Poslovni broj Gž-185/2022

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužitelja Z. H. d.o.o. Z., P. Č., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici A. K., odvjetnici u Z., protiv tuženice S. V. iz L., zastupane po punomoćniku F. R., odvjetniku iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Povrv-548/2019-20, od 15. listopada 2021., 21. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Povrv-548/2019-20, od 15. listopada 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, u točki I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika I. L. iz Z., poslovni broj Ovrv-15477/2018, od 5. prosinca 2018. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženici naknadi troškove postupka u iznosu od 312,50 kuna.

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, u nastavku teksta ZPP), predlažući da se presuda preinači ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tuženica osporava žalbene navode tužitelja kao neosnovane, ističući da donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju posebno ukazuje tužitelj u svojoj žalbi, te da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je istu oslobodio obveze plaćanje utužene naknade tužitelju. Predlaže žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi.

4. Žalba nije osnovana.

5. U konkretnom slučaju radi se o postupku u sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a.

6. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, istu nije dopušteno pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Iz stanja u spisu proizlazi da je predmet spora po postavljenom zahtjevu tužitelja isplata iznosa od 244,26 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate na ime naknade za odvoz i zbrinjavanje komunalnog otpada za mjesec studeni 2017. i prosinac 2017., zatim za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj i lipanj 2018., i to za stambeni prostor na adresi u Z.

8. Tijekom postupka tuženica je osporavala kako osnovanost, tako i visinu tužiteljeve tražbine, navodeći da nije vlasnica, niti korisnica predmetnog stana. Pritom se pozvala na presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 532/2020-14, od 28. travnja 2020., koju je dostavila u sudski spis, a iz koje proizlazi da je Ugovor o darovanju od 29. travnja 2016., temeljem kojeg se tuženica u zemljišnim knjigama uknjižila kao vlasnica stana, utvrđen ništetnim, uz obrazloženje da je sklopljen sa osobom koja nije bila vlasnik stana, dakle sa nevlasnikom, te je citiranom presudom naloženo brisanje izvršenog upisa sa imena tuženice na ime tužitelja D. V. i D. V., oboje iz Z., koji da su stvarni vlasnici toga stana i koji se prema tvrdnjama tuženice nalaze u njegovom posjedu.

9. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je zaključio da tuženica, unatoč zemljišnoknjižnom upisu, nije vlasnica predmetnog stana, budući da vlasništvo nad stanom nije mogla steći od nevlasnika (čl. 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14), a da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi bila zakonita korisnica te nekretnine, te da je koristila utužene usluge. Na temelju tih utvrđenja, prvostupanjski sud je ukinuo platni nalog iz predmetnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi, te odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, dok je o troškovima postupka iz točke II izreke odlučio pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, u svezi sa relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje Tarifa).

10. Pazeći u okviru žalbenih razloga, te po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, u svezi sa čl. 467. st. 1. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih postupovnih povreda iz citiranog zakonskog članka, pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje tužitelj u svojoj žalbi, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, već su u istoj izneseni jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama u postupku, koji ne proturječe stanju u spisu, te ih je moguće valjano pravno ispitati.

11. Žalbeni navodi tužitelja nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer i prema shvaćanju ovog suda, tuženica nije u obvezi plaćanja utužene naknade tužitelju.

12. Prema odredbi čl. 30. st. 3. ZOGO-a korisnik usluge iz stavka 1. toga članka na području pružanja javne usluge je vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge.

13. U konkretnom slučaju, tuženica je dostavom nepravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-532/2020-14, od 28. travnja 2020. dovela u sumnju svoj status vlasnice nekretnine, a time i status nositeljice obveze plaćanja utužene javne usluge u smislu čl. 30. st. 3. ZOGO-a, a ujedno je tijekom postupka osporila i da bi bila u posjedu predmetnog stana, odnosno da bi joj usluge tužitelja bile pružene. Osnovno načelo javne usluge gospodarenja otpadom prema čl. 6. st. 1. toč. 1. ZOGO-a jest načelo „onečišćivač plaća“ što znači da troškove snosi proizvođač otpada (posjednik otpada), pa je stoga na tužitelju bio teret dokaza da je utuženu uslugu odvoza komunalnog otpada doista i pružio tuženici. Tuženica je tijekom postupka tvrdila da se ne nalazi u posjedu predmetnog stana, već da stan koriste njegovi stvarni vlasnici D. V. i D. V., oboje iz Z.. Kraj tih prigovora, te činjenice da se stan na koji se odnose utuženi računi nalazi u Z., na adresi ..., a da je adresa prebivališta tuženice u L., stajalište je ovog suda da je na tužitelju bio teret dokaza da dokaže da je utuženu javnu uslugu pružio upravo tuženici kao korisnici usluge iz čl. 30. st. 3. ZOGO-a, odnosno da je tuženica „onečišćivač“, jer u protivnom sud ne može ocijeniti ispunjenost pretpostavki iz čl. 33. st. 1. ZOGO-a i udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja, budući da nije moguće naplatiti uslugu od onih vlasnika nekretnine kojima ta usluga nije stvarno pružena, odnosno od osoba koje nisu onečišćivači (zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 04. prosinca 2017. u Zagrebu, poslovni broj Su-IV-204/17-5).

14. Također, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je tuženica o promjenama glede vlasništva/posjeda na predmetnoj nekretnini trebala obavijestiti tužitelja (čl. 6. Općih uvjeta poslovanja s korisnicima od 13. ožujka 2015. – Službeni glasnik Grada Zagreba broj 4/15), odnosno u tom smislu prigovoriti ispostavljenim računima, jer nedostatak takve obavijesti ne može imati za posljedicu obvezivanje tuženice na plaćanja onih usluga za koje u postupku nije utvrđeno da bi joj bile pružene. Što se tiče utuženih računa, glede kojih tužitelj tvrdi da je tuženica trebala podnijeti prigovor (reklamaciju) u smislu čl. 28. Općih uvjeta, valja navesti da je tuženica tijekom postupka osporavala da bi joj predmetni računi bili ikada dostavljeni, pa je u tom slučaju na tužitelju bio teret dokaza da dokaže suprotno, pogotovo imajući u vidu okolnost da računi glase na nekretninu u Z., a tuženica živi u L.. Budući da tužitelj nije dokazao da je tuženica te račune uistinu zaprimila, irelevantne su njegove tvrdnje o obvezi tuženice da iste reklamira tužitelju.

15. Slijedom navedenog, a obzirom da tužitelj nije dokazao pretpostavke od kojih zavisi osnovanost njegove tražbine prema tuženici, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u točki I izreke pobijane presude.

16. Odluka o troškovima postupka iz točke II izreke presude rezultat je pravilne primjene odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a, u svezi sa relevantnim odredbama Tarife.

17. Zbog izloženog, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi pozivom na čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Rijeka, 21. ožujka 2022.

Sutkinja

Branka Ježek Mjedenjak, v.r.