REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-4601/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, te doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, protiv tuženika I. d.o.o., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u Z., radi utvrđenja osnovanosti osporavanja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-315/2020-11 od 30. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2022.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-315/2020-11 od 30. srpnja 2021. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ovog rješenja prvostupanjski je sud odbio (kao neosnovan) tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da se utvrdi da je osnovano njegovo osporavanje tražbine i pravo na odvojeno namirenje tuženika (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 7.227,00 kn (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da je tužitelj aktivno (procesnopravno) legitimiran jer je tužitelj kao razlučni vjerovnik u stečajnom postupku koji se vodi protiv društva P.-P. I.-T. d.d. u stečaju pred Trgovačkim sudom u Osijeku rješenjem tog suda poslovni broj St-2/15 od 29. rujna 2020. upućen u parnicu radi utvrđivanja osnovanosti osporavanja tražbine (ovdje) tuženika koji je također razlučni vjerovnik, a koji je tražbinu stekao ugovorom o cesiji sklopljenim s društvom D. G. d.o.o. (ranije P. P. I. d.o.o.) koji je (također) bio razlučni vjerovnik u stečaju nad društvom P.-P. I.-T. d.d. u stečaju. Međutim, prvostupanjski je sud ocijenio da je ugovor o cesiji valjan jer se prema članku 80. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) za njega ne traži sklapanje u posebnom obliku, no taj ugovor nije ništetan ni zbog toga što u trenutku sklapanja tog ugovora nad društvom D. G. d.o.o. nije bio otvoren stečajni postupak u smislu članka 158. stavka 1. Stečajnog zakona („Narodne novine” broj 71/15 i 104/17), a postupak predstečajne nagodbe je obustavljen slijedom čega tom društvu nije bilo potrebno odobrenje za sklapanje ugovora. Nadalje, prema ocjeni prvostupanjskog suda taj ugovor o cesiji nije ništetan ni prema članku 15. stavku 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine” broj 68/18) jer blokada računa D. G. d.o.o. nije razlog za ništetnost tog ugovora u smislu članka 322. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, dok tužitelj nije dokazao nedopuštenost pobude oba ugovaratelja u smislu članka 273. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbeni razlog žalitelj u žalbi u bitnom navodi da se ocjena prvostupanjskog suda ne može primijeniti ni na jednu od navedenih materijalnopravnih normi a prema kojima u trenutku sklapanja ugovora o ustupu tražbine nad društvom D. G. (cedent) nije bio u tijeku nikakav insolvencijski postupak, da je sklapanje predmetnog ugovora u trenutku blokade računa bilo zabranjeno samo ustupitelju, no ne i tuženiku (cesionaru) te da tužitelj nije priložio dokaze na temelju kojih bi sud utvrdio postojanje nedopuštene pobude. Žalitelj ističe da je na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-286/18 od 10. prosinca 2018. utvrđen prekid postupka u povodu prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom D. G. d.o.o. do pravomoćnosti rješenja o obustavi postupka predstečajne nagodbe nad istim dužnikom, no unatoč tome sud utvrđuje da nad D. G. d.o.o. nije u tijeku ni predstečajni ni stečajni postupak. Žalitelj osporava to pravno shvaćanje prvostupanjskog suda ističući da se ne mogu istovremeno voditi dva insolvencijska postupka nad istim dužnikom te ističe da je predstečajni postupak bio u tijeku u vrijeme sklapanja ugovora o ustupu tražbine te sud nije mogao otkloniti primjenu odredbe članka 67. stavka 2. Stečajnog zakona prema kojoj dužnik u razdoblju od dana otvaranja predstečajnog postupka do njegovog završetka (pravomoćnog) ne smije ispunjavati obveze nastale i dospjele prije otvaranja predstečajnog postupka. Iz sintagme „ne smije” jasno proizlazi da se radi o pravnoj normi prisilne naravi tako da ugovor o ustupanju tražbine ima sva obilježja ništetnog pravnog posla. U nastavku žalbe žalitelj osporava i ocjenu prvostupanjskog suda da time što je ugovor o cesiji protivan članku 15. stavku 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, ugovor nije ništetan prema članku 322. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima tim više što je tuženik bio svjestan protupravnosti sklapanja ugovora o ustupu tražbine. Žalitelj osporava i ocjenu prvostupanjskog suda da nije dokazao nedopuštenost pobude oba ugovaratelja jer je to tužitelj potkrijepio istom dokaznom građom (ugovor o ustupanju tražbine, rješenje stečajnog suda, prijedlog Financijske agencije). S obzirom na to da se poštenje prosuđuje prema poštenju zastupnika po zakonu, a u konkretnom slučaju je zastupnik po zakonu oba ugovaratelja iz ugovora o cesiji ista osoba (M. M.), to tužitelj nije navodio dodatne činjenice nego je iznio svoju ocjenu postojećih dokaza. Prema mišljenju žalitelja nedopuštena pobuda obje stranke je pravno neosnovano pogodovanje tuženika, a pri čemu je pokušaj pravno neosnovanog ostvarenja koristi izigravanjem propisa istovremeno i suprotan moralu društva. Žalitelj stoga predlaže da se pobijana presuda preinači i utvrdi da je osnovano osporavanje kojim je tužitelj osporio tražbinu tuženika.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Tužiteljeva žalba je osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, no zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno.

6. Iz spisa proizlazi da je rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-2/15 od 29. rujna 2020. sa str. 5-6. spisa tužitelj kao razlučni vjerovnik upućen da u roku od osam dana od pravomoćnosti tog rješenja pokrene parnicu radi utvrđivanja osnovanosti osporavanja tražbine tuženika u iznosu od 160.435,07 kn. Prema tome, iako je tužitelj pravovremeno pokrenuo ovaj spor, tužbenim zahtjevom je tražio da se utvrdi da je osnovano osporio (i) pravo na odvojeno namirenje tuženika na što tužitelj nije upućen u parnicu rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-2/15 od 29. rujna 2020., dok u dijelu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje osnovanim osporavanja tražbine tuženika nije jasno naznačen iznos tražbine. Upravo zbog toga, osim što je nejasno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj (u cijelosti) aktivno procesnopravno legitimiran u ovom sporu, tužbeni zahtjev tužitelja nije sukladan rješenju o upućivanju u parnicu. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 109. stavka 1. Zakona o parničnom postupku trebao pozvati tužitelja da ispravi tužbu, a što je propustio učiniti.

7. Nadalje, iz spisa proizlazi da se nad trgovačkim društvom P.-P. I.-T. d.o.o. u stečaju vodi stečajni postupak te da je prema izvodu iz zemljišnih knjiga trgovačko društvo P. P. I. d.o.o. (sada D. G. d.o.o.) upisan kao založni vjerovnik, a iza njega je (također) kao založni vjerovnik upisan tužitelj; upravo zbog navedenog, obje te pravne osobe su nastupanjem pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad društvom P.-P. I.-T. d.o.o. u stečaju postali razlučni vjerovnici u smislu članka 149. Stečajnog zakona. Međutim, nad društvom D. G. d.o.o. je 31. kolovoza 2015. pokrenut postupak predstečajne nagodbe, a sukladno članku 27. stavku 5. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi Financijska agencije je 31. siječnja 2018. podnijela prijedlog za pokretanje stečajnog postupka (str. 13. spisa) koji postupak je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-286/18 od 10. prosinca 2018. prekinut do pravomoćnog okončanja upravnog spora pred Upravnim sudom u Zagrebu poslovni broj Usl-140/18. Nakon toga, društvo D. G. d.o.o. je 18. rujna 2019. sklopilo Ugovor o ustupanju tražbine kojim je svoju tražbinu ustupilo društvu I. d.o.o. (tuženiku). S obzirom na to, između stranaka je sporno je li predmetni ugovor o cesiji ništetan.

8. Naime, tužitelj je u tužbi tvrdio da je taj ugovor ništetan prvenstveno zbog toga jer se prijenos tražbine dokazuje javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom, a što je prvostupanjski sud pravilno otklonio pozivom na odredbu članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Naime, neovisno o tome što se u smislu članka 32. stavka 1. Ovršnog zakona prijenos tražbine dokazuje javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom odnosno što i prema članku 146. stavku 3. Stečajnog zakona prijenos tražbine u stečajnom postupku se može dokazivati samo javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom ili izjavom stečajnog vjerovnika danom pred sudom, ugovor o cesiji nije ništetan jer se za njegovu valjanost ne traži da bude sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju mora potvrditi javni bilježnik, a kao što je to na primjer potrebno za valjanost ugovora o prijenosu poslovnog udjela u smislu članka 412. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima. Prema tome, iako se prijenos tražbine može dokazati javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom, za valjanost ugovora o cesiji nije odlučno je li ugovor sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik, a kako to pogrešno smatra tužitelj.

9. Nadalje, osim navedenog razloga ništetnosti, tužitelj je smatrao da je predmetni ugovor o cesiji ništetan jer je: a) nad cedentom D. G. d.o.o. ranije pokrenut postupak predstečajne nagodbe pa zato D. G. d.o.o. nije mogao ispunjavati svoje obveze osim nužnih za redovno poslovanje i to samo na temelju prethodnog odobrenja povjerenika ili suda, b) jer su mu obračunska plaćanja bila zabranjena u uvjetima blokade računa sukladno članku 15. stavku 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, c) jer se radi o nedopuštenoj pobudi kojom je tuženik kao cesionar stekao imovinu koju po redovnom tijeku stvari ne bi mogao steći a što je druga strana znala budući da je zastupnik po zakonu obje stranke bila ista osoba i d) jer se radilo o raspolaganju koje je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava te moralu društva. Prvostupanjski je sud uvidom u isprave priložene spisu ocijenio da predmetni ugovor o cesiji nije ništetan iz razloga na koje je ukazivao tužitelj pa je iz tog razloga odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. U odnosu na tužiteljevo pozivanje u tužbi na razlog ništetnosti ugovora o cesiji zbog toga što je sklopljen protivno odredbi članka 15. stavka 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, ovaj sud napominje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da zbog toga predmetni ugovor o cesiji nije ništetan. Naime, navedenom odredbom Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima je propisano da poslovni subjekt ne smije sklapati ugovore radi obračunskog plaćanja ako u Jedinstvenom registru računa ima oznaku blokade računa, odnosno zabranu raspolaganja oročenim novčanim sredstvima, ako tim obračunskim plaćanjem kao vjerovnik tražbine onemogućuje ili izbjegava primitak ispunjenja obveze u novcu. Međutim, postupanje protivno toj zakonskoj odredbi nema za posljedicu ništetnost ugovora o cesiji kao obračunskog plaćanja u smislu članka 15. stavka 1. tog Zakona, već je kao posljedica postupanja tuženika protivno toj zakonskoj odredbi propisana njegova prekršajna odgovornost prema članku 30. stavku 1. točki 1. tog Zakona. Slijedom navedenog, s obzirom na to da je sklapanje ugovora o cesiji zbog blokade računa bilo zabranjeno samo jednoj ugovornoj strani (cedentu D. G. d.o.o.), a tužitelj nije tijekom cijelog postupka ni iznio činjenicu da je i račun cesionara (tuženika) bio u blokadi u vrijeme sklapanja ugovora o cesiji, to predmetni ugovor o cesiji iz tog razloga nije ništetan već je on valjan prema članku 322. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud.

11. Jednako tako, premda je i odredbom članka 17. stavka 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine” broj: 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13) propisano da poduzetnik u stanju nelikvidnosti ne smije obavljati nikakva plaćanja osim onih koja su nužna za redovno poslovanje, kao što i prema odredbi članka 69. stavka 1. tog Zakona u razdoblju od otvaranja postupka predstečajne nagodbe, do kraja toga postupka, dužnik ne smije plaćati obveze koje su nastale i dospjele prije dana otvaranja postupka predstečajne nagodbe, osim tražbina iz članka 17. stavka 2. točaka 1., 6. i 7. toga Zakona, postupanje protivno tim zakonskim odredbama nema za posljedicu ništetnost pravnog posla (u konkretnom predmetu, ugovora o cesiji). Naprotiv, i prema odredbi članka 88. stavka 1. točke 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi za postupanje poduzetnika protivno člancima 17. i 69. tog Zakona je (također) propisana njegova prekršajna odgovornost. Prema tome, budući da je nad društvom D. G. d.o.o. rješenjem Financijske agencije, Regionalni centar Zagreb, Klasa: UP - I/110/07/15- 01/8846, Ur.br.: 04-06-16-8846-34 od 10. svibnja 2016. otvoren postupak predstečajne nagodbe, a koji nije (pravomoćno) obustavljen jer je protiv rješenja o obustavi pokrenut upravni spor koji do sklapanja ugovora o cesiji od 18. rujna 2019. nije pravomoćno okončan, to predmetni Ugovor o ustupanju tražbine u smislu odredbe članka 322. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima nije ništetan zbog postupanja cedenta D. G. d.o.o. (zbog njegova sklapanja tog ugovora).

12. Nadalje, pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj u ovom sporu nije dokazao razlog ništetnosti ugovora o cesiji zbog nedopuštenosti pobude jednog ugovaratelja (cesionara) za koju je drugi ugovaratelj cedent znao u smislu članka 273. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, tužitelj svoje tvrdnje iz tužbe da je tuženik cesijom stekao imovinu koju po redovnom tijeku stvari ne bi mogao steći dok bi vjerovnici D. G. bili isključeni iz mogućnosti namirenja svojih tražbina ničim nije dokazao. Ovo stoga jer ne samo da radi dokazivanja činjenice da je tuženik stekao imovinu koju inače ne bi mogao steći nije ni predložio izvođenje niti jednog dokaza u smislu članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelj nije predložio ni dokaze da se (drugi) vjerovnici društva D. G. d.o.o. čije su tražbine (eventualno) bile dospjele u vrijeme sklapanja ugovora o cesiji ne bi mogli namiriti i iz druge imovine tog trgovačkog društva; za to nije odlučna činjenica što je nad D. G. d.o.o. vođen postupak predstečajne nagodbe ni što je (do pravomoćnog okončanja upravnog spora) prekinut stečajni postupak jer i u stečajnom postupku postoji mogućnost da stečajni vjerovnici u cijelosti namire svoja potraživanja (članak 285. Stečajnog zakona). Prema tome, tužitelj u ovom sporu nije dokazao nedopuštenost pobude jednog ugovaratelja ugovora o cesiji (cesionara) za koju je drugi ugovaratelj (cedent) znao, neovisno o tome što je zastupnik po zakonu oba društva koja su sklopila ugovor ista osoba.

13. Međutim, sud prvog stupnja je trebao ispitati ništetnost Ugovora o ustupanju tražbine od 18. rujna 2019. upravo zbog činjenica što je u ime obje stranke taj ugovor sklopila ista osoba kao zastupnik zakonu oba društva (M. M.). Naime, prema odredbi članka 41. stavka 3. u vezi s člankom 49. Zakona o trgovačkim društvima član uprave ne može bez posebne ovlasti trgovačkog društva nastupati kao druga ugovorna stranka i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba ili u ime i za račun drugih osoba. Prema tome, iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da član uprave kao zastupnik po zakonu (jednog) trgovačkog društva ne može bez posebne ovlasti trgovačkog društva sklopiti ugovor (u ime tog društva) kojim prilikom bi ujedno zastupao i drugo trgovačko društvo – drugu ugovornu stranku.

14. U konkretnom predmetu, M. M. je kao zastupnik po zakonu trgovačkog društva D. G. d.o.o. imao suglasnost tog društva za sklapanjem ugovora o cesiji, a što je tuženik dokazao dostavom te suglasnosti uz odgovor na tužbu (str. 27. spisa). Međutim, budući da je M. M. ujedno i zastupnik po zakonu tuženika, a iz izvatka iz sudskog registra za tuženika sa str. 77. - 80. spisa proizlazi da tuženik ima dva člana društva (i dva člana uprave) pa se stoga u odnosu na tuženika ne može primijeniti odredba članka 426. stavka 7. Zakona o trgovačkim društvima, to je M. M. za sklapanje ugovora o cesiji morao imati (i) suglasnost tuženika. Naime, upravo zbog toga što je taj ugovor sklopljen (i) za račun tuženika jer bi (pod pretpostavkom valjanosti tog ugovora) tim ugovorom tuženik kao cesionar stekao novčano potraživanje prema P.-TRGOPROMET d.d. u stečaju, ali ujedno i založno pravo prema stečajnom dužniku u smislu članka 319. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) te time ujedno i pravni položaj razlučnog vjerovnika u stečajnom postupku koji se vodi nad P.-T. d.d. u stečaju, da bi predmetni ugovor bio valjan M. M. je morao imati (i) suglasnost tuženika za sklapanje tog ugovora. Međutim, to prvostupanjski sud nije ispitao. Naime, s obzirom na to da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, to sud mora ispitati i je li ugovor o cesiji ništetan u smislu članka 41. stavka 3. u vezi članka 49. Zakona o trgovačkim društvima.

15. Slijedom navedenog, s obzirom na to da prvostupanjski sud nije primijenio materijalno pravo iz navedenih odredbi Zakona o trgovačkim društvima, činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno. Stoga je tužiteljevu žalbu valjalo uvažiti kao osnovanu, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a na temelju odredbe članka 370. Zakona o parničnom postupku.

16. U nastavku postupka prvostupanjski sud će najprije prema odredbi članka 109. stavka 1. Zakona o parničnom postupku pozvati tužitelja da ispravi tužbu na način da tužbeni zahtjev postavi sukladno rješenju Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-2/15 od 29. rujna 2020., te će (ovisno i o postupanju tužitelja po tom pozivu suda) ispitati je li tuženikov zastupnik po zakonu M. M. prilikom sklapanja ugovora o cesiji za sklapanje tog ugovora imao (i) suglasnost tuženika. Ovisno o navedenom, sud prvog stupnja će ocijeniti je li predmetni ugovor o cesiji ništetan te će sukladno tome donijeti novu na zakonu osnovanu odluku koju će valjano obrazložiti.

Zagreb, 21. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec