Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 26 Gž Ovr-416/2021-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja A. b. d.d., OIB: …, Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz O. društva M. i p. d.o.o., odvjetnici u R., protiv ovršenice Z. K., OIB: …, iz R., koju zastupa punomoćnica K. C. N., odvjetnica u R., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju- Rovigno broj Ovr-3007/2018-34 od 24. svibnja 2021., dana 21. ožujka 2022.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba ovrhovoditelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno broj Ovr-3007/2018-34 od 24. svibnja 2021.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem odgođena je ovrha određena rješenjem o ovrsi broj Ovr- 3007/2018-3 od 10. svibnja 2018. do pravomoćnog završetka postupaka koji se vode kog istoga suda pod brojevima P-134/2019 i P-994/2019 ili dok sud odluči da nema više razloga čekati njihov završetak.
2. Navedeno rješenje, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija ovrhovoditelj iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanim čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti rješenje ili ukinuti rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.
3. Ovršenica nije podnijela odgovor na žalbu.
4. Žalba ovrhovoditelja nije osnovana.
5. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud navodi da je rješenjem o ovrsi od 10. svibnja 2018. broj Ovr-3007/2018-3 određena ovrha na nekretninama ovršenice, da je zaključkom od 6. veljače 2019. ovršenica upućena na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, da je parnicu pokrenula i u istoj postavila zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i nezakonitosti raskida ugovora i zahtjev za isplatu, da je u podnesku od 26. srpnja 2019. predložila odgoditi ovrhu do okončanja parnice radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, pozivajući se na presude Suda Europske unije u predmetima C-407/18, C-537/12 i C-116/13, te da se ovrhovoditelj usprotivio prijedlogu navodeći da ovršenica nije učinila vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu i da stoga nisu ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe. Pozivom na čl. 65. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., u daljnjem tekstu: OZ) koji propisuje da sud može na prijedlog ovršenika, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu ako je podnesena tužba za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužba za utvrđenje njezine ništavosti (toč. 4. čl. 65. st. 1. OZ-a), ili ako je ovršenik, nakon što ga je sud uputio, podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (toč. 5. čl. 65. st. 1. OZ- a), te uzimajući u obzir da nekretnina koja je predmet ovrhe predstavlja dom ovršenice i da bi prodaja nekretnine ovršenici prouzročila teško nadoknadivu štetu, a da se ovrhovoditelju odgodom ovrhe ne uzrokuje niti približno takva šteta, pa je time ispunjena opća pretpostavka iz članka 65. st. 1. OZ-a za odgodu ovrhe, ukazujući da je ovršenica u predmetu broj P-994/2019 podnijela tužbu kojom traži da se utvrde ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope i odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, da se utvrdi nezakonitom odluka tuženika o raskidu predmetnog ugovora o kreditu te da se naloži ovrhovoditelju da joj isplati iznose koje je stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Kako utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ima za učinak uspostavljanje pravne i činjenične situacije kao da tih ništetnih odredbi nije bilo i da se odredba čl. 65. st. 1. toč. 4. OZ-a treba primijeniti u skladu s njezinom svrhom i intencijom, a to je sprječavanje provedbe ovrhe u slučajevima sumnje u pravilnost određivanja ovrhe temeljem ovršne isprave, odnosno u konkretnom slučaju ugovora o kreditu temeljem kojeg se ne bi mogla provesti ovrha ako se utvrdi da su njegove odredbe ništetne.
6. U žalbi ovrhovoditelj ističe da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 65. st. 1. OZ-a za odgodu ovrhe jer ovršenica nije učinila vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je odgoda ovrhe potrebna da bi se spriječilo nasilje, odnosno iz rješenja nije vidljivo na temelju kojih činjenica i dokaza je sud utvrdio postojanje takve vjerojatnosti pa je izostankom razloga u tom pravcu počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, uzimajući u obzir da ovršenica u prijedlogu niti jednom riječju nije spomenula da bi pretrpjela nenadoknadivu ili teško nenadoknadivu štetu provedbom ovrhe. Zbog navedenog smatra i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđenim u pogledu utvrđenja vjerojatnosti nastanka štete, ukazujući na način na koji je sudska praksa protumačila stupanj vjerojatnosti koji mora biti ispunjen za primjenu instituta odgode ovrhe. Pozivajući se na Direktivu Vijeća 93/19/EEZ od 5. travnja 1993. i presudu Suda Europske unije u predmetu C-407/18 ukazuje da je dužnost suda osigurati djelotvornu zaštitu potrošača i u postupcima ovrhe koji su pokrenuti temeljem ugovora o kreditu kao ovršnih isprava čije se odredbe u parničnom postupku utvrđuju ništetnim i pritom osigurati provedbu načela pravne sigurnosti i nesmetanog odvijanja ovršnog postupka, a da sud prilikom te ocjene nije uzeo u obzir da je ovršenica kao tužiteljica u parničnom postupku postavila kondemnatorni zahtjev za isplatu i da će se u slučaju uspjeha naplatiti od ovrhovoditelja kao tuženika čiji je glavni predmet djelatnosti financijsko poslovanje.
7. Nisu osnovani žalbeni navodi ovrhovoditelja kojima ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a obzirom rješenje sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica za ocjenu osnovanosti prijedloga za odgodu i rješenje nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njegova zakonitost, a ispitivanjem rješenja po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku.
8. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava odgodio ovrhu do okončanja postupaka radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu temeljem kojeg je ovrha određena i nedopuštenosti ovrhe iz tog razloga.
9. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u pogledu nepoštenog postupanja banaka, između ostalih i ovrhovoditelja, u ugovaranju načina promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u vezi čega je u postupku kolektivne zaštite pružena pravna zaštita koja se reflektira na potrošače u individualnim postupcima, te da ovršenica u parničnom postupku ostvaruje individualnu pravnu zaštitu utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, a da se za potraživanje temeljem tog ugovora vodi ovrha na nekretnini ovršenice, uvažavajući obvezujuću praksu Suda Europske unije iz postupka donošenja prethodne odluke broj C-407/18 koja je činjenično podudarna i gotovo identična situaciji u konkretnoj ovrsi, kao što su gotovo identični i propisi slovenskog zakonodavstva koji reguliraju mogućnost odgode ovrhe, to bi se primjena čl. 65. OZ-a na način kako to inzistira ovrhovoditelj u žalbi protivila Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima s gledišta načela djelotvornosti kada bi se u ovom slučaju ispitivale prema nacionalnom zakonodavstvu još i dodatne pretpostavke za odgodu ovrhe (nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete), pri čemu Sud Europske unije jasno navodi da bi pravna zaštita koju bi potrošač ostvario a posterio (nakon što je nekretnina prodana), bila nepotpuno, nedovoljno i neučinkovito sredstvo zaštite protiv korištenja nepoštene odredbe.
10. Kako žalbeni navodi ovrhovoditelja iz navedenih razloga nisu od utjecaja na zakonitost odluke, to je ovaj sud odbio žalbu i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a, u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a, potvrdio prvostupanjsko rješenje.
U Varaždinu 21. ožujka 2022.
Sutkinja
Sanja Bađun, v.r.
