Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-312/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice V. G., OIB: …, S., koju zastupa punomoćnica M. R. Š., odvjetnica u S., protiv tuženika A. B. d.d., OIB: …, Z., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici iz O. D. K. i P. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj 87 P- 1501/2019 od 10. prosinca 2021., 21. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I.) Žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj 87 P-1501/2019 od 10. prosinca 2021. godine:

- potvrđuje u točki IV. izreke kojom je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška,

- preinačuje u preostalom pobijanom dijelu (točka I. i II. Izreke) pa se sudi:

1.) Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., da tužiteljici V. G. iz S., na ime razlike u iznosima kamata, isplati ukupan iznos od 74.604,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose, i to: na iznos od 435,16 HRK kuna od 31.3.2007., na iznos od 428,43 HRK kuna od 30.4.2007., na iznos od 422,82 HRK kuna od 31.5.2007., na iznos od 418,54 HRK kuna od 30.6.2007., na iznos od 420,00 HRK kuna od 31.7.2007., na iznos od 421,02 HRK kuna od 31.8.2007., na iznos od 640,95 HRK kuna od 30.9.2007., na iznos od 637,89 HRK kuna od 31.10.2007., na iznos od 644,02 HRK kuna od 30.11.2007., na iznos od 638,83 HRK kuna od 31.12.2007., na iznos od 648,54 HRK kuna od 31.1.2008., na iznos od 652,92 HRK kuna od 29.2.2008., na iznos od 1.239,47 HRK kuna od 31.3.2008., na iznos od 1.205,57 HRK kuna od 30.4.2008., na iznos od 1.190,15 HRK kuna od 31.5.2008., na iznos od 1.201,50 HRK kuna od 30.6.2008., na iznos od 1.176,43 HRK kuna od 31.7.2008., na iznos od 1.174,04 HRK kuna od 31.8.2008., na iznos od 1.183,30 HRK kuna od 30.9.2008., na iznos od 1.275,76 HRK kuna od 31.10.2008., na iznos od 1.207,72 HRK kuna od 30.11.2008., na iznos od 1.410,96 HRK kuna od 31.12.2008., na iznos od 1.420,26 HRK kuna od 31.1.2009., na iznos od 1.421,99 HRK kuna od 28.2.2009., na iznos od 1.400,58 HRK kuna od 31.3.2009., na iznos od 1.399,37 HRK kuna od 30.4.2009

., na iznos od 1.369,07

HRK kuna od 31.5.2009

., na iznos od 1.345,74 HRK kuna od 30.6.2009., na iznos od 1.346,24 HRK kuna od 31.7.2009., na iznos od 1.351,61 HRK kuna od 31.8.2009., na iznos od 1.346,06 HRK kuna od 30.9.2009., na iznos od 1.331,50 HRK kuna od 31.10.2009., na iznos od 1.345,34 HRK kuna od 30.11.2009., na iznos od 1.355,40 HRK kuna od 31.12.2009., na iznos od 1.371,48 HRK kuna od 31.1.2010., na iznos od 1.361,69 HRK kuna od 28.2.2010., na iznos od 1.384,91 HRK kuna od 31.3.2010., na iznos od 1.374,42 HRK kuna od 30.4.2010., na iznos od 1.379,53 HRK kuna od 31.5.2010., na iznos od 1.463,75 HRK kuna od 30.6.2010., na iznos od 1.439,58 HRK kuna od 31.7.2010., na iznos od 1.489,75 HRK kuna od 31.8.2010., na iznos od 1.464,51 HRK kuna od 30.9.2010., na iznos od 1.427,78 HRK kuna od 31.10.2010., na iznos od 1.486,55 HRK kuna od 30.11.2010., na iznos od 1.401,51 HRK kuna od 31.12.2010., na iznos od 1.343,62 HRK kuna od 31.1.2011., na iznos od 1.357,53 HRK kuna od 28.2.2011., na iznos od 1.328,55 HRK kuna od 31.3.2011., na iznos od 1.326,71 HRK kuna od 30.4.2011., na iznos od 1.416,86 HRK kuna od 31.5.2011., na iznos od 1.419,62 HRK kuna od 30.6.2011., na iznos od 1.492,57 HRK kuna od 31.7.2011., na iznos od 1.444,75 HRK kuna od 31.8.2011., na iznos od 1.393,47 HRK kuna od 30.9.2011., na iznos od 1.068,65 HRK kuna od 31.10.2011., na iznos od 1.060,51 HRK kuna od 30.11.2011., na iznos od 1.071,05 HRK kuna od 31.12.2011., na iznos od 1.079,37 HRK kuna od 31.1.2012., na iznos od 1.075,44 HRK kuna od 29.2.2012., na iznos od 1.060,02 HRK kuna od 31.3.2012., na iznos od 1.060,56 HRK kuna od 30.4.2012., na iznos od 1.059,08 HRK kuna od 31.5.2012., na iznos od 1.045,78 HRK kuna od 30.6.2012., na iznos od 347,22 HRK kuna od 10.7.2012., i to do 31. srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015.g. do isplate sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2.) Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., da tužiteljici V. G. iz S., na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 11.763,00 kuna sa zakonskom kamatom koja teče od 10. prosinca 2021. kao dana presuđenja do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II.) Tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

III.) Prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu (točka III. izreke) i u nepobijanoj izreci rješenja ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj 87 P-1501/2019 od 10. prosinca 2021. godine tuženiku A. B. d.d. Z., naloženo je da tužiteljici V. G. iz S., da na ime razlike u iznosima kamata isplati ukupan iznos od 14.348,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene koji vrijedi na dane anuitetnih otplata, i to sa kamatama na pojedine mjesečne iznose od po: 95,61 CHF kuna teče od 31.3.2007., 95,34 CHF kuna teče od 30.4.2007., 95,08 CHF kuna teče od 31.5.2007., 94,80 CHF kuna teče od 30.6.2007., 94,53 CHF kuna teče od 31.7.2007., 94,26 CHF kuna teče od 31.8.2007., 145,79 CHF kuna teče od 30.9.2007., 145,38 CHF kuna teče od 31.10.2007., 144,95 CHF kuna teče od 30.11.2007., 144,53 CHF kuna teče od 31.12.2007., 144,11 CHF kuna teče od 31.1.2008.,143,67 CHF kuna teče od 29.2.2008., 268,27 CHF kuna teče od 31.3.2008

., 267,52 CHF kuna teče od 30.4.2008

.,  266,76 CHF kuna teče od 31.5.2008., 266,00 CHF kuna teče od 30.6.2008., 265,23 CHF kuna teče od 31.7.2008., 264,45 CHF kuna teče od 31.8.2008., 263,67 CHF kuna teče od 30.9.2008., 262,87 CHF kuna teče od 31.10.2008., 262,07 CHF kuna teče od 30.11.2008., 286,81 CHF kuna teče od 31.12.2008., 285,92 CHF kuna teče od 31.1.2009., 285,03 CHF kuna teče od 28.2.2009., 284,13 CHF kuna teče od 31.3.2009., 283,23 CHF kuna teče od 30.4.2009., 282,30 CHF kuna teče od 31.5.2009., 281,38 CHF kuna teče od 30.6.2009., 280,44 CHF kuna teče od 31.7.2009., 279,50 CHF kuna teče od 31.8.2009., 278,53 CHF kuna teče od 30.9.2009., 277,57 CHF kuna teče od 31.10.2009., 276,59 CHF kuna teče od 30.11.2009., 275,61 CHF kuna teče od 31.12.2009., 274,61 CHF kuna teče od 31.1.2010., 273,61 CHF kuna teče od 28.2.2010., 272,59 CHF kuna teče od 31.3.2010., 271,58 CHF kuna teče od 30.4.2010., 270,54 CHF kuna teče od 31.5.2010., 269,50 CHF kuna teče od 30.6.2010., 268,43 CHF kuna teče od 31.7.2010., 267,37 CHF kuna teče od 31.8.2010., 266,29 CHF kuna teče od 30.9.2010., 265,21 CHF kuna teče od 31.10.2010., 264,11 CHF kuna teče od 30.11.2010., 235,94 CHF kuna teče od 31.12.2010., 234,92 CHF kuna teče od 31.1.2011., 233,88 CHF kuna teče od 28.2.2011., 232,84 CHF kuna teče od 31.3.2011., 231,79 CHF kuna teče od 30.4.2011., 230,73 CHF kuna teče od 31.5.2011., 229,66 CHF kuna teče od 30.6.2011., 228,58 CHF kuna teče od 31.7.2011., 227,49 CHF kuna teče od 31.8.2011., 226,4 CHF kuna teče od 30.9.2011., 174,22 CHF kuna teče od 31.10.2011., 173,32 CHF kuna teče od 30.11.2011., 172,41 CHF kuna teče od 31.12.2011., 171,50 CHF kuna teče od 31.1.2012., 170,58 CHF kuna teče od 29.2.2012., 169,65 CHF kuna teče od 31.3.2012., 168,71 CHF kuna teče od 30.4.2012

., 167,78 CHF kuna teče od

31.5.2012

., 166,83 CHF kuna teče od 30.6.2012., 55,29 CHF kuna teče od 10.7.2012 do 31.srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015.g. do isplate sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke presude).

1.1.) Istom presudom odbijen je podredni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo da se tuženiku naloži da joj isplati ukupan iznos od 74.604,00 kuna, i to sa kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od po: 435,16 HRK kuna teče od 31.3.2007., 428,43 HRK kuna teče od 30.4.2007., 422,82 HRK kuna teče od 31.5.2007., 418,54 HRK kuna teče od 30.6.2007., 420,00 HRK kuna teče od 31.7.2007., 421,02 HRK kuna teče od 31.8.2007., 640,95 HRK kuna teče od 30.9.2007., 637,89 HRK kuna teče od 31.10.2007., 644,02 HRK kuna teče od 30.11.2007., 638,83 HRK kuna teče od 31.12.2007., 648,54 HRK kuna teče od 31.1.2008., 652,92 HRK kuna teče od 29.2.2008., 1.239,47 HRK kuna teče od 31.3.2008., 1.205,57 HRK kuna teče od 30.4.2008., 1.190,15 HRK kuna teče od 31.5.2008., 1.201,50 HRK kuna teče od 30.6.2008., 1.176,43 HRK kuna teče od 31.7.2008., 1.174,04 HRK kuna teče od 31.8.2008., 1.183,30 HRK kuna teče od 30.9.2008., 1.275,76 HRK kuna teče od 31.10.2008., 1.207,72 HRK kuna teče od 30.11.2008., 1.410,96 HRK kuna teče od 31.12.2008., 1.420,26 HRK kuna teče od 31.1.2009., 1.421,99 HRK kuna teče od 28.2.2009., 1.400,58 HRK kuna teče od 31.3.2009., 1.399,37 HRK kuna teče od 30.4.2009

., 1.369,07 HRK kuna teče od 31.5.2009

., 1.345,74 HRK kuna teče od

30.6.2009., 1.346,24 HRK kuna teče od 31.7.2009., 1.351,61 HRK kuna teče od 31.8.2009., 1.346,06 HRK kuna teče od 30.9.2009., 1.331,50 HRK kuna teče od 31.10.2009.,1.345,34 HRK kuna teče od 30.11.2009., 1.355,40 HRK kuna teče od 31.12.2009., 1.371,48 HRK kuna teče od 31.1.2010., 1.361,69 HRK kuna teče od 28.2.2010., 1.384,91 HRK kuna teče od 31.3.2010., 1.374,42 HRK kuna teče od 30.4.2010., 1.379,53 HRK kuna teče od 31.5.2010., 1.463,75 HRK kuna teče od 30.6.2010., 1.439,58 HRK kuna teče od 31.7.2010., 1.489,75 HRK kuna teče od 31.8.2010., 1.464,51 HRK kuna teče od 30.9.2010., 1.427,78 HRK kuna teče od 31.10.2010., 1.486,55 HRK kuna teče od 30.11.2010., 1.401,51 HRK kuna teče od 31.12.2010., 1.343,62 HRK kuna teče od 31.1.2011., 1.357,53 HRK kuna teče od 28.2.2011., 1.328,55 HRK kuna teče od 31.3.2011., 1.326,71 HRK kuna teče od 30.4.2011., 1.416,86 HRK kuna teče od 31.5.2011.,1.419,62 HRK kuna teče od 30.6.2011., 1.492,57 HRK kuna teče od 31.7.2011., 1.444,75 HRK kuna teče od 31.8.2011., 1.393,47 HRK kuna teče od 30.9.2011., 1.068,65 HRK kuna teče od 31.10.2011., 1.060,51 HRK kuna teče od 30.11.2011., 1.071,05 HRK kuna teče od 31.12.2011.,1.079,37 HRK kuna teče od 31.1.2012.,1.075,44 HRK kuna teče od 29.2.2012., 1.060,02 HRK kuna teče od 31.3.2012., 1.060,56 HRK kuna teče od 30.4.2012., 1.059,08 HRK kuna teče od 31.5.2012., 1.045,78 HRK kuna teče od 30.6.2012., 347,22 HRK kuna teče od 10.7.2012 do 31.srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza.2015.g. do isplate sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka III. izreke presude).

1.2.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu troška (točka IV. izreke presude), i naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 13.325,50 kuna sa zakonskom kamatom koja teče od 10. prosinca 2021. kao dana donošenja presude pa do isplate, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok je za više traženo u iznosu od 1.562,50 kuna odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška (točka II. izreke presude)

1.3.) Rješenjem istog broja i datuma dopuštena je preinaka tužbe isticanjem podrednog tužbenog zahtjeva u podnesku tužitelja od 22. rujna 2021.

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da preinači pobijanu prvostupanjsku presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva uz dosudu tuženiku parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba je djelomično osnovana.

5.) Predmet spora u ovoj parnici je novčana tražbina s osnova izvršene preplate ugovorne kamate u otplati stambenog kredita broj 216-476/2006 sklopljenog dana 08. kolovoza 2006. godine, a koja preplata je posljedica primjene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate jednostranom odlukom tuženika kao kreditora.

5.1.) Povrat navedene preplate tužiteljica je utužila kao kunsku protuvrijednost iznosa od 14.348,29 CHF prema tečaju na dan dospjelosti (plaćanja) svakog mjesečnog anuiteta pri čijem plaćanju je došlo do preplate, što predstavlja iznos od 74.604,00 kuna koji potražuje podredno postavljenim zahtjevom u eventualnoj kumulaciji, sve to zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od izvršenih plaćanja.

6.) Navedeni primarno postavljeni zahtjev tužiteljice sud prvog stupnja ocjenjuje osnovanim, i to nakon što u provedenom postupku utvrđuje slijedeće važne činjenice:

- da je temeljem ugovora o kreditu broj 216-476/2006, sklopljenim dana 08. kolovoza 2006. godine između tužiteljice kao korisnice kredita i H. A.-A. B. d.d. (tuženikov pravni prednik) kao kreditora, tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 163.400,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita;

- da je predmetni ugovor o kreditu zaključen s namjenom kupnje i adaptacije stana i da je ugovoren rok otplate od 15 godina, odnosno u 182 mjesečna anuiteta;

- da se je tužiteljica obvezala vršiti otplatu kredita u mjesečnim anuitetima izraženim u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja, odnosno dospijeća svakog pojedinog anuiteta, s tim da je ugovoreno dospijeće anuiteta posljednjeg dana u mjesecu;

- da je navedenim ugovorom ugovorena redovna kamata kao promjenjiva, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 3,88 % godišnje, s tim da je ugovoreno da se kamate neće mijenjati do 28. veljače 2007. godine, a da će nakon toga kreditor istu mijenjati svojom odlukom;

- da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao (povećavao do 6,20 %) stopu ugovorne kamate, što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta;

- da je tužiteljica navedeni kredit otplatila prijevremeno dana 10. srpnja 2012. godine;

- da je tužiteljica, zbog povećanja stope ugovorne kamate, u odnosu na početno ugovorenu stopu preplatila ugovornu kamatu za iznos od 14.348,29 CHF, što prema tečaju navedene valute na dan plaćanja mjesečnih anuiteta u kojima je sadržana preplata čini iznos od 74.604,00 kuna;

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača;

- da je u navedenom predmetu dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, koja je pak potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine;

- da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH, utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama čl.81., čl.82., i čl.90. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03. – dalje: ZZP/03), čl.96. i čl.97. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., i 133/09. – dalje: ZZP/07) i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva;

- da je odredba predmetnog ugovora o promjenjivosti stope ugovorne kamate odlukom tuženika kao kreditora odredba po tuženiku unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora;

- da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi stranke o navedenoj ugovornoj odredbi posebno pregovarale i da je tužiteljica mogla utjecati na njen sadržaj, i da se radi o nerazumljivoj odredbi jer ista ne sadrži nikakve objektivne parametre o promjeni stope ugovorne kamate, niti je tuženik prilikom sklapanja ugovora tužiteljici to objasnio;

-da je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela dana 03. travnja 2019. godine.

6.1.) Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, polazeći od utvrđenja sadržanih u presudama donesenim u kolektivnom sporu pozivom na odredbu čl.502.c ZPP-a te čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14., 110/15., 14/19. – dalje: ZZP/14), kojima je propisana vezanost suda presudama donesenim u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, a uvažavajući pri tome i odredbe čl.81. do čl.87., čl.89. i čl.90. ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ali i odredbe čl.269.st.2., čl.272. te čl.322. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), kao i odredbe Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama, sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da je sporna ugovorna odredba o promjenjivosti stope ugovorne kamate odlukom kreditora, kao nerazumljiva, neodređena i neodrediva, a koja je unaprijed unesena u predmetni ugovor po tuženiku i o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale (jer tuženik protivno od toga nije ničime dokazao), nepoštena ugovorna odredba, a onda i ništetna, slijedom čega ista ne proizvodi nikakve pravne učinke.

6.2.) Slijedom navedenog – tj. da utvrđuje da je ništetna navedena ugovorna odredba, sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu, odnosno da joj, temeljem odredbi čl.323.st.1. i čl.1111.st.1. ZOO/05, pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa izvršenog temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe. Pri tome zauzima stav da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenog u iznosu u od 14.348,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju na dan svake anuitetne otplate u kojoj je sadržana preplata, jer je na taj način i ugovoreno plaćanje kreditnih anuiteta, pa stoga u cijelosti prihvaća primarno postavljeni zahtjev zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana izvršenih anuitetnih plaćanja, a odbija podredno postavljeni zahtjev kojim je tražena isplata kunskog iznosa.

6.3.) Pri usvajanju postavljenog zahtjeva za isplatu, sud prvog stupnja istaknuti prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim, jer zauzima stav da je zastara restitucijskog zahtjeva s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, u skladu sa pravnim shvaćanjem VSRH prekinuta pokretanjem spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, i da je počela iznova teći od dana (13. lipanj 2014.) pravomoćnosti presude donesene u tom spor, slijedom čega rok zastare u trajanju od pet godina nije istekao do podnošenja (03. travanj 2019.) tužbe u ovoj parnici.

6.4.) Preinaku tužbe isticanjem dodatnog zahtjeva u eventualnoj kumulaciji sud prvog stupnja je dopustio pozivom na odredbu čl.190.st.1. i st.3. ZPP-a.

7.) U podnesenoj žalbi zbog svih žalbenih razloga tuženik u bitnome ističe:

- da je sud prvog stupnja nedopuštanjem odgovaranja svjedokinji (zaposlenici tuženika) na postavljena joj pitanje te odbijanjem prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika onemogućio tuženiku da udovolji teretu dokaza iz čl.81.st.4. ZZP/03, a time mu je onemogućio i raspravljanje u parnici čime je učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.6. ZPP-a;

- da je sud prvog stupnja učinio i bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a a i pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl.323.st.1. ZOO/05 kada je tužiteljici dosudio preplaćeni iznos u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF valuti iako nije sporno da je tužiteljica mjesečne anuitete plaćala u kunama, pa joj stoga može pripadati samo pravo na isplatu točno određenog iznosa kuna o čemu je izražen stav i u sudskoj praksi vezano za primjenu odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, pa je slijedom toga tužbeni zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti CHF trebalo odbiti kao neosnovan;

- da sud uopće nije uzeo u obzir činjenicu, koja proizlazi iz iskaza tužiteljice, da ona predmetni ugovor nije niti pročitala već da je samo „bacila oko na ugovor“, što znači da nije postupala sa potrebnom pažnjom slijedom čega se nije ovlaštena pozivati na to da su joj neke odredbe ugovora nerazumljive a onda i nepoštene, a to sve tim više što je ugovor prošao i postupak potvrde po javnom bilježniku, pa je već i zbog navedenog postavljeni tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan;

- da se pobijana presuda temelji isključivo na utvrđenjima i pravnim stavovima sadržanim u pravomoćnoj presudi donesenoj u kolektivnom sporu, pri čemu sud prvog stupnja potpuno zanemaruje da su sudovi u individualnim parnicama vezani samo pravnim utvrđenjima te da ih to ne oslobađa obveze utvrđivanja činjenica u svakom pojedinom individualnom sporu, što ujedno čini i pretpostavku za pravilnu primjenu navedenih pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora, pa kako sud prvog stupnja nije niti utvrđivao važne činjenice jer nije izveo one dokaze koje je tuženik predlagao tada nije niti mogao izvoditi valjan zaključak o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe;

- da sud prvog stupnja prilikom izvođenja zaključka o nepoštenosti i ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate uopće nije uzeo u obzir specijalne propise – prije svega odredbu čl.59. ZZP/03, ali ni odredbe čl.172. do čl.175. Zakona o bankama i čl.308.st.3. Zakona o kreditnim institucijama, kojima je bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, i u skladu sa kojim odredbama je tuženik i postupao kada je mijenjao stopu ugovorne kamate jer je to bilo uvjetovano financijskom situacijom i tržišnim uvjetima;

- da sud svoje utvrđenje o visini preplaćenog iznosa temelji isključivo na nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijskog vještaka iako taj iznos nikako nije bilo moguće utvrđivati prema početno ugovorenoj stopi redovne kamate jer bi to značilo da je ugovorena fiksna a ne promjenjiva stopa ugovorne kamate, pa je stoga visinu preplate trebalo utvrđivati ili prema stopi (4,60 %) na kredite za mlade ili prema stopi koja se je plaćala u sličnim ugovornim odnosima, a što je sve tuženik i predlagao a sud prvog stupnja nije prihvatio;

- da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio i prigovor zastare – jer se je pozvao na u ovoj parnici ne primjenjivo pravno shvaćanje VSRH, jer vođeni kolektivni spor nije imao niti ima ikakvo značaja za početak, tijek i nastup zastare, a da je sud pogrešno primijenio materijalno pravi i pri dosudi tužiteljici zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta; a

- prigovara žalbom i odluci o troškovima postupka jer smatra da o troškovima nikako nije bilo moguće odlučiti primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, a to stoga što je prvotno tužiteljica utužila isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 22.092,70 CHF a tijekom parnice je smanjila tužbeni zahtjev na isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 14.348,29 CHF, čime je promijenjen vrijednosni tarifni razred prema kojem se obračunavaju troškovi zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika, a prigovara i tome što je sud prvog stupnja tužiteljici priznao, kao potreban trošak, i trošak zastupanja na ročištu za donošenje, objavu i uručenje presude.

7.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje tuženika djelomično su osnovane a što će sve biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

8.) Prije svega, ne mogu se prihvatiti kao osnovane žalbene tvrdnje o postojanju bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a. To stoga što je pobijana presuda potpuno jasna u svim svojim dijelovima, kako u izreci tako i u obrazloženju, i jer je sud prvog stupnja naveo jasne i međusobno ne proturječne razloge za sve važne činjenice, kako za one temeljem kojih izvodi zaključak o nepoštenosti i ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate tako i one temeljem kojih izvodi zaključak o osnovanosti zahtjeva za isplatu, a presuda nema ni nekih drugih nedostatka zbog kojih ne bi bilo moguće na valjan način ispitati nju samu kao i pravilnost primjene materijalnog prava.

8.1.) Neosnovane su žalbene tvrdnje prema kojima je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.6. ZPP-a time što nije dopustio svjedokinji D. A. odgovoriti na određena pitanja postavljena po tuženiku. Naime, da bi sud učinio navedenu bitnu povredu potrebno je postojanje nezakonitog postupanja suda kojim je stranci onemogućeno raspravljanje, čega u navedenom konkretnom slučaju nema, jer u skladu sa čl.240. ZPP-a sud je ovlašten odlučiti o uskrati odgovora na pojedina pitanja ukoliko ocijeni da se ista ne odnose na utvrđivanje onih važnih činjenica radi čijeg utvrđivanja je pozvan na svjedočenje. Sud prvog stupnja je navedenoj svjedokinji zabranio odgovor na ona pojedina koja nisu bila postavljenja u svezi sklapanja ugovora o kreditu tužiteljice, za što je u obrazloženju presude naveo i jasne razloge koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8.2.) Ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP- a, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi prvostupanjski sud, ni prilikom donošenja pobijane presude, a ni u postupku koji joj je prethodio, učinio bilo koju drugu bitnu povredu postupka, a na koje se pazi i po službenoj dužnosti.

9.) Kada je riječ o odluci suda prvog stupnja o predmetu spora, ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da ne postoje ni žalbeni razlozi iz odredbi čl.355. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice, a pravilno je primijenjeno i materijalno pravo, osim u dijelu odluke kojom je sud prvog stupnja odlučivao o visini utuženog iznosa, odnosno u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen iznos preplate kao kunska protuvrijednost određenog iznosa u CHF valuti, umjesto iznosa izraženog u kunama, što će sve biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

10.) Pri ocjeni žalbenih tvrdnji tuženika o postojanju žalbenog razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, važno je reći da tuženik, kako tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom tako i u ovom žalbenom postupku, potpuno minorizira okolnost da je predmetnoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača vođena u skladu sa odredbama čl.131. do čl.141.b ZZP/07, a to čini kako bi u predmetnoj parnici isključio pravne učinke pravomoćnih presuda donesenih u navedenom sporu.

10.1.) Naime, činjenica je da je predmetna parnica pokrenuta u skladu sa odredbom čl.140. naprijed navedenog ZZP/07 (koja odgovara čl.120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – NN broj 41/14., 110/15. – dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl.131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl.131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Tužiteljica u predmetnoj parnici traži isplatu onog što je platila tuženiku temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, s tim da ne traži da se njena ništetnost utvrdi izrekom presude već da se o tome odluči kao o prethodnom pitanju, na što sve tužiteljica ima pravo i temeljem odredbe čl.322. ZOO/05. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl.140. ZZP/07 (čl.120. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici ona se je, u skladu sa odredbom čl.502.c ZPP-a, bila ovlaštena pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom čl.138.a ZZP/07 (čl.118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

10.2.) Polazeći od vezanosti u predmetnoj parnici pravnim utvrđenjima i stavovima izraženim u pravomoćnim odlukama iz kolektivnog spora o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, a sve to temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, tužiteljica u predmetnoj pojedinačnoj parnici nije niti morala dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi ugovora koji je ona kao potrošač zaključila sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih pravomoćnih odluka. Žalbene tvrdnje tuženika, kojima se dovodi u pitanje navedeni stav glede dokazivanja važnih činjenica u predmetnoj pojedinačnoj parnici, proturječe i sa pravnim stavom VSRH o navedenom izraženim u odluci Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine, potvrđenoj i odlukom Ustavnog suda RH broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. godine.

10.3.) Naravno da navedeno u prethodnoj točki ne znači apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da tužiteljica nema svojstvo potrošača, ili da ugovorna odredba o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora nije identična onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije dokazao jer sudu prvog stupnja u tom pravcu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće zaključiti da su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe ali to ne na način kako to iznosi tijekom postupka tuženik, tj. da su joj spornu odredbu učinili razumljivom samo formalno i gramatički (što znači promjenjiva ugovorna kamata), a kako tuženik poima razumljivost predmetnih ugovornih odredbi, već da su joj ju učinili razumljivom i suštinski (objasnili parametre koji će utjecati na promjenu stope kamate), kako pitanje razumljivosti poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

10.4.) Tuženik je doduše, kako i navodi u žalbi, predlagao saslušanje u svojstvu svjedokinje svoje zaposlenice, koju je sud i saslušao, ali navedena svjedokinja o odlučnim činjenicama – tj. o pregovaranju sa tužiteljicom – nije imala nikakvih saznanja jer ni na koji način nije niti sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu tužiteljice i tuženika, niti je imala saznanja koja osoba je sudjelovala u sklapanju navedenog ugovora. Stoga predlaganje izvođenja navedenog dokaza, kao i to što je sud zabranio odgovore na pojedina pitanja postavljena navedenoj svjedokinji, a koja su se odnosila općenito na način poslovanja tuženiku u kreditnim odnosima, nama nikakvog utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

10.5.) Isto tako, na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i iz njega izvedenih zaključaka nemaju nikakvog relevantnog utjecaja ni žalbene tvrdnje u kojima se iznosi da tužiteljica nije sa potrebnom pažnjom ni pročitala predmetni ugovor o kreditu. To sve stoga što nije sporno da predmetni ugovor o kreditu niti ne sadrži parametre o načinu promjene stope ugovorne kamate, odnosno u njemu nisu niti navedene okolnosti koje će dovoditi do promjena stope ugovorne kamate a na temelju kojih bi tužiteljica, da je pažljivo pročitala ugovor steći potrebna saznanja o kretanju (povećanju) stope ugovorne kamate.

11.) Prema tome, a s obzirom na prednje, u predmetnoj parnici pri utvrđivanju važnih činjenica i pri odlučivanju o postavljenom zahtjevu tužiteljice ne može se ne imati u vidu:

- da je tuženik bio stranka kolektivnog spora u svojstvu tuženika pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu;

- da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to, između ostalog, i zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da iz navedenih odluka proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva.

12.) Uvažavajući sve naprijed navedeno te polazeći:

- od čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03. – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),

- od čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- od čl.4., čl.322. i čl.323.st.1. ZOO/05, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora,

ovaj sud drugog stupnja, jednako kao i prvostupanjski sud, zaključuje da sporna ugovorna odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate jednostranom odlukom davatelja kredita jest jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer u njoj nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti je prilikom sklapanja ugovora tužiteljici kao potrošaču navedeno na transparentan način objašnjeno kako bi ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za nju mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužiteljica) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega je navedena ugovorna odredba nepoštena ugovorna odredbe, a time je i ništetna, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa.

12.1.) S obzirom na navedeno u prethodnoj točki obrazloženja sasvim je promašeno i bez relevantnog značaja tuženikovo žalbeno pozivanje da pri ugovaranju promjenjive stope ugovorne kamate i pri povećanju te stope ničime nije povrijedio odredbe specijalnih propisa – Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama.

13.) Slijedom toga pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa zbog navedene ništetne odredbe, a koji iznos preplate je utvrđen provedenim vještačenjem, pa je i u ovom dijelu sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo na koje se je pozvao u pobijanoj odluci – tj. odredbu čl.323.st.1. ZOO/05, ali i odredbu iz čl.1111. ZOO/05.

13.1.) Pri tome tuženik žalbom neutemeljeno prigovara iznosu utvrđene preplate kada ističe da nije bilo utemeljenja da se navedena preplata utvrđuje prema početnoj stopi ugovorne kamate. Naime, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene stope jednostranom odlukom kreditora bez u ugovoru navedenih potrošaču potpuno jasnih i razumljivih objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 3,88 %, pa s obzirom na to, i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate zbog ništetnosti navedenog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate.

14.) Međutim, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl.323.st.1. ZOO/05 kada je tužiteljici dosudio povrat preplaćenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u valuti CHF prema tečaju važećem na dan dospjelosti (plaćanja) svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržana preplata, neovisno od toga što je tužiteljica, u skladu sa ugovornim odredbama, kreditne anuitete plaćala u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

14.1.) Naime, posljedica ništetnosti, sukladno čl. 323.st.1. ZOO/05, je nastanak obveze restitucije tj. nastanak obveze da svaka ugovorna strana vrati sve ono što je na temelju ništetnog ugovora primila. Obveza restitucije nema svoju pravnu osnovu u ugovoru kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, što i ne može imati jer obveza restitucije nastaje samo u slučaju ako je ugovor u potpunosti ili djelomično utvrđen ništetnim, već predstavlja izvan ugovorni obvezni odnos. Stoga je u konkretnom slučaju za ispunjenje obveze s osnove restitucije pravno irelevantno da li su stranke plaćanje anuiteta kredita ugovorom vezale uz valutnu klauzulu. Ono što je za odlučivanje o tom dijelu tužbenog zahtjeva pravno odlučno je da li je tužiteljica anuitete kredita plaćala odnosno preplatila u kunama ili eventualno u stranoj valuti (CHF) jer je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO dužan vratiti upravo ono što je temeljem ništetnog ugovora primio. To se odnosi kako na visinu preplaćenog iznosa kojeg je primio tako i na valutu u kojoj je taj iznos primio, a nije bilo sporno da je tužiteljica tuženiku anuitete plaćala u domaćoj valuti – odnosno u kunama.

14.2.) U provedenom postupku sud prvog stupnja je knjigovodstveno financijskim vještačenjem (list 321-324) utvrdio visinu preplate – pri čemu ju je vještak iskazao i u valuti CHF, ali ju je iskazao i u kunama, odnosno utvrdio je da preplata zbog ništetne ugovorne odredbe iznosi 14.348,29 CHF, što odgovara iznosu od 74.604,00 kuna prema tečaju CHF na dan dospjela (plaćanja) svakog pojedinog anuiteta.

14.3.) S obzirom na navedeno u prethodnoj točki ovog obrazloženja, a u situaciji kada je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice koje se odnose na visinu preplaćenog iznosa u otplati kredita, i s obzirom da uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl.323.st.1. ZOO/05 tužiteljici pripada pravo na isplatu iznosa preplate izraženog u domaćoj valuti, tj. u valuti u kojoj su plaćani anuiteti, ovaj sud drugog stupnja je bio u mogućnosti, pozivom na odredbu čl.373.t.3. ZPP-a, preinačiti pobijanu presudu u navedenom dijelu – tj. umjesto iznosa CHF u kunskoj protuvrijednosti dosuditi tužiteljici iznos preplate izražen u kunama.

15.) Pravilna je stav suda prvog stupnja prama kojom tužiteljica na dosuđeni iznos preplate ima pravo na zakonsku zateznu kamatu, i to na svaki pojedini mjesečni iznos preplate, tekuću od dana kada je izvršila plaćanje svakog pojedinog anuiteta u kojem je sadržana preplata, što je sve u skladu sa odredbom čl.1115. ZOO/05. Naime, s obzirom da se radi o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je u ugovor unio sam tuženik, pri čemu tužiteljica nije na njih mogla ni na koji način utjecati, tada se kao pravilan nameće zaključak da je tuženik nesavjestan stjecatelj te da je stoga, temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate onako kako mu je ista i dosuđena.

16.) Neosnovane su i žalbene tvrdnje o zastari utužene tražbine. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći tek od 13. lipnja 2014. godine.

16.1.) Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 03. travnja 2019. godine, pa s obzirom na navedeno u točki 16., utužena tražbina tužiteljice nije u zastari, jer do tog momenta nije istekao rok zastare od pet godine.

17.) Slijedom naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.373.st.3. ZPP-a, žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu a djelomično uvažiti kao osnovanu te presuditi kao u izreci ove presude – odnosno umjesto iznosa od 13.348,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju važećem na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, dosuditi joj iznos od 74.604,00 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to naprijed obrazloženo..

18.) Izjavljenom žalbom tuženik pobija i odluku o troškovima parničnog postupka, s tim da je o troškovima postupka valjalo odlučiti i temeljem odredbe čl.166.st.2. ZPP- a, budući da je djelomičnim uvažavanjem žalbe došlo do djelomične preinake prvostupanjske presude.

19.) Nije sporno da je tužiteljica prvotno utužila isplatu iznosa od 22.092,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti što je činilo iznos od 146.912,92 kune, a tijekom postupka tužiteljica je navedeni tužbeni zahtjev snizila zahtijevajući isplatu iznosa od 14.348,29 kuna, odnosno isplatu iznosa od 74.604,00 kuna.

19.1.) Odredbom čl.154.st.1. ZPP-a propisano je da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama. Odredbom st.2. istog članka i zakona propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Navedenom odredbom je propisano i to da omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

19.2.) Polazeći od citirane odredbe te od toga da je ovom drugostupanjskom presudom u cijelosti prihvaćen sniženi podredni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 74.604,00 kuna, o troškovima parničnog postupka valjalo je odlučiti primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, što je sud prvog stupnja i učinio pobijanom presudom.

20.) Okolnost da je tužiteljica snizila podredni zahtjev sa iznosa CHF koji je odgovarao kunskom iznosu od 146.912,92 kune, na iznos CHF koji vrijednosno odgovara iznosu od 74.604,00 kuna, nema utjecaja na to primjenom koje odredbe (čl.154.st.1. ZPP-a) je sud trebao odlučiti o troškovima postupka, ali ima utjecaja na visinu troška koji je u konačnici tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici. Naime, navedeno sniženje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenja dijela tužbe koje nije posljedica djelomičnog udovoljenja tužbenom zahtjevu, pa slijedom toga, u skladu sa odredbom čl.158. ZPP-a, tuženiku pripada pravo na naknadu parničnog troška za sve radnje u postupku poduzete do momenta sniženja tužbenog zahtjeva i to prema vrijednosti povučenog dijela tužbe. Tuženiku navedeno pravo pripada zbog toga što je uslijed sniženja tužbenog zahtjeva došlo i do promjene tarifnog razreda (v.p.s. preko 100.000,00 kuna – 250 bodova; v.p.s. do 100.000,00 kuna – 100 bodova) prema kojem se odmjeravaju troškovi zastupanja stranaka po punomoćnicima u osobi odvjetnika. U skladu sa navedenim tuženiku bi pripadalo pravo na trošak koji je imao do sniženja tužbenog zahtjeva prema vrijednosti povućenog dijela tužbe od 72.308,92 kune.

20.1.) Navedeni trošak na koji bi imao pravo u skladu sa naprijed navedenim tuženik je zatražio u svojem podnesku od 26. listopada 2021. godine, i to za dvije radnje u zastupanju po punomoćniku u osobi odvjetnika – trošak sastava odgovora na tužbu i trošak sastava jednog podneska (od 19.02.2021.). Za sastav odgovora na tužbu, prema vrijednosti povučenog dijela tužbe (72.308,92 kuna), tuženiku temeljem odredbe Tbr.8.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12. – dalje: Odvjetnička tarifa), pripada pravo na trošak u iznosu od 1.000,00 kuna i temeljem odredbe Tbr.42. Odvjetničke tarife trošak PDV-a u iznosu od 250,00 kuna. Nadalje, za podnesak od 19.02.2021. godine, temeljem Tbr.8.t.3. Odvjetničke tarife, tuženiku pripada pravo na trošak u iznosu od 250,00 kuna, i temeljem Tbr.42. trošak PDV-a u iznosu od 62,50 kuna. Dakle, tuženiku za navedene radnje pripada pravo na ukupan iznos troška od 1.562,50 kuna.

21.) Sud prvog stupnja je tužiteljici utvrdio parnični trošak, na koji bi ona imala pravo u skladu sa odredbom čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, u ukupnom iznosu od 13.325,50 kuna. Visini tog troška tuženik prigovara samo u dijelu u kojem je tužiteljici priznat trošak njenog zastupanja na ročištu za donošenje, objavu i uručenje presude, i to neosnovano. Naime, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a protivno žalbenim tvrdnjama, radi se o trošku potrebnom za vođenje parnice. To prije sveg što je riječ o radnji (ročište za donošenje, objavu i uručenje presude) suda, kojoj stranke imaju pravo prisustvovati. Na navedeno ročište sud poziva stranke, pa stranka koja istom ročištu pristupi, zasigurno ima pravo i na trošak zastupanja kada na to ročište pristupi njen izabrani punomoćnik, to tim više što je pravo na taj trošak propisan i odredbama Odvjetničke tarife.

22.) Navedeni trošak tužiteljice u iznosu od 13.325,50 kuna treba umanjiti za trošak tuženika u iznosu od 1.562,50 kuna, na koji bi on imao pravo zbog djelomičnog povlačenja tužbe, iz čega onda proizlazi da tužiteljica ima pravo na naknadu troška predmetnog parničnog postupka u iznosu od 11.763,00 kuna, koliko joj je i dosuđeno.

23.) Zbog izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.2. i t.3. ZPP-a, žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi odluku suda prvog stupnja kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, i preinačiti pobijanu odluku sadržanu u točki II. izreke te dosuditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 11.763,00 kuna.

24.) Tuženiku nije dosuđen trošak izjavljivanja žalbe jer je sa istom uspio u neznatnom dijelu u odnosu na žalbom pobijani dio prvostupanjske presude.

Bjelovar, 21. ožujka 2022.

Sudac

Antun Dominko