REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 10 Us I-51/2022-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužiteljice I. T. iz R., koju zastupa opunomoćenik B. M., odvjetnik u R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z. radi utvrđivanja obveze doprinosa, 18. ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja, podredno oglašavanja ništavim rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-411-10/19-01/93, URBROJ: 513-04-21-2 od dana 12. studenoga 2021. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Rijeka, Ispostave Rijeka, KLASA: UP/I-411-01/18-02/5865, URBROJ: 513-07-08- 01/18-02 od 2. studenoga 2018.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskim rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-411-10/19-01/93, URBROJ: 513-04- 21-2 od 12. studenoga 2021., odbijena je žalba tužiteljice podnesena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostava Rijeka, KLASA: UP/I-411-01/18-02/5865, URBROJ: 513-07-08- 01/18-02 od 2. studenoga 2018., kojim je tužiteljici kao osiguraniku po osnovi obrt – poslovne knjige, utvrđena obveza doprinosa u mjesečnim iznosima za 2012., s početkom od 1. siječnja 2012. i prema mjesečnoj osnovici za obračun doprinosa od 5.041,40 kuna za sljedeće doprinose: doprinos za mirovinsko osiguranje u iznosu od 756,21 kuna, doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje u iznosu od 255,67 kuna, doprinos za zdravstveno osiguranje u iznosu od 756,21 kuna i doprinos za zaštitu zdravlja na radu u iznosu od 25,20 kuna.
2. Tužiteljica je protiv rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te ističe prigovor relativne i apsolutne zastare, zastare po svim zakonskim osnovama te prigovor pasivne legitimacije u odnosu na žaliteljicu, ovdje tužiteljicu kao poreznog obveznika. U bitnome navodi da je zastara počela teći sa 1. siječnja 2014. i da je nastupila 1. siječnja 2020. Slijedom iznijetog, tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže da se osporavana rješenja tuženika ponište, odnosno podredno oglase ništetnim.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.
4. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 14. ožujka 2022. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/2021, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.
5. Zamjenica opunomoćenika tužiteljice ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te predlaže da ukoliko Sud zaključi današnju raspravu da se u odnosu na preostale tužbe prekine upravni spor do pravomoćnog okončanja u ovom predmetu, a obzirom da se pred ovim Sudom vodi 15 istovjetnih postupaka.
6. Sud je odbio navedeni prijedlog tužiteljice ocijenivši taj prijedlog neosnovanim kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora.
7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem su donesena osporavana rješenja tuženika, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.
8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
9. Iz dokumentacije spisa predmeta upravnog postupka proizlazi:
- da je tužiteljica stekla svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, KLASA: UP/I-140-10/15- 03/03432076504, URBROJ: 341-14-11/2-15-2246 od 26. ožujka 2015., a temeljem istog su donesena osporavana rješenja;
- da je rješenjem KLASA: UP/I-411-01/18-02/5865, URBROJ: 513-07-08-01/18-02 od 2. studenoga 2018. donesenog po službenoj dužnosti, tužiteljici utvrđena obveza doprinosa u mjesečnim iznosima za 2012.;
- protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužiteljica je podnijela žalbu pozivajući se na iste razloge kao i u tužbi u ovome sporu, a žalba je odbijena osporavanim drugostupanjskim rješenjem tuženika UP/II-411-20/19-01/93, URBROJ: 513-04-21-2 od 12. studenoga 2021.
10. Među strankama ovog spora nesporno je da je tužiteljica obveznica plaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje po osnovi obavljanja obrtničke djelatnosti, sukladno odredbama članka 64. i 65. Zakona o doprinosima („Narodne novine“, broj 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14, 115/16; dalje: Zakon) u kojima je propisano da su osiguranici po osnovi obavljanja samostalnih djelatnosti obrta, koji od obavljanja tih djelatnosti, sukladno propisima o porezu na dohodak, utvrđuju dohodak od samostalne djelatnosti, sami obveznici doprinosa te obveznici obračunavanja i obveznici plaćanja doprinosa za doprinosa za mirovinsko osiguranje, doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, doprinosa za zdravstveno osiguranje, doprinosa za zaštitu zdravlja na radu, doprinosa za zapošljavanje; da je visina mjesečne osnovice za obračun doprinosa utvrđena u iznosu 5.041,40 kuna kao što je to propisano u članku 6. Naredbe o iznosima osnovica za obračun doprinosa za obvezna osiguranja za 2012. („Narodne novine“, broj 137/11).
11. Sporno je da li je nastupila zastara prava na utvrđivanje obveze doprinosa.
12. U odnosu na primjenu materijalnog prava mjerodavnog za rješavanje upravne stvari valja navesti da je pitanje zastare prava na utvrđenje obveze doprinosa regulirano odredbama članka 229.-233. Zakona i članka 108. i 109 Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16, dalje; OPZ), koji Zakoni su bili na snazi u vrijeme pokretanja postupka utvrđivanja obveze doprinosa, odnosno donošenja pobijanog prvostupanjskog rješenja.
13. Odredbom članka 229. Zakona, propisano je da se na zastaru prava na utvrđivanje doprinosa primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona.
14. Prema članku 230.a Zakona za osiguranike kojima je svojstvo u osiguranju utvrđeno za razdoblje koje prethodi godini u kojoj je pokrenut postupak za utvrđivanje svojstva osiguranika, zastara prava na utvrđivanje doprinosa po toj osnovi počinje teći nakon isteka godine u kojoj je utvrđeno svojstvo u osiguranju.
15. Dakle, budući je tužiteljici priznato svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, KLASA: UP/I-140- 10/15-03/03432076504, URBROJ: 341-14-11/2-15-2246 od 26. ožujka 2015, za razdoblje od 21. ožujka 2003. do 30. travnja 2003., te od 2. srpnja 2005., rješenjem donesenim po službenoj dužnosti jer tužiteljica nije podnijela prijavu na osiguranje, temeljem gore citirane odredbe zastara prava na utvrđivanje doprinosa počinje teći 1. siječnja 2016.
16. Sukladno članku 233. Zakona o doprinosima, postupak utvrđivanja zastare provodi Porezna uprava na način propisan Općim poreznim zakonom za postupak kojim se utvrđuje porezna zastara, ako ovim Zakonom nije drugačije uređeno.
17. Prema članku 108. stavak 1. OPZ-a pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.
18. Obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o situaciji iz članka 230.a Zakona to je zastara prava na utvrđivanje doprinosa počela teći 1. siječnja 2016. te do donošenja prvostupanjskog rješenja (2. studeni 2018.), odnosno dostave prvostupanjske odluke tužiteljici (30. studenog 2018.), kao relevantnog trenutka za utvrđivanje nastupa zastare obzirom na činjenicu da žalba nema suspenzivni učinak, nije protekao zastarni rok od šest godina. Opreza radi, valja istaknuti i da je drugostupanjsko rješenje doneseno i dostavljeno stranici unutar tog roka. Slijedom prethodno navedenog, prigovor zastare ocjenjuje se neosnovanim.
19. Naime, na tužiteljici je bila dužnost podnijeti prijavu na osiguranje sukladno čl. 117. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 28/14) što je ista propustila učiniti, a koje je rješenje doneseno 2015. te početak zastarnog roka kreće sa 1. siječnja 2016. Sa razlogom je propisano da ako se svojstvo osiguranika utvrdi u odnosu na razdoblja prije pokrenutog postupka, zastara počinje istekom godine u kojoj je utvrđeno svojstvo, a ne istekom godine na koje se razdoblje osiguranja odnosi. Svrha navedene odredbe je upravo sprječavanje zlouporabe prava, na način da se neizvršavanjem zakonskih dužnosti adresati pozivaju na primjenu odredbi propisa koji su im u datom trenutku povoljnije. Stoga Sud ocjenjuje neosnovnim navod tužiteljice da zastara počinje teći sa 1. siječnja 2015.
20. U odnosu na prigovor pasivne legitimacije tužiteljice, isti se ne nalazi osnovanim budući je istican isključivo kao paušalni navod. Naime, u predmetnom sporu, tuženik je Ministarstvo financija, a tužiteljica je imala mogućnost podnošenja žalbe, odnosno tužbe protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, kojim joj je retroaktivno priznato svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja, čiju zakonitost u ovome sporu sud ne može ocjenjivati.
21. Slijedom iznijetog, a s obzirom na to da Sud nije našao da su u upravnom postupku koji je prethodio ovom sporu bile počinjene povrede zakona na štetu tužiteljice jer je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, u zakonito provedenom postupku i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, to se osporavana rješenja tuženika ocjenjuju zakonitim.
22. Stoga je, na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, valjalo tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
23. Kako rješenja, za koja se predlaže oglašavanje ništavim, ne sadrže nepravilnosti koje su po izričitoj zakonskoj odredbi iz članka 128. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) razlog za ništavost rješenja, pri čemu, pazeći po službenoj dužnosti na postojanje nekog od drugih razloga ništavosti, nije bilo osnove zaključiti da ovi razlozi postoje, to je i Sud u konkretnom upravnom sporu našao da nisu ostvarene pretpostavke za usvajanje tužiteljeva zahtjeva da se osporavana rješenja oglase ništavim iz kojeg razloga je također temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbijen.
24. Odluka suda o troškovima spora (točka II. izreke) temelji se na odredbi članak 79. stavak 4. ZUS-a.
U Rijeci 18. ožujka 2022.
S u t k i nj a
Danica Vučinić, dipl. iur., v. r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a)
