REPUBLIKA HRVATSKA

P-1124/20

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. S. iz M., .., V., OIB: .., zastupan po pun. V. D. odvj. u S., protiv tuženika

J. T. iz S., Z. 102, OIB: .., zastupan po pun.

M. Ž. odvj. u S., radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane dana 27. siječnja 2022. god., u prisustvu tužitelja sa pun. V. D. odvj. u S. i tuženika sa pun. M. Ž. odvj. u S., dana 18. ožujka 2022. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 44.217,91 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče od 08. travnja 2020. god., pa do isplate.

II Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.042,00 kn.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 08. travnja 2020. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je pravomoćnom i ovršnom Presudom Općinskog suda u S. pod br. II P-658/00 od 06.12.2013. god., naloženo tužitelju da tuženiku isplati iznos od 56.443,61 kn, zajedno sa pripadajućim kamatama, kao i da isplati iznos od 20.258,30 kn na ime parničnog troška.

Radi prisilne naplate navedenih iznosa tuženik je protiv tužitelja pred Financijskom agencijom pokrenuo postupak izravne naplate.

Na osnovu pokrenutog postupka izravne naplate, tuženik je do danas od tužitelja naplatio:

- iznos od 20.258,30 kn na ime parničnog troška zajedno sa kamatama na navedeni iznos u iznosu od 6.087,30 kn, odnosno ukupno iznos od 26.345,60 kn,

- iznos od 17.872, 31, kn na ime kamata na glavnicu.

Dakle, do danas je tuženik ukupno od tužitelja naplatio iznos od 44.217,91 kn, i to na ime dosuđenog parničnog troška sa pripadajućim kamatama, te na ime kamata na dosuđenu glavnicu, dok se ovrha i dalja provodi radi naplate ostatka kamate i glavnice, u sveukupnom iznosu od daljnjih 68.572,86 kn. No, navedene iznose tuženik je od tužitelja naplatio bez pravnog osnova.

Naime, iz priložene pravomoćne presude od 16. 12. 2013. god., razvidno je da je tužitelj navedene iznose bio dužan tuženiku isplatiti na ime očekivanih troškova legalizacije stana kojeg je tuženik kupio od tužitelja, odnosno nadogradnje podignute na stambenoj zgradi u S., anagrafske oznake S., .., označene kao

čest. zgr. 5235, K.O. S., a koji iznosi su utvrđeni u pravomoćno okončanom parničnom postupku temeljem procjene ovlaštenog sudskog vještaka.

Naime, još za vrijeme trajanja ranijeg parničnog postupka koji se pred ovim sudom vodio pod br. II P-658/00, tuženik je podnio zahtjev radi legalizacije predmetne građevine, a troškove koje legalizacije je bio obvezan snositi tužitelja

Kako niti tužitelj niti sud u navedenom postupku nisu uopće znali da je tuženik već pokrenuo navedeni postupak, budući je tuženik navedeni postupak zatajio, to je sud da bi utvrdio koliko će iznositi navedeni troškovi legalizacije, u ranijem parničnom postupku angažirao sudskog vještaka koji je utvrdio da će u postupku legalizacije predmetne građevine, tuženik imati sveukupni trošak u iznosu od dosuđenih 56.443,61 kn.

No, dana 24.08.2015. god., tuženik je povukao svoj zahtjev za legalizaciju predmetne građe, te je G. S. svojim Rješenjem Kl. UP/I-361-03/13-04/05843 od 24.08.2015. god., obustavio postupak povodom zahtjeva tuženika za izdavanjem rješenja o izvedenom stanju za predmetnu nekretninu.

Dakle, budući je predmetni postupak obustavljen povlačenjem zahtjeva od strane tuženika, to je jasno da tuženik nije imao nikakve troškove za legalizaciju predmetnog objekta.

Iz svega navedenog, razvidno je da je tuženik neosnovano od tužitelja naplatio iznos od ukupno 44.217,91 kn, a koji iznos će biti i veći s obzirom da se predmetna ovrha i dalje provodi, te koji iznos tužitelj ovom tužbom u cijelosti potražuje od tuženika.

Naime, Zakon o obveznim odnosima, u svom članku 1111, propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu neke druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Slijedom navedene zakonske odredbe, tužitelj ima pravo od tuženika tražiti povrat svega što je naplaćeno na ime troškova legalizacije, budući da tuženik nikada nije proveo trošak legalizacije, pa je pravni osnov temeljem koje je tuženik navedene iznose naplatio od tužitelja, u svakom slučaju otpao.

Tužitelj je prije pokretanja ovog postupka, podnio i prijedlog radi ponavljanja postupka koji se vodio pred ovim sudom pod br. IIP-658/00, a koji prijedlog je pravomoćno odbijem rješenjem ovog suda br. IIP-658/00 od 19.02.2020. god., a kojim rješenjem je tužitelj i upućen na pokretanje ovog parničnog postupka.

Budući da se postupak prisilne naplate i nadalje provodi pred Financijskom agencijom, te će ukupno naplaćeni iznos po ovoj osnovi za plaćanje biti i veći nego što je u trenutku pokretanja ovog postupka, to tužitelj pridržava pravo naknadno precizirati svoj tužbeni zahtjev.

Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese odluku kojom će tuženika obvezati na isplatu iznosa od 44.217,91 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe do isplate, te odluku kojom se tužitelj oslobađa obveze utvrđene temeljem pravomoćne i ovršne presude ovog suda pod br. IIP-658/00 od 06.12.2013. godine.

U odgovoru na tužbu od 25. listopada 2021. god., tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da je tužitelj protiv tuženika pokrenuo brojne parnične postupke isključivo iz razloga što je istom odlučio naplatiti naknadu za gradnju stana kojeg tuženik godinama nije uspio legalizirati, uslijed čega je tuženiku nastupila velika materijalna šteta.

Sud je u postupku broj IIP-658/00, pravomoćno presudio na način da je naložio tužitelju da tuženiku isplati iznos od 56.443,61 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. prosinca 2013. god., do isplate, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 20.258,30 kn.

Naime, sud je u navedenom postupku koji je pravomoćno dovršen, utvrdio da bi se ovaj novčani iznos odnosio na trošak legalizacije predmetne nekretnine. Tužitelj je već jednom pred ovim sudom pokrenuo postupak radi ponavljanja ovog pravomoćno dovršenog postupka broj IIP-658/00, no navedeni prijedlog radi ponavljanja postupka je također odbijen.

Nije točno da tuženik nije legalizirao predmetnu nekretninu, te da za istu nije ishodio rješenje o izvedenom stanju. Tužitelj ovom tužbom zapravo želi da sud donese presudu koja je drugačija od pravomoćne presude istog suda, a odnosi se na već pravomoćno dosuđeno potraživanje. Dakle, radi se o nedopuštenom tužbenom zahtjevu.

Tužitelj je svoje pravo na ponavljanje postupka već iskoristio, a koji zahtjev je tužitelju odbijen, kako proizlazi iz njegove tužbe. Stoga nema mjesta novom zahtjevu kojim se traži vraćanje onog što je namireno u ovršnom postupku.

Ukoliko je tužitelj doznao za neke nove podatke i dokaze, tada je isti mogao pokrenuti novi postupak radi ponavljanja pravomoćnog okončanost postupka, a ne podnijeti novu tužbu u istoj pravnoj stvari. Drugim riječima, dokle je na snazi pravomoćna i ovršna presuda ovog suda, tada nema mjesta zahtjevu kojim se traži vraćanje onoga što je tuženik u ovršnom postupku temeljem iste presude naplatio od tužitelja.

Nadalje navodi da mu je tužitelj prodao nekretninu koju radnjama i propustima tužitelja nije bilo moguće od strane tuženika legalizirati, a niti upisati u zemljišnim knjigama kao vlasništvo stjecatelja, pa je danas ista još uvijek upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske (općenarodna imovina) s nositeljem prava korištenja B. S..

Međutim, kada je sud donio presudu da je iz navedene osnove tuženiku potrebno isplatiti određeni iznos štete, tužitelj pred ovim sudom nakon pravomoćnosti presude podnosi brojne prijedloge, zahtjeve i tužbe koji su redom neosnovani. Tuženik navodi će po potrebi ovom sudu dostaviti sve tražene dokaze na naprijed spomenute okolnosti.

Tužitelj u podnesku od 11. studenog 2021. god., navodi da tuženik u odgovoru na tužbu ničim nije doveo u pitanje istinitost činjenica navedenih u tužbi, a niti osnovanost tužbenog zahtjeva.

Iz svih dokaza na koje se je pozvao u tužbi jasno proizlazi da neosnovano tuženik od tužitelja naplaćuje iznos od 44.217,91 kn, pa tužitelj ima pravo da mu taj iznos zajedno sa kamatama tuženik nadoknadi.

U odgovoru na tužbu tuženik ne predlaže niti jedan dokaz, već samo komentira ranije odnose između stranaka. Točnije rečeno, tuženik predlaže pregled spisa pod br. IIP-658/00 ovog suda, no pregled tog spisa je već predložio tužitelj u svojoj tužbi, pa to nije neki novi dokaz predložen od tuženika. Tuženik predlaže i dostavu podataka o legalizaciji, no ti podaci su već pribavljeni i prileže spisu jer su dostavljeni uz tužbu, odnosno prileže spisu predmeta pod br. IIP-658/00 ovog suda.

Tuženik također predlaže saslušanje parničnih stranaka, svjedoka, te očevid na licu mjesta. No, tužitelj se protivi izvođenju tih dokaza jer su nepotrebni, a niti se saslušavanjem svjedoka čija imena nisu ni navedena, kao i očevidom na licu mjesta, mogu utvrditi činjenice bitne za meritornu odluku u ovom predmetu.

Tužitelj posebno naglašava da nisu točni navodi da je bio dužan legalizirati predmetnu nadogradnju, jer je to na sebe preuzeo tuženik, a sve sukladno sporazumu zaključenog između stranaka.

Bolna je činjenica da tuženik u postupku izravne naplate pred FINA-om naplaćuje od tužitelja iznose koji mu ne pripadaju, a sve na temelju svojih lažno prezentiranih računa i troškova.

U podnesku od 25. studenog 2021. god., tuženik navodi da u prilogu dostavlja kao dokaz i rješenje o izvedenom stanju, Klasa: UP/I 361-03/12-04/02200, Ur.broj: 2181/01-03-01/09-15-0010 od 05. listopada 2015. god., izdano od S.- d. Županije, G. S., Upravnog odjela za prostorno uređenje i

graditeljstvo, Odsjeka za prostorno uređenje. Navodi da je ovo rješenje o legalizaciji upravo nekretnine koja je predmet ovog spora, pravomoćno dana 06. studenog 2015. godine.

Ističe da je radi navedenog, neistinit je navod iz tužbe da je tuženik povukao svoj zahtjev za legalizaciju predmetne građevine, te da je ovaj postupka obustavljen. Tužitelj u podnesku od 29. studenog 2021. god., navodi da tuženik kao dokaz navodi Rješenje o izvedenom stanju Kl. UP/I 361-03/12-04/02200 od 05.10.2021. god., izdano od S.-d. Županije, G. S., Upravnog odjela za

prostorno uređenje i graditeljstvo, Odsjeka za prostorno uređenje.

Iz navedenog rješenja može se zaključiti da je isto postalo pravomoćno danom 06.11.205.god., za navedenu zgradu na adresi , izgrađenoj na čest. zgr. 5235, K.O. S.. No, navedeni dokaz kao i pravomoćnost samog rješenja o izvedenom stanju, nije bitno u odnosu na tužbeni zahtjev u ovom predmetu, odnosno navedeno rješenje ne ograničava pravo tužitelja da zahtjeva povrat nepotrebno plaćenog. Dapače, može se ocijeniti da postojanje navedenog rješenja dodatno osnažuje zahtjev tužitelja i njegov tužbeni zahtjev.

Navodi da tuženik također ističe da nije povukao svoj zahtjev za legalizaciju, te da postupak nije bio obustavljen, a što je netočno budući da isti nije ničim dokazao iznesenu tvrdnju.

Naprotiv, rješenjem G. S., Kl. UP-I-361-03/13-04/05843 od 24.08.2015. god., može se utvrditi da je tuženik povukao svoj zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju za predmetnu nekretninu, a čime je postupak obustavljen, a tuženik nije imao nikakvih troškova za legalizaciju navedenog objekta.

Naime, samo rješenje o nadogradnji na već ranije navedenom objektu ne pokazuje ništa drugo već da su prikazani troškovi koje neosnovano naplaćuje tuženik, nerazmjerni troškovima same legalizacije, budući da u istom rješenju nisu navedeni nikakvi troškovi koje je tuženik imao.

U svojoj tužbi je istakao neosnovanost naplate novčanog iznosa koji je tuženik neosnovano prikazao, te koji naplaćuje po presudi ovog suda br. IIP-658/00 od 06.12.2013. god., a sve prema neistinitim i neosnovano prezentiranim računima i troškovima.

Naime, tužitelj se u tužbi, kao i svom podnesku pozvao na dokaze iz kojih nedvojbeno proizlazi činjenica da tuženik neosnovano od njega naplaćuje iznos od 44.217,91 kn, a koji će biti i veći obzirom da se predmetna ovrha i dalje provodi pred Financijskom agencijom, a što je i predmet ovog postupka po tužbi.

Tužitelj posebno ukazuje i na postojanje obveze da je tuženik bio dužan preuzeti legalizaciju samog predmetnog objekta, a što je isti na sebe preuzeo, sve sukladno sporazumu zaključenog između samih stranaka.

Sukladno odredbi čl.1111, ZOO-a, tužitelj ponovno ističe da se u ovom slučaju radi o stjecanju bez osnove, budući je imovina tužitelja bez osnove prešla u imovinu tuženika, a sve prema odluci suda, pa je stjecatelj, u ovom slučaju tuženik dužan isto vratiti, a ukoliko nije moguće nadoknaditi vrijednost postignute koristi.

Uz navedenu odredbu, tužitelj ponovno ističe odredbu čl. 1115 ZOO-a o vraćanju plodova i zateznih kamata na koje tužitelj polaže pravo, a koje su stečene bez osnove, sve ovisno o stjecanju (bilo da se radi o nepoštenom stjecanju od dana stjecanja ili od dana podnošenja zahtjeva).

Na pripremnom ročištu dana 23. prosinca 2021. god., tuženik navodi da iz podneska tužitelja, kao i same tužbe, proizlazi da tužitelj u ovom predmetu pokušava ponovno izmijeniti pravomoćnu sudsku odluku ovog suda, koja je donesena u predmetu IIP-658/00. Navodi da iz priloženog rješenja iz navedenog predmeta kojim je odbijen prijedlog tužitelja za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka od dana 19. veljače 2020. godine, proizlaze razlozi zbog kojih tužitelj ne može voditi ovaj postupak.

Tužitelj na istom ročištu navodi da je iz dokaza koji prileže spisu razvidno da je ranijom sudskom presudom tužitelju bilo naloženo plaćanje nečega što stvarno nije trebalo platiti, a nije niti plaćeno. Dakle, nalagalo se plaćanje nepostojeće obveze. Ističe da tuženik pokušava formalnim prigovorima uskratit pravo tužitelju da vrati ono što mu se oduzima, te da se predmetni postupak vodi upravo sukladno stajalištu ovog suda.

Na raspravnom ročištu dana 27. siječnja 2022. god., stranke su suglasno izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te predložile sudu da zaključe glavnu raspravu.

Stranke su zatražile parnični trošak.

Sud je u dokazne svrhe pregledao Presudu ovog suda posl. br. IIP-658/00 od 06. prosinca 2013. god., Zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine od 09. veljače 2017. god., Specifikaciju izvršenja osnova za plaćanje IIP-658/00-IZ.NA., datum primitka 09. veljače 2017. god., sačinjenu dana 02. ožujka 2020. god., Očevidnik o redoslijedu plaćanja sa obračunatom kamatom sačinjen 02. ožujka 2020. god., Zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju (za nezakonito izgrađenu zgradu- zahtjevnu zgradu), Rješenje G. S., Upravni odjel za prostorno uređenje i graditeljstvo, Odsjek za prostorno uređenje Kl. UP-I 361-03/13-04/05843, Ur.br. 2181/01-03-01/09-15-0004 od 24. kolovoza 2015. god., Rješenje ovog suda posl.br. IIP-658/00 od 19. veljače 2020. god., Rješenje o izvedenom stanju, G. S. Upravni odjel za prostorno uređenje i graditeljstvo, Odsjek za prostorno uređenje Kl. UP-I-361-03/13-04/02200, Ur.br. 2181/01-03-01/09-15-0010 od 05. listopada 2015. god., te spis predmeta ovog suda IIP-658/2000.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 1111, da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st. 1). Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (st. 2). Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (st. 3).

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115 ZOO-a).

Pregledom spisa predmeta ovog suda posl. br. II P-658/00, utvrđeno je da je pravomoćnom presudom istog posl. broja od 06. prosinca 2013. god., tužitelju naloženo da isplati tuženiku iznos od 56.443,61 kn, zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 06.prosinca 2013.godine do isplate po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok je za više tražene zatezne kamate na iznos glavnice od 56.443,61 kn tekuće od 17.svibnja 2000.godine do 05.prosinca 2013.godine, zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (toč. 1 izreke). Tužitelju je naloženo da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 20.258,30 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od pravomoćnosti odluke suda pa do isplate (toč. 3 izreke).

Presudom Županijskog suda u S. posl.br. Gžx-178/2014 od 17.rujna 2014.god., odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda ovog suda pod gornjim posl. brojem od 06.prosinca 2013. godine.

U obrazloženju odluke drugog stupnja se između ostalog navodi da je predmet spora zahtjev tuženika na isplatu iznosa od 56.443,61 kn sa zateznom kamatom na ime naknade štete koju bi tuženik pretrpio zbog neispunjenja tužiteljeve ugovorne obveze krivnjom tužitelja.

Nadalje se navodi da je u pravilno provedenom postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ovaj sud je u bitnom utvrdio slijedeće činjenice:

-kako je tužitelj, kao prodavatelj prodao tuženiku, kao kupcu, nekretninu koja u naravi predstavlja dvoetažni stan u zgradi u S., anagrafske oznake ..,

a koja zgrada je izgrađena na čest.zem. 5214/6, K.O. S., kao i da je tužitelj na ime kupoprodajne cijene tuženiku isplatio ukupno iznos od 187.000,00 tadašnjim DM,

-kako su parnične stranke međusobno sklopile četiri ugovora u pisanom obliku i to kako slijedi: a) dana 02.prosinca 1994. god., sklopljen je Predugovor o kupoprodaji stambene jedinice u izgradnji, b) dana 11.srpnja 1995.god., sklopljen je Ugovor o kupoprodaji stambene jedinice u izgradnji, c) dana 30.prosinca 1996.god., sklopljen je Ugovor o kupoprodaji nekretnine-dvoetažnog stana, i d) dana 23.listoapda 1997.god., sklopljen je Sporazum o isplati kupoprodajne cijene,

-kako je u čl. 2. navedenog Predugovora o kupoprodaji stambene jedinice u izgradnji, navedeno da ugovorne strane ugovaraju kupoprodajnu cijenu u iznosu od 1.400,00 DM/m2 neto stambene površine, a koja će se utvrditi izmjerom,

-kako je u čl. 3. spomenutog Predugovora, ugovoreno da će posljednji obrok kupoprodajne cijene kupac isplatiti prodavatelju nakon što se za stan ishodi uporabna dozvola i izvrši primopredaja stambene jedinice, kada će se ujedno utvrditi i stvarna cijena stana, dok je u čl. 5. stipulirana obveza prodavatelja da o svom trošku zatraži i ishodi uporabnu dozvolu, te da ishodi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime,

-kako se je u čl. 6. navedenog Predugovora, prodavatelj obvezao izvesti i predati kupcu predmetnu nekretninu u potpunosti, poštujući pravomoćnu građevnu dozvolu u roh-bau izvedbi,

-kako spomenuti Ugovor o kupoprodaji stambene jedinice u izgradnji koji je sklopljen 11.srpnja 1995.god., sadrži uglavnom istovjetne ugovorne odredbe kao i prethodno sklopljeni Predugovor, uz razliku što je utanačeno kako će se neto stambena površina predmetnog stana o kojoj će ovisiti konačan iznos kupoprodajne cijene, utvrditi izmjenom nakon završetka izgradnje stana u roh-bau izvedbi, a kupac se obvezao prodavatelju isplatiti posljednji obrok cijene nakon završetka izgradnje stana i ishođenja uporabne dozvole i izvršene primopredaje stana, kada će biti utvrđena konačna cijena stana, i to najkasnije do 01.studenog 1995.godine,

-kako je i klauzulama navedenog Ugovora od 11.srpnja 1995.god., prodavatelj bio obvezan o svom trošku ishoditi uporabnu dozvolu za predmetni stan i izvršiti uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, dok je prodavatelju produljen rok za izvedbu, završetak i predaju dvoetažnog stana do 01.studenog 1995.godine,

-kako tužitelj do ugovorenog roka 01.studenog 1995.god., nije završio sve potrebne radove radi predaje stana kupcu sukladno građevinskoj dozvoli, tehničkoj dokumentaciji, tehničkim propisima, normama i propisanim standardima, te je ključeve objekta tužitelju predao 26.studenog 1997.godine,

-kako je tuženik dana 18.srpnja 1997.god., protiv tužitelja pokrenuo izvanparnični postupak radi osiguranja dokaza koji je vođen pred Općinskim sudom u S. pod posl.br. IR-430/97,

-kako su stranke dana 30. prosinca 1996.god., sklopile Ugovor o kupoprodaji nekretnine-dvoetažnog stana, i u čl. 2. tog Ugovora kao iznos kupoprodajne cijene za dvoetažni stan, ugovorile iznos od 150.000,00 DM, te je navedeno da je taj iznos kupac u potpunosti isplatio prodavatelju,

-kako je u čl. 4 spomenutog Ugovora od 30.prosinca 1996.god., produljen prodavatelju rok za dovršetak i primopredaju dvoetažnog stana, kao i za ishođenje uporabne dozvole, najkasnije do 01.travnja 1997.godine,

-kako iz iskaza tužitelja, kojeg u bitnom potvrđuje i tuženik, proizlazi da je kupoprodajna cijena u ovom Ugovoru od 30.prosinca 1996.god., u iznosu od 150.000,00 DM, navedena isključivo radi toga da bi kupac platio manji porez povodom tog pravnog posla, i da taj iznos nije predstavljao pravu volju stranaka, pa da su stranke naknadno sklopile Sporazum o isplati kupoprodajne cijene od 23.listopada 1997.godine,

-kako je spomenuti Sporazum o isplati kupoprodajne cijene od 23.listopada 1997.god., izraz prave volje parničnih stranaka u pogledu stvarno ugovorenog iznosa kupoprodajne cijene za nekretninu koja je predmet tog Ugovora,

-kako su stranke navedenim Sporazumom utvrdile vrijednost dvoetažnog stana u iznosu od 210.000,00 DM s tim što je ugovoreno da će konačnu vrijednost stranke utvrditi nakon obavljenog tehničkog pregleda i izdane uporabne dozvole, te da će ostatak kupoprodajne cijene do punog iznosa kupac isplatit nakon što ugovorne strane utvrde konačnu vrijednost nekretnina,

-kako je tuženik tužitelju na ime kupoprodajne cijene isplatio iznos od 187.000,00 DM, i to imajući u vidu naprijed utvrđenu vrijednost dvoetažnog stana od 210.000,00 DM, i umanjujući taj iznos za iznos od 23.000,00 DM, a prema nalazu sudskog vještaka za građevinarstvo Ivana Madunića u postupku radi osiguranja dokaza, koji je utvrdio vrijednost neizvedenih radova u iznosu od 23.000,00 DM,

-kako je u Sporazumu od 23.listopada 1997.god., ugovoreno da se tužitelj obvezuje zatražiti i obaviti tehnički pregled nekretnine i ishoditi uporabnu dozvolu od 24.ožujka 1998.god., a ukoliko ne ispuni tu svoju obvezu da tuženik preuzima na sebe daljnji postupak ishođenja uporabne dozvole i uknjižbe nekretnine, s tim što će se od konačno utvrđene vrijednosti nekretnine umanjiti iznos stvarno nastalih troškova po toj osnovi,

-kako iz spomenutog Sporazuma proizlazi i da kupoprodajna cijena stana očito ovisi o parametrima koji će biti poznati nakon što se izvrši tehnički pregled i ishodi uporabna dozvola za predmetni stan, te da tužitelj priznaje da on do određenog roka nije obavio tehnički pregled i ishodio uporabnu dozvolu, time je navedena obveza prešla na tužitelja,

-kako među strankama i nije sporno da do okončanja sudskog postupka tuženik nije ishodio uporabnu dozvolu za predmetni stan, a niti ishodio uknjižbu prava vlasništva tog stana na svoje ime, te da na stanu nije obavljen tehnički pregled, i da slijedom toga "de facto" nisu ispunjeni preduvjeti za utvrđivanje točnog iznosa kupoprodajne cijene stana u smislu naprijed spomenutih odredaba Sporazuma sklopljenog 23.listopada 1997.godine,

-kako u tijeku postupka nije niti poznat iznos troškova koje će tuženik imati na ime ishođenja uporabne dozvole i uknjižbe prava vlasništva na svoje ime, te da se slijedom toga ne zna za koji iznos će se umanjiti iznos kupoprodajne cijene,

-kako iz priložene dokumentacije proizlazi da izvedeno stanje nadogradnje drugog kata i stambenog potkrovlja na građevini anagrafske oznake … u

S., nije u skladu s pravomoćnom građevnom dozvolom, da je rješenjem nadležnog tijela odbijen zahtjev za izdavanje izmjene i dopune građevne dozvole, te je tuženik u međuvremenu podnio i zahtjev za legalizaciju objekta u smislu odredaba Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (N.N. br. 86/12),

-kako je za ishođenje rješenja o legalizaciji potrebno sačiniti Elaborat za legalizaciju stambene građevine ovlaštenog arhitekta, te da će tuženik u postupku legalizacije imati trošak sačinjavanja navedenog Elaborata,

-kako iz priloženog računa trgovačkog društva AGP biro d.o.o. S., proizlazi da trošak izrade elaborata za legalizaciju iznosi 26.928,00 kn, te da će tuženik biti u obvezi platiti i komunalni doprinos u iznosu od 4.366,00 kn, vodni doprinos u iznosu od 1.719,11 kn, kao i platiti naknadu za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru u iznosu od 23.430,50 kn.

Nadalje se navodi da je temeljem tako utvrđenoga činjeničnog stanja, ovaj sud pravilno zaključio da tuženiku pripada pravo na isplatu iznosa od 56.443,61 kn, po osnovi naknade štete zbog neispunjenja ugovorne obveze tuženika, te je pravilno u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvaćen.

Naime, utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je sud prvog stupnja cijenio pravilnom primjenom odredbe čl. 8 ZPP-a, a prvostupanjska presuda sadrži jasne i uvjerljive razloge koji se temelje na utvrđenim činjenicama, koje kao pravilne prihvaća, i na koje upućuje i ovaj sud drugog stupnja.

U konkretnom slučaju predmetni pravni poslovi sklopljeni su u razdoblju od 1994. god, pa do 1997.god., pa se imaju primijeniti odredbe ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima (N.N. br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94,7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91), a temeljem odredaba čl. 1163 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05 i 41/08, dalje ZOO/05).

U smislu čl. 17 st. 1 i st. 2 ZOO/91, sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje, a obveza se može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona. Člankom 295 st. 1 ZOO/91, propisano je da obveza prestaje kad se ispuni, te u drugim zakonom određenim slučajevima.

Člankom 262 st. 1 istog Zakona, propisano je da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveza, da dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako glasi. Iz st. 2 istog članka proizlazi, da kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

Dakle, i prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio odlučne, a među strankama sporne činjenice, i to kako su stranke sklopile u pisanom obliku četiri ugovora u vremenskom razdoblju od 02.prosinca 1994. god, do 23.listopada 1997.god., a u pogledu prodaje predmetne nekretnine koja je u naravi dvoetažni stan u zgradi u S., anagrafske oznake …,

kao i da je tužitelj tuženiku ukupno na ime kupoprodajne cijene isplatio iznos od 187.000,00 DM.

Također, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda koji se temelji na rezultatima provedenog dokaznog postupka, da je spomenuti Sporazum o isplati kupoprodajne cijene od 23.listopada 1997.god., izraz prave volje parničnih stranaka, i prema tom Sporazumu tuženik se obvezao zatražiti i obaviti tehnički pregled i ishoditi uporabnu dozvolu za predmetnu nekretninu najkasnije do 24.ožujka 1998.god., a koju obvezu tuženik nije izvršio. Dakle, ovaj Sporazum je ugovor koji obvezuje ugovorne stranke, pa je i tužitelj bio dužan ispuniti ugovorom preuzetu obvezu, a što tužitelj nije učinio. Stoga je pravilan zaključak da je krivnjom tužitelja tuženik pretrpio štetu uslijed neispunjenja ugovorne obveze, a ta šteta svakako predstavlja troškove koje će tuženik snositi u postupku legalizacije nezakonito izrađenog objekta. U tom smislu prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i da je tužitelj bio upoznat s tim da u slučaju odstupanja od projektne dokumentacije, mora ishoditi izmjenu i dopunu građevinske dozvole, ali je unatoč tomu prilikom gradnje objekta odstupio od te dokumentacije.

Imajući u vidu naprijed navedene iznose troškova koje će tuženik imati u postupku legalizacije nezakonito izgrađene zgrade, i to troška izrade elaborata za legalizaciju od 26.928,00 kn, komunalnog doprinosa u iznosu od 4.366,00 kn, vodnog doprinosa od 1.719,11 kn, i naknade za zadržavanje zgrade u prostoru od 23.430,50 kn, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 56.443,61 kn, a koji iznos tužitelj i potražuje u ovom postupku.

Na dosuđeni iznos prvostupanjski sud je pravilno tužitelju dosudio i zatezne kamate koje na taj iznos teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a za iznos kamata u zatraženom ranijem razdoblju od 17.svibnja 2000.god., do 05.prosinca 2013.god., tužbeni zahtjev odbio. Naime, radi se o materijalnoj šteti koju tuženik nedvojbeno trpi, i koja je utvrđena na dan održavanja glavne rasprave, ali nije utvrđeno i da bi spomenute novčane iznose tuženik već podmirio, pa mu pripada pravo na isplatu kamata koje teku od presuđenja do isplate, a u smislu odredaba čl. 277 st. 1 ZOO/91, te čl. 29 ZOO/05.

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-x 577/13-2 od 24.studneog 2015.god., revizija koju je tužitelj podnio protiv drugostupanjske presude u odluci kojom je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I i III njene izreke, u kojima je odlučeno o zahtjevu tužitelja glede glavne stvari i parničnog troška u odnosu na tužbeni zahtjev, odbačena je kao nedopuštena. Tužitelj je u tom predmetu dana 23.lipnja 2015. god., podnio prijedlog za ponavljanje postupka, u kojem navodi da je ovaj sud predmetnom pravomoćnom presudom naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 56.443,61 kn na ime troškova koje navodno tuženik ima radi legalizacije stana, odnosno nadogradnje podignute na stambenoj zgradi u S., ... Navedeni iznos je sud dosudio temeljem

Elaborata za legalizaciju stambene građevine, kojega je u spis dostavio tuženik. Nakon što je presuda postala pravomoćna, tuženik nije poduzeo nikakvu radnju za legalizaciju stana-nadogradnje, odnosno nije u zakonom predviđenom roku podnio prijedlog za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru, a što je bio dužan učiniti sukladno odredbama Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama.

Zahtjev za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade je podnio M. I..

Naime, na predmetnoj zgradi u S., .., označene kao kat.čest. 5214/6 i 52146/2, K.O. S., nadograđena su dva stana od kojih se jedan nalazi u vlasništvu tužitelja, a drugi u vlasništvu M. I. iz S., …. Imenovani

M. I. je dana 05.06.2015. god., zaprimio Rješenje kojim se poziva da plati naknadu za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade na kat.čest. 5214/6 i 52146/2, K.O. S., u iznosu od 2.025,61 kn, a koji iznos ukoliko se plati odjednom će se umanjiti za 25%, tako da konačna naknada iznosi 1.519,21 kn.

Iz priloženog rješenja i navedenog upravnog postupka je razvidno da za oba stana-novogradnje, ukupna naknada iznosi: na ime kazne za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade 2.025,61 kn, na ime komunalne naknade 5.912,80 kn, te na ime vodoprivredne naknade 1.581,11 kn. Dakle, ukupan iznos na ime kazne, komunalne naknade i vodoprivredne naknade iznosi 9.519,52 kn, i to za čitavu zgradu, što znači da za dio od ½, odnosno za stan tuženika ukupna naknada iznosi 4.759,76 kn. Tim povodom tužitelj ističe da u Elaboratu za legalizaciju stambene zgrade izgrađenog od trgovačkog društva AGP Biro d.o.o. S., a kojeg je priložio tuženik, proizlazi da naknada za zadržavanje zgrade u prostoru iznosi 23.430,50 kn, a što je višestruko odstupanje od stvarnog troška kako je to naprijed navedeno. Nadalje, iz Elaborata za legalizaciju stambene zgrade izrađenog od društva AGP Biro d.o.o. S., proizlazi da trošak izrade Elaborata, a prema računu od 14.06.2013. god., iznosi 26.928,00 kn. No, gore imenovani I. M. je navedenom trgovačkom društvu na ime izrade elaborata uplatio: dana 07.07.2014. god., iznos od 1.217,67 kn, dana 07.08.2014. god., iznos od 1.226,55 kn, te dana 07.09.2014.god., iznos od 1.225,08 kn, dakle I. M. je na ime Elaborata platio ukupno 3.669,30 kn, pa je onda zasigurno i tuženik platio istu tu svotu.

Iz svega navedenog proizlazi da ukupan trošak kojega je imao tuženik za legalizaciju stana koji je predmet ove parnice, iznosi 8.429,06 kn, a koji trošak je nastao praktički tek od dana naprijed navedenih uplata tj. od 07.07.2014. god., pa do 15.06.2015. godine.

Tužitelj nadalje navodi da je I. M. dana 15.06.2015. god., uplatio iznos od 1.010,21 kn na ime dijela troška za stan kojega koristi tuženik, te da iz svega navedenog proizlazi kako se ukazuje kao neosnovana izreka presude kojom se tužitelju nalaže plaćanje iznosa od 56.443,61 kn, i to sa kamatom od 06.12.2013.god., jer je razvidno da maksimalni izdatak tuženika iznosi 8.429,06 kn, a sa kamatom koja dospijeva nakon 15.07.2014. godine na iznos od 3.669,30 kn, odnosno sa kamatom od 15.06.2015. god., na iznos od 4.759,76 kn.

Slijedom navedenog, te iz priloženih dokaza, i to baš: Rješenje G. S., Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo o legalizaciji zgrade Kl. UP/I- 361-03/15-05/003474 od 27.05.2015. god., Potvrda o uplati od 07.07.2014. godine na iznos od 1.217,67 kn, Potvrda o uplati od 07.08.2014. godine na iznos od 1.226,55 kn, Potvrda o uplati od 07.09.2014. godine na iznos od 1.225,08 kn, te Potvrda od 15.06.2015. godine o uplati iznosa od 1.010,21 kn, proizlazi da je ovaj sud za stranku mogao donijeti povoljniju odluku u slučaju da su navedene činjenice i dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 421 st. 1 toč. 10 ZPP-a, tužitelj je predložio sudu da donese rješenje kojim se dopušta ponavljanje postupka pravomoćno završenog presudom ovog suda posl.br. II P-658/00 od 06.12.2013. godine, te rješenje kojim se ukida presuda ovog suda IIP-658/00 od 06.12.2013. godine.

U podnesku od 11.travnja 2016.god., tužitelj navodi da je došao do saznanja da je predmetna legalizacija završena, odnosno da je doneseno rješenje o zadržavanju nezakonito izgrađene zgrade, i to na ime tuženika. No, tužitelj ne može doći do navedenog rješenja, te mu je priopćeno da će se navedeno rješenje dostaviti tek po službenom traženju suda. Stoga je predložio da se od G. S., Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo o legalizaciji, zatraži službenim putem rješenje o zadržavanju objekta izgrađenog na kat. čest. 5214/6 i kat.čest. 52146/2, K.O. S..

Na ročištu za raspravljanje o podnesenom prijedlogu za ponavljanje postupka održanom dana 06.rujna 2017.god., tuženik navodi da se u cijelosti protivi prijedlogu tužitelja za ponavljanje ovog postupka iz razloga što nisu ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje ovog prijedloga. Naime, tužitelj ne iznosi niti jednu novu činjenicu, niti jedan novi dokaz kojeg da je isti znao u vrijeme vođenja postupka bi za sebe ishodio odluku suda u svoju korist. Iz navedenog prijedloga proizlazi da bi tuženik na ime legalizacije sporne nekretnine potrošio minoran novčani iznos, da je legalizaciju naručio netko treći, pa da bi to bile te nove činjenice temeljem kojih se traži ponavljanje postupka. Priložio je u spis Ugovor o izvršenju projektantskih usluga od 12. ožujka 2013. god., račun broj 85/1/1 od 14. lipnja 2013. god., te četiri računa kao dokaz na okolnost plaćanja pretežnog dijela navedenog računa. Ističe da iz navedenog proizlazi da je tuženik podmirio 20-ak tisuća kuna na ime projektantskih usluga, dok se ukoliko sud odluči voditi ovaj postupak predlaže saslušanje tuženika na okolnosti plaćanja ukupnog iznosa legalizacije.

Tužitelj na istom ročištu ističe da je ranija presuda temeljena na mišljenju sudskog vještaka o troškovima. Naknadno je tužitelj došao do saznanja da je vođen postupak legalizacije predmetne nadogradnje, te da je nakon prijedloga za ponavljanje postupka taj postupak i dovršen. Dakle, sada su poznati stvarni troškovi koje je očito tuženik zatajio. Stoga se u prijedlogu i predlaže pribava potrebnih obavijesti od G. S. na navedenu okolnost, odnosno podneskom od 11.04.2016. god., predloženo je da se pribavi rješenje o legalizaciji.

Tuženik na istom ročištu navodi da je sud u navedenom postupku donio odluku temeljem cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, i temeljem mišljenja ovlaštenog sudskog vještaka. Kako se radi o legalizaciji, a koja je u mnogome tržišna sintagma, dakle, legalizacija građevine predstavlja s jedne strane odnos prema državi, a s druge strane odnos prema tvrtki koja za određenu naknadu vrši radnje u pravcu legalizacije, to je jasno da je tuženik 2015. god., mogao platiti iznos kudikamo manji, ali i veći od dosuđenog. Činjenica je da su svi ovi troškovi podmireni u vremenu od 2013. god., do 2015. godine. Predložio je da sud prijedlog tužitelja odbaci kao nepravodoban iz razloga što isti nije dokazao da je u roku od 30 dana od dana saznanja za ove činjenice podnio ovaj zahtjev. Dakle, ove činjenice "plaćanja manjih iznosa troškova legalizacije" u odnosu na one dosuđene pravomoćnom odlukom.

Tužitelj na istom ročištu navodi da tuženik opet govori o pretpostavkama. Ranija pravomoćna presuda, je donesena na temelju pretpostavki, čak na temelju pretpostavke nekih budućih plaćanja, bez da je suprotna strana pružila dokaz o isplatama. Navedeno stajalište je za tužitelja neshvatljivo, a i sada se o tome više ne može raspravljati. No, nakon što je tužitelj doznao za postupak legalizacije, onda je odmah podnio prijedlog za ponavljanje, a sve informacije je dobio usmenim putem. Iznosi koji su plaćeni, datumi kada je to plaćeno se jedino može dobiti službenim putem od G. S.. Navodi da tužitelj nije stranka u navedenom postupku, pa to nije mogao dobiti, već mu je rečeno od stručnih službi G. S. da će to biti dostavljeno sudu na zahtjev. Dakle, moli sud da pribavi tražene podatke kako je predloženo, te da o tome odluči o prijedlogu za ponavljanje postupka.

Kod ovog je suda dana 12. listopada 2017. god., od G. S., Upravni odjel za prostorno uređenje i graditeljstvo, Odsjek za pravne poslove, zaprimljen na uvid spis oznake Kl. UP/I-361-03/13-04/05843, iz kojega je razvidno da je Rješenjem G. S., Upravni odjel za prostorno uređenje i graditeljstvo, Odsjek za pravne poslove kl. UP/I-361-03/13-04/05843, Ur.br. 2181/01-03-01/09-15-0004 od 24. kolovoza 2015. god., obustavljen postupak pokrenut povodom zahtjeva tuženika za izdavanje rješenja o izvedenom stanju za izvedenu rekonstrukciju stambene zgrade na kat.čest.zem. 5235, K.O. S.. U obrazloženju donijetog rješenja se između ostalog navodi, da je dana 24.08.2015. god., tuženik pristupio u ovaj ured, i svojim potpisom potvrdio da samovoljno odustaje od zahtjeva za izdavanje rješenja o izvedenom stanju za izvedenu rekonstrukciju stambene zgrade na kat.čest.zem. 5235, K.O. Split, podnesenog dana 27.06.2013. godine.

U podnesku od 12.prosinca 2017. god., tužitelj navodi da je iz pribavljenih isprava razvidno da je tuženik još dok je trajao postupak pred prvostupanjskim sudom, a koji je okončan presudom ovog suda od 06.12. 2013. god., bio podnio zahtjev za legalizaciju rekonstrukcije građevine koja je predmet ovog postupka, te da je naknadno dana 24.08.2015. god., povukao svoj zahtjev za legalizaciju predmetne građevine.

Iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao ama baš nikakav trošak radi legalizacije predmetne građevine, pa se stoga ukazuje da je bio neosnovan tužbeni zahtjev, koji je usvojen od strane ovog suda, a sve na ime naknada za troškove legalizacije građevine koja je predmet ovog spora. Isto tako je razvidno da je još u tijeku prvostupanjskog postupka bio podnesen zahtjev od strane tuženika za legalizaciju, koji predmet je kod Grada Splita zaveden pod oznakom kl. UP/I-361- 03/13-04/05843, što nije bilo poznato tužitelju, a ni sudu jer je tu okolnost tuženik zatajio. Stoga ustraje u svom prijedlogu za ponavljanje postupka.

Tužitelj u podnesku od 30. siječnja 2018. god., navodi da je u konkretnom slučaju riječ o dugogodišnjem sporu koji je značajan za tužitelja, budući da je mirovina tužitelja opterećena ovrhom koju je pokrenuo tuženik. Stoga moli sud da zakaže ročište i donese odluku o podnesenom prijedlogu za ponavljanje postupka.

U podnesku od 01.kolovoza 2019.god., tužitelj navodi da precizira svoj prijedlog za ponavljanje postupka tako što pojašnjava da se prijedlog za ponavljanje postupka odnosi samo na toč. I izreke presude ovog suda posl. br. II P-658/00 od 06.12.2013. god., a kojom izrekom je usvojen tužbeni zahtjev, te naloženo tužitelju da plati tuženiku iznos od 56.443,61 kn, sa zateznim kamatama koje teku od 06.12.2013. god., pa do isplate, a naravno slijedom navedenog i na toč. III izreke presude koja se odnosi na naknadu troškova parničnog postupka.

Na ročištu za raspravljanje o podnesenom prijedlogu za ponavljanje postupka održanom dana 25.rujna 2019. god., tuženik navodi da se pred ovim sudom, vodi postupak posl.br. P-6046/2017, u kojem je tužitelj protiv tuženika zatražio isplatu po istom protutužbenom zahtjevu iz okončane parnice pred ovim sudom, odnosno vezano i za ovaj postupak ponavljanja postupka. Predložio je da sud pribavi ovaj spis radi utvrđenja da je tužitelj u tom postupku odbijen, odnosno da je njegov tužbeni zahtjev formalno pravno odbačen, budući da je došlo do vođenja postupka dva puta u istoj stvari. Kako ovaj postupak pod brojem P-6046/2017 nije okončan, to se može smatrati da tužitelj ovim postupkom radi ponavljanja postupka treći put pokušava uspjeti u istom pravomoćno odbijenom, pa nepravomoćno odbačenom tužbenom zahtjevu.

Tužitelj na istom ročištu navodi da je točno da se pred ovim sudom vodi parnica pod br. P-6046/17, no da ne postoji identitet spora između te i ove parnice. Naime, u ovom postupku je donesena pravomoćna presuda kojom je pod toč. I tužitelju naloženo da plati tuženiku iznos od 56.443,61 kn, pa u odnosu na tu točku pravomoćne presude tužitelj traži ponavljanje postupka, naravno i u odnosu na točku III kojom je odlučeno o troškovima postupka. Sud je već pribavio određene isprave iz kojih je razvidna stvarna visina troškova koje je imao tuženik, pa stoga tužitelj opravdano smatra da sud treba svojim rješenjem dopustiti ponavljanje postupka, te odlučiti o stvarnom iznosu kojeg bi eventualno tužitelj trebao platit tuženiku. Što se tiče postupka na koji se poziva tuženik, riječ je o tužbenom zahtjevu kojim se sukladno zaključenim ugovorima, traži da tuženik kao kupac stana i preuzimatelj investicije plati tužitelju dogovorenu cijenu za stan. Naime, u ovom postupku je takav protutužbeni zahtjev pravomoćno odbijen, a sve uz obrazloženje suda da tražbina tužitelja nije dospjela jer da nije ishođena dozvola, odnosno legaliziran objekt. Budući da je nakon pravomoćnosti presude ovog suda pod br. II P-658/00, izvršena legalizacija predmetnog stana to je tužitelj ustao tužbom u navedenom predmetu pod Tuženik na istom ročištu navodi da je očito predmet br. P-6046/2017, onaj u kojem stranke eventualno rješavaju prethodno pitanje ovom postupku. Naime, da tužitelj kojim slučajem uspije u tom postupku, tada bi mogao postaviti zahtjev za isplatu onog iznosa koji mu je sud dosudio u pravomoćno okončanom postupku. Drugim riječima potrebno bi bilo pregledati ovaj spis i prekinuti postupak radi ponavljanja postupka iz naprijed navedenih razloga.

Tužitelj na istom ročištu navodi da ne postoji istovjetnost tužbenog zahtjeva tužitelja u navedenom predmetu pod br. P-6046/17, odnosno zahtjeva iz toč. II pravomoćne presude donesene u ovom predmetu s jedne strane, u odnosu na točku I pravomoćne presude koja je predmet prijedloga za ponavljanje postupka. Dakle, radi se jednom o tražbini tuženika po osnovi naknade za navodne troškove oko legalizacije, a u drugom slučaju se radi o tražbini tužitelja radi plaćanja cijene za stan prema zaključenim ugovorima.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP) propisuje u odredbi čl. 421 st. 1 toč. 10, da se postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen, može na prijedlog stranke ponoviti, između ostaloga i ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

Slijedom svega navedenog, ovaj sud je cijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za ponavljanje postupka, a sukladno odredbama čl. 421 st. 1 toč. 10 ZPP-a.

Naime, ovaj sud je cijenio da tužitelj u konkretnom slučaju temelji svoj prijedlog na novim činjenicama i dokazima koji ni u kojem slučaju ne bi mogli biti od utjecaja na pravnu osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva, već samo eventualno na visinu predmetnog tužbenog zahtjeva. Osim toga, činjenice i dokazi na kojima tužitelj temelji svoj prijedlog nisu niti postojali u vrijeme donošenja osporavane pravomoćne odluke ovog suda donijete u prijašnjem postupku, već su se dogodili, odnosno nastali tek nakon donošenja pravomoćne presude ovog suda posl. br. II P- 658/00 od 06. prosinca 2013. godine.

Nadalje je ovaj sud cijenio da prilikom donošenja pravomoćne presude posl. br. II P-658/00 od 06. prosinca 2013. god., svakako nije bio dužan čekati pravomoćno okončanje postupka legalizacije predmetnog stana, odnosno nadogradnje podignute na stambenoj zgradi u S., .., označene kao

kat. čest. 5214/6 i 52146/2, K.O. S., pa tek potom dosuditi tuženiku iznos stvarno nastalih troškova legalizacije temeljem ispostavljenih i sačinjenih materijalnih dokaza tj. računa, uplatnica i dr., već je ovaj sud ovlašten da u takvom slučaju donese svoju odluke na temelju sačinjene procjene potrebnih troškova legalizacije predmetne nekretnine od strane ovlaštene pravne osobe ili sudskog vještaka, a što je ovaj sud u konkretnom slučaju i uradio prije donošenja pravomoćne presude posl. br. II P- 658/00 od 06. prosinca 2013. godine.

Nadalje je ovaj sud cijenio da je iz sadržaja podneska tužitelja od 30. siječnja 2018. god., razvidno da je predmetna tražbina tuženika, dijelom ili u cijelosti već naplaćena od strane tuženika, i to ovrhom na novčanim sredstvima koje tužitelj prima iz osnova mirovine, pa bi dakle, u slučaju prihvaćanja prijedloga tužitelja i ukidanja predmetne pravomoćne odluke, ovaj sud u predmetnom postupku nastavio raspravljati o predmetnoj tražbini tuženika spram tužitelja, koja je u međuvremenu dijelom ili u cijelosti prestala ispunjenjem dužne obveze od strane tužitelja, a što bi već samim time bez izvođenja daljnjih dokaza kao suvišnih, bio dostatan razlog za donošenje odluke ovog suda kojom bi predmetni tužbeni zahtjev bio odbijen kao neosnovan, a čime sporni odnosi među strankama niti tada u svojoj konačnici zacijelo ne bi bili razriješeni.

Ovaj sud je potom naveo da je tužitelj stoga, po njegovoj ocjeni odabrao pogrešan pravni put podnoseći predmetni prijedlog za ponavljanje postupka, budući da je u konkretnom slučaju ovlašten ustati novim tužbenim zahtjevom spram tuženika, a radi isplate iz osnova povrata stečenog bez valjanog pravnog osnova, a sve temeljem odredbe čl. 1111 st. 3 Zakona o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), koja propisuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Naime, ovaj sud je cijenio da bi u tom postupku ovaj sud bio dužan utvrditi visinu stvarno nastalih troškova koje je imao tuženik u svrhu legalizacije predmetne nekretnine, a temeljem ispostavljenih i sačinjenih materijalnih dokaza tj. računa, uplatnica i eventualnih drugih ispostavljenih isprava, te ga u slučaju da je snosio troškove u manjem iznosu od onog iznosa dosuđenog pravomoćnom presudom ovog suda posl. br. II P-658/00 od 06. prosinca 2013. god., obvezati na isplatu u visini razlike između stvarno nastalih troškova i dosuđenih troškova navedenom pravomoćnom odlukom ovog suda.

Ovaj sud je stoga, odbio se prijedlog tuženika za ponavljanje postupka pravomoćno okončanog presudom ovog suda posl. br. II P-658/00 od 06. prosinca 2013. godine, i to u dijelu pod toč. I i toč. III izreke presude.

Slijedom svega navedenog, razvidno je da tuženik tijekom ovog postupka nije u dokazne svrhe priložio u spis ispostavljene i sačinjene materijalne dokaze tj. račune, uplatnice i eventualne druge ispostavljene isprave, a sve na okolnosti stvarno nastalih i plaćenih troškova koje je imao u svrhu legalizacije predmetne nekretnine, iako se je na to obvezao u svojem odgovoru na tužbu.

Naime, tuženik na ročištu za raspravljanje o podnesenom prijedlogu tužitelja za ponavljanje postupka vođenog među strankama pod posl. br. II P-658/00, održanom dana 06.rujna 2017.god., navodi da prilaže u spis Ugovor o izvršenju projektantskih usluga od 12. ožujka 2013. god., račun broj 85/1/1 od 14. lipnja 2013. god., te četiri računa kao dokaz na okolnost plaćanja pretežnog dijela navedenog računa, te ističe da iz navedenog proizlazi da je podmirio 20-ak tisuća kuna na ime projektantskih usluga.

Pregledom spisa predmeta ovog suda posl. br. II P-658/00, utvrđeno je da je tuženik na ročištu za raspravljanje o podnesenom prijedlogu za ponavljanje postupka, održanom dana 06.rujna 2017.god., priložio u spis Ugovor o izvršenju projektantskih usluga prema usmenoj ponudi, koji je sklopio sa društvom A. B. d.o.o. S., dana 12. ožujka 2013. god., Račun br. 85/1/1 društva A. B. d.o.o. S. na iznos od 26.928,00 kn od 14. lipnja 2013. god., dakle, isti onaj nepodmireni Račun br. 85/1/1 društva A. B. d.o.o. S. na iznos od 26.928,00 kn od 14. lipnja 2013. god., a temeljem kojega je i donijeta pravomoćna presuda ovog suda posl. br. II P-658/00 od 06. 12. 2013. god., u toč I izreke presude, te četiri u dokazne svrhe u potpunosti neupotrebljive isprave zbog nekvalitetnog preslika, ispostavljene od C. banke d.d., P. S..

Ovaj sud cijeni da tuženika, koji se čak poziva na dokaze koji prileže spisu predmeta posl. br. II P-658/00, nije dužan upozoravati na neupotrebljivost dokaza koje prileže u spis, a sve obzirom da je kako u ovom postupku, tako i u postupku vođenom pod posl.br. II P-658/00, tuženik zastupan po ovom istom stručnom punomoćniku.

Osim toga, tuženik je u dokazne svrhe priložio u spis predmeta donijeto Rješenje o izvedenom stanju, G. S., Upravni odjel za prostorno uređenje i graditeljstvo, Odsjek za prostorno uređenje Kl. UP-I-361-03/13-04/02200, Ur.br. 2181/01-03-01/09-15-0010 od 05. listopada 2015. god., a iz kojeg je razvidno da je isto rješenje donijeto povodom zahtjeva M. I. iz S., .. i

tuženika.

Među strankama nije sporno da je tuženik temeljem pravomoćne i ovršne presude ovog suda posl. br. II P-658/00 od 06. 12. 2013. god., a kojom presudom mu je naloženo da tuženiku isplati iznos od 56.443,61 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te iznos od 20.258,30 kn na ime parničnog troška, a radi prisilne naplate navedenih iznosa, protiv tužitelja pred Financijskom agencijom pokrenuo postupak izravne naplate, te na osnovu pokrenutog postupka izravne naplate, do danas od tužitelja naplatio iznos od 20.258,30 kn na ime parničnog troška zajedno sa kamatama na navedeni iznos u iznosu od 6.087,30 kn, odnosno ukupno iznos od 26.345,60 kn, te iznos od 17.872, 31, kn na ime kamata na glavnicu, dakle, novčani iznos u visini od ukupno 44.217,91 kn

Ovaj sud cijeni da su dakle, u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za povrat stečenog bez valjanog pravnog osnova, koje su propisane citiranom odredbom čl. 1111 st. st. 3 ZOO-a, a budući da se u konkretnom slučaju radi upravo o nastaloj obvezi vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa radilo se i o takvoj osnovi, odnosno potraživanju temeljem pravomoćne sudske odluke.

Tuženik je stoga obvezan da vrati, odnosno isplati tužitelju nepripadno i prisilno naplaćeni novčani iznos u visini od 44.217,91 kn, a temeljem citirane odredbe čl. 1115 ZOO-a, na dosuđeni novčani iznos su mu priznate i pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od podnošenja tužbe dana 08. travnja 2020. god., pa do isplate.

Radi svega navedenog, valjalo je donijeti odluku kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi za zastupanje po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., sastav dva podneska po 100 bod., pristup na jedno ročište 25 bod., pristup na dva ročišta po 100 bod, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su priznati i troškovi za sudske pristojbe, i to u zatraženom iznosu od 396, 00 kn za pristojbu tužbe, i zatraženom iznosu od 396 kn za pristojbu presude.

U Splitu, 18. ožujka 2022. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

DNA: - pun. tužitelja

- pun. tuženika

Broj zapisa: eb308-14835

Kontrolni broj: 06682-48ac1-6736f

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=ŽIVOMIR TOPIĆ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.