Poslovni broj: 15 UsI-2846/21-13

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Ivane Barać kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A. T., OIB: …, iz S., , protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske,

Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, OIB: 72910430276, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, OIB: 43539267895, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u S., S., , radi naknade za oduzetu imovinu,

nakon javne i usmene rasprave zaključene 10. ožujka 2022. godine u prisutnosti tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe, objavljene 18. ožujka 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/21-01/103, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-02 od 30. travnja 2021. godine.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 12. kolovoza 2021. godine protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/21-01/103, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-02 od 30. travnja 2021. godine, tužitelj u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega ističe kako je prvostupanjsko tijelo izvelo nepravilan zaključak glede njegovog zahtjeva za povrat oduzete imovine od 19. siječnja 2021. jer da se iz istog iščitava kako nije bilo osnove da se podnese u zakonskom roku, koje razloge tijelo prvog stupnja da nije razmatralo, već da je istog odbacilo zbog nepravodobnosti, a koje rešenje da prihvaća i tuženik također ne ulazeći u razloge podnošenja zahtjeva. Naime, u istom da je navedeno kako tužitelj nije mogao podnijeti zahtjev samome sebi jer da je do isteka zakonskog roka zajedno s bratom M. T. bio suvlasnik po ostavinskom rješenju broj: O-…, što da je potvrđeno i pravomoćnom presudom broj: P-274/10 od 21. lipnja 2010. Stoga, njegov zahtjev da se ne može tretirati po zakonu kojim se zahtjevi mogu podnijeti do 1. srpnja 1997. godine jer ondašnja država Jugoslavija i sadašnja Hrvatska, tj. SDŽ, OŠ B. R. iz V., kao stvarni vlasnici školske zgrade, da nisu do danas uvedeni u zemljišne knjige kao vlasnici spornih čestica na kojima je školska zgrada izgrađena, što da govori kako su oni također propustili obaviti zakonom potrebne radnje još u doba iza rata, tj. 1949. te da to pokušavaju izvesti nakon cca 76 godina po pravomoćnoj presudi broj: Gž- 448/2018 od 3. prosinca 2017. (Pst-646/12 od 9. studenog 2017.) istog suda, koji da je već donio pravomoćnu presudu broj: P-274/10 od 21. lipnja 2010., po kojoj da su M. i A. T. jedini stvarni vlasnici spornih čestica … i .., obje k.o. D. O., Z.U. …, uslijed čega da je jasno kako nije bilo moguće podnijeti zahtjev samome sebi jer sukladno priloženom izvatku iz zemljišnih knjiga na dan 25. veljače 2017. do tog datuma SDŽ, kao ni OŠ B. R. iz V. da nisu bili uknjiženi kao vlasnici spornih čestica. Nadalje, u obrazloženju presude Gž-448/2018 da je jasno istaknuto kako nisu izvršene po tadašnjem zakonu potrebite radnje pri oduzimanju nekretnina, da nije vođen postupak i doneseno rješenje o eksproprijaciji, da se nije vodio postupak izvlaštenja niti da je sačinjen komisijski zapisnik, što da je dokaz kako za oduzetu imovinu nije nadoknađena novčana vrijednosti ili zamjensko zemljište. Sud prvog stupnja u presudi broj: Pst-646/12 da je utvrdio, a sud drugog stupnja da je prihvatio u presudi broj: Gž-448/218 proizvoljnu tvrdnju suca, kako je vlasnik J. T. dobrovoljno predao nekretnine te da se tako ispunio uvjet stjecanja vlasništva na osnovu poštene gradnje, sukladno paragrafu 418. OGZ-a temeljem Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941., dakle po Zakonu iz doba kraljevine SHS. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenja tuženika.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

3.Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu u bitnom je navela kako je drugostupanjsko rješenje koje se tužbom pobija u cijelosti pravilno i zakonito, radi čega da predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Naime, odredbom čl. 65. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine da je propisano kako je prijašnji vlasnik dužan podnijeti zahtjev za naknadu u prekluzivnom roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu navedenog zakona, a koji zakon da je stupio na snagu 1. siječnja 1997., dok će se zahtjev podnesen nakon proteka navedenog roka odbaciti, te podnositelj koji ne podnese zahtjev u navedenom roku da gubi sva prava iz navedenog zakona. Kako je tužitelj zahtjev za naknadu podnio tek 4. veljače 2021., dakle daleko nakon proteka prekluzivnog roka za podnošenje zahtjeva, to da je njegov zahtjev sukladno odredbi čl. 65. st. 4. Zakona o naknadi ispravno odbačen. Slijedom svega navedenog, a budući da je rješenje tuženika pravilno i zakonito, zainteresirana osoba predložila je sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

4.U sporu je održana rasprava 10. ožujka 2022. godine čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju je pristupio tužitelj, dok nisu pristupili uredno pozvani tuženik i zainteresirana osoba, pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti, na kojoj je tužitelj istaknuo kako u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, pri postavljenom tužbenom zahtjevu, ujedno i kako osim dokumentacije koja je priložena u privitku tužbe, a koja će biti pročitana u dokaznom postupku, da nema nikakvih dokaznih prijedloga, slijedom čega je predložio zaključiti raspravu i donijeti presudu kojom se u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno poništava osporeno rješenje tuženika.

5.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, dopis tuženika od 23. rujna 2021., dopis prvostupanjskog tijela od 13. listopada 2021., odgovor na tužbu tuženika, dopis tuženika od 26. studenog 2021. zajedno s prilozima, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, prvostupanjskim rješenjem Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP-I-942-05/21-01/00001, URBROJ: 2181/1-13/07/639-21-2 od 15. veljače 2021. odbačen je zahtjev tužitelja za naknadu oduzete imovine i to nekretnine označene kao čest. zem. sud./kat. broj … i …, obje k.o. D. O., Z.U. …, to u bitnom iz razloga što je prvostupanjsko tijelo zaključilo kako je predmetni zahtjev nepravodoban jer je podnesen nakon roka kakvog propisuje odredba čl. 65. st. 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19) te je rješenje donijeto pozivom na odredbu čl. 65. st. 4. istog Zakona.

10.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II- 942-01/21-01/103, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-02 od 30. travnja 2021. godine postupajući po žalbi tužitelja, njegova žalba je odbijena te je potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo i tijelo prvog stupanja u svom rješenju, odnosno što je i tuženik smatrao da je tužiteljev zahtjev nepravodobno podnesen, slijedom čega je tuženik to rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.

11.Među strankama ovog spora nije prijeporno da je tužitelj prvostupanjskom tijelu 4. veljače 2021. podnio zahtjev za naknadu oduzete imovine i to nekretnine označene kao čest. zem. sud./kat. broj … i …, obje k.o. D. O., Z.U. …. 12.Međutim, među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li u konkretnom slučaju predmetni zahtjev tužitelja nepravodobno podnesen, kao i je li bilo mjesta donošenju rješenja o odbačaju tužiteljevog zahtjeva, te jesu li okolnosti koje tužitelj problematizira u tužbi od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, kod kojeg stanja stvari činjenice nisu sporne, već je sporna primjena prava, uslijed čega je prijeporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

13.Odredbom čl. 65. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19) propisano je da se postupak pokreće podnošenjem zahtjeva nadležnoj službi.

Stavkom 2. da se zahtjev iz stavka 1. ovoga članka dostavlja Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koji ima položaj stranke u postupku.

Stavkom 3. da je prijašnji vlasnik dužan podnijeti zahtjev u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona, osim u slučaju iz članka 26. ovoga Zakona.

Stavkom 4. da zahtjev podnesen po proteku roka iz stavka 3. ovoga članka odbacit će se pa podnositelj gubi sva prava iz ovoga Zakona.

14.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, ovo stoga što i ovaj sud nalazi kako je zahtjev tužitelja podnesen izvan roka kakvog u vidu ima odredba čl. 65. st. 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, uslijed čega je prvostupanjsko tijelo pravilnom primjenom odredbe čl. 65. st. 4. istog Zakona odbacilo takav zahtjev, zbog čega je i tuženik ispravno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja, pa ovaj sud cijeni osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

15.Glede temeljnih, a zapravo i jedinih tužbenih prigovora u kojima tužitelj ističe razloge i okolnosti zbog kojih smatra da njegov zahtjev nije trebao biti odbačen, te problematizira okolnosti radi kojih on nije imao mogućnost ranije podnijeti svoj zahtjev za naknadu, za kazati je kako sud ovakve prigovore smatra u cijelosti neosnovanima.

16.Naime, prije svega je za istaknuti kako među strankama nije sporno da je tužitelj zahtjev za naknadu oduzete imovine podnio prvostupanjskom tijelu 4. veljače 2021., međutim rok kakav u vidu ima odredba članka 65. stavka 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine je prekluzivne naravi te je rok za podnošenje zahtjeva za naknadu iznosio šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, koji je pak na snagu stupio 1. siječnja 1997., a imajući u vidu da je stavkom 4. istog članka propisano da zahtjev podnesen po proteku roka iz stavka 3. ovoga članka odbacit će se pa podnositelj gubi sva prava iz ovoga Zakona, to pak znači da su sve stranke bile dužne podnijeti zahtjeve najkasnije do 1. srpnja 1997. s tim da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine", broj 80/02 i 81/02), otvoren novi rok za podnošenje zahtjeva za naknadu (sukladno članku 7. stavku 1. Zakona o naknadi), te je tako određenim kategorijama ovlaštenika naknade omogućeno da podnesu zahtjev za naknadu u razdoblju od 5. srpnja 2002. do 7. siječnja 2003., a kako je ovdje riječ o prekluzivnom roku, to znači da se propuštanjem roka gube sva prava iz ovog Zakona.

17.Poštivanje zakonom propisanog roka za podnošenje zahtjeva osobito je važno zbog toga jer je člankom 65. Zakona o naknadi propisano da će se zahtjevi podneseni izvan tog roka odbaciti te da podnositelj gubi sva prava iz ovog Zakona, što znači da je podnošenje zahtijeva materijalna pretpostavka bez koje se postupak ne može provesti, a ako je došlo do zakašnjenja, kao što je to u ovom slučaju, tada nema mogućnosti ni povrata u prijašnje stanje s obzirom da je riječ o materijalnom, a ne o procesnom roku, kod kojeg stanja stvari je tijelo prvog stupnja pravilno zaključilo da zbog nepravodobnosti predmetnog zahtjeva nije ispunjena osnovna zakonska pretpostavka za pokretanje predloženog postupka, to zbog prekluzivne naravi naznačenog roka, budući da Zakonom o naknadi nisu predviđene iznimke u primjeni istog, pa kako je odredbom članka 65. stavka 4. Zakona o naknadi propisano da će se zahtjev podnesen po proteku roka odbaciti, jasno je da je prvostupanjsko rješenje donijeto pravilnom primjenom citirane odredbe, kao i da je tuženik zakonito postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja.

18.Sukladno naprijed izloženom, od nikakvog utjecaja na zakonitost osporenog rješenja ne mogu biti okolnosti koje tužitelj problematizira u tužbi, a radi kojih on nije imao mogućnost ranije podnijeti svoj zahtjev za naknadu, to pak stoga što je sud već u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude detaljno objasnio kako se u konkretnom slučaju radi o prekluzivnom roku iz odredbe članka 65. stavka 3. Zakona o naknadi, koji ne poznaje nikakve iznimke osim u slučaju iz članka 26. ovoga Zakona, o čemu se ovdje ne radi, kod kojeg stanja stvari je jasno da okolnosti koje tužitelj ističe kao razloge zbog kojih nije mogao ranije podnijeti svoj zahtjev ne mogu biti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

19.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti onim prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje tužbe tužitelja.

20.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo zbog čega je zakonito prvostupanjsko rješenje, kod kojeg stanja stvari je i tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja, uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

21.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

U Splitu, 18. ožujka 2022. godine

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju A. T., iz S., , uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz zapisnik od 10. ožujka 2022., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- zainteresiranoj osobi po Županijskom državnom odvjetništvu u S., S., , uz zapisnik od 10. ožujka 2022. i zapisnik o objavi,

- u spis.

Rj./- Naplatiti sudsku pristojbu (VPS neprocjenjiva).

- Spis u kalendar 30 dana.