Poslovni broj: 10 UsI-2922/21-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Nataši Brajević, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja A. Č., K., K. ž. …., zastupan po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lj.-V. & P., S. S. .. i E. U., glavnom povjereniku N. s. p., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjski disciplinski sud, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, zastupanog po službenoj osobi F. K., radi povrede službene dužnosti, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 10. ožujka 2022. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, 18. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjski disciplinski sud, Klasa: UP/II-114- 04/21-02/53, Urbroj: 511-01-158-21-4 od 12. srpnja 2021. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog sudovanja S., Klasa: UP/I-114- 04/21-02/4, Urbroj: 511-01-158-21-9 od 9. ožujka 2021. i vraćanja predmeta na ponovni postupak.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. U pravodobnoj tužbi tužitelj pobija zakonitost rješenja tuženika Klasa: UP/II- 114-04/21-02/53, Urbroj: 511-01-158-21-4 od 12. srpnja 2021. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog sudovanja S., Klasa: UP/I-114-04/21-02/4, Urbroj: 511-01-158-21-9 od 9. ožujka 2021. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

2. Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja.

3. Prvostupanjskim rješenjem se tužitelj, policijski službenik, utvrđuje odgovornim da je dana 19. travnja 2020. oko 00,40 sati u mjestu K., obavljajući službu na blokadnom punktu, na raskrižju državne ceste D-56 i županijske ceste ŽC- 6115, u cilju provođenja Odluke o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u RH, nije zaustavio osobni automobil "o. A.", reg. oznake i broja … …… kako bi provjerio pridržavaju li se putnici u istome navedene Odluke, već je sjedio u službenom vozilu, pa je time počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 1. Zakona o policiji (Narodne Novine, broj: 34/2011, 130/2012, 89/2014, 151/2014, 33/2015, 121/2016, 66/2019, dalje Zakon o policiji) opisanu kao "neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza", te mu se temeljem članka 110. stavka 2. točke 1. Zakona o policiji , izriče disciplinska kazna – novčana kazna u visini 7 % od posljednje plaće koje je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu, u trajanju od jednog mjeseca (1x7%).

4. Tužitelj u tužbi kojom pobija zakonitost osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja iz razloga povrede pravila upravnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene zakona, navodi kako tužitelju nije omogućeno sudjelovanje u prvostupanjskom postupku, radi čega je prvostupanjsko rješenje nezakonito. Nadalje, da je isto u direktnoj suprotnosti s odredbom članka 30. Zakona o općem upravnom postupku, i da je njime povrijeđeno načelo saslušanja stranke. Uz to da je osporeno rješenje i u suprotnosti sa člankom 98. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku. Nadalje, da je iz cjelokupno provedenog postupka jasno razvidno da nije počinio djelo koje mu se stavlja na teret, osobito iz iskaza samog tužitelja, te svjedoka S. B., a iz kojih jasno proizlazi kako je kritične prigode policijski službenik J. J. koji je obavljao nadzor sa službenim vozilom dojurio sa ugašenim svjetlima, te je ista upalio tek na izlasku iz zadnjeg desnog zavoja prije dolaska na pravac prema punktu na kojem su se nalazili tužitelj i svjedok S. B.. Jasno je kako su policijski službenici unatoč tomu što su se nalazili u vozilu, na kojem je cijelo vrijeme bila upaljena rotacija, odmah izašli iz istoga, te je svjedok S. B. uzeo stop palicu te počeo mahati s njome prema automobilu policijskog službenika, dok tužitelj nije moga uzeti uzeti stop-palicu obzirom kako se u svakom automobilu nalazi samo jedna stop palica pa stoga nije mogao u navedenom trenutku poduzeti nikakvu radnju da bi sam zaustavio navedeno vozilo. Obzirom na djelo koje mu se prvostupanjskim rješenjem stavlja na teret, nije jasno na koji je način tužitelj obzirom na sve navedeno okolnosti uopće mogao zaustaviti predmetno vozilo bez potrebne opreme, te na koji je način nezaustavljanje vozila uopće utjecala činjenica što isti nije cijelo vrijeme bio u vozilu, pa stoga nema govora da bi tužitelj mogao biti proglašen krivim za počinjenje djela koje mu se stavlja na teret, pogotovo ne na opisan način. Policijski službenik J. se odmah čim je prošao pokraj tužitelja i svjedoka B. polukružno okrenuo na čistini iza vozila te se vratio do njihova vozila. Dakle, cjelokupan događaj se, odvio u tek nekoliko sekunda, pa stoga policijski službenici nisu ni mogli reagirati na bilo kakav drugi način nego upravo kako su reagirali. Svakako, policijski službenici bi adekvatno reagirali da je bilo koje auto probilo punkt i nastavilo voziti dalje, međutim u ovako kratkom vremenskom periodu nije bilo ni mogućnosti ni potrebe za istim. Iz svega proizlazi da bi policijski službenici i da su se od početka nalazili izvan vozila mogli obzirom poduzeti upravo jedino mjere koje su i poduzeli. Sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka J. J., međutim isti je u potpunosti kontradiktoran sa iskazima žalitelja i S. B., što je posebno razvidno i iz razloga što isti niti ne zna koji je policijski službenik sjedio na suvozačkom a koji na vozačkom mjestu u autu, a samim time ne zna ni koji je službenik poduzeo koju radnju da bi zaustavio vozilo. Svakako je jasno kako je isti nadzor obavljao sam, te je sam odabrao način nadzora, a iz cjelokupnog provedenog postupka proizlazi kako ovakav način nadzora nije ni na koji način adekvatan niti bi se istom moglo procijeniti stvarno stanje, posebno ako se u obzir uzme kako je prethodnog dana bila izvršena kontrola rukovoditelja iz PGP Trilj, u kojoj su navedeni policijski službenici zatečeni kako u urednom stanju obavljaju službu. Isti također nije ni potpisao izvješće predano tužitelju i svjedoku B., a i u navedenom izvješću se iznosi nekolicina vrlo proizvoljnih i paušalnih navoda. Posebno se navodi i kako nije nastupila nikakva posljedica u obavljanju službe te kako nigdje nije eksplicitno navedeno ili zapovjeđeno kako policijski službenici trebaju uvijek biti izvan vozila. Jasno je i kako tužitelji i ostali policijski službenici koji rade na predmetnim punktovima nisu mogli kvalitetno ni metodički ni kategorički obavljati nadzor prometa a sve obzirom što su na punktu samo dva policajca za dva smjera vozila, iz čega također proizlazi da su isti napravili sve što im je bilo u mogućnosti obzirom na kratkotrajnost cjelokupnog spornog događaja. Ističe se također i kako na ovakav način organizirani punktovi postoje već duže vrijeme, te da nikad nije zabilježen slučaj probijanja punktova bez zaustavljanja, posebno iz razloga što na istima stoji više znakova koji upozoravaju na obavezno zaustavljanje, i to "STOP POLICIJA", "OGRANIČENJE BRZINE", "ZABRANA PRTJECANJA SVIH VOZILA", te je životni i logični zaključak da se vozilo koje bi prošlo kraj svih navedenih znakova i vidjelo policijski automobil sa upaljenom rotacijom ne bi zaustavilo radi toga što bi policijski službenici istoga pokušali zaustaviti stop-palicom. Obzirom na sve navedeno, da je evidentno da tužitelj nije počinio djelo koje mu se stavlja na teret, te da isti nije ni mogao napraviti ništa više od onoga što je u datom trenutku napravio da bi zaustavio navedeni automobil, a sve poglavito radi kratkotrajnosti događaja, te iz razloga jer nije ni mogao uzeti stop- palicu obzirom kako se u automobilu nalazi jedna. Svakako, da iz navedenog proizlazi da tužitelj nije odgovoran za počinjenje djela, te da su navodi iz obrazloženja presude paušalni i proizvoljni. Podredno, se predlaže drugostupanjskom tijelu izreći blažu kaznu obzirom da tužitelj već 10 godina radi kao policijski službenik te nikada nije bio disciplinski kažnjavan, ima dobre godišnje ocjene, pa da je stoga izrečena kazna previsoka, te kao takva ugrožava egzistenciju tužitelja. Predlaže da se izvede dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka S. B.. Naposljetku, ističe da je upravo podnositelj zahtjeva trebao nedvojbeno dokazati povredu službenu dužnosti koja činjenica ne proizlazi iz stanja spisa predmeta jer nema obilježja bilo kakve teže povrede službene dužnosti. Slijedom navedenog predlaže donošenje presude kojom se poništava osporeno rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela i predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, te se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora.

5. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da tužitelj u cijelosti ponavlja prigovore koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka odnosno u žalbi, a koje je tuženik detaljno, jasno i argumentirano odbio, pa se radi izbjegavanja ponavljanja upućuje na obrazloženje drugostupanjskog rješenja. Ujedno tuženik ukazuje na ograničenu nadležnost upravnih sudova na ispitivanje disciplinske kazne koju je upravno tijelo odredilo diskrecijskom ocjenom (Visoki upravni sud Republike Hrvatske: Usž-3649/18-2 od 24. 10.2019., Usž-4590/19-2 od 14.11.2019., Usž- 691/15-2 od 13. 8.2015., Usž-1113/19-2 od 13.3.2019., Upravni sud u Zagrebu: 18 UsI-2000/17-7 od 23.5.2019.). Nadalje, tuženik se protivi prijedlogu za saslušanje tužitelja na sudskoj raspravi iz razloga jer se isti tijekom upravnog postupka očitovao o djelu, na raspravi osobno i putem opunomoćenika se očitovao o zahtjevu i dokaznim sredstvima, a činjenično stanje je nesporno utvrđeno pa se navedeni prijedlog ukazuje kao nevažan, te se protivi saslušanju svjedoka S. B. jer je isti saslušan u svojstvu svjedoka u upravnom postupku, kao suvišno. Budući da je tužitelj nesporno ostvario obilježja teže povrede službene dužnosti za što mu je izrečena odgovarajuća kazna, predlaže se tužbu odbiti kao neosnovanu.

6. U sporu je održana rasprava 10. ožujka 2022., a čime je strankama, kao i dostavom navedenih podnesaka, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21 ; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na kojoj je opunomoćenik tužitelja ostao kod svih navoda i prijedloga iz tužbe, a opunomoćenik tuženika je ostao u cijelosti kod navoda iz odgovora na tužbu.

7. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnoga spora, kao i cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

8. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja i za saslušanjem svjedoka S. B., kao suvišno i nepotrebno, s obzirom da je isti dali svoj iskaz tijekom upravnog postupka, te držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta ocjenom dokaza sadržanih u istom.

9. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

10. Tužitelj je po opunomoćeniku na ročištu za raspravu popisao troškove upravnog spora, dok tuženik nije popisao trošak.

11. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Predmet ovog spora u smislu odredbe članka 3. ZUS-a je ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.

13. Među strankama je sporno je li tužitelj kao policijski službenik, počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točka 1. Zakona o policiji opisanu kao „neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza" na način kako mu se to stavlja na teret osporenim prvostupanjskim rješenjem, a koje je potvrđeno osporenim drugostupanjskim rješenjem.

14. Odredbom članka 93. Zakona o policiji (Narodne Novine, broj: 34/2011, 130/2012, 89/2014, 151/2014, 33/2015, 121/2016, 66/2019, dalje Zakon o policiji) propisana je odgovornost policijskih službenika za povrede službene dužnosti, pa je tako stavkom 1., istog članka, propisano da policijski službenik odgovara za povredu službene dužnosti ako povjerene poslove i zadatke ne obavlja savjesno, stručno i u predviđenim rokovima, ako se ne pridržava Ustava, zakona, drugih propisa i pravila o ponašanju za vrijeme službe ili izvan službe kada šteti ugledu službe. Stavkom 2. istog članka, je propisano da policijski službenik odgovara za povrede službene dužnosti ako je povredu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

15. Odredbom članka 96. stavka 1. točke 1. Zakona o policiji propisano je da je teža povreda službene dužnosti neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza.

16. Odredbom članka 97. stavka 2. Zakona o policiji, je propisano da za teže povrede službene dužnosti postupak vodi i odluku donosi disciplinski sud.

17. Odredbom članka 100. Zakona o policiji je propisano da se postupak zbog povrede službene dužnosti provodi na temelju odredbi ovoga Zakona i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika, a u onim pitanjima koja nisu uređena ovim propisima, da se primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuje opći upravni postupak.

18. Odredbom članka 102. Zakona o policiji je propisano da policijski službenik protiv kojeg je pokrenut disciplinski postupak ima pravo sudjelovati u tom postupku, očitovati se o dokazima, predlagati dokaze i iznijeti očitovanje o predloženim i izvedenim dokazima. Stavkom 2. istog članka, je propisano da policijski službenik u disciplinskom postupku ima pravo na branitelja koji u tom postupku ima položaj opunomoćenika.

19. Nadalje, odredbom članka 106. Zakona o policiji je propisano da disciplinski sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju povrede službene dužnosti, ali da je vezan za činjenični opis službene dužnosti.

20. Odredbom članka 107. stavka 1. istog Zakona, je propisano da se u postupku zbog teže povrede službene dužnosti mora provesti usmena rasprava, a da se policijskom službeniku protiv kojeg je pokrenut disciplinski postupak, mora pružiti mogućnost da na toj raspravi sudjeluje.

21. Odredbom članka 110. stavka 2. Zakona o policiji propisano je da za teže povrede službene dužnosti mogu se izreći sljedeće kazne: 1. novčana kazna u mjesečnom iznosu do 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 do 6 mjeseci, 2. zaustavljanje promicanja u zvanju od 2 do 4 godine, 3. zaustavljanje napredovanja u službi u trajanju od 2 do 4 godine, 4. premještaj na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja, 5. uvjetna kazna prestanka državne službe, 6. prestanak državne službe.

22. Nadalje, odredbom članka 111. stavka 1. Zakona o policiji je propisano da se pri određivanju vrste kazne uzimaju u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskih službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskih službenika.

23. Odredbom članka 17. stavka 1. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika („Narodne novine“, broj: 141/11) propisano je da Disciplinski sud može odlučiti: 1. da prijavljeni policijski službenik nije odgovoran za težu povredu službene dužnosti, 2. da je prijavljeni policijski službenik odgovoran za težu povredu službene dužnosti u cijelosti ili djelomice te mu izreći kaznu.

24. Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je predmetni upravni postupak pokrenut u povodu zahtjeva načelnika Policijske uprave s.-d. za pokretanje postupka zbog teže povrede službene dužnosti protiv tužitelja radi teže povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 1. Zakona o policiji.

25. S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane odredbe, po ocijeni ovog suda, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenih rješenja, upravo suprotno prigovorima tužitelja, nije počinjena povreda pravila postupka, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjen materijalni propis.

26. Ponajprije za navesti je da ne stoji prigovor tužitelja da mu nije omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku niti izjašnjavanje o bilo kojoj činjenici, okolnosti ili pravnom pitanju koje je važno za rješavanje predmetne upravne stvari, da je došlo do povrede načela saslušanja stranke i povrede odredbe članka 30. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09; dalje: ZUP).

27. Ovo stoga jer je iz podataka spisa predmet upravnog tijela, te isprava koje su istom priložene i to iz spisu priležećeg zapisnika o usmenoj raspravi održanoj dana 18. veljače 2021. pred prvostupanjskim tijelom razvidno da je na istoj bio prisutan tužitelj osobno s opunomoćenikom, da se na istoj izjasnio da je razumio što mu se stavlja na teret predmetnim zahtjevom i da je isti izjavio da se ne osjeća odgovornim za ono što mu se stavlja na teret, te da je na istoj ujedno dao i svoj iskaz odnosno obranu. Nadalje, razvidno je da je tužitelj osobno s opunomoćenikom sudjelovao i na usmenoj raspravi održanoj pred prvostupanjskim tijelom dana 9. ožujka 2021. (zapisnik prileži spisu upravnog tijela), a na kojoj raspravi je izveden dokaz saslušanjem svjedoka J. J. i S. B., po prijedlogu tužitelja, i na kojoj je tužitelju također omogućeno izjašnjavanje i postavljanje pitanje svjedocima, koje pravo je tužitelj i iskoristio.

28. Nadalje, ne stoji niti prigovor tužitelja da je u predmetnom upravnom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno, već upravno suprotno, prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjskim rješenjem, a koje je potvrđeno drugostupanjskim rješenjem, tužitelj utvrđenim odgovornim za počinjenje teže povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 1. Zakona o policiji na način koji je pobliže opisan u izreci prvostupanjskog rješenja i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a koje obrazloženje osporenih rješenja u cijelosti kao pravilno prihvaća i ovaj sud.

29. Naime, tuženik i prvostupanjsko tijelo su za svoja utvrđenja sadržana u osporenim rješenjima imali uporište u rezultatima provedenog dokaznog postuka. Prije svega, iz spisu priležećih dokaza i to Operativnih planova PU s.-d., Posebnog dnevnog rasporeda rada PGP T. za dan 18.4.2020. i 18.4./19.4.2020., radnog naloga broj I-….. za policijske službenika S. B. i A. Č., ovdje tužitelja, a što u konačnici među strankama nije niti sporno, proizlazi da je bilo potrebno uspostaviti blokadni punkt u K. (na raskrižju državne ceste D-56 i županijske ceste ŽC-6115) u cilju provedbe nadzora nad poštivanjem Odluke o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u RH i da je taj punkt uspostavljen, te da su dana 19. travnja 2020. službu na navedenom blokandom punktu obavljali tužitelj i S. B..

30. Nadalje, iz spisu priležećeg radnog naloga broj I-….. za policijske službenika S. B. i A. Č., ovdje tužitelja, za nadzor cestovnih pravaca na dan 18/19.4.2020. razvidno je, između ostalog, da su isti imali zadatak postupati po Operativnom planu nadzora cestovnih pravaca u provedbi poštivanja Odluke o zabrani napuštanja prebivališta građana RH i provjeravati imaju li zatečene osobe valjanu propusnicu, te ukoliko nemaju istu onemogućiti daljnje prometovanje te ih uputiti natrag na adresu prebivališta i iste evidentirati u za to određene evidencije/tablice; u slučaju zaticanja osoba kojima je određena mjera samoizolacije žurno i istome izvjestiti Operativno dežurstvo PGP T. radi daljnjeg postupanja, te o istom sačiniti službenu zabilješke.

31. Stoga, kako je iz podataka spisa predmeta i to iz iskaza svjedoka J. J., koji je obavio nadzor u izvršenju službene zadaće, na temelju naloga PU s.-d., a o čemu je sastavio detaljno izvješće i nadopunu tog izvješća (izvješće od 19. travnja 2020. i nadopuna izvješća od 10. lipnja 2020. prileže spisu predmeta), kao i iz iskaza svjedoka S. B., razvidno da je kritične prigode tužitelj obavljajući službu na blokadnom punktu, na raskrižju državne ceste D-56 i županijske ceste ŽC-6115 (Konjsko) nije zaustavio osobni automobil kojim je upravljao policijski službenik J. J., kako bi provjerio pridržavaju li se putnici u istome Odluke o zabrani napuštanja prebivališta građana RH , već je sjedio u službenom vozilu, a što u svom iskazu danom tijekom upravnog postupka na zapisnik pred prvostupanjskim tijelom od 18. ožujka 2021. potvrđuje i tužitelj, jednako kao i u ranije danom očitovanju od 21. travnja 2020. Dakle, kako niti tužitelj tijekom upravnog postupka, pa tako niti ovog spora, ne spori činjenicu da kritične prigode, kada je obavljao službu na blokadnom punktu nije zaustavio osobno vozilo kojim je upravljao J. J. radi provjere je li se putnici u istom pridržavaju Odluke o o zabrani napuštanja prebivališta građana RH i da se u tom trenutku nalazio u vozilu i da nije poduzeo nikakvu radnju nakon prolaska predmetnog vozila (već da se je osobno vozilo kojim je upravljao policijski službenik J. J. polukružno okrenulo i vratilo do njihovog policijskog vozila), a koje činjenice po ocijeni ovog suda, predstavljaju odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari, to je nesporno da je tužitelj takvim posutpanjem počinio težu povredu službene dužnosti iz naprijed citirane odredbe članka 96. stavka 1. točke 1. Zakona o policiji na način kako je to navedeno u izreci prvostupanjskog rješenja.

32. Pri tome tužbeni navodi glede načina provođenja nadzora od strane policijskog službenika J. J., prigovori da je isti kritične prigode upravljao vozilom brzinom većom od dopuštene, da je upalio svjetlo na automobilu tek pri izlasku iz zadnjeg zavoja, da je blokadni punkt bio propisno obilježen, po ocijeni ovog suda, kraj gore nesporeno utvrđenog činjeničnog stanja, sve da su i točni navodi o načinu provođenja nadzora, nisu od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Ovo poglavito stoga što je svrha blokadnih punktova uz nazočnost policijskih službenika upravo da bi se spriječio prelazak preko blokadnog punkta onim osobama kojima to nije dozvoljeno, a koje bi mogle pokušati preko istog prijeći, odnosno ako bi se krenulo od pretpostavke da će se svaki vozač zaustaviti na blokadnom punktu s obzirom na tamo postavljene znakove i signalizaciju, odnosno da će s ponašati savjesno i u skladu s propisima, tada nazočnost policijskih službenika na istom ne bi bila niti potrebna.

33. Glede ostalih prigovora tužitelja iznesenih u tužbi (nenastupanje posljedica u obavljanju službe, da nikada nije zabilježen slučaj probijanja blokadnih putova bez zaustavljanja vozila, da nigdje nije propisano da za obavljanje predmetnih zadataka je potrebno se nalaziti izvan vozila i dr.), a koji su u suštini identični žalbenim prigovorima, ovaj sud u cijelosti nalazi pravilnim i zakonitim obrazloženje osporenog drugostupanjskog rješenja kojim je dano jasno, valjalno i argumentirano obrazloženje glede navedenih prigovora, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa radi nepotrebnog ponavljanja istog, upućuje se tužitelja na obrazloženje osporenog drugostupanjskog rješenja.

34. Prvostupanjsko tijelo je prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne imalo u vidu težinu počinjene povrede, nastale posljedice, stupanj odgovornosti, okolnosti u kojima je povreda počinjena, kao i sve olakotne i otegotne okolnosti na strani prijavljenog policijskog službenika, ovdje tužitelja, a sve temeljem članka 111. Zakona o policiji, pa je tako na strani tužitelja utvrdilo postojanje olakotnih okolnosti i to: dosadašnju disciplinsku nekažnjavanost, dobru radnu karakteristiku, dobre godišnje ocjene 2017-2019 – dobar), dok na strani tužitelja nije utvrdilo postojanje otegotnih okolnosti. Stoga je po ocjeni ovog Suda izrečena disciplinska kazna adekvatna težini počinjene povrede i stupnju odgovornosti tužitelja, ocjenjujući da će kao takva postići svoju svrhu specijalne i generalne prevencije.

35. Slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja po ocijeni ovog suda, pravilno i zakonito je osporeno drugostupanjsko i prvostupanjskog rješenje, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Također nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

36. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučiti kao u točki I. izreke presude.

37. Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

38. Kako tužitelj nije uspio u upravnom sporu, to je u skladu s naprijed citiranom zakonskom odredbom valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, te riješiti kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 18. ožujka 2022.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

DNA:

- Tužitelju, po opunomoćeniku, uz zapisnik o objavi

- Tuženiku, uz zapisnik o objavi i uz povrat spisa po pravomoćnosti

- U spis

RJ./

1. Tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 3. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18).

2. Spis u kalendar 30 dana.