REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-4143/2018-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj stvari tužitelja L. U. P., P., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u P., protiv tuženika P. d. o. o. P., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. F., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 34.840,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-14/2017-43 od 20. travnja 2018., 18. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-14/2017-43 od 20. travnja 2018. u pobijanim točkama I. i III. njene izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-14/2017-43 od 20. travnja 2018. u pobijanoj točki II. njegove izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. K. iz P., poslovni broj Ovrv-1405/16 od 8. studenog 2016., u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 24.832,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Taj je platni nalog ukinut i odbijen je tužbeni zahtjev u iznosu od 2.110,00 kn sa zateznim kamatama (točka II. izreke). Utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prijeboja (pravilno: prigovorom radi prebijanja) prema tužitelju u iznosu od 26.800,00 kn (točka III. izreke). Rješenjem je ukinut platni nalog za iznos od 7.897,50 kn i utvrđeno da je tužba u tom dijelu povučena (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 3.537,99 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 20. travnja 2018. do isplate (točka II. izreke).

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na plaćanje lučkih pristojbi, brodske ležarine za boravak broda „SD H.“ u luci P. te s osnove naknade za ulaz u slobodnu zonu luke Pula. Prvostupanjski sud je primjenom čl. 62. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 110/04, 141/06, 38/09, 123/11 i 56/16; dalje: ZPDML), čl. 9. i 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) te čl. 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) djelomično prihvatio tužbeni zahtjev. O tuženikovom prigovoru radi prebijanja, prvostupanjski sud je zaključio da prigovor nije osnovan pa je utvrdio nepostojanje tuženikove tražbine (čl. 338. st. 3. ZPP-a).

3. Protiv te odluke tuženik je podnio žalbu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a) i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ju ovaj sud ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Sadržajno, tuženik se žalbom protivi odluci prvostupanjskog suda o prihvaćanju tužbenog zahtjeva i odluci o njegovom prigovoru radi prebijanja (točke I. i III. izreke presude, točka II. izreke rješenja). U bitnome, obrazlažući žalbu tuženik osim što daje svoje viđenje rezultata dokaznog postupka, ponovljeno ističe da je ugovorena cijena priveza iznosila 3,50 kn/m broda dnevno, sukladno telefonskom razgovoru i e-mailu od 3. kolovoza 2015., odnosno komunikaciji sa Z. R., voditeljem L. K. C. P.. Unatoč tome, prvostupanjski sud je nepravilno utvrdio da je cijena iznosila 3,75 kn/m2. U odnosu na tuženikovu protutražbinu istaknutu prigovorom radi prebijanja, tuženik i u žalbi tvrdi da je radove (bokobrani, popravak ceste) izvršio uz znanje i suglasnost tužitelja te u tužiteljevu korist. Tuženik je tužitelja o tome obavijestio i tužitelj je, znajući za obavljene radove, donio Odluku 18. ožujka 2019. i snizio cijenu priveza. Izvođenjem tih radova tuženik je omogućio tužitelju da obavlja djelatnost koju inače ne bi mogao obavljati bez pristupnog puta, struje, vode i sl. Iako o tome nema pisanog ugovora, nije sporno da je tuženik radove izveo i da ih je tužitelj priznao.

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. U predmetnom slučaju riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a), a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Predmetnu presudu nije dopušteno pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se takvi žalbeni navodi, mada se tuženik nije izričito pozvao na taj žalbeni navod ali je sadržajem žalbe ukazivao na to, u drugostupanjskom postupku ne ispituju.

7. Predmet tužbenog zahtjeva odnosi se na plaćanje tužiteljevih računa s osnove brodske ležarine, te s osnove naknade za ulazak u slobodnu zonu L. P. U odnosu na naknadu za ulaz u slobodnu zonu luke Pula (račun broj 904 od 30. lipnja 2016. u iznosu od 1.260,00 kn i račun broj 1637 od 30. rujna 2016. u iznosu od 850,00 kn), prvostupanjski sud je odbio taj dio tužbenog zahtjeva u visini od 2.110,00 kn primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a. U tom dijelu tuženik se pobijanoj presudi nije žalbom protivio, pa je presuda u točki II. izreke pravomoćna.

8. U žalbenom je postupku potrebno ispitati je li prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na plaćanje brodske ležarine i kojeg je prvostupanjski sud odlučio prihvatiti. Uz navedeno, potrebno je ispitati i pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o neosnovanosti tuženikovog prigovora radi prebijanja. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, zaključak je ovoga suda da je u ovom sporu male vrijednosti prvostupanjski sud pravilno ocijenio izvedene dokaze i odluku utemeljio na rezultatima izvedenih dokaza. Okolnosti na koje tuženik žalbom dijelom upućuje, usmjerene su na nedopušteni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i one kao takve ne mogu biti predmetom ispitivanja u drugostupanjskom postupku.

9. Nije sporno da je brod CSD H. u utuženom razdoblju boravio u luci P. na obali „U. P. S.“, dakle koristio operativni dio luke kojom upravlja tužitelj. Na taj je način za tuženika nesporno nastala obveza plaćanja brodske ležarine, što tuženik nije doveo u pitanje.

10. Tuženik je osporavao visinu tužbenog zahtjeva pa je prvostupanjski sud trebao ispitati: je li tužitelj imao pravo od tuženika naplatiti ležarinu u iznosu po njegovom Cjeniku lučkih pristojbi i naknada od 28. svibnja 2015. i sukladno Odluci Upravnog vijeća od 18. ožujka 2016. (to tvrdi tužitelj) ili su stranke ugovorile visinu te naknade (to tvrdi tuženik). Utuženim je računima tužitelj obračunao visinu brodske ležarine za brod CSD H., ne u visini od 15,00 kn/m po njegovom Cjeniku nego u umanjenom iznosu od 3,75 kn/m prema Odluci njegovog Upravnog vijeća. Članovi Upravnog vijeća posvjedočili su pred sudom da je tom Odlukom tuženiku odobren popust na cijenu brodske ležarine za CSD H. od 50% te da ona iznosi 3,75 kn po dužnom metru broda dnevno, a da je to učinjeno (sukladno i sadržaju obrazloženja te Odluke) zato što je tuženik investirao određena sredstva u lučku opremu na tom području.

11. Cijeneći tuženikovo prigovaranje, prvostupanjski sud je trebao ispitati je li tuženiku odobrena cijena od 3,50 kn/m i ima li se ta cijena primijeniti, ili je tužitelj pravilno zaračunao naknadu po 3,75 kn/m broda, sukladno Odluci Upravnog vijeća kojom je tuženiku odobren popust u odnosu na punu tarifu iz njegovog Cjenika. Pritom se tuženik pozivao na činjenicu da mu je 3. kolovoza 2015., dakle prije Odluke Upravnog vijeća, odobrena cijena od 3,50 kn/m, ne prihvaćajući cijenu iz tužiteljeve odluke od 18. ožujka 2016. U tom je pravcu prvostupanjski sud proveo opsežan dokazni postupak i u konačnici zaključio da je s tuženikom pregovarao Z. R., voditelj L. K. C. P.. Nakon telefonskog razgovora, tuženik se tužitelju obratio 14. kolovoza 2015. tražeći ponudu za privez broda navodeći i da bi rasprema broda započela u listopadu 2015. i trajala od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Prethodno tomu, 3. kolovoza 2015. Z. R. uputio je tuženiku poruku kojom nastavno na njihov telefonski razgovor, potvrđuje cijenu boravka barži na M. 3,50 kn/metar zauzete obale/dnevno. Međutim, u poruci od 12. siječnja 2016. koju je Zoran Rukavina uputio tuženiku nakon što ga je tuženik obavijestio o primitku računa za ležarinu po većem iznosu, navedeno je da je račun za siječanj 2016. ispostavljen u iznosu od 3,75 kn/m jer brod nije u raspremi. Nadalje je navedeno i da po tužiteljevom Cjeniku pristojba ležarine za teretne brodove iznosi 15,00 kn/m dnevno, ali da je tuženiku odobren popust od 50% što iznosi 7,50 kn/m dnevno. Ponuđeni iznos od 3,50 kn/m za raspremu broda je njegova greška, jer iznos mora biti 3,75 kn/m u skladu s Cjenikom po kojem se za raspremu broda ležarina umanjuje za 50% iznosa ležarine.

12. Dakle, ležarina je tuženiku umanjena za 50% sukladno Cjeniku (jer je brod bio u raspremi) pa ona iznosi 7,50 kn/m, ali je sukladno Odluci tužiteljevog Upravnog vijeća i taj iznos umanjen za 50% s osnove tuženikovog ulaganja u luku, tako da je u konačnici iznosi 3,75 kn/m. Zato ovaj sud prihvaća pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o tome da je tuženik dužan platiti brodsku ležarinu po fakturiranoj naknadi od 3,75 kn/m dnevno, a ne od 3,50 kn/m kako tuženik tvrdi. Utuženo razdoblje odnosi se na period nakon donošenja Odluke upravnog vijeća s odobrenim umanjenjem redovne cijene za ležarinu, sa 15,00 kn po dužnom metru broda, na cijenu od 3,75 kn po dužnom metru broda, uvažavajući tuženikovo ulaganje u luku. Stoga pobijana odluka, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer je utemeljena na rezultatima izvedenih dokaza koje je sud valjano ocijenio. 13. Na osnovi tih okolnosti, pravilno je zaključeno i o neosnovanosti tuženikovog prigovora radi prebijanja, kojim se tuženik pozivao na njegovu protutražbinu po računu od 4. studenog 2016. za radove koje je izveo da bi osigurao siguran privez broda. Račun je izdan za radove postavljanja šest bokobrana (troškovi dopreme guma kamionom s dizalicom, viljuškara, bušenje guma, nabava lanaca i montaža), troškova sanacije 800 m najoštećenijeg dijela ceste u svrhu osiguranja nesmetanog pristupa brodu (trošak radnika, materijala, prijevoza, troškovi mini bagera). U spisu nema dokaza da je tužitelj naložio tuženiku izvesti te radove, ali nije sporno da je tužitelj tu okolnost uzeo u obzir, što je u ovom postupku i potvrdio. Dakle, tužitelj nije osporio da je tuženik radove izvršio i da ga je o tome obavijestio, ali je isto tako nesporna činjenica da je tužitelj tuženiku odobrio popust od 50% u odnosu na već prethodno umanjenje naknade, upravo s osnove radova na koje se tuženik poziva. Tužitelj je na opisani način, umanjenjem cijene brodske ležarine, tuženiku već priznao radove pa ni ovaj sud ne nalazi osnove za prihvaćanje tuženikovog prigovora, odnosno za utvrđenje postojanja njegove tražbine istaknute procesno-pravnim prigovorom radi prebijanja.

14. Zato je pobijana presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao i odluka, a o troškovima koju tuženik žalbom ničim nije doveo u pitanje niti je uopće naveo njegovo osporavanje toj odluci (čl. 380. t. 2. ZPP-a).

Zagreb, 18. ožujka 2022.

Sudac

Kristina Saganić