REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 67 Pž-508/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Davor Pustijanac, u pravnoj stvari tužitelja UNIQA OSIGURANJE d.d., OIB 75665455333, Zagreb, Planinska 13 A, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Šarac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić, j.t.d., Zagreb, Palmotićeva 68, protiv tuženika ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o., OIB 85584865987, Podružnica Zagrebparking, Zagreb, Šubićeva 40/III, kojeg zastupa punomoćnik Ante Župić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župić & partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 37b, radi isplate iznosa od 5.071,75 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-4802/2016 od 9. listopada 2020., 18. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-4802/2016 od 9. listopada 2020. u točki I. i III. njene izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-4802/2016 od 9. listopada 2020. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Mladena Bureca iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-7033/16 od 26. rujna 2016., u dijelu kojim se nalaže tuženiku da plati tužitelju 5.071,75 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od 6. srpnja 2016. pa do isplate, kao i u dijelu kojim se nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju nastali trošak ovršnog postupka od 1.172,30 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 26. rujna 2016., pa do namirenja tužitelja (točka I. izreke), ukinut je platni nalog i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate po stopi iznad one određene u točki I. izreke i u dijelu kojim se nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju nastali trošak ovršnog postupka od 8,70 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 26. rujna 2016. do namirenja i kojim se nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju predvidivi trošak ovršnog postupka od 818,75 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), naloženo je tuženiku namiriti tužitelju troškove parničnog postupka od 10.031,25 kn (točka III. izreke) te je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu daljnjeg parničnog troška od 1.237,50 kn (točka IV. izreke).

1.1. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za naknadu štete od 5.071,75 kn na temelju subrogacijskog zahtjeva koji je na njega prešao isplatom osigurnine na temelju police automobilskog kaska. Tužitelj je tijekom prvostupanjskog postupka iznio tvrdnju da je do štete na automobilu njegovog osiguranika došlo prilikom premještanja vozila koje je obavio tuženik.

1.2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik 22. ožujka 2016. premjestio vozilo osiguranika tužitelja i da je tužitelj svojem osiguraniku isplatio štetu u utuženom iznosu. Osim toga, utvrđeno je da su djelatnici tuženika vozilo osiguranika tužitelja (ZG 1892 FR) prije podizanja i premještanja pregledali te da nije imalo vidljivih oštećenja osim sitnih ogrebotina, uz napomenu da je zapisnik iz kojeg tako proizlazi dostavio u spis sam tuženik.

1.3. Prvostupanjski sud je utvrdio i da je predmetno vozilo preuzeo Džajić Ljubomir 22. ožujka 2016., kojom prilikom je prigovorio oštećenju vozila što je 17. lipnja 2016. prijavljeno tužitelju koji je nakon izvida štete utvrdio oštećenja prednjeg lijevog i desnog blatobrana te je vozilo popravljeno u ovlaštenom servisu i to uz naknadu od 5.071,75 kn bez PDV-a.

1.4. Prvostupanjski sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka prometne struke koji je utvrdio kako nije moguće isključiti mogućnost da je do oštećenja vozila osiguranika tužitelja došlo prilikom utovara-istovara i prijevoza pauk službom u slučaju neadekvatnog manipuliranja alatom za podizanje vozila, a razilaženja u iskazima svjedoka o tome je li šteta nastala na prednjim lijevim i desnim branicima ili blatobranima prvostupanjski sud nije smatrao relevantnim jer iskazi nisu bili jedino dokazno sredstvo, nego je proveden opsežniji postupak koji je uključivao i mišljenje stručne osobe s potrebnim stručnim znanjem koji je ocijenio sve isprave u spisu, a svjedoci nisu stručnjaci, pa je moguće nestručno imenovanje područja nastanka štete.

1.5. Utvrdivši da je do oštećenja došlo tuženikovim nepravilnim rukovanjem prilikom premještanja vozila, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbe članka 963. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik, a u smislu odredbe članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) uzeto je da presudu pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu (točke I. i III. izreke). Presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom žalbenom sudu da pobijanu presudu preinači u tuženikovu korist na način da odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe od 1.137,50 kn.

2.1. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio dokaz i činjenicu da predmetna šteta nije bila upisana u knjigu šteta tuženika te da je na putnom radnom listu tuženika od 22. ožujka 2016. vidljivo da je predmetno vozilo bilo oštećeno prije njegova premještanja. Napominje da zaposlenici tuženika ne odgovaraju osobno za štete nastale premještanjem vozila budući da su sva vozila osigurana kod Croatia osiguranja d.d. pa nemaju razloga skrivati ili ne prijaviti štetu koja bi nastala. Tuženik, također, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaz svjedoka Željka Čalušića koji je naveo da je prilikom premještanja vozila uočio sitne ogrebotine, pa vjeruje kako nije bilo većih oštećenja.

2.2. Osim toga, tuženik ukazuje na proturječnosti u iskazima svjedoka Ljubomira Đajića i Denisa Đajića o tome je li šteta nastala na braniku ili blatobranu i o tome zbog čega nisu fotografirali vozilo, a ističe i da sudski vještak samo ostavlja mogućnost da je do oštećenja došlo prilikom utovara – istovara vozila te je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak da su odlučne činjenice o nastanku oštećenja nedvojbeno dokazane.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda na zakonu osnovana.

6. Predmetni spor je spor male vrijednosti, a odredba članka 467. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ne pruža zakonsku osnovu drugostupanjskom sudu, u smislu članka 370. istog Zakona provjeravati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud nije uzeo u razmatranje žalbene navode kojima žalitelj polemizira s prosudbama i zaključcima koje je prvostupanjski sud izveo o činjenicama koje su utvrđene iz provedenog dokaznog postupka. Ovaj sud nije utvrdio da bi u postupanju prvostupanjskog suda bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, a obrazloženje presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Razlozi izneseni u obrazloženju pobijane presude su jasni i nisu međusobno proturječni, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se pravilnost i zakonitost presude može ispitati.

7. Također, suprotno žalbenim navodima, utvrđenje kako je do oštećenja vozila došlo prilikom manipulacije nepropisno parkiranim vozilom od strane tuženika, nije u suprotnosti s ispravama privijenim spisu ni nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za analize prometnih nezgoda, tehniku i procjenu motornih vozila, iz kojeg proizlazi da nije moguće isključiti mogućnost takvog načina nastanka oštećenja. Isto tako iz tuženikovog zapisnika od 22. ožujka 2016. (str. 24. spisa) ne proizlazi da je vozilo bilo oštećeno na način da su na blatobranima bila udubljenja, nego samo sitne ogrebotine, a tako proizlazi i iz iskaza svjedoka Čalušića.

8. Prvostupanjski sud je saslušane svjedoke neposredno saslušao i na temelju svojih neposrednih čulnih zapažanja ocijenio prirodu i sadržaj njihovih proturječnih iskaza, o čemu je u obrazloženju iznio valjane razloge. Zbog prirode neposredno izvedenih dokaza, sud koji ih izvodi može ih najbolje i ocijeniti, a ocjena da se radilo o pogrešno nominiranim dijelovima vozila je logična, sukladna ostalim izvedenim dokazima i žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

9. Također, iz činjenice da je tuženik osiguran od odgovornosti za štetu, ne znači automatizmom kako šteta nije nastala radnjama njegovih djelatnika.

10. Na utvrđeno činjenično stanje da je radnjom tuženika došlo do nastanka štete koju je tužitelj otklonio svom osiguraniku, prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu članka 963. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima i na temelju odredbe članka 451. stavka 3. Zakona o parničnom postupku održao na snazi nalog za namirenje tražbine sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu označenom u točki I. izreke pobijane presude.

11. Isto tako, odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku i odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95 i 57/96, 137/02 i 26/03 – pročišćeni tekst), a tuženik u žalbi posebno ni ne iznosi razloge zbog kojih osporava odluku o parničnom trošku sadržanu u pobijanoj presudi.

12. Slijedom iznesenog, navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke u pobijanom dijelu, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, u tom dijelu presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 18. ožujka 2022.

Sudac

Davor Pustijanac