Poslovni broj: Usž-3562/21-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Senke Orlić Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja doc. dr. sc. T. G., Z., kojeg zastupa opunomoćenik I. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatske liječničke komore, Z., radi postupanja Nadzornog odbora tuženika, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Uszp-8/18-16 od 11. lipnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2022.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Uszp-8/18-16 od 11. lipnja 2021.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba tužitelja protiv odluke Hrvatske liječničke komore, KLASA: 034-07/18-03/04, URBROJ: 385- 03/01-18-02 od 12. listopada 2018., kojom je tužitelj obaviješten da tuženik ne može postupiti po njegovom zahtjevu jer se u tom slučaju ne radi o postupanju tijela pravne osobe s javnim ovlastima iz područja upravnog prava.
2. Tužitelj u žalbi protiv pobijanog rješenja, u bitnom, navodi da isto nije moguće ispitati jer je u njemu iznesen kratak, nerazjašnjen i suhoparan stav. Smatra da je prošao dva stupnja unutar tuženika, naime, podnio je prigovor na izvješće Nadzornog odbora, te je dobio odgovor čelnika tijela na prigovor te smatra da je to drugostupanjska odluka. Upućuje i na predmete prvostupanjskog suda, Uszp-7/18 i Uszp-9/18, u kojima nisu odbačene njegove tužbe. Prvostupanjski sud pogrešno tumači odredbu članka 22. točke 7. Statuta tuženika, koji se ovdje ne primjenjuje jer je u pitanju prigovor. Predlaže poništiti rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak
3. Tuženik u odgovoru na žalbu, u bitnom, navodi da tužitelj nije obrazložio žalbene razloge na koje se pozvao. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je, sukladno Statutu tuženika („Narodne novine“, broj 55/18.-dalje: Statut), koji je tada bio na snazi, tužitelj osim izjavljivanja prigovora na postupanje, morao protiv odluke o prigovoru izjaviti pravni lijek Izvršnom odboru tuženika, a što nije učinio. Tužitelj, nije iscrpio propisani pravni put prije podnošenja upravne tužbe. Neosnovano se poziva na druge predmete pred prvostupanjskim sudom, u kojima činjenična stanja nisu identična. Netočnim smatra tužiteljevo tumačenje da je prošao dva stupnja tuženika. Posebno ističe da i dalje ostaje kod tvrdnji da prvostupanjski sud nije bio nadležan za odlučivanje u ovom predmetu jer nije riječ o postupanju tuženika iz područja upravnog prava. Naime, ne radi se o postupanju u vezi s javnim ovlastima tuženika, a koje su mu dane isključivo člankom 37. Zakona o liječništvu („Narodne novine“, broj 121/03. i 117/08.-dalje: ZLJ), niti o postupanju javnopravnog tijela iz područja upravnog prava, već o postupanju u vezi unutarnjeg ustrojstva tuženika. Time što javno tijelo ili pravna osoba imaju određene javne ovlasti, ne znači da je svaka njihova odluka donesena iz područja javnih ovlasti. Pitanje izvješća Nadzornog odbora tuženika ne spada u djelokrug javnih ovlasti Hrvatske liječničke komore. Tuženik je obvezan primjenjivati norme upravnog prava u svom radu samo u zakonom propisanim slučajevima, u rješavanju upravnih stvari. U vezi sa statusnim i općenito poslovnim pitanjima, nije obvezan primjenjivati odredbe koje reguliraju upravni postupak. Upućuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Gr1 475/2020-2 od 20. svibnja 2021., kojim je rečeno da budući da odluke koje se odnose na unutarnji ustroj tuženika nisu donesene u izvršavanju javnih ovlasti u smislu odredbi Zakona o liječništvu, tuženik se kod donošenja takvih odluka ne može smatrati javnopravnim tijelom. U tom predmetu je Vrhovni sud odlučio da ne postoji nadležnost Upravnog suda za rješavanje tužbe tužitelja protiv tuženikove odluke o razrješenju tužitelja dužnosti predsjednika tuženika od 14. srpnja 2018. Iz sadržaja odgovora proizlazi da predlaže žalbu odbiti.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući zakonitost rješenja prvostupanjskog suda u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21.,-dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da, time što je prvostupanjski sud odbacio tužbu tužitelja, nije povrijeđen zakon na njegovu štetu.
6. Iz podataka spisa predmeta razvidno je da je tužitelj Upravnom sudu u Zagrebu podnio tužbu protiv odluke dopredsjednika tuženika od 12. listopada 2018., kojom je tužitelj obaviješten da tuženik ne može postupiti po njegovom zahtjevu jer se ne radi o postupanju tijela pravne osobe s javnim ovlastima iz područja upravnog prava. Naime, prethodno se tužitelj obratio čelniku tuženika s prigovorom protiv postupanja Nadzornog odbora tuženika, temeljem odredbe članka 122. i 156. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. – dalje: ZUP).
7. Prvostupanjski upravni sud odbacio je tužbu tužitelja pozivom na odredbu članka 30. stavak 1. točka 3. ZUS-a, imajući na umu i odredbu članka 122. stavka 4. ZUP-a, uz obrazloženje da, u konkretnom slučaju, tužitelj nije iskoristio redovni pravni lijek, budući da je protiv navedene osporavane odluke tuženika, prema Statutu tuženika (“Narodne novine”, broj 55/18.), mogao podnijeti žalbu Izvršnom odboru tuženika, a što nije učinio.
8. Međutim, po ocjeni ovog Suda, u konkretnom slučaju izvješće Nadzornog odbora tuženika ne predstavlja postupanje javnopravnog tijela iz područja upravnog prava o kojem se ne donosi rješenje pa da bi tužitelj protiv istoga mogao izjaviti prigovor temeljem odredbe članka 156. ZUP-a. Naime, predmetno izvješće se odnosi na poslove unutarnjeg ustroja tuženika, a ne izvršavanje javnih ovlasti tuženika koje su mu povjerene člankom 37. ZLJ-a.
8. S obzirom na sve izloženo, tužbu tužitelja je trebalo odbaciti temeljem odredbe članka 30. stavka 1. točke 7. ZUS-a jer je podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora, no to što je prvostupanjski sud istu odbacio pozivajući se na točku 3. istog članka ZUS-a, nije takva povreda zakona koja bi dovela do drugačije odluke u ovoj stvari.
10. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavak 1. i 67. stavka 3. ZUS- a, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 18. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
