- 1 -              Poslovni broj: Usž-3794/23-3

Poslovni broj: Usž-3794/23-3

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Blanše Turić, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i Borisa Markovića, članova vijeća, uz višeg sudskog savjetnika – specijalistu Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja P. M., V., protiv tužene Požeško-slavonske županije, P., koju zastupa službena osoba O. B., univ. mag. iur. radi ukidanja rješenja o priznavanju prava na uvećanje osnovne plaće, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1157/23-9 od 31. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2024.  

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1157/23-9 od 31. listopada 2023.

Obrazloženje

1.              Presudom prvostupanjskog suda, točkom I. izreke, poništeno je rješenje tuženika KLASA: UP/II-121-01/23-01/1, URBROJ: 2177/2-22-2 od 14. srpnja 2023., a točkom II. izreke je poništeno rješenje P.-s. županije., U. o. z. p. u., g. i z. o. KLASA: UP/I-121-01/23-01/14, URBROJ: 2177/07-07/1-23-1 od 23. lipnja 2023.

2.              Protiv označene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 66. st. 1. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje u tekstu: ZUS).

3.              Tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije u predmetnom slučaju mogao donijeti reformacijsku presudu jer je tuženik o postojanju prava tužitelja na dodatak na plaću od 4% odlučivao po slobodnoj ocjeni smatrajući da mu to pravo više ne pripada jer je ukinuto izmjenama Kolektivnog ugovora i tog prava više nema. Poziva se na članak 58. stavak 1. ZUS-a i smatra da prvostupanjski sud nije mogao suditi u sporu pune jurisdikcije, a kako je to učinio da je povrijedio pravila sudskog postupka i da je presuda nezakonita. Pogrešnu primjenu materijalnog prava vidi u činjenici da sud Kolektivni ugovor ne tretira kao zakon, negirajući mu status iz članka 130. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku koji on nedvojbeno ima. Kako materijalno pravo kojeg više nema ne može proizvoditi pravne učinke, navodi da je tuženik rješenje kojim je to pravo tužitelju bilo ustanovljeno po prijašnjim propisima, ukinuo. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu, otkloniti nedostatke i riješiti stvar primjenom članka 74. stavka 2. ZUS-a.

4.              Tužitelj u očitovanju na žalbu navodi da tuženik prešućuje da su sva prava, obveze kao i plaće službenika i namještenika tuženika uređene zakonima i Odlukom o koeficijentima dok se Kolektivnim ugovorom mogu ugovoriti samo povoljnija prava za zaposlenike. Dodaje da pojedinačna rješenja o plaći za službenika nisu donesena u propisanom roku pa čak ni do danas, a da tužitelju od lipnja ove godine na temelju poništenog rješenja obustavlja isplatu dodatka na plaću i na taj način mu čini štetu. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5.              Žalba je neosnovana.

6.               U postupku je utvrđeno, a što je i nesporno, da je prvostupanjskim rješenjem P.-s. županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, gospodarstvo i zaštitu okoliša primjenom odredbe članka 130. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09., 110/21., dalje u tekstu: ZUP) ukinuto rješenje pročelnice Upravnog odjela za gospodarstvo i graditeljstvo P.-s. županije od 8. rujna 2015. kojim rješenjem je tužitelju priznato pravo na uvećanje osnovne plaće za 4% po osnovi naknadno stečenog stupnja specijalist struke – stručni specijalist javne uprave u skladu s člankom 44. stavkom 4. podstavkom 1. Kolektivnog ugovora za zaposlene u upravnim tijelima Požeško-slavonske županije uz obrazloženje da je izmjenama i dopunama navedenog članka Kolektivnog ugovora u članku 44. stavku 4. ukinuta odredba kojom se službeniku koji ima stupanj specijalista struke uvećava za 4%.

7.              Institut izvanrednog pravnog lijeka ukidanje zakonitog rješenja kojim je stranka stekla neko pravo uređen je odredbom članka 130. ZUP-a. Budući da taj institut predstavlja radikalnu mjeru ukidanja zakonitog rješenja, dopušten je samo u tri određeno navedena slučaja time da se prema stavku 1. točki 1. navedenog članka ZUP-a zakonito rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može ukinuti u cijelosti ili djelomično ako je ukidanje tog rješenja dopušteno zakonom. Dakle, zakonodavac može zakonom kojim je uređeno pojedino upravno područje propisati da se zakonito rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može ukinuti odlukom javnopravnog tijela.

8.              Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da u predmetnom postupku nisu ispunjene pretpostavke za primjenu navedenog instituta jer Kolektivni ugovor ne predstavlja zakon kojim bi bilo dopušteno ukidanje zakonitog rješenja kojim je stranka stekla neko pravo. Stoga je pravilno poništio upravna rješenja uz razložno obrazloženje s kojim je ovaj sud suglasan, a navodi žalbe nisu od utjecaja na drukčije rješavanje ove upravne stvari.

9.              Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Zagrebu 8. ožujka 2024.

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

                                                                                            Blanša Turić, dipl. iur. v.r.