Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: 1 P-284/2020-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice S.K., OIB: .. iz T.., M.K…, zastupana po punomoćniku F.Š.,odvjetniku iz V. protiv tuženika S.b. d.d. Z. V…, OIB: .. ( ranije V.b. d.d.), zastupan po pun. iz OD Ž. i Partneri d.o.o.,odvjetnicima iz Z., radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 8.veljače 2022. u nazočnosti tužiteljice uz punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 18.ožujka 2022.,

p r e s u d i o j e:

I.Nalaže se tuženiku S.b. d.d. Z., Z., V.., OIB: .. (ranije: V.b. d.d.) da isplati tužitelju K. S., M. K., T., Č.,OIB:. iznos od 18.051,50 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tekućom na

- iznos 21,19 kuna od 1. rujan 2008.

- iznos 21,19 kuna od 1. listopad 2008.

- iznos 58,12 kuna od 1. studeni 2008.

- iznos 60,96 kuna od 1. prosinac 2008.

- iznos 42,49 kuna od 1. siječanj 2009.

- iznos 95,04 kuna od 1. veljača 2009.

- iznos 99,30 kuna od 1. ožujak 2009.

- iznos 113,50 kuna od 1. travanj 2009.

- iznos 87,94 kuna od 1. svibanj 2009.

- iznos 90,78 kuna od 1. lipanj 2009.

- iznos 79,42 kuna od 1. srpanj 2009.

- iznos 85,10 kuna od 1. kolovoz 2009.

- iznos 79,42 kuna od 1. rujan 2009.

- iznos 82,26 kuna od 1. listopad 2009.

- iznos 76,58 kuna od 1. studeni 2009.

- iznos 82,26 kuna od 1. prosinac 2009.

- iznos 79,42 kuna od 1. siječanj 2010.

- iznos 101,30 kuna od 1. veljača 2010.

- iznos 108,40 kuna od 1. ožujak 2010.

- iznos 108,40 kuna od 1. travanj 2010.

- iznos 118,34 kuna od 1. svibanj 2010.

- iznos 132,55 kuna od 1. lipanj 2010.

- iznos 148,17 kuna od 1. srpanj 2010.

- iznos 166,63 kuna od 1. kolovoz 2010.

- iznos 141,07 kuna od 1. rujan 2010.

- iznos 106,40 kuna od 1. listopad 2010.

- iznos 82,25 kuna od 1. studeni 2010.

- iznos 90,77 kuna od 1. prosinac 2010.

- iznos 127,70 kuna od 1. siječanj 2011.

- iznos 149,00 kuna od 1. veljača 2011.

- iznos 107,82 kuna od 1. ožujak 2011.

- iznos 113,50 kuna od 1. travanj 2011.

- iznos 106,40 kuna od 1. svibanj 2011.

- iznos 141,90 kuna od 1. lipanj 2011.

- iznos 241,90 kuna od 1. srpanj 2011.

- iznos 241,90 kuna od 1. kolovoz 2011.

- iznos 241,90 kuna od 1. rujan 2011.

- iznos 288,77 kuna od 1. listopad 2011.

- iznos 264,62 kuna od 1. studeni 2011.

- iznos 264,62 kuna od 1. prosinac 2011.

- iznos 267,46 kuna od 1. siječanj 2012.

- iznos 288,77 kuna od 1. veljača 2012.

- iznos 297,29 kuna od 1. ožujak 2012.

- iznos 294,45 kuna od 1. travanj 2012.

- iznos 293,03 kuna od 1. svibanj 2012.

- iznos 301,55 kuna od 1. lipanj 2012.

- iznos 307,23 kuna od 1. srpanj 2012.

- iznos 300,13 kuna od 1. kolovoz 2012.

- iznos 300,13 kuna od 1. rujan 2012.

- iznos 281,67 kuna od 1. listopad 2012.

- iznos 294,45 kuna od 1. studeni 2012.

- iznos 302,97 kuna od 1. prosinac 2012.

- iznos 295,87 kuna od 1. siječanj 2013.

- iznos 281,67 kuna od 1. veljača 2013.

- iznos 287,35 kuna od 1. ožujak 2013.

- iznos 287,35 kuna od 1. travanj 2013.

- iznos 300,13 kuna od 1. svibanj 2013.

- iznos 278,83 kuna od 1. lipanj 2013.

- iznos 274,57 kuna od 1. srpanj 2013.

- iznos 275,99 kuna od 1. kolovoz 2013.

- iznos 278,83 kuna od 1. rujan 2013.

- iznos 284,51 kuna od 1. listopad 2013.

- iznos 287,35 kuna od 1. studeni 2013.

- iznos 291,61 kuna od 1. prosinac 2013.

- iznos 301,55 kuna od 1. siječanj 2014.

- iznos 295,87 kuna od 1. veljača 2014.

- iznos 305,81 kuna od 1. ožujak 2014.

- iznos 310,07 kuna od 1. travanj 2014.

- iznos 307,23 kuna od 1. svibanj 2014.

- iznos 297,29 kuna od 1. lipanj 2014.

- iznos 299,42 kuna od 1. srpanj 2014.

- iznos 305,81 kuna od 1. kolovoz 2014.

- iznos 309,08 kuna od 1. rujan 2014.

- iznos 310,07 kuna od 1. listopad 2014.

- iznos 320,01 kuna od 1. studeni 2014.

- iznos 320,01 kuna od 1. prosinac 2014.

- iznos 330,68 kuna od 1. siječanj 2015.

- iznos 288,68 kuna od 1. veljača 2015.

- iznos 293,68 kuna od 1. ožujak 2015.

- iznos 359,51 kuna od 1. travanj 2015.

- iznos 333,68 kuna od 1. svibanj 2015.

- iznos 346,22 kuna od 1. lipanj 2015.

- iznos 335,68 kuna od 1. srpanj 2015.

- iznos 278,68 kuna od 1. kolovoz 2015.

i to za razdoblje do 30.06.2011.god. po stopi od 14% godišnje,

-od 01.07.2011.god. do 31.07.2015. god. po stopi od 12% godišnje,

-od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2015.god. po stopi od 8,14% godišnje,

-od01.01.2016.god. pa do 30.06.2016.god. po stopi od 8,05% godišnje,

-od 01.07.2016.god. pa do 31.12.2016.god. po stopi od 7,88% godišnje,

-od 01.01.2017.god. pa do 30.06.2017.god. po stopi od 7,68% godišnje,

-od 01.07.2017.god. do 31.12.2017.god. po stopi od 7,41% godišnje,

-od 01.01.2018.god. do 30.06.2018.god. po stopi od 7,09% godišnje,

-od 01.07.2018.god. do 31.12.2018.god. po stopi od 6,82%godišnje,

-od 01.01.2019.god., do 30.06.2019.god., po stopi od 6,54% godišnje,

-od 01.07.2019.god. do 31.12.2019.god. po stopi od 6,30% godišnje,

-od 01.01.2020.god. pa do 30.06.2020.god. po stopi od 6,11% godišnje,

-od 01.07.2020.god. do 31.12.2020.god. po stopi od 5,89% godišnje, a od 01.01.2021.god. pa do isplate po stopi od 5,75 godišnje, a u slučaju promjene prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, prema gore navedenoj stopi,sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica S. K. (dalje: tužiteljica) je dana 11.6.2019. podnijela tužbu protiv tuženika S.b. d.d. Z. (ranije V.b. d.d.).

2. U tužbi se navodi da su stranke dana 23.7.2008. sklopile Ugovor o kreditu br. .., a kojim je banka stavila tužiteljici na raspolaganje iznos od 9.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju V.b. d.d. za devize važećem na dan isplate uz promjenjivu kamatnu stopu s rokom vraćanja od 84 mjeseci. Među strankama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa,a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 8,00 % godišnje. Člankom 2.1. predmetnog Ugovora propisano da je redovita kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (tuženika). Tuženik je višekratno za vrijeme trajanja ugovornog odnosa mijenjao visinu kamatne stope, na štetu tužiteljice, kao i tečaj CHF prema HRK. Tužiteljica se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018 kojom je u točci I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4.7.2013. u kojoj se navodi da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošača u cijelosti informirao o svim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. U citiranoj presudi navodi se da je tuženik u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2018. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a da tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovarao s korisnikom kreditnih usluga, niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu njihovih izračuna, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, Vrhovni sud RH je dana 20.3.2018. svojom revizijskom odlukom, broj: Rev-2245/17 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao pretplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvarivati svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama tečaj od 14.lipnja 2014. Sukladno odredbi čl. 232. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08 i 125/11) tuženik je dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, a sve to u vezi s čl.1111., čl. 1115., te čl. 1046. ZOO. Tužiteljica se poziva i na čl. 502.C. Zakona o parničnom postupku Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14), te čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07 i 79/09-sada čl.118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). S obzirom na sve navedeno tražila je da joj tuženik isplati iznos od 18.061,06 kn zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom uz navođenje da je iznos tužbenog zahtjeva postavljen okvirno, te da će se tek o provođenju knjigovodstveno financijskog vještačenja tužbeni zahtjev specificirati.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da su tužitelj i tuženik sklopili navedeni Ugovor o kreditu, ističe prigovor mjesne nadležnosti i prigovor zastare. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti jer da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na predmetni ugovorni odnos, jer da je u toj parnici utvrđivana apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje, jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinom slučaju. Kolektivnom zaštitom potrošača osigurava se preventivna zaštita i kontrola ugovornih odredba u odnosu na prosječnog potrošača ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Navodi, da je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja presude Visokog trgovačkog suda RH i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmet utvrđenja u tom postupku, jer da je u kolektivnom sporu ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope, (a ne i sama promjenjivost ), u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti, da to znači, da kada bi i utvrđenja iz te presude bila primjenjiva na ovaj spor, (a nisu), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Nadalje, tuženik navodi da je člankom 26. Zakona o obveznim odnosima, predviđena mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke, da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, odnosno da nije dokazao da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva ili teško uočljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da je pogrešno stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredbi predmetnog ugovora, jer da zakonski propisi (Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o potrošačkom kreditiranju), koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora kao i oni koji su do danas ostali na snazi, predviđaju mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, pa da tužitelj nije ovlašten tražiti da se utvrdi ništetnim dio ugovora o kreditu koji je dopušten i u skladu s pozitivnim propisima u RH. Netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojim tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat, jer da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno zato što su ugovorne strane ugovorile odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, te što je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Navodi da je odredba o promjenjivosti kamatne stope jasna, uočljiva i lako razumljiva, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope uvriježena je u pozitivnim propisima i praksi u RH, pa nepoznavanje prava ne ispričava, a da je odredba razumljiva da proizlazi iz uvida u formu ugovora, pa da stoga njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije moguće utvrđivati. Tuženik navodi da je iz pogleda na način na koji se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika. Odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, te nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ( čl.81. ZZP). Naime, već samim pregledom ugovora navedena odredba je jasna i lako uočljiva. U čl.1. ugovora propisano je da se kredit odobrava u valuti CHF , te da će biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti, odredbom čl.4. ugovorena je valutna klauzula, a čl.8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Glede razumljivosti valutne klauzule tuženik ukazuje da je tužitelj prije sklapanja ugovora kao savjesna ugovorna strana bio dužan sam se informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora. Ujedno tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezano uz valutnu klauzulu. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne smije i ne može biti relevantan za ocjenu nepoštenosti ( a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule. Činjenica je da je i tuženik kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule pa pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

4. Općinski sud u Čakovcu je rješenjem od 2.10.2019. prihvatio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a koje rješenje je preinačeno rješenjem Županijskog suda u Splitu,broj Gž-6/2020 od 17.rujna 2020, te je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika odbijen.

5. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

6. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom dana 23.7.2021. na način kako sada glasi u izreci.

7. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, navodeći da nema računskih prigovora na nalaz i mišljenje ali da prigovara osnovi po kojoj je izračun napravljen, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

8. Sud je na ročištu održanom dana 8.veljače 2022.god. proveo dokaze uvidom u dokumentaciju priloženu u spis, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo. Izvršen je uvid u ugovor o kreditu (list 8-13 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 14 -33 spisa), prometnu karticu po spornom kreditu (list 34-37 spisa), informativni otplatni plan po kreditu ( list 38-39 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 41-90 spisa), podnesak tužiteljice kojim se očituje na odgovor tuženika na tužbu (list 98-102 spisa), ovosudno rješenje od 2.listopada 2019. (list 98- 99 spisa), žalbu tuženika (list 100-101 spisa), rješenje Županijskog suda u Splitu ( broj Gž-6/2020-2 od 17.rujna 2020. (list 104-107 spisa), nalaz vještaka N. J. mag.oec., stalni sudski vještak za računovodstvo, financije i bankarstvo (list 115-126 spisa), podnesak tužiteljice od 23.7.2021. kojim se očituje na nalaz vještaka i precizira tužbeni zahtjev (list 135-137 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja.

9. Tužiteljica je izjavila da je kredit uzela kod tuženika jer su ona i suprug kupovali auto , a suprug nije bio kreditno sposoban za cjelokupni iznos kredita. Glede kredita bili su kod P.. b., R. b. i na kraju V.b. ( sadašnja S.b.). Kod tuženika su uzeli kredit jer im je bio najpovoljniji , te su ga dobili isto poslije podne. Prije potpisivanja je pročitala ugovor, vidjela je da piše promjenjiva kamatna stopa, ali im nitko nije kazao da će franak toliko varirati. Oni su tražili najpovoljniji kredit , te im nije ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti, već samo u francima, time da je bilo navedeno da se radi o najpovoljnijem kreditu. Tom prilikom u banci im nisu objasnili radi čega se mijenja kamatna stopa , a niti su primali obavijesti o promjeni kamatne stope. Ona i suprug uzeli su kredit u istoj banci, banka ih nije obavijestila o rastu valute. Njenom suprugu obračunavali su kredit na poslu ali nisu uračunavali rast franaka radi čega on puno duguje. Kada je nastao taj dug na kredit koji je uzeo njen suprug ona je zvala banku, spojili su je u Z., gdje joj je bilo rečeno da oni na to nisu mogli utjecati odnosno da ne obavještavaju stranke o rastu valute, a tada se radilo o dugu od 700,00 do 800,00 kn. Ona je uputila zamolbu svom poslodavcu da joj se prilikom obračuna rate kredita uzima u obzir i porast tečaja franka. Bila je u banci pitati vezano uz neki drugi kredit, npr. u EUR-ima, ali joj je bilo rečeno da promjenom u drugu valutu ona ništa ne dobiva. Razgovarala je sa službenicom mlađe dobi, no ne zna kako se zove. Čini joj se da je bilježnik pročitao ugovor o kreditu ali nije ništa objašnjavao. Kredit je otplaćivala preko plaće. Prilikom sklapanja ugovora nije mogla pregovarati ni o jednoj točci ugovora već je dobila ugovor na koji nije mogla utjecati. Bila je svjesna rizika sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom ali nije očekivala da će franak toliko rasti. Ona je po zanimanju industrijski krojač, a auto im je trebao za osobne potrebe.

10. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

11. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

12. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

13. Nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik V.b. d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj: .. dana ... kojim je banka stavila tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od ..CHF s redovnom kamatom po stopi od .. % godišnje, promjenjivom, sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika s rokom otplate od .. mjeseci, time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju V.b. d.d. za devize važećem na dan isplate.

14. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

15. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

16. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

17. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

18. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

19. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranjuUgovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

22. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

23. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

24. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

25. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

26. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu

27. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god.

28. Dakle, tužba tužiteljica je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 11.6.2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

29. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

30. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

31. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. 32. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak ) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

33. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor, te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

34. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

35. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

36. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

37. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

38. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

39. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

40. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

41. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

42. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

43. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

44. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

45. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

46. Tužiteljici je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

47. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

48. Isto tako tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

49. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

50. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

51. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom, te je odlučeno kao u toč. 1. izreke presude.

52. Stoga sada valja utvrditi razliku obračunatih kamata, te razliku s osnova promijenjenog tečaja i da li je tuženik dužan tu razliku isplatiti tužiteljici.

53. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

54. Rješenjem od 22.3.2021. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na okolnosti: koje je iznose tužiteljica pretplatila otplatom kredita u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se od početka otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa kao i da se primjenjivao početno ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, te je vještačenje povjereno N. J., stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo.

55. Vještak N.J. je u izradi svog nalaza koristila dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

56. Stalni sudski vještak N. J. dostavila je svoj nalaz i mišljenje dana 10.5.2021. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi da je tijekom razdoblja otplate kredita korisnik preplatio anuitete u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj u iznosu od 18.051,50 HRK.

57. Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, već je sukladno istom specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 23.7.2021.

58. Tuženik je istakao da nema računskih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

59. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka N.J. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

60. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 18.051,50 kuna, a navedeni iznos predstavlja razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 8,00 % godišnje i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, stoga je donesena odluka kao pod I. izreke presude.

61. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

62. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

63. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom.

64. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (konačni tužbeni zahtjev radi isplate 18.051,50 kn). Sud tužiteljici priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna (tbr.7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarife, NN broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 ), sastav podneska od 20.9.2019. i 23.7.2021. za svaki u iznosu od 1.000,00 kn (tbr. 8/1), zastupanje na ročištu 16.3.2021. i 8.2.2022. za svako iznos od 1.000,00 kn (tbr. 9/1), što ukupno iznosi 5.000,00 kn sve uz pripadajući PDV u iznosu od 1.250,00 kn, te predujam za vještačenje od 1.250,00 kn, što ukupno iznosi 7.500,00 kn. 65. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 18.ožujka 2022.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun. F.Š.,odvj.

2. tuženik po pun. iz OD Ž. i partneri d.o.o.,odvj.