REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-919/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Nevenke Marković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika G. R., R., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnice D. K. i J. P., odvjetnice u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-411/2019-11 od 26. studenoga 2019., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-411/2019-11 od 26. studenoga 2019.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Rijeci utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnine: k.č.br. … zgrada i dvorište od 410 m2, z.k. tijelo I – 2. suvlasnički udio zk.ul. …, k.o. T.-S. u 1/22 dijela, te k.č.br. …/… livada od 9 m2 suvlasnički udio upisana u zk.ul. … k.o. T.-S. u 1/22 dijela, a koji je dio nekretnine po preoblikovanju i povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora identificiran kao:- k.č.br. … upisana u zk.ul. … k.o. S. (nova knjiga), 11. etaža, neodređeni udio,stan broj 11 na šestom katu koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika i drvarnice u ukupnoj površini od 32,73 m2 u ulici ..., suvlasnički dio koji je jednako velik kao ostali suvlasnički dijelovi s kojima je povezan suvlasnički dio - te je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na navedenim nekretninama. Ujedno je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 8.000,00 kn.

2. Protiv ove presude tuženik je podnio žalbu osporavajući zaključke prvostupanjskog suda, posebno u pogledu tuženikovih prigovora koji se odnose na stjecanje tuženikovog prava vlasništva i na primjenu načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Tuženik smatra da treba sagledati širi pravni značaj presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-3604/2011 od 24. siječnja 2013. i tuženikovu uknjižbu prava vlasništva na temelju te presude. Tuženik je tom pravomoćnom presudom utvrđen vlasnikom nekretnine i svako drugo tumačenje dovodi do povrede načela pravne sigurnosti i načela povjerenja u zemljišne knjige. U odnosu na načelo povjerenja u zemljišne knjige, tvrdi da je riječ o nekretnini na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo i da je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, jer je nastupila zaštita povjerenja u zemljišne knjige u odnosu na nekretnine na kojima je prethodno bilo upisano društveno vlasništvo, budući da je tuženik upisan kao vlasnik prije 1. siječnja 2017. kad je prestala odgoda tog načela. Tuženik zaključno smatra da se tužitelj ne može suprotstaviti tuženikovom upisu prava vlasništva na temelju presude, koje je on stekao postupajući u dobroj vjeri.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Tuženikova žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. U ovoj pravnoj stvari riječ je o tužbi za utvrđenje prava vlasništva na temelju zakona, odredbe čl. 49. st. 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 145/10 i 70/12).

. Prema dokumentaciji u spisu nisu sporne sljedeće pravno relevantne okolnosti:

- pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-3604/2011-12 od 24. siječnja 2013. po tužbi ovdje tuženika protiv tuženika K. d.d. u stečaju R., utvrđeno da je tuženik vlasnik predmetne nekretnine (stan),

- tuženik je na toj osnovi uknjižen kao vlasnik tog stana,

- prije upisa prava vlasništva u tuženikovu korist, u zemljišnim knjigama za tu je nekretninu upisana općenarodna imovina, organ upravljanja Građevno poduzeće K. R.,

- predmetna nekretnina nije procijenjena u temeljni kapital u postupku pretvorbe prednika društva K. d.d. u stečaju R. (društvenog poduzeća K. R.), a niti u kapital društva B. d.d. kao sljednika društva P. R. koje je nakon zamjene nekretnina raspolagalo tim stanom, niti je stan prodan nositelju stanarskog prava.

8. S obzirom na tuženikovo osporavanje tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je trebao ispitati pravni učinak pravomoćne presude tog suda poslovni broj P-3604/2011-12 od 24. siječnja 2013., značaj načela povjerenja u zemljišne knjige u odnosu na tuženika, zatim je li tužitelj stekao vlasništvo nekretnine ex lege te je li ovlašten svoje pravo vlasništva upisati u zemljišne knjige. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a tu je odluku prvostupanjski sud obrazložio navođenjem svih odlučnih činjenica i pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. U odnosu na tuženikov prigovor o značaju pravomoćne presude na osnovi koje je upisano njegovo pravo vlasništva, prije svega treba istaći kako nema subjektivnog identiteta spora pa se pravomoćnost te presude ne proteže na tužitelja. Tužitelj nije bio stranka tog postupka pa se ta presuda na njega ne odnosi. Zato je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da pravomoćna sudska odluka djeluje između stranaka (u konkretnom slučaju između tuženika i K. d.d. R.), a treće osobe nisu njome vezane.

10. Pravilna je i ocjena prvostupanjskog suda o tuženikovom prigovoru kojim se pozivao na načelo povjerenja u zemljišne knjige. Prema odredbi čl. 388. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV), zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga neće se primjenjivati u korist stjecanja prije 1. siječnja 2017. ako se stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je taj Zakon stupio na snagu. Tuženik je upisan kao vlasnik na osnovi navedene sudske presude pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je do tuženikovog stjecanja došlo prije 1. siječnja 2017. Stoga se on ne može pozivati na to načelo, iako je prije bilo upisano društveno vlasništvo koje nije bilo brisano prije stupanja na snagu ZV-a.

11. Nadalje, odredbom čl. 130. st. 2. ZV-a propisano je da se vlasništvo nekretnine koje je stečeno na temelju zakona, ne može suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona, nije bilo upisano. Dakle, potrebno je da je stjecatelj prilikom stjecanja bio u dobroj vjeri. Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno, ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu (čl. 122. st. 1. ZV-a) Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a niti u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (st. 2.), a nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome, samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (st. 3.). Prema odredbi čl. 123. st. 1. ZV-a, stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine, premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti.

12. Dakle, na načelo povjerenja u zemljišne knjige može se pozvati onaj tko je nekretninu stekao (pravnim poslom) od knjižnog vlasnika, vjerujući da je knjižni vlasnik ujedno stvarni vlasnik. Međutim, tuženik je upisao pravo vlasništva na temelju pravomoćne sudske presude koja je donesena u postupku u kojem je tuženik tvrdio da upisani knjižni vlasnik (nositelj prava korištenja na društvenom vlasništvu) to nije, odnosno da je izvanknjižno stanje drugačije. Stoga se niti zbog toga tuženik ne može pozivati na ovo načelo.

13. Kao nositelj prava upravljanja spornog stana u zemljišne knjige nikada nije bio upisan pravni prednik tuženika već je to bilo Građevno poduzeće K. R., a stanom je (nakon zamjene nekretnina) raspolagalo i društvo P. R. koje također nije pravni prednik tuženika. Sve je to tuženiku bilo poznato što je vidljivo iz obrazloženja presude prvostupanjskog suda poslovni broj broj P-3604/2011 od 24. siječnja 2013.

14. U odnosu na procjenu nekretnine u vrijednost društvenog kapitala (čl. 47. Zakona o privatizaciji, „Narodne novine“ broj 21/96), dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi prenose se Fondu, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu. Nadalje, na temelju odredbe čl. 58. st. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 145/10 i 70/12) koja je bila na snazi u trenutku tuženikova upisa, dionice, poslovni udjeli u trgovačkim društvima i nekretnine u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju na dan 31. ožujka 2011. postaju vlasništvo Republike Hrvatske.

15. Prema odredbi čl. 49. st. 1. tog Zakona, neprocijenjena imovina su dionice, poslovni udjeli, poslovni prostori, stanovi, potraživanja i pokretnine koje nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća, u postupku pretvorbe, odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije, a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća, te u pogledu kojih imovinskopravni odnosi nisu uređeni posebnim propisom. Odredbom st. 2. te zakonske odredbe propisano je da se neprocijenjenom imovinom smatraju i stanovi koje su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj: 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 4/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98, 96/99, 120/00 i 78/02). Imovina u obliku dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima, te u obliku poslovnih prostora i stanova, koja u cijelosti nije procijenjena, vlasništvo je Republike Hrvatske (st. 3.).

16. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva na temelju Zakona, jer stan nije unesen u temeljni kapital društvenog poduzeća u postupku pretvorbe, odnosno radi se o stanu koji je u postupku pretvorbe prenesen Fondu2 i nije prodan nositelju stanarskog prava. Do navedenog stjecanja po sili zakona došlo je prije uknjižbe tuženika kao vlasnika pa je upis prava vlasništva tuženika nevaljan. Tuženik nije mogao steći vlasništvo od nevlasnika (K. d.d.) koji u vrijeme tuženikovog upisa nije bio vlasnik, neovisno o postojanju pravomoćne presude. Tuženik je bio dužan u ovom postupku dokazati da je u vrijeme društvenog vlasništva stekao pravo korištenja stana u odnosu na upisanog korisnika, navodnog pravnog prednika društva K. d.d. u stečaju (čl. 364. st. 6. ZV-a), što nije učinio.

17. Slijedom svega navedenog, pobijana presuda je potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 17. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić