REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 469/2020-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice–specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. T. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 27. svibnja 2019. broj K 32/2016, u sjednici održanoj 17. ožujka 2022., kojoj su u javnom dijelu nazočili branitelji optuženika, odvjetnik M. S. i odvjetnica M. T.,

p r e s u d i o  j e:

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom oslobođen je optužbe opt. M. T. da bi počinio kaznena djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ/97 i dovođenja u opasnost općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), činjenično i pravno opisana u izreci te presude.

2. Na temelju čl. 158. st. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), oštećenici su upućeni da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parnici.

3. Troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava, sukladno čl. 149. st. 1. ZKP/08.

I Kž 469/2020-7

4. Žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu podnio je optuženik po svom branitelju M. S., odvjetniku iz V., u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost i predlaže da se ista odbija, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

6. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te je u roku vraćen.

7. Sjednici ovog žalbenog vijeća nazočili su branitelji optuženika, odvjetnica M. T. iz Z. te odvjetnik M. S., koji je izložio navode odgovora na žalbu. Uredno pozvani optuženik, kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08.

8. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

9. Uvodno treba reći da je ranija osuđujuća presuda protiv optuženika ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 384/2016 od 24. studenog 2016. te je prihvaćena optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predmet upućen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

10. U ponovljenom postupku, prvostupanjski je sud otklonio sve nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je, sukladno danoj uputi, dopunski ispitao balističkog vještaka i pažljivo ocijenio značaj i brojnost utvrđenih indicija temeljem kojih je, sada, donio oslobađajuću presudu.

11. Nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Iako žalitelj uvodno ističe bitnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08, u obrazloženju žalbe se tvrdi da obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa žalitelj, očito, smjera na bitnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

11.1. Suprotno tvrdnji žalbe, svi provedeni dokazi, pa i iskazi ispitanih svjedoka, u obrazloženju su vjerno i dostatno reproducirani u dijelu odlučnom za donošenje prvostupanjske presude te je dana valjana i sveobuhvatna ocjena njihove vjerodostojnosti. Stoga se činjenični zaključci suda prvog stupnja uspješno mogu ispitati. Teza žalbe o "fragmentarnoj reprodukciji iskaza pojedinih svjedoka", a bez preciziranja o kojim se svjedocima i dijelovima iskaza konkretno radi, svodi se na paušalnu tvrdnju kojom razumljivost presude nije dovedena u sumnju.

11.2. Nadalje, žalitelj ukazuje na izostanak ocjene proturječnih dokaza u pitanju optuženikovog alibija. Međutim, niti taj navod žalbe nije osnovan. Naime, prema obrazloženju prvostupanjske presude, optuženik je oslobođen optužbe iz razloga što

I Kž 469/2020-7

na raspravi nisu predočeni sigurni dokazi o njegovoj umješanosti u kritični događaj, a ne zato što bi, temeljem prihvaćenog alibija, optuženik bio isključen kao počinitelj. Zbog toga, utvrđenje o tome gdje je optuženik boravio u kritično vrijeme nije odlučno niti je to bilo predmetom utvrđivanja od strane suda prvog stupnja. Osim toga, iluzorno je očekivati da će bilo tko, pa tako i optuženik, precizno znati gdje je proveo večer prije više od šest godina, posebno ako se to ne može povezati uz neki drugi, lakše pamtljiv događaj. Stoga tvrdnja optuženika da on, načelno, nije napuštao svoj dom u O. kada je njegova izvanbračna supruga K. H. radila noćnu smjenu u koju svrhu je koristila njihovo vozilo, u suštini, ne predstavlja optuženikovu obranu alibijem, već tvrdnju kojom on osporava objektivnu mogućnost dolaska na mjesto događaja u Č. koje je udaljeno 25 km. S tim u vezi, okolnost da je pet godina nakon kritičnog događaja (7. lipnja 2013.), u noćnim satima, zabilježen telefonski kontakt optuženika sa područja varaždinskog, a ne čakovečkog repetitora, uopće ne isključuje njegovu tvrdnju da on kritičnog dana tj. 4. svibnja 2008., nije napuštao kuću u O. jer je, u pravilu, tako postupao kada je njegova supruga radila noćnu smjenu. Stoga ovdje ne postoje proturječni dokazi vezano za neku odlučnu činjenicu niti ih je sud prvog stupnja bio dužan u svojoj presudi ocijeniti.

12. Pobijajući činjenična utvrđenja, žalitelj osporava ocjenu prvostupanjskog suda o nedokazanosti predmetnih kaznenih djela. Tvrdi se da je sud pogrešno ocijenio značaj i brojnost utvrđenih indicija, a prije svega činjenicu da je na uporabljenom pištolju utvrđen DNA trag optuženika te da ga je ošt. N. B. prepoznala kao počinitelja. Kada se, uz to, po mišljenju žalitelja, uzmu u obzir rezultati grafološkog vještačenja teksta prijetećih pisama, kao i DNA trag optuženika na jednoj od kuverti, tada pravilno cijeneći odnos povjerenja između optuženika i M. C. koji je, kao poticatelj, nedugo po optuženikovom uhićenju počinio samoubojstvo, postoji zatvoreni krug indicija koji, nesumnjivo ukazuju na optuženika kao počinitelja predmetnih kaznenih djela.

13. Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, na temelju valjane i argumentirane ocjene izvedenih dokaza, pravilno zaključio da dokazi koje je optužba predočila na raspravi nemaju značaj čvrsto zatvorenog kruga indicija koji bi, bez dvojbe, ukazivali na optuženika, kao jedinog mogućeg počinitelja predmetnih kaznenih djela.

13.1. Prije svega, žalitelj ukazuje da je ošt. N. B. na raspravi prepoznala optuženika kao osobu koja je kritične večeri pucala u njezinom pravcu. Međutim, prvostupanjski sud osnovano ocjenjuje da je ta tvrdnja svjedokinje, sa stajališta dokazne snage, vrlo dvojbena i to iz više razloga. Naime, formalna dokazna radnja prepoznavanja optuženika nikada nije provedena, što predstavlja neshvatljivi propust. Nadalje, oštećenoj su tijekom izvida pokazane fotografije mogućih počinitelja, između ostalog i optuženika, što potvrđuju djelatnici policije S. M. i J. J., ali ga ona tada nije prepoznala. Međutim, nakon što je bila upoznata da je optuženik uhićen, prepoznala ga je putem fotografija na facebooku, kako kaže, s 50% sigurnosti. Tek nakon što je vidjela snimku ispitivanja M. T. kao okrivljenika pred državnim odvjetnikom, oštećenica je bila sigurna da je on počinitelj. Dakle, prvostupanjski sud pravilno uočava da se radi o prepoznavanju pod utjecajem saznanja da je optuženikov DNA profil nađen na pištolju iz kojeg je pucano. Pri tome, važno je naglasiti da se radi o

I Kž 469/2020-7

prepoznavanju, do tada, nepoznate osobe glave prekrivene kapuljačom i to protekom šest godina od događaja, a oštećenica je tu osobu mogla vidjeti svega nekoliko trenutaka, u noćnim uvjetima, i izvjesno u stanju šoka zbog iznenadnog napada. Kada se tome doda i činjenica da je oštećenica percipirala dvije fizički posve različite osobe koje su u kratkom intervalu od šest ili sedam sekundi pucale u njezino vozilo, koju verziju ne prihvaća niti državni odvjetnik u optužnici, tada je jasno da činjenica što oštećenica na raspravi tvrdi da je upravo optuženik bio jedan od napadača, praktički nema nikakvu dokaznu snagu.

13.2. Kod takve kvalitete prepoznavanja, dijelovi žalbe kojima se problematizira je li optuženik u vrijeme događaja imao bradu ili je bio obrijan, uopće nisu odlučni.

13.3. Suprotno tome, doista je značajan indicij činjenica da je optuženikov DNA profil izoliran na zatvaraču pištolja iz kojeg je kritične prilike pucano u automobil oštećenice. Međutim, isti je ozbiljno relativiziran navodima optuženikove obrane koji tvrdi da je višekratno dolazio u kontakt s oružjem pok. C. tijekom njihovih odlazaka u lov, kao i prilikom premještanja oružja iz jednog u drugi ormar. Takav doticaj optuženika s oružjem moguć je i vjerojatan, uzimajući u obzir da je on bio aktivno angažiran na brojnim pomoćnim poslovima u kući obitelji C. još od svoje 15-te godine. To potvrđuje supruga pok. C., svjedok J. C., ali i svjedok K. V. s kojom ima izvanbračno dijete. Također, o tome imaju saznanja svjedoci obrane K., S., B. i M. H., ali i nezainteresirani svjedoci Ž. J. te svjedok F. Š. kojem je, kao predsjedniku društva F. čiji član je bio i pok. M. C., poznato da je optuženik pomagao pok. C. u lovu, ali i u drugim poslovima "kao sluga". Osim toga, optuženik je, odmah po uhićenju, iznio obranu i tvrdio da je jedne prilike, nedugo prije kritičnog događaja, pucao iz C. pištolja na streljani, a to je poznato i svjedoku D. S. te K. H.. Suprotnih dokaza vezano za takvu obranu optuženika, nema.

13.4. Iz navedenog, dakle, proizlazi da optuženik opisuje više situacija u kojima je, nevezano za kritični događaj, mogao doći u kontakt sa spornim pištoljem i tako ostaviti svoj DNA trag, a spomenuti svjedoci takvu mogućnost potvrđuju. Navedeno je moguće i prema mišljenju vještaka za biološke tragove A. M. koja ostavlja jednako vjerojatnim da je DNA profil optuženika zaostao pucanjem, ali i drugim baratanjem tim pištoljem. Pri tome, znakovito je da vještakinja na pištolju nije našla ostalih DNA tragova iako su i druge osobe, svjedoci I. V. te njegov otac D. i brat Z., nesporno dirali pištolj pa čak i pokušali iz njega pucati. Prema mišljenju vještaka, moguće je da su postojali ili postoje drugi DNA tragovi, ali u maloj količini ispod praga detekcije. Stoga prvostupanjski sud osnovano zaključuje da obrana optuženika, u najmanju ruku, nije obeskrijepljena, a postoji i realna opcija da su iz pištolja pucale druge osobe čiji DNA trag nije moguće verificirati ili su te osobe pucale uz zaštitne rukavice.

13.5. Državni odvjetnik u žalbi pokušava diskreditirati optuženikovu obranu ukazujući da je on, prema vlastitom iskazu, na streljani pucao iz pištolja za kojeg mu je pok. C. rekao da je model TT (popularno zvani "tetejac"), a ne iz pištolja Crvena zastava, model M 70 na kojem je zaostao njegov DNA profil. Međutim, i taj prigovor optužbe otklonjen je dopunskim ispitivanjem balističkog vještaka dipl. ing. D. T. koji je u ponovljenom postupku objasnio da se radi o pištoljima različitog kalibra, ali je pištolj Crvena zastava konstrukcijski i vizualno napravljen po uzoru na "tetejca" pa se radi o

I Kž 469/2020-7

sličnim pištoljima za razlikovanje kojih je potrebno stručno znanje. Stoga je netočna tvrdnja žalbe da bi balistički vještak isključio moguću zamjenu tih pištolja, posebno kada su u pitanju laici.

13.6. Zbog navedenog, a imajući na umu da je činjenice koje obrani idu u prilog dovoljno učiniti vjerojatnima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da, u konkretnom slučaju, DNA trag optuženika na pištolju iz kojeg je kritične prilike pucano, sam za sebe, ali niti povezan s ostalim indicijama, nije dostatan za siguran zaključak o dokazanosti kaznenih djela.

14. Što se tiče povezanosti optuženika s prijetećim pismima koja su članovi obitelji B. i S. sukcesivno primali nakon događaja iz optužnice, treba reći slijedeće:

14.1. Rezultati grafološkog vještačenja po vještaku za rukopise ing. D. M. nisu pouzdani u mjeri da izravno ukazuju na optuženika, kao skriptora prijetećih pisama. Spomenuti vještak je sam istakao poteškoće s kojima se susreo pri vještačenju jer su sporni materijali pisani velikim slovima, ritam pisanja i nagib slova je neujednačen, a pravac te kalibar slova ukazuje na namjerno iskrivljavanje, tako da se u nekim porukama ne može isključiti niti pisanje kontrarukom. Zbog navedenog, optuženik je kao skriptor nekih pisama i adrese utvrđen tek s trećim, odnosno četvrtim stupnjem sigurnosti (vrlo vjerojatno ili vjerojatno), dok je u odnosu na sadržaje (omot 1 i 44) utvrđen najniži stupanj sigurnosti ili je optuženik isključen kao skriptor. Istovremeno, u odnosu na tekstove (omot 19 i 1) ne mogu se isključiti niti druge osobe čiji rukopisi su bili predmetom vještačenja. Konačno, rezultati grafološkog vještačenja su i međusobno kontradiktorni u pitanju skriptora teksta (omot 10, 11 i 1) jer istovremeno dovode, ali i isključuju vezu optuženika sa pisanjem spornog sadržaja. Sve navedeno pravilno uočava i prvostupanjski sud osnovano ocjenjujući da je povezanost optuženika, kao skriptora prijetećih pisama, labava, odnosno da taj indicij nije sa sigurnošću dokazan.

14.2. S tim u vezi, netočna je tvrdnja žalbe da je optuženik vrlo vjerojatno - gotovo sigurno ispisao poruke i adresu na omotnici od lipnja 2008. (omot 19). Naime, grafološki vještak u svom nalazu i mišljenju navodi tek treći (vrlo vjerojatno), a ne drugi stupanj sigurnosti, kako pogrešno interpretira žalitelj. Osim toga, vještak navodi da je upravo to prijeteće pismo pisano velikim tiskanim slovima s namjerno iskrivljenim rukopisom zbog čega se i druge osobe npr. Ž. Z. ne mogu isključiti kao skriptori.

14.3. Isto tako, činjenica da je na kuverti pisma od 10. studenog 2008. (omot 1) utvrđen miješani DNA profil koji se dijelom podudara s DNA profilom optuženika (ostatak traga pripada NN osobi), ne znači da je optuženik skriptor tog teksta, kako pogrešno tvrdi žalitelj. Upravo suprotno, provedenim grafološkim vještačenjem utvrđen je tek peti tj. najniži stupanj vjerojatnosti da bi optuženik bio skriptor adrese i sadržaja tog pisma. S obzirom da i vještak za biološke tragove dipl. ing. A. M. dopušta da je DNA trag optuženika mogao zaostati pri nošenju i ubacivanju pisma u sandučić, to se navodi optuženikove obrane uklapaju u rezultate vještačenja te u činjenicu da je optuženik inače obavljao razne pomoćne poslove u okviru kojih je i nosio poštu za pok. M. C..

I Kž 469/2020-7

15. Na kraju, državni odvjetnik u žalbi ponovno analizira karakter odnosa između optuženika i pok. M. C. smatrajući ga povjerljivim i intimnim u mjeri koja uključuje bespogovornu optuženikovu odanost pa i njegovo solidaliziranje s negativnim odnosom pok. C. prema A. S. i njegovim kćerima tako da bi optuženik, na nagovor pok. C., pristao ubiti njemu nepoznatu osobu, ošt. N. B..

15.1. Nasuprot tome, prema iskazima svjedoka iz obitelji optuženika, ali i iskazima osoba bliskih pok. M. C. te drugih nezainteresiranih svjedoka, takva teza uopće nije životno uvjerljiva, kako pravilno ocjenjuje i sud prvog stupnja. Naime, iz ukupnosti iskaza svjedoka proizlazi da je optuženik, kao vrijedan radnik, tek povremeno obavljao pomoćne poslove za obitelj C., njihovi susreti bili su sporadični (nekoliko puta godišnje), a niti jedan od svjedoka takav odnos nije ocijenio prijateljskim ili intimnim, kako tumači državni odvjetnik. Naime, odnos podređenosti optuženika kao pomoćnog radnika istovremeno ne znači i "povjeravanje o najintimnijim stvarima", kako tumači državni odvjetnik u žalbi. O prirodi odnosa između optuženika i pok. M. C. može se tek nagađati koristeći logično rasuđivanje utemeljeno na životnom iskustvu, ali cijeneći i utisak koji su o tome imale njima bliske osobe. Taj se utisak, međutim, ne uklapa u verziju bliskosti i intimnosti kako sugerira državni odvjetnik. 15.2. Osim toga, prijatelj pok. C., svjedok F. Š. potvrđuje da je njemu, kao i optuženiku, pok. M. C. govorio da "ima nekog Slovenca koji za njega obavlja prljave poslove". Stoga nije isključeno da bi pok. C., kojeg sud prvog stupnja osnovano smatra odgovornim za slanje prijetećih poruka i napade na kćeri A. S., u tu svrhu angažirao druge osobe s kriminalnim iskustvom, a ne optuženika, kao mladu i neporočnu osobu.

16. Iako državni odvjetnik u žalbi implicira da je M. C. počinio samoubojstvo upravo zbog optuženikovog uhićenja i spoznaje da bi mogao biti razotkriven, prvostupanjski sud osnovano cijeni da to u postupku nije utvrđeno, nego ostaje na razini puke pretpostavke. S druge strane, ako je M. C. za života odlučno negirao bilo kakvu povezanost optuženika s kritičnim događajem, što potvrđuju njegova supruga J. C. te svjedoci K. V. i K. H., tada nije logično da bi već i uhićenje optuženika bilo razlogom njegovog samoubojstva i to šest godina nakon kritičnog događaja. U svakom slučaju, niti ta, u žalbi isticana okolnost, nema potreban značaj kakav mu pridaje žalitelj. 17. Zaključno, treba reći da je optužba prikupila stanovite indicije koji su mogli opravdati sumnju da je optuženik počinitelj predmetnih kaznenih djela, međutim, ta razina sumnje ujedno nije dostatna i za osuđujuću presudu budući da ponuđeni indiciji, sami za sebe, kao i u međusobnoj povezanosti, ne pružaju siguran osnov za nedvojben zaključak o identitetu optuženika, kao počinitelja.

18. Budući da navodima žalbe pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije s uspjehom dovedena u sumnju, to je sud prvog stupnja, u nedostatku sigurnih dokaza, osnovano optuženika oslobodio optužbe.

I Kž 469/2020-7

19. Kako niti ispitivanjem prvostupanjske presude u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I, ovaj žalbeni sud ne nalazi povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 17. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.