Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 6 Povrv-114/2019-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Hugu Wedemeyeru, u pravnoj stvari tužitelja J. B., vlasnika obrta B., iz S. Đ., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik G. M.,

odvjetnik iz Đ., protiv tuženika Z. d.o.o. iz Z., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik iz Odvjetničkog društva S. i R. j.t.d. iz V., radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 15.625,01 kuna, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 3. veljače 2022., u prisutnosti tužitelja J. B., zamjenice punomoćnika tuženika S. B., odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom

društvu S. i R. j.t.d. iz V. i direktora tuženika Z. K., te danom objave presude

17. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I.Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika T. H. iz V., poslovni broj Ovrv-38/2019.

od 11. ožujka 2019. u dijelu kojim je naloženo tuženiku Z. d.o.o. iz Z. OIB…, u roku od 8 dana tužitelju J. B. vlasniku obrta B., iz S. Đ., OIB…, namiriti novčanu tražbinu u iznosu od 15.625,01 kuna (slovima: petnaesttisućašestodvadesetpet kuna i jedna lipa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 7.421,88 kuna od 8. prosinca 2017., pa do isplate, te na iznos od 8.203,13 kuna od 12. prosinca 2017., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da naknadi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.939,44 kuna.

II.Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika T. H. iz V., poslovni broj

Ovrv-38/2019. od 11. ožujka 2019. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju predvidive troškove postupka ovrhe u iznosu od 818,75 kuna, te se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III.Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 632,00 kuna, u roku od 8 dana, dok se zahtjev tužitelja za naknadom daljnjeg troška postupka u iznosu od 500,00 kuna odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1)Tužitelj je u svojstvu ovrhovoditelja, protiv tuženika, kao ovršenika, ishodio rješenje o ovrsi javnog bilježnika T. H. iz V. poslovni broj Ovrv-

38/2019. od 11. ožujka 2019. kojim mu je dozvoljena ovrha za iznos od 15.625,01

kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te troškovima postupka ovrhe.

2)Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik je pravovremeno izjavio prigovor (listovi 26 i 27 spisa) u kojem je naveo da navedeno rješenje pobija u cijelosti iz razloga što tužitelju ne duguje iznos za koji je određena ovrha jer je on tužitelju prilikom preuzimanja robe na ruke predao iznos gotovine čime je ispunio svoju obvezu.

3)Temeljem navedenog prigovora ovaj je sud rješenjem poslovni broj Povrv- 114/2019-2 od 18. srpnja 2019. predmetno rješenje o ovrsi stavio izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo je provedene radnje te riješio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4)Tijekom provođenja dokaznog postupka održana su ročišta 8. rujna 2020. i 3. veljače 2022., te je izvršen uvid u : dokumentaciju u spisu i to u presliku utuženih računa broj 72/1/1 i 74/1/1 s pripadajućim otpremnicama (listovi 7-10 spisa), preslike svjedodžbi o zdravstvenom stanju i mjestu podrijetla životinje (listovi 11-14 spisa), presliku računa broj 71/1/1 s preslikom kartice kupca i izvoda broj… OTP banke u svezi plaćanja tog računa (list 44-46 spisa), te su pročitani pisani iskazi tužitelja J. B. te direktora tuženika Z. K. (listovi 74 i 60 spisa), a isti su i na ročištu održanom

3. veljače 2022. saslušani radi dopune i razjašnjenja navoda iz njihovih pisanih iskaza (listovi 64 i 65 spisa).

5)Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

6)Naime, između parničnih stranaka tijekom postupka nije bila sporna činjenica da su iste bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora o prodaji iz odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015., dalje : ZOO-a) temeljem kojeg je ugovora tužitelj, kao prodavatelj, predao tuženiku, kao kupcu, u vlasništvo ukupno 400 komada fazana, te mu za tako isporučenu robu ispostavio utužene račune broj 72/1/1 od 29. studenoga 2017. na iznos od 7.421,88 kuna te račun broj 74/1/1 od 4. prosinca 2017. na iznos od 8.203,13 kuna. Jedina sporna činjenica između stranaka je da li je tuženik tužitelju platio cijenu za predmetne fazane i to predajom gotovine, a što tvrdi tuženik, dok je tu tvrdnju tužitelj u cijelosti osporio i ustvrdio da su ti računi ostali neplaćeni.

7)Radi utvrđenja navedene sporne činjenice sud je temeljem odredbe čl. 492.c st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99.,

88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje : ZPP-a) odlučio da stanke prilože pisane iskaze, i to, pisani iskaz tužitelja te direktora tuženika s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika, te je tužitelj 28. rujna 2021. u spis dostavio predmetni pisani iskaz u kojem je, u bitnome, naveo da je poslovni odnos s tuženikom započeo na traženje direktora tuženika

Z. K., koji je osobno, na farmi tužitelja zajedno s tužiteljem dogovorio količinu, cijenu i način isporuke odraslih fazana, da je tu robu u dogovorenom roku tužitelj zajedno sa svojim sinom odvezao k tuženiku gdje su bili dočekani od strane navedenog direktora tuženika Z. K., da su tada istovarili predmetne fazane

te da je tom prilikom direktor tuženika potpisao otpremnicu za preuzetu robu, s time da su mu uručeni i utuženi računi kao i svjedodžba o zdravstvenom stanju fazana.

Tužitelj je u predmetnom pisanom iskazu naveo da je način plaćanja te robe bio naznačen na računu i to kao isključivo virmansko plaćanje putem banke, te da ni u jednom trenutku nije bilo govora o eventualnom gotovinskom plaćanju, da to nije ni ponudio direktor tuženika, a i da je, da to tužitelj ne bi prihvatio jer da on posluje isključivo preko računa.

Na kraju je svog pisanog iskaza tužitelj naveo da je tuženik putem računa platio dio od ukupne vrijednosti isporučenih fazana i to iznos od 15.625,01 kuna, dok je ostao dužan ovdje utuženi iznos temeljem računa iz ove pravne stvari.

8)I tuženik je u spis 28. rujna 2021. dostavio pisani iskaz direktora tuženika Z. K., koji je u tom iskazu, u bitnome, naveo da je točno da je tuženik naručio robu, u naravi fazane, u količini opisanoj u utuženim računima iz ove pravne stvari te da je točno da je ta roba preuzeta od strane tuženika, ali da nije točno da tuženik nije podmirio dug po predmetnim računima jer se direktor tuženika sastao sa tužiteljem J. B. kojom mu je prigodom na ruke isplaćena dogovorena

cijena i to u valuti Euro, a da su ovdje utuženi računi tek naknadno fakturirani. Direktor tuženika je naveo da je točno da je jedna ranija slična narudžba robe plaćena virmanski, ali da to ne osporava niti umanjuje činjenicu da je, u konkretnom slučaju, izvršeno gotovinsko plaćanje.

9)Iz razloga što je tuženik u svojem podnesku od 7. listopada 2021. naveo da osporava pisani iskaz tužitelja te kako je predložio da se stranke usmeno saslušaju,

to je sud na ročištu održanom 3. veljače 2022. saslušao tužitelja J. B., te direktora tuženika Z. K. na način da su istima postavljana pitanja radi dopune i razjašnjenja navoda iz njihovih pisanih iskaza, te je tako, na pitanje zamjenice punomoćnika tuženika koja je cijena po komadu fazana bila dogovorena te da li je to bila cijena sukladno cjenicima tužitelja, tužitelj naveo da je on u usmenom razgovoru sa direktorom tuženika ponudio nešto nižu cijenu od one koje je u cjeniku za tu robu imao za 2017., a to iz razloga što je želio tuženika pridobiti kao novog kupca koji mu je kazao da će u budućnosti kupovati i veće količine fazana, pa da je stoga tuženiku ponudio cijenu od 31,25 kuna, uz pripadajući PDV po fazanu. Tužitelj je nadalje pridodao da decidirano tvrdi da temeljem predmetnih računa, a niti bilo kada nevezano za te račune, nije od tuženika primio bilo kakvu gotovinsku uplatu.

Ponovio je da je već jednu raniju otpremu količine fazana tuženik uredno platio temeljem virmana putem banke, da se radilo o računu broj 71/1/1, te da direktor tuženika nije niti nudio da tu robu plati u gotovini jer da, u suprotnome, on tom prilikom ne bi niti izdao račune i pripadajuće svjedodžbe. Na pitanje zamjenice punomoćnika tuženika direktoru tuženika kada je i u kojoj valuti i u kojim novčanicama i kome platio predmetne fazane, direktor tuženika je naveo da je čitavu količinu fazana temeljem obje otpremnice platio u iznosu od 5.000,00 eura na ruke tužitelju J. B. i to u novčanicama eura u restoranu tuženika gdje je novac prebrojio tužiteljev sin. Direktor tuženika je pridodao da je bilo ugovoreno to gotovinsko plaćanje iz razloga da se smanji trošak poreza na dodanu vrijednost te da je on plaćanjem tih 5.000,00 eura smatrao da je platio cijenu za sve preuzete fazane,

da je naknadno tuženik zaprimio tužiteljeve utužene račune, ali da se ne sjeća koliko je vremena prošlo od tog plaćanja, pa do zaprimanja tih računa.

Na pitanje suca direktoru tuženika da li je tuženik nakon što je zaprimio predmetne utužene račune iste reklamirao, odnosno, osporio ih, isti je naveo da je nakon toga telefonskim putem nazvao tužitelja te ga pitao zašto su ti računi dostavljeni budući je po istima tužitelj primio 5.000,00 eura, a na što mu je tužitelj kazao da je sve riješeno,

ali da se moraju opravdati veterinarske svjedodžbe.

Također, na upit da li je tuženik nakon što je, kako je ustvrdio u gotovini isplatio navedenih 5.000,00 eura, od tužitelja zatražio potvrdu o tom plaćanju, direktor tuženika je naveo da takvu potvrdu nije zatražio jer da je u tužitelja imao povjerenja. 10)Tužitelj je navedeni iskaz direktora tuženika osporio, naveo je da nije točno da bi direktor tuženika nakon primitka navedenih utuženih računa njega nazvao, već da je, sasvim suprotno, nakon dospijeća tih računa po proteku nekog vremena on telefonskim putem nazvao direktora tuženika te ga upitao kad će se ti računi platiti,

kojom prilikom mu je obećano da će se isti platiti, ali da je tuženik trenutno u financijskim poteškoćama te je direktor tuženika zamolio da se pričeka sa plaćanjem.

Tužitelj je još pridodao da je po proteku daljnjeg roka ponovo zvao direktora tuženika te da mu je predložio da se u svezi plaćanja predmetnih računa izvrši kompenzacija gdje bi se njemu cijena za preuzetu robu platila predajom jednog manjeg kamiona u vlasništvu tuženika, ali da do te kompenzacije nije došlo iz razloga što mu je direktor tuženika naknadno kazao da tuženik više ne raspolaže s tim kamionom.

11)Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja J. B., a to iz razloga što je isti iskazivao uvjerljivo i logično, a njegov je iskaz utemeljen i na pisanoj dokumentaciji iz spisa, dok sud nije povjerovao iskazu direktora tuženika Z. K. u dijelu gdje je isti iskazao da je cijenu za predmetne fazane tužitelju platio uplatom gotovine u iznosu od 5.000,00 eura te da mu je tužitelj nakon toga izdao ovdje utužene račune. Navedeni dio iskaza direktora tužitelja sudu nije uvjerljiv, a to stoga što je tuženik, u prvom redu trgovačko društvo koje kao pravna osoba svoja plaćanja mora vršiti plaćanjem putem računa, sukladno Zakonu o računovodstvu (Narodne novine br. 78/15., 134/15., 120/16., 116/18., 42/20. i 47/20.) i Zakonu o fiskalizaciji u prometu gotovinom (Narodne novine br. 133/12., 115/16., 1906/18., 121/19. i 138/20.), jer bi se plaćanjem u gotovini kršile odredbe navedenih zakona.

Naime, odredbom čl. 28. st. 3. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom propisano je, između ostaloga, da obveznik fiskalizacije može plaćati gotovim novcem drugom obvezniku fiskalizacije, ako drugačije nije propisano posebnim poreznim propisom, za nabavu proizvoda i usluga do iznosa od 5.000,00 kuna po jednom računu, što u konkretnome nije slučaj, te je svaku isplatu gotovog novca građanima obveznik fiskalizacije dužan evidentirati prema posebnim propisima prema kojima vodi poslovne knjige. Odredbom čl. 8. Zakona o računovodstvu, između ostaloga, propisano je da je knjigovodstvena isprava svaki interno ili eksterno sastavljeni pisani dokument ili elektronički zapis o poslovnom događaju te isti čini osnovu za unos podataka o poslovnom događaju u poslovnim knjigama, da knjigovodstvena isprava mora nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju te da je poduzetnik dužan tu ispravu sastaviti bez odgode, nakon saznanja o činjenici o kojoj treba sastaviti knjigovodstvenu ispravu.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 252. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 152/11., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15. i 40/19., dalje : ZTD-a), direktor tuženika koji je osoba ovlaštena za zastupanje tuženika mora voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika te bi plaćanjem neke cijene u gotovini, a da se pritom ne zatraži potvrda o plaćanju, isti postupio suprotno navedenoj odredbi, a što sud nije povjerovao da se desilo u konkretnom slučaju.

Naime, sud smatra da nije uvjerljivo da bi osoba koja zastupa društvo i koja vodi poslove društva bila u toj mjeri neoprezna i lakomislena da izvrši plaćanje određenog novčanog iznosa svome vjerovniku, a da o plaćanju ne traži nikakvu potvrdu ili bilo koje drugo osiguranje, odnosno, dokaz o navodno tako obavljenom plaćanju, a to sve, u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir činjenicu da je tuženik tužitelju jednu raniju isporuku fazana platio plaćanjem putem račun (isporuka robe po računu broj 71/1/1 od 27. studenoga 2017. - list 44 i 46 spisa).

12)Radi iznijetog sud u tom dijelu nije prihvatio kao uvjerljiv i istinit iskaz direktora tuženika Z. K., te je u odnosu na tvrdnju tuženika da je tužitelju u gotovini u cijelosti platio cijenu temeljem utuženih računa u ovoj pravnoj stvari primijenio pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a, a u svezi s odredbom čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te je taj navod ocijenio nedokazanim i neosnovanim.

13)Zbog svega navedenog, a temeljem provedenih dokaza sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja te je na osnovi citirane odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a, a u svezi sa odredbom čl. 438. st. 1. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude iz razloga što je tim odredbama propisano da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu koju je dužan platiti u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru.

14) Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i st.

2. ZOO-a, dok je o platnom nalogu odlučeno na temelju odredbe č l. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje :

ZPP-a).

15)O troškovima postupka ovrhe odlučeno je temeljem odredbe čl. 14. st. 4. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., dalje :

OZ-a), te čl. 30. st. 3. OZ-a.

Tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka ovrhe koji se sastoje od troškova

za rad punomoćnika tužitelja za sastav prijedloga za ovrhu u iznosu od 1.000,00

kuna (Tbr. 11. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje : Tarifa), a na taj iznos tužitelj ima pravo pribrojiti i pripadajući PDV u iznosu od 250,00 kuna (Tbr. 42. Tarife). Isto tako, tužitelj ima pravo na naknadu troškova na ime javnobilježničke nagrade u iznosu od 506,25 kuna, pripadajućeg PDV-a u iznosu od 126,56 kuna te na ime troškova poštarine i prijepisa u iznosu od 56,63 kuna, a što je obračunato sukladno čl. 3. i čl. 5. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku (Narodne novine br. 9/2021.).

Sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadom predvidivih troškova ovrhe u ukupnom iznosu od 818,75 kuna, na ime troškova pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti u iznosu od 250,00 kuna, sastava prijedloga radi dostave pravomoćnog i ovršnog rješenja Financijskoj agenciji ili sudu u iznosu do 375,00 kuna, PDV-a na te iznose u visini od 156,25 kuna te klauzule pravomoćnosti i ovršnosti sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 37,50 kuna, a to iz razloga što je tuženik protiv navedenog rješenja o ovrsi pravovremeno podnio prigovor te to rješenje nije postalo pravomoćno i ovršno, pa posljedično tome ti troškovi tužitelju nisu ni nastali.

16)Odluka o parničnim troškovima postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

Tužitelju je dosuđena naknada troškova na ime pristupa tužitelja na ročišta održana kod ovoga suda 8. rujna 2021. i 3. veljače 2022. i to u visini povratnih autobusnih karti na relaciji od mjesta prebivališta tužitelja S. Đ., kod Đ., pa do

V. i nazad u ukupnom iznosu od 632,00 kuna, a to iz razloga što je sud uvidom u internetsku stranicu Autobusnog kolodvora Z., voznog reda od 17.

ožujka 2022. utvrdio da u jednom smjeru na relaciji V. – Đ. cijena karte iznosi 158,00 kuna. Naime, Pravilnikom o naknadi troškova u sudskim postupcima (Narodne novine br. 8/88., dalje : Pravilnik), i to, odredbama čl. 2., čl. 6. i čl. 7. propisano je, između ostaloga, da naknada troškova obuhvaća troškove stranaka u parničnom postupku, da putni troškovi obuhvaćaju naknadu za prijevoz sredstvima javnog prometa i da obuhvaćaju izdatke za dolazak iz mjesta prebivališta, odnosno, boravišta do mjesta gdje se treba izvršiti saslušanje ili neka druga radnja, kao i za povratak u prebivalište, odnosno, boravište, a da su sredstva javnog prometa u smislu tog Pravilnika, između ostaloga, i autobus. Odredbom čl. 7. Pravilnika propisano je da naknada za prijevoz pripada za putovanje izvršeno najkraćim putem i najekonomičnijim prometnim sredstvom te da se visina naknade za prijevoz utvrđuje na osnovi putne karte ili na drugi odgovarajući način.

Tužitelj je uz navedeno zatražio i naknadu troškova na ime dvije dnevnice u ukupnom iznosu od 500,00 kuna te je naveo da njegova mjesečna plaća iznosi između

6.000,00 kuna i 7.000,00 kuna, međutim, isti u prilog navedenome nije dostavio u

spis nikakav dokaz, pa stoga sud nije mogao utvrditi stvaran iznos mjesečne plaće

tužitelja, te onda posljedično i dnevnice, pa je stoga u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom tog troška sud odbio kao neosnovan.

U Varaždinu 17. ožujka 2022.

Sudac:

Hugo Wedemeyer, v. r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovoga suda, i to, stranka koja je bila prisutna ili uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dana

objave presude, a stranka koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dostave prijepisa odluke.

Odluka se u smislu čl. 467. st. 1. ZPP-a, može pobijati samo zbog bitne povrede

odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.