Poslovni broj: Usž-624/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika-specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja M. M. iz P. uvale, zastupanog po opunomoćeniku Đ. Č., odvjetniku u P., protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, P., kojeg zastupa I. M. M., voditeljica Odsjeka za drugostupanjski upravni postupa, rad poreza na kuće za odmor, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-711/21-8 od 28. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2022.
p r e s u d i o j e
Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-711/21-8 od 28. rujna 2021. i sudi:
I. Poništava se rješenje tuženika klasa: UP/II-410-01/19-01/49, urbroj: 2163/1- 18-09/1-20-02 od 12. listopada 2020. godine.
II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 10.156,25 kn u roku od 30 dana od zaprimanja ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika UP/II-410-01/19-01/49, urbroj: 2163/1-18-09/1-20-02 od 12. listopada 2020. i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika od 12. listopada 2020. godine odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Općine M., Upravnog odjela za proračun i financije, klasa:
UP/I-410-15/19-01/1300, urbroj: 2168/02-04/6-19-1 od 3. srpnja 2019. kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja poreza na kuću za odmor za 2019. godinu u ukupnom iznosu od 1.944,00 kn.
3. Tužitelj je podnio žalbu iz sadržaja koje proizlazi da je podnesena iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 66. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje: ZUS). U bitnome ističe da ne koristi kuću na koju mu je razrezan porez, niti je kuća u stanju da bi se mogla koristiti. Ističe da zapisnik od 19. rujna 2016. nije sastavio upravni odjel koji je vodio postupak pa da se ne može smatrati da je očevid proveden u konkretnom upravnom postupku. Ističe da se činjenično stanje može utvrditi jedino dokazima koje je prvostupanjski sud odbio te da su povrijeđena njegova prava u postupku. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu i obveže tuženika da tužitelju nadoknadi troškove spora uvećane za trošak sastava žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba je osnovana.
6. U žalbenom stadiju postupka i nadalje je sporno predstavlja li kuća u vlasništvu tužitelja kuću za odmor u smislu da je pogodna za korištenje.
7. Odredbom članka 2. stavak 1. točka 12. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“, 115/16. i 101/17. – u nastavku teksta: Zakon) kuća za odmor je svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Kućom za odmor ne smatraju se gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva oruđa i drugog pribora. Prema odredbi članka 25. Zakona porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koji su vlasnici kuća za odmor, a što je propisano i odredbom članka 9. Odluke o lokalnim porezima Općine Medulin („Narodne novine“ 122/17.).
8. Pravilno ističe prvostupanjski sud da je nužna pretpostavka za razrezivanje poreza na kuće za odmor osposobljenost i opremljenost objekta za redovno korištenje.
9. U ovom sporu, prvostupanjski sud je na temelju zapisnika od 19. rujna 2016. i fotografija koje mu prileže utvrdio da je kuća u vlasništvu tužitelja pogodna za stanovanje i za korištenje kao kuća za odmor.
10. Međutim, prvostupanjski sud gubi iz vida da su navedeni zapisnik i fotografije nastale u rujnu 2016., a da je tužitelju na temelju tog zapisnika utvrđen porez na kuću za odmor za 2019. godinu. Pritom valja reći da spisu tuženika ne prileži niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo moguće utvrditi na koji način se kuća koristi, dakle, tuženik nije utvrdio da li se navedeni objekt koristi povremeno ili sezonski što bi bila pretpostavka za utvrđivanje poreza na kuće za odmor. Osnov za utvrđivanje ovog poreza nije dovršenost ili nedovršenost objekta, već način njegova korištenja, a navedenu činjenicu je tim više bilo potrebno utvrditi u situaciji u kojoj tužitelj ističe da kuća nije dovršena i prikladna da bi mogla služiti kao kuća za odmor.
11. Slijedom navedenog, ovaj Sud ne može prihvatiti da je u postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje pa je valjalo usvojiti žalbu tužitelja, poništiti prvostupanjsku presudu, kao i osporeno rješenje tuženika na temelju članka 74. stavak 2. ZUS-a.
12. Uzevši u obzir navedeno, ovaj Sud nije našao potrebnim posebno cijeniti druge razloge zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu.
13. S obzirom na to da je tužitelj uspio u upravnom sporu, na temelju članka 79. stavaka 1., 2. i 4. ZUS-a dosuđen mu je kao opravdan, zatraženi trošak, sastava tužbe, pristupa na ročište 21. rujna 2021. i sastava žalbe, što sveukupno iznosi 10.156,25 kn, a sve u skladu s Tbr. 23. točkama 1., 2. i 3. te Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“, 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).
U Zagrebu 17. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća:
Ljiljana Karlovčan-Đurović, v.r.
