Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-572/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu pojedincu Ordani Labura, u pravnoj stvari 1. tužitelja M. S., K., Ul. I. G. K. br. 8, OIB: … i 2. tužiteljice M. M., K., Ul. I. G. K. br. 8, OIB: …, oboje zastupanih po punomoćnicima Z. R. i D. P., odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. R. i D. P. iz P., protiv tužene R. M., D. K., Č. ul. br. 26, OIB: …, zastupane po punomoćnici D. K., odvjetnici iz V., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Čakovcu od dana 8. siječnja 2021. godine broj P-210/20-9, dana 17. ožujka 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Čakovcu od dana 8. siječnja 2021. godine broj P-210/20-9 tako što se tužbeni zahtjev usvaja u dijelu koji glasi:

"I Tužena R. M. iz D. K., Č. ul. br. 26, OIB: …, dužna je isplatiti tužitelju M. S. iz K., Ul. I. G. K. br. 8, OIB: …, novčani iznos od 8.867,47 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.04.2016. godine do isplate, računatom po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena.

II Tužena R. M. iz D. K., Č. ul. br. 26, OIB: …, dužna je isplatiti tužiteljici M. M. iz K., Ul. I. G. K. br. 8, OIB: …, novčani iznos od 8.867,47 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.04.2016. godine do isplate, računatom po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena."

II Žalba tužitelja djelomično se odbija te se u preostalom odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari potvrđuje prvostupanjska presuda.

III Preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu odluke o parničnom trošku (točka 2. izreke) tako što se određuje da svaka stranka snosi svoj parnični trošak. IV Odbija se zahtjev tuženice za dosudu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Protiv prvostupanjske presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se tuženici nalaže da tužiteljima isplati svakome iznos od 11.565,01 kunu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti teče od dana 22.07.2010. godine do isplate (točka I izreke), i tužiteljima naloženo da u roku od 15 dana tuženici naknade parnični trošak u iznosu od 6.875,00 kuna (točka II izreke), žalbu su izjavili tužitelji, po punomoćniku, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se ista preinači u skladu sa žalbenim navodima.

2. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba je osnovana.

4. Iako se tužitelji žale zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, iz obrazloženja žalbe proizlazi da, pozivom na presudom utvrđene činjenice, osporavaju pravilnost pravnih zaključaka prvostupanjskog suda, pa se, ukupnošću u žalbi istaknutih razloga, žale zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

4.1. Ispitujući, pak, prvostupanjsku presudu u granicama propisanim odredbama članka 365. stavka 1. i 2. ZPP, ovaj sud nalazi da presuda nije donesena uz bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje pazi po službenoj dužnosti.

5. Predmet spora ove parnice je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa, kao protuvrijednosti njihovog dijela, svakog tužitelja od po ¼, na ostavini pok. M. M., kojem zahtjevu se tuženica protivila ističući, pored ostalog, prigovor zastare.

6. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom tužbeni zahtjev odbio zato što je zaključio da je prije podnošenja predmetne tužbe nastupila zastara tražbina tužitelja.

6.1. Naime, prvostupanjski sud u presudi nalazi da je (cit):

"Odredbama članka 138. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19; dalje: ZN) propisano je da pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja prema poštenom posjedniku koji također tvrdi da na nju ima pravo kao nasljednik zastarijeva za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika ostavine, a najkasnije za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviteljeve, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke (st. 1.), a prema nepoštenu posjedniku ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina (st. 2). Stoga, uzimajući u obzir da su tužitelji za svoje pravo i za posjednika ostavine pokojnog M. M. saznali najkasnije na dan podnošenja tužbe u predmetu ovog suda poslovni broj P-449/11, koja je tužba podnesena dana 19. svibnja 2011., subjektivni rok za zahtijevanje isplate iz ostavinske imovine istekao je dana 19. svibnja 2012., dok su tužitelji tužbu za isplatu protiv tužene u ovom predmetu podnijeli dana 13. travnja 2016., znači nakon proteka propisanog zastarnog roka. Nadalje, kako se radi o obveznopravnom zahtjevu tužitelja za isplatu novčane vrijednosti ostavinske imovine, valja istaknuti da zahtjevi za isplatu novčanih tražbina zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina iz članka 225. ZOO-a, dok je tužba tužitelja podnesena nakon proteka više od pet godina, kako od dana smrti pokojnog M. M., koji je umro dana 15. svibnja 2010., tako i od dana donošenja pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza pokojnog M. M., donesenog po javnom bilježniku M. B. iz P., kao povjereniku ovog suda, broj O-824/2010-5, UPP-OS- Čakovec-95/09 od 21. srpnja 2010., kojim je ovdje tuženoj ostavinska imovina pokojnog M. M. neosnovano uručena u cijelosti", zaključujući nastavno da je (cit): "U svakom slučaju novčana tražbina tužitelja s osnova ½ vrijednosti ostavinske imovine pokojnog M. M. (¼ svakog od tužitelja), dospjela je s danom pravomoćnosti prednje navedenog rješenja o nasljeđivanju iza pokojnog M. M., znači s danom 21. srpnja 2010., osnovom kojeg je rješenja o nasljeđivanju tužena neosnovano stekla ½ dijela ostavinske imovine pokojnog M. M., u kojem dijelu su zakonski nasljednici pokojnog M. M. tužitelji".

6.2. Slijedom naprijed navedenih razloga prvostupanjski sud smatra da je nastupanjem zastare prestalo pravo tužitelja da od tuženice zahtijevaju ispunjenje predmetnih tražbina, zbog čega je tužbeni zahtjev odbio.

7. Tužitelji u žalbi tvrde, u bitnom, da je istaknuta pravna ocjena prvostupanjskog suda pogrešna zato što se u konkretnom slučaju radi o sporu o vlasništvu i zastara nije mogla nastupiti.

8. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da su tužitelji u pravu kad ističu da je pravna ocjena prvostupanjskog suda, navedena pod točkama 6.1. i 6.2. ove odluke, pogrešna. Međutim, ne iz razloga koje tužitelji u žalbi navode, već iz ovih koji slijede.

8.1. Prvostupanjskom sudu početno valja ukazati da predmet spora ove parnice ne predstavlja zahtjev hereditarne tužbe (spor o pravu na nasljeđivanje) pa se ni zastarni rokovi propisani člankom 138. ZN za "pravo zahtijevati ostavinu" u ovom sporu ne mogu opravdano primijeniti. To tim više što su navedeno pravo tužitelji već ostvarili donošenjem pravomoćne presude u parnici tog suda vođenoj pod poslovnim brojem P-449/11, što u ovom postupku i nije bilo sporno.

8.2. Nadalje, u ovom predmetu tužitelji traže vrijednost svoje imovine koja je bez pravnog osnova prešla u imovinu tuženice pa se radi o zahtjevima za isplatu stečenog bez osnova iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

8.3. Tražbine s temelja stjecanja bez osnova, prema odredbi članka 225. ZOO, zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina.

8.4. Međutim, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, iako je imao u vidu navedeni rok, pogrešno nalazi da su predmetne tražbine tužitelja dospjele danom pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju donesenog iza smrti pok. M. M., pa stoga i pogrešno zaključuje da je navedeni rok za tužitelje počeo teći dana 21. srpnja 2010. godine i istekao prije podnošenja tužbe od dana 13. travnja 2016. godine.

8.5. To stoga što, prema odredbi članka 215. stavka 1. zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

8.6. U konkretnom slučaju tužitelji su tek nakon nastupanja pravomoćnosti presude prvostupanjskog suda od dana 22. siječnja 2014. godine broj P-449/11, kojom su utvrđeni zakonskim nasljednicima iza smrti sina, svaki za po ¼ dijela, stekli mogućnost od tuženice zahtijevati ispunjenje predmetnih obveza.

8.7. Tu mogućnost prije navedenog dana tužitelji nisu imali budući da je ostavina pok. M. M., s temelja pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju donesenog iza njegove smrti, u cijelosti pripala tuženici. A pravni osnov stjecanja tuženice, djelomično – za 2/4 dijela iste, je otpao donošenjem naprijed navedene presude u korist tužitelja, pa su od tada 2/4 dijela vrijednosti ostavine po tuženici stečene bez pravnog osnova.

8.8. Slijedom naprijed navedenog, i kako od 2014. godine do podnošenja tužbe u ovom predmetu 2016. godine nije protekao opći zastarni rok od 5 godina, to zastara predmetnih tražbina nije nastupila. Zbog toga je prvostupanjski sud, odbijanjem tužbenog zahtjeva iz razloga navedenih pod točkama 6.1. i 6.2. ove odluke, pobijanom presudom pogrešno primijenio materijalno pravo.

9. Zbog naprijed opisanog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju ovog spora, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude propustio navesti ostale činjenice odlučne za donošenje pravilne odluke o tužbenom zahtjevu.

9.1. Međutim, kako su u pitanju činjenice koje među strankama nisu bile sporne, i one koje je moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu predmeta, ovaj sud nalazi da, unatoč naprijed navedenom nedostatku, na temelju članka 373.a stavka 1. točke 1. i 2. ZPP, može utvrditi činjenično stanje koje predstavlja dostatni temelj za donošenje meritorne odluke.

10. Stoga ovaj sud, cijeneći činjenice:

- da je pok. M. M. preminuo dana 15. 05. 2010. godine;

- da je rješenjem o nasljeđivanju donesenim iza njegove smrti po javnom bilježniku M. B., kao povjereniku Općinskog suda u Čakovcu, od 21.07.2010. godine broj O-824/210-5, UPP/OS-Čakovec-95/09, jedinom nasljednicom istoga proglašena supruga ostavitelja – tuženica kojoj je u cijelosti pripala ostavina pokojnika;

- da, prema tom rješenju, ostavina pokojnika obuhvaća: novčani ulog na M. računu M. banke d.d. Č., broj 5209-2910-7524-1011 u neutvrđenom iznosu, novčani ulog na tekućem računu M. banke d.d. Č., broj 3223330862 u neutvrđenom iznosu, novčani ulog na deviznoj štednoj knjižici M. banke d.d. Č., broj 7-32-02132-5-978-11 u neutvrđenom iznosu, novčani ulog na štednoj knjižici M. banke d.d. Č., broj 81400- 1-07-13473-4 u neutvrđenom iznosu, ukupna kapitalizirana sredstava na osobnom računu ostavitelja kao preminulog člana E. P. obveznog mirovinskog fonda, korisničko ime 8651881, te osobni automobil marke Citroen, tip Xsara, model 1,4 HDI, broja crvena s efektom, broj šasije …, godina proizvodnje 2004.g., registarskih oznaka …;

- da su pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda od 22. siječnja 2014. godine broj P-449/11 tužitelji utvrđeni zakonskim nasljednicima iza smrti sina, svaki za po ¼ dijela, u kojem dijelu im pripada pravo na ostavinu pokojnika i

- da iz spisa prvostupanjskog suda broj P-449/11 proizlazi da je u tom parničnom postupku bila procijenjena vrijednost ostavine pok. M. M., po sudskom vještaku K. Š. (list 95. do 113. tog spisa), i to u iznosu od 35.469,98 kuna, a ne na iznos od 46.260,04 kune kako tužitelji u tužbi tvrde. Naime, od potonjeg iznosa koji je utvrđen kao razlika vrijednosti imovine i dugovanja ostavitelja koje je podmirila tuženica, opravdano su odbijeni iznosi koji se odnose na troškove potrebne za održavanje vozila u ukupnom iznosu od 10.760,16 kuna, koje je u cijelosti snosila tuženica),

nalazi da je tuženica, s temelja odredbe članka 1111. stavka 1. u vezi stavka 3. i članka 1115. ZOO, u obvezi isplatiti svakom tužitelju iznos od 8.867,47 kuna (1/4 ukupne vrijednosti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti teče od dana podnošenja zahtjeva za isplatu (tužbe) 13. travnja 2016. godine do konačne isplate.

11. Kraj naprijed opisanog stanja stvari valjalo je, djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja, prvostupanjsku presudu djelomično preinačiti i svakom tužitelju dosuditi naprijed navedeni novčani iznos, te žalbu tužitelja djelomično odbiti i u preostalom odbijajućem dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

12. S obzirom da je preinakom prvostupanjske presude izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, prvostupanjska presuda je, na temelju članka 166. stavka 2. u vezi članka 154. stavka 4. ZPP, preinačena i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, određeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

13. Ujedno je odbijen zahtjev tuženice za dosudu troškova sastava odgovora na žalbu, jer taj trošak u ovom stadiju parnice, nije bio potreban (članak 166. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP).

U Šibeniku, 17. ožujka 2022. godine

SUDAC

Ordana Labura v.r.