Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-363/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. J., iz I., OIB:, zastupanog po punomoćniku I. D., odvjetniku iz I., protiv tuženika-protutužitelja R. d.o.o. iz I., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. B., odvjetniku iz I., radi utvrđenja, rješavajući žalbu tuženika-protutužitelja podnesenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-1360/2020-31 od 17. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2022.,

r i j e š i o  j e

I Uvaženjem žalbe tuženika-protutužitelja ukidaju se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-1360/2020-31 od 17. siječnja 2022. u dosuđujućem dijelu točke I i točki II izreke, te rješenje istog suda poslovni broj Pr-1360/2020-31 od 17. siječnja 2022. u točki II izreke, i u tom se dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja- protutuženika (dalje tužitelj) kojim je zatraženo utvrđenje da nije zakonit otkaz ugovora o radu od 6. listopada 2014., kojim je tuženik-protutužitelj (dalje tuženik) tužitelju otkazao ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme 10. veljače 2011., da radni odnos tužitelju kod tuženika nije prestao, da je tuženik u obvezi vratiti tužitelja na radno mjesto vozača, te isplatiti tužitelju na ime naknade plaće bruto iznos od 132.880,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, s time da je tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu od 132.880,00 kn odbijen (točka I. izreke). Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim je zatražio sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 10. veljače 2011., sklopljen između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika, s danom 6. listopada 2014., s kojim danom tužitelju prestaje radni odnos kod tuženika te da je tuženik dužan isplatiti tužitelju naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 9.060,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate (točka II. izreke).

2. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku odbijen je prijedlog za određivanje privremene mjere da se radi osiguranja novčane tražbine tužitelja u iznosu od 132.000,00 kn uvećano za zakonske zatezne kamate na pojedine iznose zabrani svim bankama kod kojih se vodi račun ili nalaze novčana sredstva tuženika, da po nalogu tuženika ili treće osobe isplate sa bilo kojeg računa tuženika novčani iznos za koji je određena privremena mjera i to u visini tražbine iz rješenja o osiguranju, tako što se nalaže Financijskoj agenciji da da nalog bankama za izvršenje ovog rješenja kojim je određena privremena mjera, počevši od banke koja vodi najranije otvoreni račun, prema podacima iz Jedinstvenog registra računa, sve pobliže određeno točkom I. izreke citiranog rješenja.

2.1. Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 43.125,00 kn (točka II. izreke).

3. Protiv citirane presude u dosuđujućem dijelu točke I izreke i točke II izreke, te odluke o parničnom trošku sadržane u točki II. izreke rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11., 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), predlažući da se presuda i rješenje u pobijanom dijelu ukinu i tužba odbaci, podredno preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije, ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pred drugim sucem pojedincem.

4. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije te presuda i rješenje potvrde, uz obvezu tuženika na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da nije zakonit otkaz ugovora o radu od 6. listopada 2014., da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, da se tuženika obveže vratiti tužitelja na radno mjesto vozača, kao i da tužitelju na ime naknade plaće isplati iznos od 132.880,00 kn s kamatama, te protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu sklopljenog između stranaka s danom 6. listopada 2014. uz obvezu tuženika na naknadu štete tužitelju u iznosu od 9.060,00 kn s kamatama.

7. U provedenom je postupku utvrđeno:

-da je tužitelj bio zaposlenik tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 10. veljače 2011., na radnom mjestu vozača;

-da je odlukom od 6. listopada 2014. tuženik otkazao tužitelju narečeni ugovor o radu poslovno uvjetovanim otkazom;

-da je tužitelj 14. studenoga 2014., protiv navedene odluke o otkazu tuženiku podnio zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava te zatim 12. prosinca 2014. podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari, s time, a jer odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju nije uručena na zakonom propisani način, to da se u konkretnom slučaju ima smatrati da je tužitelj zahtjev za zaštitu prava i predmetnu tužbu podnio pravovremeno, odnosno u zakonom propisanim rokovima iz odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" 93/14 – dalje ZR), o čemu je odlučeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-758/2020-2 od 23. listopada 2020.;

-da odluka o otkazu ugovora o radu tužitelja nije obrazložena sukladno odredbama čl. 120. ZR-a, što da je razlogom nezakonitosti te odluke;

-da nije osnovan protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu, budući da je tuženik u postupku isticao kako znatno širi poslovnu djelatnost u Republici Hrvatskoj u trgovini i ostalim djelatnostima;

-da uslijed nezakonite odluke o otkazu tuženik nije tužitelju isplatio naknadu plaće za vremensko razdoblje od 1. srpnja 2014. do 1. travnja 2018. u ukupnom bruto iznosu od 132.880,00 kn, s obzirom da iz priloženih potvrda o plaći (list 139 spisa) proizlazi da su posljednje tri plaće isplaćene tužitelju za ožujak, travanj i svibanj 2014. iznosile mjesečno po 3.020,00 kn bruto.

8. Odluku o nezakonitosti pobijane odluke o otkazu sud prvog stupnja temelji na utvrđenju da u odluci o otkazu poslodavac mora navesti činjenice koje u svakom konkretnom slučaju mogu poslužiti kao osnova za ocjenu je li otkaz bio dopušten, da predmetni otkaz nije valjano obrazložen s obzirom da se tuženik kao poslodavac pozvao na jednu opću formulaciju kao razlog otkaza-prestanak proizvodnje u Republici Hrvatskoj kojim djelatnik gubi svoje radno mjesto, iz sadržaja koje rečenice se ne može ocijeniti je li otkaz bio dopušten. Drži da je obrazloženje odluke o otkazu trebalo sadržavati pored navođenja gospodarskog razloga (prestanka proizvodnje) i obrazloženje u pogledu mogućnosti zapošljavanja tužitelja na drugim poslovima, trajanju njegovog radnog staža, starosti, invalidnosti, obvezama uzdržavanja koje ga terete, odnosno sve parametre osnovom kojih se može ispitati opravdanost otkaza.

8.1. Nadalje, iz iskaza saslušanih svjedokinja M. B. i I. J. te tužitelja utvrđuje da je tuženik određeno vrijeme imao proizvodnju koja je bila organizirana upravo u obiteljskoj kući tužiteljeve majke, da bi zatim donio odluku da se ta proizvodnja izmjesti u P., (B. i H.) te je cijelo postrojenje tuženika iseljeno iz kuće tužiteljeve majke. Međutim, kako je tuženik tijekom ovog postupka naveo (podnesak od 19. siječnja 2021.), da su neutemeljeni i neargumentirani navodi da tuženik želi ugasiti poslovanje na području Republike Hrvatske i da je točno da je tuženik prestao s proizvodnjom u Republici Hrvatskoj 2014., no da nije prestao s obavljanjem drugih gospodarskih djelatnosti, već da je osim trgovine počeo svoju djelatnost i širiti, tako da je 2017. i 2019. povećao temeljni kapital za više od dva i pol milijuna kuna, isto tako da je promijenio adresu sjedišta koja je sada u I., to kada se ima u vidu da tužitelj nije bio proizvodni radnik već vozač, sud drži da tuženik nije dokazao da je prestala potreba za radom tužitelja, posebno u situaciji koju tuženik sam ističe tj. da širi poslovnu djelatnost u Republici Hrvatskoj, u trgovini i ostalim djelatnostima, što da svakako uključuje i potrebu za radom vozača jer se ne radi o proizvodnom radnom mjestu. Stoga utvrđuje da tuženik nije dokazao da je prestala potreba za radom tužitelja iz gospodarskih razloga, niti da je tužitelju ponudio drugo radno mjesto, kako to iskazuju svjedoci predloženi po tuženiku.

9. Iz navedenih razloga sud prvog stupnja donosi pobijanu presudu i rješenje.

10. Ovom sudu nisu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika da bi tužitelj bio prekludiran u zahtjevu za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

11. Naime, nisu prihvatljivi navodi tuženika da odluka o otkazu ugovora o radu od 6. listopada 2014. (dostavljena uz tužbu – neoznačeni list spisa) predstavlja obavijest dostavljenu Zavod (dalje HZMO) i Zavod, (dalje HZZO) "u kojoj odluci stoji vrijeme otkaznog roka (10.09.2014. god., do 06.10.2014. god.;)"- (list 14 spisa), a da je tužitelju ugovor o radu otkazan odlukom od 10. rujna 2014., već samom činjenicom da u okolnostima konkretnog slučaja ne može egzistirati odluka o otkazu ugovora o radu koja bi bila jednog nadnevka za radnika, a drugog nadnevka za potrebne HZMO i HZZO, da se u odluci dostavljenoj HZMO i HZZO ne navodi vrijeme otkaznog roka, kako je to isticao tuženik tijekom postupka i u podnesku predanom na ročištu 28. veljače 2018. (list 13 – 14 spisa), već se navodi da je poslodavac 6. listopada 2014. donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju, te koja odluka, a s obzirom na spisu priležeće dostavnice kojima je tužitelju pokušana dostava navodno 24. i 25. rujna, te 3. listopada 2014., upravo dokazuje da tužitelju nije dostavljena odluka o otkazu od 6. listopada 2014.

11.1. Stoga, kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi navedena odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju bila uredno dostavljena (o tome i rješenje ovoga suda poslovni broj Gž R-758/2020-2 od 23. listopada 2020.), niti je tužitelj dužan istraživati sa kojim bi mu danom ugovor o radu bio otkazan, ima se smatrati da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena u okviru rokova iz odredbi čl. 133. st. 1. i 2. ZR-a.

12. Sukladno odredbi iz čl. 135. st. 3. ZR-a u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

13. Stoga je u konkretnom slučaju teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužitelja bio na tuženiku, pri čemu bi navodi tuženika o smanjenju opsega posla predstavljali opravdani razlog za redoviti poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu-ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga.

14. S obzirom da se u narečenoj odluci o otkazu ugovora o radu, pod obrazloženjem navodi "zbog smanjenog obima poslova djelatniku prestaje radni odnos i proglašava se tehnoloških viškom", ovom sudu nije prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da predmetna odluka o otkazu ne bi bila obrazložena.

15. Ostalo je pak u dvojbi da li bi za donošenje takve odluke bili ispunjeni opravdani razlozi.

16. S tim u svezi, sud prvog stupnja nije s dovoljno kritičnosti cijenio iskaz tužitelja da se tuženikova djelatnost obavljala na J. mostu, u kući tužiteljeve majke i zatim "…tuženi su došli jedne prigode i pokupili stvari iz kuće moje majke,…" nisam ih pitao zašto kupe stvari jer sam saznao da su mi dali otkaz i zašto ću ih pitati. Saznao sam od druge osobe da sam dobio otkaz.", a da iz iskaza svjedokinje M. B. proizlazi da je tuženik 2014. donio odluku o prestanku proizvodnje, da je u travnju 2014. prestala proizvodnja i da su preseljavali u P., što je trajalo do 10. rujna 2014., a da su međuvremenu, pošto je tužitelj znao za to stanje i da nema više proizvodnje, nudili mu raditi u P. (B. i H.).

17. Pri tome se osnovano žalbenim navodima ističe da je pravo poslodavca organizirati proces rada, uključujući mogućnost ukidanja radnog mjesta, premještanja na drugo radno mjesto, a sve sukladno potrebama organizacije rada i cilju zbog kojih je sklopljen ugovor o radu; da je autonomno pravo poslodavca urediti proces organizacije rada tako da postiže bolje poslovne rezultate, pa bi stoga i prestanak obavljanja poslova kod poslodavca na kojima je radio radnik, bio opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz.

18. Bitnim je za istaknuti i da se zakonitost otkaza procjenjuje prema uvjetima, odnosno okolnostima koji su egzistirali u vrijeme otkazivanja, a ne prema okolnostima koje su nakon toga nastupile.

19. Stoga se osnovano žalbenim navodima ističe da se sud u obrazloženju pobijane presude nije mogao pozivati na okolnost da bi tuženik počeo širiti svoju djelatnost te da je 2017. i 2019. povećao temelji kapital za više od dva milijuna kuna i promijenio adresu sjedišta društva.

20. Isto tako, za navesti je da se odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a (da pri odlučivanju pri poslovno-uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete ranika) ne primjenjuju na otkaz ako poslodavac zapošljava manje od 20 radnika, što bi bio konkretan slučaj.

21. Stoga je vodeći računa o navedenom, u nastavku postupka potrebno ponovno prosuditi da li bi bile ispunjene pretpostavke za dopuštenost predmetne odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tužitelja, u kojem pravcu ovaj sud drži svrhovitim da se tužitelj i svjedokinja M. B., te z.z. tuženika neposredno saslušaju pred prvostupanjskim sudom.

22. Za istaknuti je i da se žalbenim navodima dovodi u dvojbu i zakonitost pobijane presude u dijelu kojim je tuženik obvezan vratiti tužitelja na radno mjesto vozača, budući da sud prvog stupnja nije cijenio iskaz svjedokinje M. B. (list 97 spisa), da je tuženik razdužio auto od tužitelja kada su selili strojeve, što da je bilo u srpnju ili kolovozu 2014., da je jedino I. J. ostala kao direktor firme u Republici Hrvatskoj, kao i da je prema potvrdi HZMO, Područne službe u S. Odjel za mirovinsko osiguranje od 3. ožujka 2021. (list 114 spisa) tuženik 2014. do 2019. imao prijavljena četiri radnika, odnosno da li bi uopće egzistiralo radno mjesto vozača, na koje tužitelj tužbenim zahtjevom traži da ga se vrati na rad.

23. Naime, ukoliko takvo radno mjesto ne bi egzistiralo, tada ne bi bilo moguće udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja u navedenom dijelu.

24. Isto tako, u koliko bi se u ponovljenom postupku utvrdilo da bi predmetni otkaz ugovora o radu bio nezakonit, tada nisu prihvatljivi razlozi suda prvog stupnja kojima je odbio zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu, jer da tuženik znatno širi poslovnu djelatnost u Republici Hrvatskoj, već je potrebo utvrditi postoje li razlozi za sudskim raskidom ugovora o radu iz razloga na koje se pozvao tuženik.

25. Stoga, kako je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno za sada nije moguće ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

26. U nastavku postupka sud prvog stupnja će provođenjem odgovarajućih dokaza na prijedlog stranaka dopuniti činjenično stanje kako je ukazano ovim rješenje te donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku.

27. Iz ovih su razloga presuda i rješenje suda prvog stupnja u pobijanom dijelu ukinuti i na temelju odredbi iz čl. 370. i čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

28. Nisu se pri tome ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 371. ZPP-a da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem.

29. Sukladno odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP-a ostavljeno je da se o troškovima nastalim u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

30. U preostalom dijelu (odbijajući dio točke I izreke) presuda i (točka I izreke) rješenja suda prvog stupnja kao nepobijani ostaju neizmijenjeni.

U Rijeci 17. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović