Poslovni broj: Usž-56/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika-specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja G. P. d.o.o., Z., kojeg zastupa Z. K., odvjetnica iz Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., kojeg zastupa D. Š., voditeljica Odjela, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-513/20-10 od 30. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-513/20-10 od 30. rujna 2021.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki 1. poništeno je rješenje tuženika klasa: UP/II-471-02/17-01/111, urbroj: 513-04-20-19 od 23. siječnja 2020. godine, točkom 2. poništeno je rješenje Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, klasa: UP/I-471-02/16-01/15, urbroj: 513-07-23/03-17-8 od 23. siječnja 2017. godine, predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, a tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn u roku od 15 dana od dana primitka citirane presude.
2. Protiv označene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima - „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. – dalje u tekstu: ZUS).
3. Tuženik u žalbi navodi da u osporenoj presudi prvostupanjski sud ističe kako nije učinio razvidnim kojem konkretnom zakonskom uvjetu za odbitak pretporeza tužitelj nije udovoljio, što tuženik smatra netočnim. Tokom cijelog postupka koji se provodio pred poreznim tijelima, kao i tijekom ovog upravnog spora i prethodno vođenog upravnog spora u predmetnoj stvari koji se vodio pred istim sudom pod brojem: UsI-631/18, poziva se na odredbe članka 20. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i članka 133. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost koji su bili na snazi u 2012. i 2013. godini. Sukladno citiranim odredbama zakona i pravilnika porezni obveznik zakonito može odbiti pretporez samo pod uvjetom da je isporuka stvarno obavljena između poduzetnika, pri čemu je teret dokaza o obavljenoj isporuci prema poreznom obvezniku koji iskazuje pravo na odbitak pretporeza. Ponovno ističe da je Sud Europske unije u više svojih presuda zauzeo stajalište da je na poreznom obvezniku teret dokaza da je pravo na pretporez osnovano i da je isporuka stvarno obavljena poduzetniku u poduzetničke svrhe, zašto moraju postojati objektivni dokazi temeljem kojih treća, objektivna osoba može nesporno utvrditi postojanje i sadržaj poslovnog odnosa. Tuženik i dalje smatra kako tužitelj ne raspolaže vjerodostojnim dokazom o nabavi zlata samo temeljem okolnosti što posjeduju dokumentaciju o posjedovanju određene količine zlata, ne može se automatski zaključiti da je tužitelj zlato nabavio od društva V. u. 2 d.o.o. jer ne posjeduje vjerodostojnu dokumentaciju. Porezna tijela su provjeravala lanac isporuka jer se jedino na taj način može provjeriti da li je stvarno došlo do isporuke u količini i vrijednosti od dobavljača kao što iskazuje tužitelj. Temeljem svega iznijetog tuženik smatra da je prvostupanjski sud na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, pri čemu konačno predlaže da Visoki upravni sud poništi presudu upravnog suda u Zagrebu i odredi da svaka strana snosi svoje troškove.
4. U odgovoru na žalbu tužitelj u bitnom navodi da činjenični opis utvrđenja prvostupanjskog tijela uz dokazivanje postojanja objektivnih okolnosti da je tužitelj znao ili morao znati da sudjeluje u lancu prijevarnih aktivnosti u vezi izostanka plaćanja PDV-a koji bi upućivale na primjenu članka 127. stavak 1. i 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost na čiju primjenu se tuženik nije pozvao, a niti se mogao pozvati budući da te odredbe zakona nisu bile u primjeni u 2012. godini u vrijeme nastanka činjenica i okolnosti na kojima se u konkretnom slučaju temelji oporezivanje. Neosnovan je žalbeni navod tuženika u vezi pogrešnog utvrđenja suda da tužitelj raspolaže vjerodostojnom dokumentacijom o nabavi zlata od društva V. u. 2 d.o.o., jer upravo to i proizlazi iz utvrđenja poreznog tijela jer tijekom kontrole poslovanja tužitelja nije utvrđeno da bi sporna bila vjerodostojnost dokumentacije u vezi primitka isporuke robe. Stoga tužitelj predlaže da se žalba tuženika kao neosnovana odbije.
5. Žalba nije osnovana.
6. Suprotno tvrdnji tuženika, upravni sud je u tijeku spora pravilno primijenio odredbe ZUS-a stoga nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka.
7. U obrazloženju svoje presude sud je dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama u skladu s pravilima propisanim odredbom članka 60. stavak 4. ZUS-a, radi čega ovaj prigovor kao neosnovan valjalo odbiti.
8. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke (članak 33. stavak 2. ZUS-a). Po ocjeni ovoga Suda tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako su utvrđene u postupku, pa zbog toga i ovaj Sud prihvaća tako utvrđeno činjenično stanje. Prvostupanjski sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te poništio rješenja tuženika uz obrazloženje s kojim je i ovaj Sud suglasan. Naime, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da su u konkretnom slučaju upravna tijela stavila tužitelju na teret propuste trećih osoba, njegovih dobavljača u ispunjavanju njihovih poreznih obveza te su na taj način tužitelju na teret stavili da prilikom stupanja u kupoprodajni odnos sa drugom stranom bio bi u obvezi provjeriti dobavljačeve dobavljače, što on nije u mogućnosti, kao što je tužitelj tijekom postupka isticao. Porezno tijelo je osporavalo vjerodostojnost dokumentacije od dobavljačevog dobavljača tužitelja, no kako je u vrijeme isporuke i društvo V. u. d.o.o. bilo u sustavu PDV-a, uredno podnosilo prijave PDV-a logično je da je tužitelj izvršio sve provjere koje su njemu bile na raspolaganju. Potporu za ovakvo iskazivanje zaključka prvostupanjski sud je našao i u pravnom stajalištu izraženom u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U- III-4040/11 od 3. srpnja 2014.godine, radi čega ovaj Sud drži da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe materijalnog prava. Obrazloženje prvostupanjske presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja. Ovaj Sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta tuženiku nisu povrijeđena prava osnovana na zakonu.
9. Stoga, kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu kao niti razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 73. stavak 1. ZUS-a), na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS- a, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Zagrebu 17. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća:
Ljiljana Karlovčan-Đurović
