Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-323/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Sande Janković i dr.sc. Tanje Pavelin, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. B., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj K-3/2021-43 od 27. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2022.,

p r e s u d i o je

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog T. B. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku, optuženi T. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. i zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanih u točkama 1.) i 2.) izreke presude, pa mu je za kazneno djelo ubojstva u pokušaju temeljem članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, a za kazneno djelo prijetnje na temelju članka 139. stavak 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Potom je primjenom članka 51. stavak 1. KZ/11., nakon pojedinačno utvrđenih kazni zatvora optuženi T. B. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci u koju je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme od uhićenja kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. kolovoza 2020. pa nadalje.

1.1. Na temelju članka 79. stavak 2. KZ/11. od optuženog T. B. trajno je oduzet jedan preklopni nožić duljine drške 11 cm, budući je isti upotrijebljen za izvršenje kaznenog djela te će se oduzeti predmet po pravomoćnosti presude, na temelju članka 171. stavak 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., - dalje: ZKP/08.), uništiti.

1.2. Na temelju članka 69. stavak 1. KZ/11. optuženom T. B. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogama, koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, ali ne dulje od 3 (tri) godine.

1.3. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. ZKP/08. oštećeni Ž. M. sa imovinskopravnim zahtjevom upućen je na građansku parnicu.

1.4. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08. optuženi T. B. u cijelosti je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. te temeljem članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 8. ZKP/08. obvezan je platiti nagradu opunomoćeniku oštećenog, odvjetniku M. M. u iznosu od 7.500,00 kuna u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik te optuženi T. B. 3. Državni odvjetnik žalbu je podnio zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.), sa prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženiku T. B. izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

4. Optuženik po branitelju H. G., odvjetniku u O., žalbu je podnio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.) i zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.), sa prijedlogom da se prihvati žalba te ukine prvostupanjska presuda i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili podredno, da temeljem članka 486. stavak 1. ZKP/08. presudom preinači prvostupanjska presuda u odluci o kazni, na način da se izrekne blaža kazna.

5. Odgovore na žalbe podnio je državni odvjetnik i optuženik sa prijedlozima protivnima onima iz žalbi, odnosno, da se žalbe odbiju kao neosnovane.

6. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

8. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. optuženik navodi da su nejasni razlozi u pobijanoj presudi u odnosu na pravnu kvalifikaciju kaznenog djela kao odlučnu činjenicu, jer da je u izreci navedena pravna kvalifikacija kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. (pokušaj ubojstva), a u obrazloženju (točka 12.) da su izneseni razlozi koji upućuju da je optuženik počinio drugo kazneno djelo, odnosno ono iz članka 112. u vezi članka 34. KZ/11. (pokušaj usmrćenja), pa da je u tom pravcu izreka proturječna obrazloženju. Navedenu povredu obrazlaže rezultatima sudsko-psihijatrijskog vještačenja da kod optuženika postoje znaci "…PTSP-a izazvanog premlaćivanjem od strane oštećenika M. te da njihovi susreti podsjećaju optuženika na traumatsko iskustvo…" te da je djelo počinio "…u stanju sužene svijesti izazvanom jakom afektivnom reakcijom zbog navedenog traumatskog iskustva…", što po stavu žalbe ukazuje da je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 112. u vezi članka 34. KZ/11., a ne ono za koje je proglašen krivim.

8.1. Međutim, u odnosu na ovu žalbenu osnovu treba reći da optuženik zapravo sadržajno dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i dokazanost izravne namjere na počinjenje kaznenog djela ubojstva u pokušaju. Pritom osporava da je htio ubiti oštećenika sugerirajući da ga je samo htio tjelesno ozlijediti zbog ranije proživljenog traumatskog iskustva sa oštećenikom, a također navodi da se s obzirom na njegovu afektivnu reakciju eventualno može raditi o pokušaju usmrćenja. No, na ovaj način optuženik ističe tzv. posrednu povredu zakona, jer se pravna kvalifikacija odnosi na činjenični opis inkriminacije i izreke pobijane odluke a ona sadržava sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11.

8.2. Suprotno tvrdnjama žalitelja, pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o tome da je optuženik inkriminiranim mu radnjama počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. jasni su i argumentirani, bez proturječnosti, utemeljeni na rezultatima cjelovite i pravilne ocjene izvedenih dokaza.

9. Naime, kako se pravilnost primjene odredaba kaznenog zakona cijeni prema onom činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostupanjski sud, a sadržano u činjeničnom opisu inkriminacije u izreci presude, očito je da se ovdje radi samo o pobijanju ispravnosti utvrđenih činjenica, a ne o pogrešnoj primjeni materijalnog prava na ispravno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, protivno navodima u žalbi, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno zaključio na temelju iskaza oštećenog Ž. M. i rezultata provedenog medicinskog vještačenja u odnosu na dinamiku ozljeđivanja te raspored, brojnost i dubinu ubodnih rana, da je optuženik postupao u namjeri da ubije oštećenika, a ne da ga samo tjelesno ozlijedi kako to neosnovano navodi u žalbi.

9.1. U odnosu na dinamiku ozljeđivanja oštećenika, nije sporno da mu je optuženik prišao s leđa i zadao tri ubodne rane u kontinuitetu na leđima desno u projekciji desnog prsišta, a zatim još dvije rezne rane na donjem dijelu lijeve nadlaktice sa zasijecanjem troglavog mišića lijeve nadlaktice te jednu reznu ranu na gornjem dijelu podlaktice. Ne osporavajući da je ubo oštećenika nekih pet do šest puta, optuženik sada u žalbi tvrdi da je "…dozirao ubode…" bez namjere da ubije oštećenika, pa u prilog tome navodi da je u trenutku kada je ubadao oštećenika držao nož do ruba oštrice od dva centimetra te je birao da ubode oštećenika u "…najmanje opasan predio tijela…". U prilog tome navodi da je zadobio ozljede, koje međutim nisu verificirane adekvatnom medicinskom dokumentacijom. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud, pravilno polazeći od iskaza oštećenika Ž. M., koji navodi da je nakon što je osjetio udarce u leđa (u stvari prva tri uboda), skočio, okrenuo se i počeo odmicati od optuženika, te rezultata medicinskog vještačenja, utvrđuje da je težina ozljeda kod oštećenika (lake tjelesne ozljede) izravno posljedica jakog intenziteta zamaha nožem i odmicanja tijela oštećenika u pravcu djelovanja noža, čime je izbjegnut dublji prodor noža u tijelo, pa je vrh i oštrica noža djelovala u krajnjoj točki. To potvrđuju i daljnje ozljede oštećenika lokalizirane na lijevoj ruci (rezne rane) nastale prema utvrđenju vještaka zbog dinamike odmicanja tijela oštećenika. Stoga, protivno žalbenim navodima optuženika, oštećenik je smrtni ishod izbjegao uzmicanjem tijela od optuženika, a ne zato što je žalitelj "….dozirao ubode…".

9.2. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženik u odnosu na subjektivno obilježje kaznenog djela ubojstva u pokušaju postupao s izravnom namjerom da ubije oštećenika, a ne da ga samo tjelesno ozlijedi, za što je dao uvjerljive razloge koje prihvaća i drugostupanjski sud. Naime, s izvjesnošću su utvrđene slijedeće činjenice: da je optuženik ozljede zadao nožem duljine oštrice 8 cm, dakle prema općem iskustvu, apsolutno pogodnim sredstvom za nanošenje smrtonosnih ozljeda, broj uboda i lokacija ozljeda, a također i da su tri ubodne rane na leđima u projekciji desnog prsišta, prema anatomskoj lokaciji, područje vitalnih organa, pluća, velikih krvnih žila i živaca, što u svojoj ukupnosti i prema ocjeni drugostupanjskog suda, potvrđuje osnovanost zaključaka prvostupanjskog suda o postupanju optuženika s izravnom namjerom da ubije oštećenika, čime su ispunjena zakonska obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju. Navedeni zaključci prvostupanjskog suda nisu osporeni ni žalbenim navodima o tome da je optuženik oštećenika slučajno zatekao u ugostiteljskom objektu, te da je kod sebe imao nožić koji je svakodnevno nosio, već su usmjereni na relativiziranje njegove kaznene odgovornosti za kazneno djelo pokušaja ubojstva.

9.3. Daljnjim žalbenim navodima referirajući se na utvrđenja sudsko-psihijatrijskog vještaka da nije bio alkoholiziran niti je taj dan uzeo veću količinu lijekova te da je bio pribran, optuženik tvrdi da navedeno potvrđuje da nije imao namjeru lišiti života oštećenika te da su zato pogrešni zaključci prvostupanjskog suda o njegovom postupanju s izravnom namjerom na ubojstvo (članak 110. KZ/11.). Istovremeno tvrdi da je prvostupanjski sud propustio analizirati rezultat sudsko psihijatrijskog vještačenja u dijelu u kojem se navodi mogućnost njegovog postupanja "…u stanju sužene svijesti izazvanim jako afektivnom reakcijom…", jer da takav rezultat vještačenja ne odgovara pravnoj kvalifikaciji koja se stavlja na teret optuženiku te da bi se ipak radilo o kaznenom djelu usmrćenja (članak 112. stavak 1. KZ/11.), čime de facto osporava svoju ubrojivost tempore criminis.

9.4. S obzirom na prezentirane proturječne žalbene tvrdnje, treba reći da je protivno tome, prvostupanjski sud u odnosu na ubrojivost optuženika tempore criminis pravilno utvrdio činjenično stanje kada je optuženika proglasio krivim za pokušaj ubojstva. Iz rezultata psihijatrijskog vještačenja, pravilno je utvrđeno da je optuženik bio ubrojiv, dakle mogao je upravljati svojim postupcima, ali je njegova ubrojivost bila reducirana (bitno smanjeno ubrojiv) zbog povrijeđenosti i prethodnog traumatskog iskustva sukoba sa oštećenikom (premlaćivanje optuženika 8 godina ranije u tučnjavi u kojoj je sudjelovao i oštećeni Ž. M.) zbog čega optuženik pokazuje i znakove PTSP-a umjerenog do težeg stupnja. U takvom psihičkom stanju optuženiku se ni ne inkriminira alkoholiziranost ili intoksikacija lijekovima i opijatima, već je inkriminirano mu postupanje, uz opisano psihičko stanje rezultat osobina njegove ličnosti, odnosno njegovog disocijalnog poremećaja u kojem dominira izrazita impulzivnost, nizak prag pražnjenja agresivnosti s posljedičnim nasilničkim ispadima, ali i potvrđena dijagnoza ovisnosti o opijatima koja u ukupnosti utvrđenih karakteristika ličnosti potencira protupravno ponašanje. Dakle, nasuprot tvrdnji optuženika da je postupao "…u stanju sužene svijesti izazvanim jakom afektivnom reakcijom…" i po ocjeni drugostupanjskog suda, rezultatom provedenog psihijatrijskog vještačenja nedostaju jasno izraženi elementi bića kaznenog djela usmrćenja iz članka 112. stavak 1. KZ/11., postojanje kojeg kaznenog djela se nastoji sugerirati u žalbi optuženog. Prije svega, nedostaje neposredni napad, zlostavljanje, a i teško vrijeđanje ili zlostavljanje od strane oštećenog, zbog kojeg bi optuženik bio doveden u stanje dugotrajne patnje, jake razdraženosti ili prepasti, a to je neophodni element za kazneno djelo usmrćenja. Okolnost da je optuženik proživio traumatsko iskustvo osam godina ranije, u situaciji kada slučajno vidi oštećenika u kafiću, a što i sam ponavlja u žalbi, ukazuje da u postupanju optuženog nedostaje tzv. "kratki spoj", naime, optuženi se, iako oštećeni njega uopće ne vidi, priprema za obračun sa nožem i razmatra kako će "…dozirati ubode…" što ukazuje na njegovo racionalno postupanje, a ne postupanje koje bi bilo obilježeno spontanošću i iznenadnošću, pa da bi se uz ispunjenje ostalih uvjeta moglo primijeniti odredbe o postupanju optuženika na mah (usmrćenje) kako se to neosnovano predlaže žalbom.

10. Nadalje, žalitelj osporava utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na dokazanost kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11. počinjenog neposredno nakon počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva. Nije sporno da je optuženik dobro poznavao žrtvu A. I. kojoj je prijetio smrću u ugostiteljskom objektu, nakon što je odbila poslužiti mu alkoholno piće. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom iskaza oštećenice i komparacije tog iskaza sa rezultatima psihijatrijskog vještačenja u odnosu na karakteristike ličnosti optuženika i kontekst prethodnog događaja, ispravno utvrdio da je prijetnja upućena oštećenici, a s obzirom na vrijeme kada se dogodila, ali i s obzirom na sadržaj izgovorene prijetnje ("…sada sam izbo dečka u L., hoćeš da i tebe izbodem…") bila objektivno ozbiljna do te mjere da kod oštećenice izazove opravdanu bojazan za vlastiti život. Pri tome, okolnost da je ranije, prema vlastitim navodima optuženika, bila u intimnoj vezi sa napadačem, nije odlučna okolnost za procjenu ozbiljnosti sadržaja prijetnje, kako to neosnovano smatra žalitelj a s obzirom na njegovo psihičko stanje inkriminirane mu zgode, pa prema tome i neupitnu motiviranost da ostvari sadržaj prijetnji zbog odbijanja oštećenice da ga usluži alkoholnim pićem.

11. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik tvrdi da je s obzirom na utvrđene olakotne okolnosti (bitno smanjena ubrojivost, te da je kazneno djelo ubojstva ostalo u pokušaju) i utvrđene otegotne okolnosti (kaznena osuđivanost, prekršajna kažnjavanost za prekršaje s elementima nasilja) izrečena kazna zatvora preblaga te da u odnosu na pojedinačnu kaznu utvrđenu za kazneno djelo pokušaja ubojstva nisu dovoljno vrednovane otegotne okolnosti. Smatra i da je veći značaj trebalo dati činjenici motiviranosti za sukob sa oštećenikom zbog ranijeg tjelesnog obračuna (koji je također izazvao optuženik) i načina počinjenja kaznenog djela (napad s leđa, broj uboda nožem) koji upućuje na iznimnu upornost, ustrajnost i bezosjećajnost pri počinjenju kaznenog djela, te počiniteljev prijašnji život (prema vlastitim navodima boravio je u odgojnim zavodima), stegovna kažnjavanost tijekom boravka u istražnom zatvoru.

12. Optuženik suprotno ovome, u žalbi tvrdi da utvrđene olakotne okolnosti, a posebno "…stanje sužene svijesti…" izazvane jakom afektivnom reakcijom "…uslijed ranijeg traumatskog iskustva sa oštećenikom kao i njegovo teško narušeno zdravlje (ovisnik o opijatima, slabovidnost-9), obiteljske prilike i mlađa životna dob nisu uzete u obzir, što ne odgovara svrsi kažnjavanja, jer je prednost dana retribuciji naspram specijalne prevencije.

13. Suprotno svim ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje, u skladu s odredbom članka 47. KZ/11., utječu na vrstu i mjeru kazne. Tako je, suprotno žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika i optuženika pravilno utvrdio i valorizirao olakotne okolnosti kao i "…motiviranost…" optuženika za napad na oštećenika zbog njegovog psihičkog stanja i povrijeđenosti zbog prethodnog sukoba sa oštećenikom koji je potvrđen tijekom psihijatrijskog vještačenja (pokazuje znakove PTSP-a umjerenog do težeg stupnja kao posljedice doživljaja premlaćivanja prije 8 godina u kojem je sudjelovao i oštećenik a poslije se pojavljuje kao podsjetnik na traumatsko iskustvo).

14. Optuženikova kaznena osuđivanost zbog imovinskih kaznenih djela, kada se ima na umu vrsta tih kaznenog djela (protiv imovine, dakle kaznenog djela bez obilježja nasilja, a ne protiv života ili tijela), u dovoljnoj su mjeri našle odraza u izrečenoj mu kazni, pri čemu te okolnosti, suprotno žalbi optuženog T. B., kad se ima u vidu način izvršenja inkriminiranog mu kaznenog djela i brojnost ozljeda koje je on zadao oštećeniku, a koje uistinu ukazuju na njegovu upornost kriminalne volje te činjenica da je prekršajno kažnjavan za prekršaje s elementima nasilja (javni red i mir, obiteljsko nasilje), kao i okolnost da je psihijatrijskim vještačenjem potvrđen disocijalni poremećaj ličnosti uz socijalnu neprilagođenost i evidentno nepoštivanje društvenih normi, neovisno o njegovoj mlađoj životnoj dobi i nesporno složenim obiteljskim prilikama (odrastanje u deficijentnoj obitelji, bez oca uz samohranu majku, boravak u odgojnim zavodima kao maloljetnik) ne opravdavaju izricanje blažih pojedinačnih i jedinstvene kazne zatvora za dva kaznena djela počinjena u stjecaju.

15. Stoga se, i po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, pojedinačno utvrđene kazne zatvora za dva kaznena djela u stjecaju, za kazneno djelo iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, a za kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 1 (jedne) godine odmjerene u skladu sa pravilima o odmjeravanju kazne, te potom primjenom odredbe o izricanju jedinstvene kazne za kaznena djela počinjena u stjecaju optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. kolovoza 2020. pa nadalje. Drugostupanjski sud ocjenjuje da je izrečena jedinstvena kazna zatvora primjerena težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobi konkretnog optuženika, te da predstavlja pravu mjeru kazne s obzirom da je optuženik osoba mlađe životne dobi, te uz izraženu društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, radi jačanja povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, izrečenom kaznom treba utjecati i na počinitelja na način da pokuša ostvariti pozitivnu promjenu u ponašanju te mu omogućiti ponovno uključivanje u društvo nakon izdržane kazne. Stoga je za očekivati da će se njome u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

16. Imajući u vidu da je kod optuženika psihijatrijskim vještačenjem potvrđeno da je počinjenje kaznenih djela povezano sa njegovom ovisnošću o psihoaktivnim tvarima s razvijenim sindromom ovisnosti i dodatnim sekundarnim, karakterološkim promjenama u sklopu bolesti ovisnosti, te da je opasan za okolinu, jasno proizlazi postojanje opasnosti od ponavljanja istovrsnih kaznenih djela, to je prvostupanjski sud primjenom članka 69. KZ/11. pravilno optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti – drogi.

17. Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanoj presudi nisu nađene povrede kaznenog postupka iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., niti je na štetu osuđenika povrijeđen kazneni zakon u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., temeljem odredbe članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 16. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Turudić,univ.spec.crim., v.r.