REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3779/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. I. iz Z., OIB ..., zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Z. Ž. iz D. M., OIB ..., zastupanog po punomoćniku B. Ž., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-419/2018-2 od 11. srpnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5662/2016-65 od 10. studenog 2017. u toč. I. izreke, i rješenja Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-419/2018-2 od 11. lipnja 2018. kojim je ukinuta prvostupanjska presuda u toč. II. izreke, u sjednici održanoj 16. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  je  i  r i j e š i o  j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice A. I. iz Z., ... koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Ž. Z. platiti tužiteljici I. A. iznos od 161.363,38 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 3. kolovoza 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.",

u cijelosti kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku Z. Ž. iz D. M., ... da isplati tužiteljici A. I. iz Z., ... iznos od 17.891,72 EUR (sedamnaest tisuća osamsto devedeset jedan euro i sedamdeset dva centa) u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznim kamatama od 3. kolovoza 2004. do 31. prosinca 2005. po stopi koju Z. b. d.d. plaća u mjestu ispunjenja na štedne uloge građana u EUR po viđenju, od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Z. Ž. iz D. M., ... da nadoknadi tužiteljici A. I. iz Z., ... prouzročeni parnični trošak u iznosu od 45.826,50 kuna u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 9.048,50 kuna odbija se kao neosnovan."

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"Odbijanjem žalbe tužiteljice potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5662/16-65 od 10.studenog 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke ( kojom je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti)".

3. Rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

"I. Prihvaćanjem žalbe tuženika ukida se prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke.

II. Prihvaćanjem žalbe tuženika preinačuje se odluka o trošku pod točkom III. izreke, i u tom dijelu se rješava:

Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 41.750,00 kuna, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška u povodu žalbe na prvostupanjsku presudu."

4. Protiv drugostupanjske presude i rješenja, a kako to proizlazi iz sadržaja revizije, tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te "opreza radi" pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti pobijane odluke, podredno ukinuti i vratiti na ponovni postupak uz naknadu troška sastava revizije 2.500,00 kn + PDV 25% 625,00 kn te pristojbe u iznosu 2.500,00 kn.

5. U odgovoru na reviziju tužiteljice tuženik je predložio istu odbiti, odnosno odbaciti.

6. Revizija nije osnovana.

7. U konkretnom slučaju drugostupanjske odluke donesene su na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, slijedom čega je protiv istih dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, dakle ne i revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP (tzv. izvanredna revizija).

8. Revizijski sud je ispitao drugostupanjsku presudu i rješenje u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, samo u dijelu kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. U odnosu na presudu:

10. Neosnovano tužiteljica sadržajem revizije ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji kao takovi ne proturječe sadržaju spisa. Prema tome, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

11. Navode revizije kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nije moguće uzeti u razmatranje jer u smislu odredbe čl. 385. ZPP to nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

12. Predmet spora je zahtjev za isplatu 161.363,38 kn koji tužiteljica temelji na Ugovoru od 17. ožujka 2004. (list 3 spisa).

13. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica pružala odvjetničke usluge bratu i majci tuženika u drugim pravnim stvarima, pa su ovi srodnici tuženika zatražili pravnu pomoć tužiteljice u vezi realizacije naslijeđenih sredstava stare devizne štednje pok. Ž. P., a kako je bilo potrebno provesti ostavinski postupak u Srbiji i ishoditi upis tuženika u državljanstvo Republike Srbije predložila im je svog kolegu u Srbiji obzirom da tužiteljica nije mogla zastupati na području strane države,

- da tužiteljica i tuženik nisu bili u osobnom kontaktu,

- da je iza pok. P. Ž., umrlog 2002., vođen ostavinski postupak u Republici Hrvatskoj kod Općinskog suda u Donjem Miholjcu u predmetu broj O-214/02, te da je temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-214/02-6 od 25. listopada 2002., supruga ostavitelja J. Ž. stekla cjelokupnu imovinu ostavitelja, uključujući devizna novčana sredstva na računima V. b. i O. b. S.,

- da je tuženik izdao punomoć S. S., advokatu u B., za zastupanje i davanje nasljedničke izjave kod Općinskog suda u Šidu u ostavinskom postupku iza oca, pok. P. Ž. (list 46 spisa),

- da je rješenjem o nasljeđivanju broj O-143/2004 od 11.svibnja 2004. Općinskog suda u Šidu, Republika Srbija, tuženik stekao devizna novčana sredstva na računu kod V. b., poslovna jedinica Š., Republika Srbija i devizna novčana sredstva na računu kod O. b. S. S. M., poslovna jedinica Š., Republika Srbija (list 40 do 42 spisa),

- da iz teksta Ugovora od 17.ožujka 2004., proizlazi da su Z., I. i J. Ž. kao ostavinski nasljednici, naslijedili iza pokojnog supruga i oca staru deviznu štednju kod V. b., PJ Š. i kod O. b. S., PJ Š., te da angažiraju tužiteljicu za potrebe zastupanja i poduzimanja svih pravnih radnji u postupcima pred sudovima i drugim nadležnim tijelima, ili osobu koju ona ovlasti za zastupanje (članak 1), da će tužiteljica zastupati stranku u postupcima pred svim sudovima i drugim nadležnim tijelima prema pravilima struke i savjesno, a da će tuženik, njegov brat i majka dostaviti tužiteljici svu raspoloživu dokumentaciju i potpisati punomoći za zastupanje (članak 2), da će za izvršene usluge iz članka 2. i 3., isplatiti tužiteljici posebnu naknadu u iznosu od 20% vrijednosti ukupne imovine koju će ostvariti, bilo da se radi o novcu ili obveznicama ili zadužnicama (članak 3),

- da se na Ugovoru od 17. ožujka 2004., nalazi potpis tuženika, ali da Ugovor nije potpisala tužiteljica,

- da je tuženik ne ime stare devizne štednje ostvario pravo na isplatu stare devizne štednje kroz obveznice u vrijednosti od 89.458,60 eura,

- da 20% tog iznosa predstavlja iznos od 17.891,72 eura,

- da se protiv tužiteljice vodio kazneni postupak u predmetu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj KO-790/11 zbog kaznenog djela krivotvorenja iz članka 313 stavak 1 točka 1 u vezi članka 311 stavak 1 Kaznenog zakona, te da je kazneni postupak pravomoćno obustavljen zbog nastupa zastare kaznenog progona.

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je imajući na umu odredbu čl. 70. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), zaključio da sporni Ugovor, a jer nije sklopljen u pisanom obliku, nije proizveo pravni učinak (čl. 19. Zakona o odvjetništvu "Narodne novine" broj 9/94 te odredba Tarifnog broja 39.a Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 69/93, 16/94, 87/93, 16/94 i 11/96). Pritom se poziva i na odredbu čl. 73. ZOO prema kojoj ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pismena forma smatra se pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, pa nalazeći da je Ugovor od 17. ožujka 2004. ispunjen u pretežitom dijelu nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 17.891,72 EUR u protuvrijednosti u kunama što predstavlja 20% od vrijednosti ostvarenih obveznica, s pripadajućim kamatama kako je to pobliže navedeno u toč. II. izreke, a s tim u vezi odbija zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa 161.363,38 kn (st. I. izreke).

15. Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbama protiv prvostupanjske presude odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke dok je prihvaćanjem žalbe tuženika odlučio kao u izreci rješenja. Naime drugostupanjski sud je ocijenio da zaključak prvostupanjskog suda, o odlučnoj činjenici da je tužiteljica obavila ugovorene pravne radnje radi isplate novčanih sredstava stare devizne štednje kod inozemnih banaka proturječi stanju predmeta, a napose zapisniku o iskazu tužiteljice (list 36 i 37 spisa), čime je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, radi čega je koristeći procesno ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a ZPP ovu odlučnu činjenicu utvrdio primjenom navedene zakonske odredbe. Pritom, polazeći od navoda same tužiteljice da je u imovinskopravnoj stvari isplate deviznih novčanih sredstava u stranoj državi bilo potrebno u Republici Srbiji provesti ostavinski postupak iza pokojnog oca tuženika, ishoditi upis tuženika u državljanstvo Republike Srbije, da je uputila tuženika na inozemnog odvjetnika S. S. koji je u ostavinskom postupku zastupao tuženika te obavljao sve poslove u banci i druge pravne radnje za tuženika u vezi s realizacijom stare devizne štednje, zatim od činjenice da iz punomoći s lista 46 spisa i rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Šidu (list 42 spisa) proizlazi da je tuženik izravno izdao punomoć odvjetniku S. S. za zastupanje u ostavinskom postupku, drugostupanjski sud ocjenjuje da tužiteljica nije dokazala, niti pokušala dokazati, da je inozemni odvjetnik poduzimao pravne radnje za tuženika po osnovi zatražene pravne pomoći tužiteljice kao odvjetnice, te da ista, osim što je za potrebe tuženika dala pravni savjet i mišljenje o radnjama koje treba poduzeti u stranoj državi i tuženika uputila inozemnom odvjetniku nije se niti izjašnjavala o drugim konkretnim pravnim radnjama koje je poduzimala u predmetnoj imovinskopravnoj stvari tuženika. K tomu, da tužiteljica i nije bila u izravnom kontaktu s tuženikom već je posredovanjem srodnika tuženika pružila pravnu pomoć davanjem savjeta i mišljenja te ga uputila na inozemnog odvjetnika, a da te usluge nemaju značenja ispunjenja ugovornih obveza tužiteljice (zastupanja i poduzimanja konkretnih pravnih radnji realizacije stare devizne štednje).

16. Što se tiče nedostatka propisanog oblika spornog Ugovora drugostupanjski sud ocjenjuje pravilnim shvaćanje prvostupanjskog suda (čl. 70. st. 1. ZOO), ali suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, stava je da se u konkretnom slučaju nedostatak propisanog oblika ne može otkloniti primjenom odredbe čl. 73. ZOO iz razloga kako je to navedeno u toč. 15. obrazloženja. Slijedom navedenog drugostupanjski sud je odbio žalbu tužiteljice protiv prvostupanjske presude u toč. I. izreke kojom je odbijen zahtjev za isplatu 161.363,38 kn s pripadajućom kamatom, a koji je tužiteljica utemeljila na Ugovoru od 17. ožujka 2014.

17. Presudu suda drugog stupnja prihvaća i ovaj sud.

18.1. Prema odredbi čl. 70. st. 1. ZOO ugovor koji nije sklopljen u propisanoj formi nema pravni učinak ako iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizlazi što drugo.

18.2. Prema odredbi čl. 73. ZOO ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pismena forma smatra se pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cijelosti u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojeg je forma propisana očito ne proizlazi što drugo.

19. Imajući na umu odredbu čl. 70. st. 1. ZOO, a pritom polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, pravilno je shvaćanje (oba suda) da Ugovor od 17. ožujka nije proizveo pravni učinak, jer nije sklopljen u pismenom obliku.

20. U skladu s odredbom čl. 73. ZOO pretpostavka pravovaljanosti spornog Ugovora bila bi da su obje predmetne stranke obveze iz Ugovora izvršile u cijelosti ili barem u pretežitom dijelu. Naime, samo obostranim ispunjenjem, koje mora biti barem u pretežitom dijelu, stranke mogu faktički ostvarivati pravne učinke, djelovanje ugovora. Konkretno, nije dovoljno da samo jedna strana u pretežitom dijelu izvrši svoju obvezu.

21. Slijedom izloženog, pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda (a ne prvostupanjskog suda) da iz utvrđenih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da bi sporni Ugovor, kako od strane tužiteljice, tako niti od tuženika, bio izvršen u pretežitom dijelu, Stoga je i neosnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

22. Konačno, u okolnostima konkretnog slučaja ovaj sud ne nalazi osnovanim prigovore tužiteljice da joj se pobijanom presudom vrijeđaju ljudska prava i temeljne slobode zajamčene čl. 18. st. 2., čl. 29.i čl. 27. Ustava Republike Hrvatske, te da je došlo do povrede čl. 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda "uz moguću povredu tužiteljičinog prava na poduzetničku i tržišnu slobodu iz čl. 49. Ustava Republike Hrvatske te bavljenje odvjetništvom, odnosno da pravično bude plaćena za svoj rad i znanje".

23. U odnosu na rješenje:

24. Suprotno navodima revizije, niti donošenjem rješenja drugostupanjski sud nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. To iz razloga jer je drugostupanjski sud glede tog dijela svoje odluke naveo jasne i valjane razloge, a koje kao takove prihvaća i ovaj sud. Naime, revizijskim navodima tužiteljice nije dovela u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, to iz razloga jer navodi revizije da je riječ o eventualno kumuliranom zahtjevu proturječe sadržaju spisa budući takav zahtjev tužiteljica nije niti postavila (čl. 2. st. 1. ZPP). U takvoj situaciji neosnovan je i prigovor tužiteljice da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu u smislu odredbe čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

26. Zbog svega navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP u vezi čl. 400. st. 1. i 3.

ZPP odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 16. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.