REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Broj: Ppž-2122/2022
Zagreb
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. A.Š., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave šibensko-kninske, Postaje pomorske policije Šibenik, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu od 11. veljače 2022., broj 51. Pp-1766/2021-26, u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2022.,
r i j e š i o j e
I. U povodu žalbe tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave šibensko-kninske, Postaje pomorske policije Šibenik, a po službenoj dužnosti, ukida se pobijana prvostupanjska presuda te se predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Uslijed odluke pod I., žalba tužitelja je bespredmetna.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu od 11. veljače 2022., broj 51. Pp-1766/2021-26, u ponovljenom postupku, okr. A.Š. je, na temelju čl. 182. st. 1. t. 3. (ispravno: čl. 182. t. 3.) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), oslobođen od optužbe da bi, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Istom presudom, odlučeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.
2. Protiv te presude, žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Žalba je bespredmetna.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Tako je, ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ovaj sud utvrdio da je počinjena apsolutna bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. Prekršajnog zakona, jer se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu.
5. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud svoju odluku, između ostalog, temeljio i na dokaznoj radnji suočenja koja je provedena u prvom postupku, u kojem je svjedok LJ.M. imao svojstvo okrivljenika. Međutim, upravo iz razloga što LJ.M. u ponovljenom postupku ima svojstvo svjedoka, a u prvom postupku je imao svojstvo okrivljenika, prvostupanjski sud nije mogao koristiti njegovu obranu koju je dao prilikom izvođenja radnje suočenja. Prvostupanjski sud je na taj način povrijedio zabranu kumulacije procesnog statusa okrivljenika i svjedoka, jer se radi o nespojivosti njihovih procesnih uloga koja se očituje u različitosti i kontradiktornosti njihovih prava i obveza. Ista osoba u jednom prekršajnom predmetu ne može imati više procesnih uloga, jer Prekršajni zakon, kao i Zakon o kaznenom postupku, različito reguliraju prava i dužnosti okrivljenika i svjedoka u pogledu njihovog iskazivanja. Upozorenja okrivljeniku se bitno razlikuju od upozorenja svjedoku upravo u pogledu dužnosti istinitog iskazivanja. Iz navedenog razloga, takva saznanja ne mogu biti dokaz i ne mogu ni na koji način biti unesena u dokazni materijal.
5.1. Dakle, procesna uloga i pozicija svjedoka i okrivljenika su potpuno drugačije, a miješanje procesnih uloga jedne osobe, do čega bi svakako došlo kada bi se koristila obrana koju je prilikom radnje suočenja iznio svjedok LJ.M., nije dopušteno. Stoga, dokazna radnja suočenja koja je izvedena u prvom postupku nije mogla biti korištena kao dokaz u ponovljenom prekršajnom postupku i na njoj se pobijana presuda nije mogla temeljiti, jer time izravno dolazi do miješanja procesnih uloga svjedoka LJ.M..
6. Bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. Prekršajnog zakona postoji ako se presuda temelji na dokazu iz čl. 90. Prekršajnog zakona, pri čemu treba naglasiti da „utemeljiti“ presudu znači da je sud, slobodnom ocjenom tog dokaza, ocjenjujući taj dokaz u zajedništvu s drugim, zakonitim dokazima, utvrdio činjenično stanje na kojem je utemeljio svoju odluku. A to upravo čini prvostupanjski sud u ovom prekršajnom postupku kada koristi prethodno navedeni nezakonit dokaz te ga u obrazloženju presude (odlomak 13) analizira i na taj način utvrđuje činjenično stanje i donosi zaključak o krivnji okr. A.Š.. Prema tome, na opisani način je ostvarena bitna povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. Prekršajnog zakona.
7. Iz navedenih razloga, trebalo je ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a žalba tužitelja je postala bespredmetna.
8. Međutim, bez obzira što je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti zbog naprijed navedene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, a zbog čega presuda nije podobna za meritorno ispitivanje u pogledu pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, već sada se može reći da je prvostupanjski sud, u odnosu na odlučnu činjenicu javnosti mjesta događaja, preuranjeno i pogrešno donio odluku po načelu in dubio pro reo. Preuranjeno zbog toga što je imao mogućnost izvođenja još nekih dokaza (ispitivanjem drugih svjedoka ili, u krajnjoj liniji, izlaskom na mjesto događaja i na taj način utvrđivanja odlučne činjenice javnosti mjesta događaja), a pogrešno zato što je primijenio načelo in dubio pro reo iako prethodno nije dostatno kritički i savjesno analizirao provedene dokaze.
8.1. Naime, načelo in dubio pro reo podrazumijeva da sud odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja inkriminiranog prekršaja ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe prekršajnog zakonodavstva. U ovom prekršajnom predmetu, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud je konstatirao da ima „dva suprotstavljena proturječna iskaza te stoga sudac nije mogao utvrditi da li predmetno mjesto događaja predstavlja javno mjesto“. Međutim, nije točno da postoje dva suprotstavljena proturječna iskaza, jer, kako to i sam prvostupanjski sud navodi, postoje tri iskaza (okrivljenik i dvoje svjedoka), pri čemu su iskazi svjedoka o navedenoj odlučnoj činjenici suglasni, a prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge zbog kojih njihove iskaze nije smatrao vjerodostojnim. Pritom je jasno da proturječnost međusobno suglasnih iskaza svjedoka s obranom okrivljenika ne može biti razlog ne prihvaćanja iskaza svjedoka, jer je takva situacija moguća u svim prekršajnim predmetima u kojima okrivljenik poriče prekršaj, a netko od svjedoka ga tereti.
8.2. Prema tome, u odnosu na odlučnu činjenicu javnosti mjesta događaja, prvostupanjski sud nije izveo sve dostupne dokaze, niti je pažljivo i s dovoljno kritičnosti ocijenio dokaze koje je izveo u dokaznom postupku.
9. U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će, na odgovarajući način, otkloniti istaknutu bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, provesti dokazni postupak cijeneći razloge ove drugostupanjske odluke te će, pravilnom i kritičnom analizom svih provedenih dokaza, donijeti novu, zakonitu, odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.
10. Stoga je, na temelju čl. 206. st. 1. Prekršajnog zakona, riješeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 16. ožujka 2022.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Goranka Ratković, v.r.
Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Šibeniku u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.
