REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 73 Pž-5344/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Gorana Aralica Martinović, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza K. d.o.o. za ugostiteljstvo i usluge „u stečaju“, kojeg zastupa punomoćnik G. V., odvjetnik u D., protiv tuženika L. K., M., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u M., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-159/2019 od 28. rujna 2021., 16. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Stečajna masa iza K. d.o.o. za ugostiteljstvo i usluge „u stečaju“, kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-159/2019 od 28. rujna 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženika zahtijeva da mu plati iznos od 344.088,21 kn sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate i kojim zahtijeva naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 47.500,00 kn (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pozivom na žalbene razloge pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalitelj ističe da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je nesporno da su tužitelj i tuženik imali poslovni odnos i da je društvo Kocijan d.o.o. uložilo novac u poslovni prostor tuženika, kao i u ugostiteljsku opremu. Ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka da su prednik tužitelja i tuženik sklopili 26. veljače 2015. Ugovor o zakupu poslovnog prostora, kojim su definirali obvezu i ovlast prednika tužitelja da privede namjeni obavljanja djelatnosti poslovni prostor u vlasništvu tuženika, te su ugovorom definirane vrste radova koje treba izvesti. Ugovor je sklopljen na razdoblje od 10 godina, a povrat vrijednost ulaganja u objekt je uređena na način da je prvih pet godina zakupnina umanjena za iznos od 3.500,00 kn, odnosno sveukupno ulaganje u poslovni prostor iznosi 210.000,00 kn. Tuženik na ovu činjenicu iskazuje da je to fiktivni ugovor (pro forma) i potvrđuje da je tužitelj izvršio ulaganje u objekt ali ne može potvrditi koji je to iznos ali je 20% od vrijednosti koju ne može definirati. Tužitelj je dostavio u spis potvrde Policijske postaje M. iz kojih je vidljivo da je M. K. prijavljivao provokacije, prijetnje i fizičke napade L. K. 25. lipnja 2015., 29. lipnja 2015., 16. srpnja 2015., 17. srpnja 2015., 18. srpnja 2015., medicinsku dokumentaciju o zadobivenim ozljedama uslijed napada L. K.. Smatra da je iz postupanja tuženika očito da nisu u pitanju „nesuglasice i neriješena imovinsko pravna pitanja“ već namjera da tužitelja otjera iz poslovnog prostora, pa je jasno da je L. K. „subjekt odgovornosti za štetu“. „Štetna radnja štetnika“ je upravo ovakvo nasilno ponašanje i nanošenje tjelesnih ozljeda te fizička zabrana rada u objektu M. K. kao „uzročno posljedična i očito protupravna“. Tužitelj je uz tužbu dostavio financijsku dokumentaciju (bruto bilancu tužitelja od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015.) i Izvješće o prometu, troškovima i dobiti na mjesečnoj razini. Kako na računu tužitelja nije bilo novaca, punomoćnik tužitelja je morao povući prijedlog za ranije predloženim financijskim vještačenjem ali smatra da se iz dokaza priloženih u spisu može utvrditi istinitost navoda i iznos pretrpljene štete i izgubljene dobiti.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete u iznosu od 344.088,21 kn s pripadajućim kamatama, koju štetu tvrdi da trpi jer je došlo do raskida poslovnog odnosa između stranaka na temelju Ugovora o zakupu poslovnog prostora u vlasništvu tuženika od 24. ožujka 2015., tako da zahtjeva s osnove ulaganja u imovinu tuženika iznos od 132.207,22 kn, ulaganja u ugostiteljsku i drugu opremu iznos od 92.665,19 kn i izgubljenu dobit u iznosu od 119.215,80 kn.

6. Sud prvoga stupnja tužbeni zahtjev tužitelja odbio je kao neosnovan zbog toga što je na temelju rezultata dokaznog postupka ocijenio da tužitelj nije uspio dokazati osnovanost svog potraživanja pa primjenom pravila o teretu dokazivanja odbija tužbeni zahtjev u cijelosti. Stoga je pozivom na čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) odlučio kao pod točkom I. izreke pobijane presude.

7. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ovaj je sud utvrđuje da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona.

8. Sud prvoga stupnja nije počinio povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 220. st. 2. ZPP-a na koju navodima žalbe tužitelj indirektno ukazuje. Suprotno navodima žalbe sve je provedene dokaze sud ocijenio pravilno i na način kako je propisano čl. 8. ZPP-a. Pri tome ovaj sud cijeni neosnovanim žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud proveo sve predložene dokaze radi utvrđenja odlučnih činjenica s tim da nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 173/03) koji je stupio na snagu 1. prosinca 2003. ne postoji više dužnost suda da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice koje stranke nisu iznijele i da izvede dokaze koje stranke nisu predložile. U tom smislu sud prvog stupnja nije mogao provesti financijsko vještačenje koje je tužitelj predložio da bi ga kasnije povukao neovisno o tome zbog kojih razloga je to učinio (nema novaca na računu).

9. Iz stanja spisa proizlazi činjenično stanje:

- da su tuženik kao zakupodavac i prednik tužitelja kao zakupnik sklopili 26. veljače 2015. Ugovor o zakupu poslovnog prostora na vrijeme od 10 godina, po kojem je zakupnik ovlašten nekretninu privesti namjeni za obavljanje registrirane ugostiteljske djelatnosti na način da obavi sve građevinske radove a prema dogovoru stranaka, te da će protuvrijednost izvedenih radova zakupodavac kompenzirati zakupniku kroz umanjenje plaćanja zakupnine za prvih pet godina trajanja zakupa, - da je caffe bar

– slastičarnica D. počela s radom 19. lipnja 2015. i poslovala do 17. srpnja 2015. kada je došlo do fizičkog sukoba i nanošenja tjelesnih ozljeda između supruga zastupnice po zakonu tužitelja M. K. i zastupnika po zakonu tuženika L. K.,

- da je tuženik tužitelju 24. lipnja 2015. izjavio da raskida Ugovor o zakupu poslovnog prostora,

- da računi vezani za opremu slastičarnice (na listu 51. do 55. i 59. do 63.) koje je izdao dobavljač iz Italije glase na tuženika,

- da je prvostupanjski sud iz iskaza svjedoka M. K., J. K., M. P., M. P. i M. B. te stranke L. K. utvrdio da je došlo do raskida ugovora kao i do poslovnog razilaženja između pravnog prednika tužitelja, odnosno M. K. i tuženika, da se ulagalo u buduće poslovanje prednika tužitelja ali bez jasne računice tko i kada i kome i koliko ulaže, niti o tome ima dostatnih dokaza u spisu, a radi se o trgovačkom društvu, pa bi sva ulaganja morala biti jasno dokazana valjanim ispravama.

10. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud nije našao dokazanim da je tužiteljevo potraživanje osnovano obrazlažući da u slučaju postojanja odgovornosti za štetu moraju biti ispunjene opće pretpostavke odgovornosti za štetu, a to su: subjekt odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, uzročna veza i protupravnost štetne radnje. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tužitelj na kome je teret dokaza nije dokazao pretpostavke odgovornosti za štetu te da nije dokazao da je tuženik odgovoran za štetu upravo tužitelju niti u kolikoj visini.

11. Vezano za žalbeni navod da je M. K. prijavljivao provokacije, prijetnje i fizičke napade L. K. te da je štetna radnja štetnika njegovo nasilno ponašanje i nanošenje tjelesnih ozljeda prema M. K. valja reći da je ovdje sklopljen ugovor o zakupu poslovnog prostora između trgovačkog društava, ovdje tužitelja, i fizičke osobe L. K. te da je zahtjev za naknadom štete postavio tužitelj, a ne M. K..

12. Kako nije sporno da je zakupnik bio K. d.o.o., M., a L. K. bio zakupodavac po Ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 26. veljače 2015., činjenična tvrdnja, sve i da je dokazana, a nije, da je M. K., suprug direktorice K. d.o.o., M., platio na ruke tuženika određene iznose novaca unaprijed ne čini tužbeni zahtjev u ovom dijelu osnovanim.

13. Naime, istinitost tvrdnje tužitelja da je M. K., suprug direktorice K. d.o.o., M., platio na ruke tuženika određene iznose novaca ne proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu niti iz iskaza saslušanih svjedoka. Iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi osnovanost tvrdnje da je M. K., osobno platio određene iznose zakupodavcu na ruke radi daljnjeg ulaganja u prostor, odnosno plaćanje opreme prema računima u sudskom spisu (na listu 51. do 55. i 59. do 63.) koji glase na tuženika, kao i uslugu obavljenih radova u tuženikovom poslovnom prostoru. Dapače, iz iskaza svjedoka M. B. koji je u predmetnom poslovnom prostoru izvršio građevinske radove, istinitost kojeg ni u jednom dijelu nije dovedena u sumnju ni tijekom postupka niti navodima žalbe, proizlazi da ga je angažirao tuženik koji mu je osobno platio izvršene radove.

14. Točno tužitelj u žalbi navodi da je tuženik u iskazu danom u dokazne svrhe iskazao da je on u poslovni prostor uložio 80% građevinskih investicija, a da je društvo K. d.o.o. uložilo 20%, ali da se ne može očitovati o novčanom iznosu vrijednosti tih 20%. Dakle, tuženik se ne sjeća koliko je iznosilo tih 20% ulaganja, a tužitelj za to također nije priložio ni jedan dokaz, iako su zasigurno, prilikom izvođenja radova, odnosno ulaganja u tuženikov poslovni prostor i ulaganja u ugostiteljsku i drugu opremu trebali biti izdani svi računi i tužitelj je bio taj koji je te valjane isprave trebao sačuvati i dostaviti sudu kao dokaz.

15. Konačno, da bi tužitelj mogao osnovano tražiti naknadu štete mora dokazati i sve pretpostavke da se zaista radi o šteti (između ostalog da je osoba za koju tvrdi zaista štetnik i koja je točno štetna radnja). Tužitelj, međutim nije dokazao koja je to uopće štetna radnja na strani tuženika koja je za posljedicu imala štetu (M. K. nije bio u pravnom odnosu s tuženikom po predmetnom ugovoru pa sve i da su navodi o fizičkom sukobu, kao i navodi o raskidu ugovora o zakupu zbog toga točni, oni ne dovode samim time do odgovornosti prema tužitelju, a tužitelj nije naveo ni obrazložio koje bi to neke druge radnje bile štetne radnje koje su dovele do neposredne štete prema tužitelju) pa nije moguće prihvatiti niti tvrdnju da je tuženik štetnik.

16. Neosnovano je pozivanje u žalbi na financijsku dokumentaciju tužitelja i izvješće o prometu, troškovima i dobiti na mjesečnoj razini, jer navedene isprave se mogu eventualno uzeti u obzir kod izračunavanja izmakle koristi kao vrste štete, koja, međutim, u konkretnom slučaju, nije utvrđena u smislu odredaba čl. 342. do 346. ZOO-a.

17. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tuženik je na osporava niti jednim žalbenim razlogom te je s obzirom na sve rečeno odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 16. ožujka 2022.

Sudac

Gorana Aralica Martinović, v.r.