REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 4334/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Lj. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica T. C. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu C. G. & E. d.o.o., Z., protiv tuženice Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama, Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. C., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-304/2021-2 od 10. svibnja 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6299/2020-19 od 21. siječnja 2021., na sjednici održanoj 16. ožujka 2022.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-304/2021-2 od 10. svibnja 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6299/2020-19 od 21. siječnja 2021., radi slijedećih pitanja:
„Da li radnik ima pravo na naknadu mjesečnih troškova prijevoza u punom iznosu ukoliko nije radio sve radne dane u jednom mjesecu?
Da li stvarni trošak prijevoza na razini jednog kalendarskog mjeseca u smislu odredbe čl. 59. st. 1. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo (NN 88/03), odnosno u smislu odredbe čl. 63. st. 1. Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih voda (NN 12/18) može predstavljati puni iznos mjesečne karte ukoliko radnik sve radne dane u tom istom mjesecu na koji se odnosi trošak prijevoza nije radio, ili uopće nije radio (zbog korištenja bolovanja, godišnjeg odmora, slobodnih dana, rodiljnog dopusta i sl.)?
Da li poslodavac može radniku razmjerno umanjiti naknadu mjesečnih troškova prijevoza ukoliko radnik taj konkretni mjesec nije radio sve radne dane?
Da li je radnik dužan dokazati poslodavcu stvarno nastale troškove prijevoza za svaki kalendarski mjesec, odnosno da li je radnik dužan dostaviti poslodavcu dokaz o stvarno nastalim troškovima prijevoza za svaki kalendarski mjesec?“
2. U odnosu na postavljena pitanja tuženica, kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, navodi da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci o navedenim pitanjima različito od shvaćanja zauzetog u većem broju odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i županijskih sudova (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1367/01 od 30. listopada 2001. i dr.).
3. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje, tužitelj isti predlaže odbaciti kao nedopušten. Traži troškove na ime sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje.
4. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije je nedopušten.
5. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da postavljena pitanja u prijedlogu za dopuštenje tuženika nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6.1. Naime, prvo, treće i četvrto pitanje tuženice nisu važna pitanja za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer ono na što tuženica u tako postavljenim pitanjima ukazuje da bi bilo prijeporno u konkretnom sporu (kada se razmjerno umanjuje naknada za troškove prijevoza te na kome je u postupku teret dokaza o nastalim troškovima prijevoza) je činjenične naravi i potpuno je vezano za okolnosti svakog pojedinog slučaja, a osobito ovisi o odredbama kolektivnog ugovora, pravilnika o radu, ugovora o radu i drugih izvora prava koji se odnose na tu naknadu, odnosno ovisi o tome kako je kod pojedinog poslodavca uređeno to pravo i ostvaruje li se isplatom na račun ili u obliku mjesečnih pokaza, odnosno pojedinačnih voznih karata.
6.2. Što se tiče drugog postavljenog pitanja, za odgovoriti je da je, po ocjeni ovoga suda, tako postavljeno pitanje općenito postavljeno pitanje, koje kao takvo, samo po sebi, nije dovoljno za dopuštenost revizije. Naime, u reviziji mora biti postavljeno pravno pitanje koje je utemeljeno na utvrđenom činjeničnom stanju u predmetu u kojem se revizija podnosi i da upravo od odgovora na tako postavljeno pitanje ovisi ishod konkretnog spora, a da bi neko pitanje bilo određeno naznačeno potrebno je da bude individualizirano na način da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju u okviru neke zakonske odredbe je riječ, sve imajući u vidu konkretnu činjeničnu situaciju. U konkretnom slučaju to nije učinjeno, jer se pitanjem preispituje situacija kada radnik „nije radio sve radne dane u tom mjesecu“, dok je u ovom konkretnom slučaju utvrđeno da tužitelj u kolovozu 2015. i srpnju 2016. nije izostao s posla niti jedan dan pa pitanje polazi od u postupku neutvrđenih činjenica i kao takvo nije od utjecaja na ishod spora.
7. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari, u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP pa je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP, riješeno kao u izreci.
8. Tužitelju nisu dosuđeni traženi troškovi na ime odgovora na reviziju, jer ta radnja nije bila radnja potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).
Zagreb, 16. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
