Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž R-441/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci po sucu Dušku Abramoviću, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz D. B., OIB:..., koga zastupa punomoćnica N. Đ. T., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, C. u., P. u. u Z., Z., OIB: 18683136487, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3321/2018-39 od 21. veljače 2020., 16. ožujka 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3321/2018-39 od 21. veljače 2020., u točkama I. i III. izreke.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženica isplati iznos od 93.240,00 kn sa zateznom kamatom od 3. travnja 2017. do isplate. Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 12.950,00 kn sa zateznom kamatom, dok je točkom II. izreke tužitelju naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn
2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14 i 70/19; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, te obveže tuženicu na naknadu parničnog troška uvećanog za trošak sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za rad koji je za tri sata bio duži od punog radnog vremena u ukupnom iznosu od 93.240,00 kn sa zateznom kamatom.
7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povredaba odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. u vezi članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koji je od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, s time da niti tužitelj u žalbi određeno ne ukazuje na postojanje koje od bitnih povredaba odredaba postupka.
8. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, budući je prvostupanjski sud proveo iscrpan dokazni postupak, a isto tako nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je i prema shvaćanju ovog suda tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.
9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je tužitelj carinski službenik koji je rješenjem tuženice od 8. srpnja 2013. raspoređen na granični prijelaz J. na radno mjesto carinik III vrste u Ministarstvu, graničnom carinskom uredu J.,
- da tužitelj u činjeničnim navodima tužbe te tijekom postupka tvrdi da radi obavljanja posla na graničnom prijelazu J., svojim osobnim vozilom dolazi od mjesta stanovanja u Z. do carinarnice Z. na Z. v. gdje zajedno s ostalim carinskim službenicima ulazi u službeno vozilo tuženice radi organiziranog prijevoza na granični prijelaz J.; da tužitelj smatra da ulaskom u službeno vozilo započinje njegovo radno vrijeme kao i radne obveze i odgovornosti; da tužitelj navodi da već na početku prijevoza mora biti odjeven u službeno odijelo; da put (vožnja) od Z. do graničnog prijelaza J. traje oko 1,5 sat, a ponekad i duže, te isto toliko vremena prilikom povratka, kada tužitelj, zajedno sa ostalim carinskim službenicima, nakon završetka radnog vremena također organiziranim prijevozom, vozilom tuženice bude prevezen do C. Z. na Z. v. kada smatra da je završilo njegovo radno vrijeme te da zbog toga ima pravo na razliku plaće za rad koji je za 3 sata bio duži od punog radnog vremena,
- da tuženica tužitelju uredno isplaćuje putni trošak za dolazak osobnim vozilom od mjesta stanovanja do C. Z. na Z. v.,
- da tuženica, osporavajući tužbeni zahtjev u bitnom navodi da je radno vrijeme u carinskoj službi sukladno odredbama Zakona o carinskoj službi ("Narodne novine" broj 68/13, 30/14, 115/16; dalje ZCS) organizirano na način da se carinski poslovi obavljaju 24 sata dnevno, da se tjedno radno vrijeme carinskih službenika u pravilu raspoređuje na 5 radnih dana i traje 40 sati, da je rad tužitelja bio organiziran u turnusima, temeljem odluke ravnatelja o radnom vremenu od 31. ožujka 2014., da je tuženica pravilno obračunala i tužitelju isplatila plaću sukladno odredbama ZCS-a, Zakona o državnim službenicima te Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13; dalje KU/13) i Dodatka III. Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 71/16) na način da je tužitelju obračunata i isplaćena plaća sa svim pripadajućim dodacima, te dodatak za rad u turnusu, dok da tužitelj nema pravo na isplatu razlike plaće za rad koji je za 3 sata bio duži od punog radnog vremena koji je tužitelj proveo u vožnji radi dolaska do graničnog prijelaza J. i povratka s graničnog prijelaza do C. Z. organiziranim prijevozom, jer da se ne radi o radu u kojem je tužitelj obavljao poslove svog radnog mjesta.
10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je cijeneći odredbu članka 56. stavak 1. KU/13 zaključio da je u konkretnom slučaju granični prijelaz J. stalno mjesto rada tužitelja, na koje je tužitelj rješenjem tuženice raspoređen, te da stoga sukladno odredbi članka 73. i 127. ZCS tužitelj ne ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu.
11. Nadalje cijeneći odredbe članka 87. stavak 1., članka 89. stavak 4. ZCS zaključuje da navedene odredbe rješavaju pitanje prekovremenog rada ali ne i pitanje što se smatra radnim vremenom.
12. U odnosu na sporno pitanje da li se u konkretnom slučaju vrijeme od 1,5 sat prije početka rada u turnusu, te vrijeme od daljnjih 1,5 sat nakon završetka rada u turnusu, a koje je tužitelj proveo u vožnji organiziranim prijevozom tuženice od Z. do graničnog prijelaza J. i natrag smatra efektivnim radnim vremenom i da li tužitelj ima pravo na razliku plaće za to vrijeme prvostupanjski sud je cijeneći Direktivu 2003/88/EZ Europskog parlamenta i vijeća o određenim vidovima organizacije radnog vremena (dalje Direktiva 203/88/EZ), a koja je implementirana u odredbe Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19; dalje ZR) i to odredbe članka 60. stavak 1. i 4. zaključio je da bi se nešto smatralo radnim vremenom potrebno je da radnik obavlja poslove tijekom tog vremena po uputi poslodavca ili po pozivu poslodavca. Cijeneći stranački iskaz tužitelja kao i iskaze saslušanih svjedoka zaključio je da tužitelj u navedenom vremenu koje je proveo u vožnji radi dolaska do graničnog prijelaza J. i povratka s graničnog prijelaza u Z. nije obavljao bilo kakve poslove svog radnog mjesta, da se stoga to vrijeme ne može smatrati efektivnim radnim vremenom pa je zbog tih razloga tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.
13. Sva opisana činjenična utvrđenja, kao pravilna prihvaća i ovaj sud, jer proizlaze iz pravilne ocijene svih izvedenih dokaza. Isto tako pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj u okolnostima konkretnog slučaj sukladno citiranim odredbama ZCS, KU/13, Direktive 203/88/EZ i odredbi ZR na koje se pozvao prvostupanjski sud nema pravo na isplatu razlike plaće za rad koji je za 3 sata bio duži od punog radnog vremena s obzirom da je tužitelj to vrijeme proveo u organiziranom prijevozu službenim vozilom tuženice radi dolaska iz Z. (C. Z.) do mjesta rada na graničnom prijelazu J. i potom povratka s graničnog prijelaza do C. Z. jer se ne radi o vremenu koje je bilo u funkciji obavljanja poslova radnog mjesta tužitelja, koje vrijeme se kao takvo ne može honorirati zbog čega je tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan, a žalbeni navodi tužitelja o suprotnom nisu osnovani.
14. Tužitelj pogrešno smatra da okolnosti što je već prilikom ulaska u službeno vozilo kod C. Z. morao biti odjeven u službeno odijelo, da je već od tog trenutka, pa sve do završetka njegovog radnog vremena na graničnom prijelazu i potom povratka sa graničnog prijelaza u Z. bio na raspolaganju tuženici i da se službeno vozilo tuženice ima smatrati službenim prostorom tuženice ukazuju da se radi o efektivnom radnom vremenu koje treba honorirati.
15. Naime i prema shvaćanju ovog suda, samo vrijeme koje je u konkretnom slučaju bilo u funkciji obavljanja poslova radnog mjesta tužitelja može se smatrati efektivnim radnim vremenom za koje bi tužitelj imao pravo na naknadu plaće. Vrijeme koje je tužitelj proveo u vožnji prilikom dolaska na granični prijelaz J. i potom povratka s graničnog prijelaza u Z. ne smatra se efektivnim radnim vremenom, jer iz pravilnih utvrđenja prvostupanjskog suda jasno proizlazi da tužitelj u tom vremenu nije obavljao nikakve poslove svog radnog mjesta, te se u takvim okolnostima vrijeme provedeno u vožnji ne može honorirati za koje bi tužitelj imao pravo na isplatu razlike plaće.
16. U postupku je pravilno utvrđeno da je tuženica u utuženom razdoblju tužitelju obračunala i isplatila plaću u skladu s citiranim odredbama ZCS i KU/13, da je tužitelju isplatila sve pripadajuće dodatke na plaću, kao i dodatak za rad u turnusu, koji u toj situaciji isključuje isplatu dodatka za rad u drugoj smjeni i to za sve efektivno odrađene sate rada.
17. Zbog tih razloga, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
18. Pravilna i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.
19. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na nagradu za sastav podneska kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, ovo iz razloga jer je, tužitelj, isto kao i tuženica po nalogu suda bio se dužan očitovati na nalaz i mišljenje vještaka.
20. Neosnovani su i žalbeni navodi u kojima tužitelj ističe da je pravilnom primjenom materijalnog prava tuženici trebalo priznati nagradu za pristup na pripremno ročište primjenom Tbr. 9. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa) u visini 50% nagrade, ovo iz razloga jer se radi o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari, pa tuženici pripada nagrada za pristup tom ročištu u punom iznosu primjenom Tbr. 9. točka 1. Tarife.
21. Slijedom svega obrazloženog žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbi članka 368. st. 1. i članka 166. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.
U Rijeci 16. ožujka 2022.
Sudac
Duško Abramović
