Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: 3 Gž-161/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Mariji Vetmi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. T. iz P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. G., odvjetnik u P., protiv tuženika E. & S. B. d.d. R., OIB: …, kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu M., K. i p. d.o.o. iz Z., OIB: …, radi utvrđenja ništetnim ugovora o kreditu i novčane tražbine iz osnova stjecanja bez osnove, odlučujući o tuženikovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Požegi br. 18 P - 315/2021-4 od 19. siječnja 2022., 16. ožujka 2022.
r i j e š i o j e
I.Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Požegi br. 18 P - 315/2021-4 od 19. siječnja 2022.
II. Odbija se tužiteljev tužiteljev za naknadu troškova odgovora na žalbu u svoti od 1.250,00 kn kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:
"Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi."
2. Protiv navedenog rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu izjavio je tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili pobijano rješenje preinačiti prema žalbenim navodima.
3. Tužitelj je odgovorio na žalbu i predložio žalbu odbiti kao neosnovanu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Iz procesne građe proizlazi:
– da je tužitelj pokrenuo parnični postupak protiv tuženika tužbom predanom Općinskom sudu u Požegi 24. listopada 2021., a koji je sud sud njegovog prebivališta;
– da je predmet spora u ovom parničnom postupku utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 6. prosinca 2005. godine (preslika prileži na stranici 9 do 11 spisa, u daljnjem tekstu: Ugovor) te vraćanja preplaćenog iznosa iz osnove stjecanja bez osnove;
– da je tuženik u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda pozivom na odredbu članka 16. Ugovora kojom je među strankama ugovorena nadležnost suda u sjedištu banke, dakle suda R..
6. Prvostupanjski je sud zaključivši da je Ugovor potrošački ugovor, zaključio da je za ocjenu mjesne nadležnosti mjerodavna odredba Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 - u daljnjem tekstu: ZPK)) i to odredba članka 19. l. stavak 1. kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Prvostupanjski je sud pobijano rješenje donio nakon što je ocijenio da je odredba članka 16. Ugovora bila nepoštena u smislu odredbe članka 81. i 83., Zakona o zaštiti potrošača koji je važio u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine", broj 96/03 - u daljnjem tekstu: ZZP) odnosno članka 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07 i 75/09) kao i članka 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19) jer ova odredba unaprijed formuliranog ugovora uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Prvostupanjski je sud zaključio da s obzirom da je spor pokrenut radi ostvarenja tužiteljevog prava iz potrošačkog ugovora, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora, da odredba ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, a obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sastavljena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri sudu tuženikovog sjedišta, a time ostvari pogodnost bitno manjih troškova, dok istodobno tužitelj ne prebiva u mjestu sjedišta tuženika i takva odredba je za njega otegotna obzirom na udaljenosti između mjesta tužiteljevog prebivališta (P.) i tuženikovog sjedišta u R. i uzrokuje znatnu procesnu neravnotežu između stranaka na štetu tužitelja.
7. Ovaj sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda.
8. Odredbom članka 70. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Stavkom 3. navedenog članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a stavkom 5. je propisano da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti u tužbi. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj potpisao Ugovor kojim je u članku 16. ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke.
9. No, i prema shvaćanju ovog suda takva ugovorena klauzulu predstavlja nepoštenu odredbu ugovora.
10. U tom smislu valja ukazati na Direktivu 93/13 EEZ vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav.
11. U konkretnom slučaju radi se o ugovorenoj klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tuženik bio u obvezi putovati u R., što bi, obzirom da ima prebivalište u P., uzrokovalo troškove obzirom na cijenu putovanja tuženika u R. i natrag kao i obzirom na za to potrebno vrijeme. Navedena odredba je bila unaprijed formulirana od strane trgovca, slijedom čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Gr 1-1433/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu u smislu odredbe članka 19.l. ZPK mjesno nadležan sud potrošačevog prebivališta.
13. Stoga je prilikom ocjene nadležnosti suda ne primjenjuje odredba članka 46. i 48. ZPP-a već valja primijeniti odredbu članka 19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranju koja propisuje da potrošač u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu može protiv druge ugovorne strane pokrenuti postupak bilo pred sudom države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o tome, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
14. Stoga je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u točki I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.
15. Trošak odgovora na žalbu nije bio potreban pa je primjenom odredbe članka 155. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.
Dubrovnik, 16. ožujka 2022.
Sutkinja
Marija Vetma
