REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3215/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici S. K., odvjetnici u Z., protiv tuženika H. C. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o. u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R- 69/2018-3 od 12. srpnja 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-759/17-38 od 29. siječnja 2018., u sjednici održanoj 15. ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R- 69/2018-3 od 12. srpnja 2018. u dijelu kojim je odbijen zahtjev za vraćanje tužitelja na rad na radno mjesto glavnog kontrolora za izvanredne događaje i naknadu plaće u iznosu 117.044,41 kn s pripadajućim zateznim kamatama se odbija kao neosnovana.
II. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R- 69/2018-3 od 12. srpnja 2018. u dijelu kojim je preinačenjem presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-759/17-38 od 29. siječnja 2018. usvojen tužbeni zahtjev se prihvaća te se preinačuje drugostupanjska presuda i sudi:
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-759/17-38 od 29. siječnja 2018. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju od 19. kolovoza 2014. i nalaganje tuženiku vratiti tužitelja na rad na odgovarajuće radno mjesto kao i isplatiti tužitelju na ime naknade plaće iznos 50.761,15 kn s pripadajućim zateznim kamatama.
III. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 41.200,00 kn u roku od 8 dana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo utvrđenje da je nedopušten poslovno uvjetovan otkaz ugovora o radu kojeg mu je tuženik dao odlukom od 19. kolovoza 2014., nalaganje tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto glavnog kontrolora za izvanredne događaje odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto u skladu sa tužiteljevim stručnim i radnim sposobnostima te mu isplatiti na ime naknade plaće iznos 167.805,56 kn s pripadajućim zateznim kamatama i ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 40.000,00 kn.
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za njegovo vraćanje na rad kod tuženika na radno mjesto glavnog kontrolora za izvanredne događaje, te naknadu plaće za razdoblje siječanj 2015. – listopada 2017. u iznosu 117.044,41 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je preinačenjem prvostupanjske presude prihvaćen tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju od 19. kolovoza 2014. nedopuštena te da radni odnos tužitelju nije prestao kod tuženika i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade plaće iznos 50.761,15 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a za više traženu zateznu kamatu zahtjev odbijen i ujedno naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos 9.796,87 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 12. srpnja 2010. do isplate.
3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu mu plaće preko dosuđenog iznosa 50.761,15 kn tj. za daljnji iznos 117.044,41 kn tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćenjem čitavog zahtjeva tužitelja za naknadu mu plaće, podredno njezino ukidanje i vraćanje predmeta sudu na ponovno suđenje.
4. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je preinačenjem prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, podredno ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta sudu na ponovno suđenje.
5. Na revizije nije odgovoreno.
6. Revizija tužitelja nije osnovana dok je revizija tuženika osnovana.
7. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 78. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizija stranaka ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.
8. Neosnovano se u reviziji kako tužitelja tako i tuženika prigovara da bi pobijana presuda bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, u smislu da su razlozi o odlučnim činjenicama izneseni u pobijanoj presudi nejasni i proturječni, jer naprotiv razlozi izneseni u pobijanoj presudi, a zbog kojih je drugostupanjski sud presudio kako je to razvidno iz izreke te presude, su jasni, a to što je takva odluka drugostupanjskog suda posljedica pogrešne primjene materijalnog prava o čemu će u nastavku ovog obrazloženja biti riječi, je razlog za njezino djelomično preinačenje.
9. Predmet spora je dopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 19. kolovoza 2014., a time i osnovanost zahtjeva tužitelja za njegovo vraćanje na rad kod tuženika te naknadu mu plaće.
10. Poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tuženik je dao tužitelju nakon što je u postupku reorganizacije poslovanja tuženika, sve u cilju racionalizacije poslovanja uz ostalo ukinuto radno mjesto na kojem je radio tužitelj, te je on proglašen tehnološkim viškom.
11. Tužitelj je odluci o otkazu ugovora o radu prigovorio kako zbog formalno pravnih razloga smatrajući da je donesena od neovlaštene osobe, tako iz materijalnopravnih razloga, smatrajući da se njega nije moglo proglasiti tehnološkim viškom odnosno da ga je bilo moguće rasporediti na drugo odgovarajuće radno mjesto kod tuženika.
12. Drugostupanjski sud je prihvaćajući argumentaciju tužitelja ocijenio da je odluka o otkazu donesena od neovlaštene osobe i time nedopuštena. Razlog za to nalazi u činjenici da je spornu odluku o otkazu ugovora o radu potpisao A. A., a na kojeg da se nije odnosila punomoć iz toč. III. Odluke od 17. ožujka 2014. kojom su pojedini rukovoditelji organizacijskih jedinica, direktori itd. bili ovlašteni na donošenje odluka iz područja radnih odnosa.
13. Točno je da se na A. A., člana uprave tuženika nije odnosilo ovlaštenje iz toč. III. Odluke tuženika broj UC-19-11/14 od 7. ožujka 2014. (dalje: Odluka tuženika) jer on nije spadao u osobe u odnosu na koje je izdana "punomoć" sa ovlaštenjima o kojima govori toč. III. Odluke tuženika.
14. Drugostupanjski sud međutim zanemaruje sadržaj toč. II. Odluke tuženika, a kojom je izrijekom određeno da "uprava sklapa ugovore o radu za sve nadređene radnike u društvu, radnike Ureda uprave i radnike Službe za upravljanje sigurnošću i zaštitu na radu, zaštitu od požara i zaštitu okoliša i Službe za upravljanje imovinom i IT te donosi i druge odluke iz područja radnih odnosa".
15. Kako je tužitelj u vrijeme otkazivanja ugovora o radu nesporno radio na radnom mjestu unutar Službe za upravljanje sigurnošću i zaštitu na radu, zaštitu od požara i zaštitu okoliša, a odluke o otkazu ugovora o radu u ime uprave tuženika potpisao A. A., član uprave ovlašten za zastupanje tuženika uz predsjednika uprave D. K., dakle u ime uprave tuženika potpisao odluku o otkazu ugovora o radu koja izvjesno potpada pod "druge odluke iz područja radnih odnosa" o kojima govori toč. II. Odluke tuženika, onda je ocijeniti kako je odluka o otkazu donesena od uprave tuženika, a potpisana od ovlaštenog člana uprave, suprotno ocjeni drugostupanjskog suda, bila zakonito donesena.
16. Prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14
– dalje: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).
Prema odredbi stavka 2. tog članka ZR-a pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
17. U postupku je utvrđeno da je poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tuženik dao tužitelju, a nakon što je tuženik proveo reorganizaciju svog rada, sve u cilju racionalizacije dotadašnjeg poslovanja (zbog čega je tuženik trpio poslovne gubitke), s posljedicom ukidanja određenog broja radnih mjesta uz ostalo i onog na kojem je radio tužitelj (glavni kontrolor za izvanredne događaje u jedinici grupa za prometno transportne poslove), kao jedini izvršitelj tog radnog mjesta, a kako je to sve prikazano u Programu zbrinjavanja viška radnika od 30. lipnja 2014.
18. U takvoj situaciji, a kada je tužitelj zbog ukidanja njegovog radnog mjesta, postao tehnološki višak, a bez mogućnosti da ga tuženik rasporedi na neko drugo radno mjesto, ocijeniti je da je poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju bio dopušten.
19. Ne bi trebalo biti sporno da je autonomno pravo tuženika provoditi reorganizaciju svog poslovanja sve u pravcu racionalizacije i efikasnijeg poslovanja. Odnosno kada je tužitelj bio jedini izvršitelj radnog mjesta koje je zbog reorganizacije poslovanja ukinuto, onda je jasno da ga tuženik u postupku otkazivanja nije imao s kim uspoređivati, baš kao što je i jasno da tužitelj ne može određivati tuženiku u odnosu na koje postojeće radno mjesto se njega moglo rasporediti.
20. Slijedom navedenog, a kako je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju dopuštena i zakonita, to je zahtjev tužitelja kako onaj glede nedopuštenosti otkaza ugovora o radu tako i onaj za njegovo vraćanje na rad, a time i zahtjev tužitelja za naknadu mu plaće uključujući i onaj odbijeni u odnosu na kojeg je tužitelj podnio reviziju neosnovan, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava reviziju tužitelja trebalo odbiti, a reviziju tuženika prihvatiti te odlučiti kao u izreci ove presude, sve na temelju odredbe čl. 393. i čl. 395. st. 2. ZPP-a, a koje se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 80. i čl. 82. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor.
21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi sa odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a, a kod činjenice da tužitelj u cijelosti nije uspio u svom zahtjevu.
Zagreb, 15. ožujka 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
