REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 1182/2014-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. m. I., OIB ... sa sjedištem u P., zastupanoga po punomoćniku N. P. odvjetniku iz P., protiv tuženika Grada P., OIB ..., sa sjedištem u P., zastupanoga po punomoćnici G. L. dipl. pravnici, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-81/18-2 od 15. srpnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-4/12-61 od 4. siječnja 2013., u sjednici održanoj 15. ožujka 2022.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija tuženika, ukidaju se presuda Županijskog suda u Puli- Pola poslovni broj Gž-81/18-2 od 15. srpnja 2014. kao i presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-4/12-61 od 4. siječnja 2013., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje da je na temelju rješenja Narodnog odbora općine P. od 19. travnja 1961. postao izvanknjižni nositelj prava korištenja te da je pretvorbom društvenog vlasništva stekao pravo vlasništva nekretnine k.č. zgr. 526 i dijela k.č. 94/1 upisanih u zk. ul. 2333 k.o. P., s tim što se dio k.č. 94/1 odnosi na zemljište koje služi za redovnu uporabu zgrade sve suglasno izvodu iz dokumenata prostornog uređenja posebnog označenog u izreci rješenja, slijedom čega tužitelj zahtijeva da sud naloži tuženiku kao pravnom sljedniku bivše Općine P. dozvolu cijepanja k.č. 94/1 k.o. P. te provedbu tog cijepanja kroz katastarski operat i zemljišne knjige i da se potom ovlasti tužitelja da izvrši uknjižbu prava vlasništva. O troškovima postupka odlučeno je na način da je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 700,00 kuna u roku od 15 dana.
2. Drugostupanjski sud prihvatio je žalbu tužitelja kao osnovanu i preinačio presudu suda prvog stupnja na način da je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivajući se na odredbe čl. 382. st. 2. te čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti. Traži trošak sastava revizije.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.
7. Iz obrazloženja kao i iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je presuda donesena između ostalog i prema odredbama čl. 373.a. st. 1. i 3. ZPP zbog čega su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje redovne revizije iz čl. 382. st. 1. toč.
3. ZPP.
7.1. Stoga je revizija tuženika, koja je sadržajno podnesena pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, razmatrana kao redovna revizija, što znači da je revizijski sud podnesenu reviziju, u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, razmotrio samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja A. m. I. radi utvrđenja da je na temelju rješenja Narodnog odbora općine P. od 19. travnja 1961. postao izvanknjižni nositelj prava korištenja a pretvorbom društvenog vlasništva stekao pravo vlasništva k.č. zgr. 526 i dijela k.č. 94/1 koja služi za redovnu uporabu te zgrade, sve k.o. P., kao i da mu tuženik kao pravni sljednik bivše Općine P. dozvoli cijepanje k.č. 94/1 te provedbu tog cijepanja kroz katastarski operat i zemljišne knjige nakon čega će tužitelj biti ovlašten izvršiti uknjižbu prava vlasništva na k.č. 526 i na novonastaloj čestici te da je to tuženik dužan trpjeti.
9. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev, uz obrazloženje kako tužitelj nikada nije stekao, pa ni izvanknjižno, pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na nekretninama koje su predmet parnice jer da rješenje Narodnog odbora općine P. od 19. travnja 1961. predstavlja samo rješenje o posjedovanju izdano u svrhu evidentiranja općenarodne imovine, a ne i korištenja u stvarnopravnom smislu, te da se radilo o zgradi muzeja koja kao takva nije mogla biti u prometu sukladno odredbi članka 2. tada važećeg Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Narodne novine" tadašnje "Narodne Republike Hrvatske", broj 26/54 i 19/55
- dalje: ZPZZ), ali i da bi odluka o davanju na korištenje svakako morala biti donesena u sjednici Narodnog odbora kotara, a ne po sekretaru Narodnog odbora općine kako je to bilo u konkretnom slučaju.
10. Međutim, sud drugog stupnja koristeći se zakonskim ovlaštenjima iz odredbe čl. 373.a. st. 1. i 3. ZPP preinačio je prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev. 10.1. Pri tom sud drugog stupnja, na temelju utvrđenja:
- da A. m. I. (tužitelj) kao pravni subjekt ima neprekinuti kontinuitet od studenog 1947.,
- da je neprekinut i kontinuitet korištenja zgrade muzeja, sada sporne k.č. 526 k.o. P., od 15. studenog 1947. do danas,
- da je Narodni odbor općine P. 19. travnja 1961. donio i formalno rješenje o davanju na korištenje te zgrade koja je bila u društvenom vlasništvu (prethodno – općenarodna imovina),
- da je Zakonom o muzejima iz 1960. ("Narodne novine", broj 49/60) bilo propisano da su muzeji ustanove u oblasti kulture organizirane na načelima društvenog samoupravljanja i da su pravne osobe (članci 1. i 5. navedenoga Zakona) te da je po tom Zakonu je Narodni odbor općine postao osnivač muzeja kao ustanove, zaključuje da je tužitelj A. m. I. zapravo imao status javne ustanove državnoga značaja u društvenoj djelatnosti (kulture) već od osnivanja u studenom 1947. kada je preuzeo zgradu muzeja te da stoga nije bilo zapreke da kao ustanova vrši pravo upravljanja zgradom koja je općenarodna imovina, koje se pravo u kasnijem razvoju društva po samom zakonu pretvorilo u pravo korištenja a ono u pravo raspolaganja, odnosno da je tužitelj od stupanja na snagu Zakona o ustanovama ("Narodne novine", broj 76/93, 29/97 – ispravak i 47/99 – ispravak) javna ustanova i vlasničkopravna osoba koja može imati nekretnine u vlasništvu, a do tada da je također bio ustanova kao društvena pravna osoba (koja nije bila organizirana kao društveno poduzeće, zadruga ili društvena organizacija) koja je koristila društvena sredstva pa tako i zgradu muzeja.
10.2. Stoga je u konačnici ocjena suda drugog stupnja da tužitelj jest bio izvanknjižni nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja te da je to pravo imao i u vrijeme stupanja na snagu Zakona o ustanovama, slijedom čega ima pravo na upis vlasništva u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, sukladno odredbi čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZVDSP).
10.3. Slijedom navedenog drugostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev kako je navedeno u izreci.
11. Iako je sud drugog stupnja, kada je odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pravilno primijenio odredbe Zakona o ustanovama, u odnosu na sadržaj zahtjeva tužitelja za cijepanje kč.br. 94/1 radi određivanja zemljišta nužnog za redovitu uporabe građevine, nije, kao ni prvostupanjski sud, pravilno primijenio odredbe Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj 153/13).
12. Naime, u revizijskom stupnju postupka, sporan je identitet predmeta spora odnosno opis dijela zemljišta za kojeg tužitelj tvrdi da je njegovo vlasništvo. 12.1. Odredbama čl. 157. Zakona o prostornom uređenju propisano je:
(1) Ako za postojeću građevinu nije utvrđena građevna čestica, odnosno zemljište nužno za redovitu uporabu građevine, kada je obveza utvrđivanja tog zemljišta, odnosno čestice propisana posebnim zakonom ili kada vlasnik građevine želi promijeniti oblik i veličinu građevne čestice na kojoj je postojeća zgrada u skladu s dokumentom prostornog uređenja, parcelacija građevinskog zemljišta provodi se u skladu s rješenjem o utvrđivanju građevne čestice.
(2) Smatra se da za postojeću građevinu nije utvrđena građevna čestica, odnosno zemljište nužno za redovitu uporabu građevine:
1. ako su na istoj katastarskoj čestici izgrađene dvije ili više građevina koje građevinski, funkcionalno ili tehničko-tehnološki nisu cjelina
2. ako je građevina izgrađena na dvije ili više katastarskih čestica 3. ako je građevina izgrađena na katastarskoj čestici čija je površina manja ili veća od površine propisane prostornim planom
4. ako je postojeća katastarska čestica, na kojoj je izgrađena građevina, takva da se ne može smatrati zemljištem nužnim za redovitu uporabu te građevine 5. ako se radi o zgradi ozakonjenoj sukladno posebnom zakonu.
12.2. Nadalje, čl. 158. istog zakona propisano je:
(1) Zahtjevu za donošenje rješenja o utvrđivanju građevne čestice prilaže se preslika katastarskog plana na kojoj se određuju oblik i veličina građevne čestice te dokaz da je građevina za koju se utvrđuje građevna čestica postojeća.
(2) Rješenje o utvrđivanju građevne čestice donosi se po zahtjevu stranke ili po službenoj dužnosti.
12.3. Odredba čl. 159. citiranog zakona glasi:
(1) Građevna čestica određuje se u skladu s prostornim planom, a ako to nije moguće tada u skladu s pravilima struke, vodeći računa da se građevna čestica utvrdi tako da oblikom i veličinom omogućava redovitu uporabu građevine. (2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka građevna čestica zgrade koja ima više samostalnih uporabnih cjelina (stanova, poslovnih prostora, garaža i sl.) i/ili funkcionalnih jedinica (hotelskih soba, apartmana i sl.), a koja je planirana, projektirana i/ili izgrađena tako da s više svojih strana graniči s površinom javne namjene, određuje se kao zemljište koje je ispod te zgrade.
12.4. Pri tom je važno za istaknuti da je sukladno odredbi čl. 395. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 - dalje u tekstu: ZVDSP) određeno da se od dana stupanja na snagu tog Zakona odredbe propisa koje su na snazi, a različito uređuju pripadanje zgrada, odnosno dijelova zgrada od pripadnosti zemljišta, imaju tumačiti i primjenjivati samo u skladu s načelom jedinstvenosti nekretnine.
12.5. Dakle, nakon stupanja na snagu ZVDSP-a odluke sudova bez obzira na kojem se propisu temeljile moraju uvažavati načelo jedinstva nekretnine i ne mogu glede pitanja prava vlasništva na nekretnini glasiti tako da odstupaju od tog načela.
13. Nadalje, sukladno odredbama čl. 161. st. 3. Zakona o prostornom uređenju parcelacija neizgrađenog građevinskog zemljišta može se, osim u skladu s aktima i planovima iz čl. 160. st. 1. ovoga Zakona, provoditi i u skladu sa sudskom presudom o utvrđivanju prava vlasništva zemljišta.
13.1. Slijedom izloženog, za takvo što, potrebno je između ostalog u sudskom postupku određeno označiti predmet spora primjerice sa slovima A, B, C i D, što će kasnije u postupku biti osnova za parcelaciju po toj površini i upis u zemljišne knjige (sukladno odredbama čl. 19. st. 4. te čl. 145. – 162. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08 - dalje ZZK).
13.2. Međutim, činjenice koje se odnose na izgrađeno ili neizgrađeno građevinsko zemljište se ne raspravljaju niti se utvrđuju u obrazloženju nižestupanjskih odluka.
13.3. Pod pretpostavkom da se ovdje, prema stanju spisa, ne radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu već očigledno o građevinskom zemljištu u P., ulica ... br. .... (centar grada odmah do rimskog amfiteatra), potrebno je ispitati jesu li ispunjenje pretpostavke iz odredbi članaka 157-159. Zakona o prostornom uređenju.
14. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredaba Zakona o prostornom uređenju, činjenično stanje nije valjano i potpuno utvrđeno zbog čega nema uvjeta za preinaku pobijane presude u tom dijelu, valjalo je prihvatiti reviziju tuženika i ukinuti obje presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji uključujući i odluku o troškovima postupka koji su dosuđeni tužitelju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
15. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP riješiti kao u izreci rješenja (toč. I. izreke).
16. U nastavku postupka prvostupanjski sud treba, vodeći računa o svemu izloženom donijeti zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu.
17. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (toč. II. izreke).
Zagreb, 15. ožujka 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v.r.
