REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2231/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. Z., O., G. K., s boravištem u N. B., OIB … , kojeg zastupa punomoćnica M. H., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. – … d.o.o., Z., OIB … , kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u Z. i umješača na strani tuženika C. o. d.d., Z., OIB … , radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-2253/2015-2 od 31. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, poslovni broj Pn-1/15-150 od 21. listopada 2015. ispravljena i dopunjena rješenjem toga suda poslovni broj Pn-1/15-153 od 28. listopada 2015., u sjednici održanoj 15. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Tuženikova revizija glede odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

II. Tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na reviziju odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e:

Tuženikova revizija glede odluke o naknadi parničnih troškova odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Tuženik je protiv drugostupanjske presude, kojem je njegova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvoga stupnja u dijelu kojim mu je naloženo da tužitelju plati 261.463,29 kn sa zateznim kamatama i parničnim troškovima, podnio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava i predložio je ovom revizijskom sudu da preinači nižestupanjske presude ili da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio da se ona odbije kao neosnovana i tuženika obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.

3. Ovaj sud je drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tuženik revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

4. Revizija nije osnovana.

5. Predmet spora tužiteljev je zahtjev za naknadu imovinske štete za koju tvrdi da ju je pretrpio 6. prosinca 2003., kada je dio njegove kuće izgorio u požaru. Tužitelj smatra da je štetni događaj nastao tuženikovom krivnjom, jer je on četrdeset godina prije toga izveo instalaciju električnih vodova i od tada mu distribuirao električnu struju, a nije propisno održavao električne vodove, tako da je došlo do iskrenja na osiguračima, što je bio uzrok požara. Tužitelj smatra da mu naknada pripada u visini vrijednosti imovine (dijela kuće i namještaja i uređaja u njoj) koja je u požaru uništena.

6. Utvrdivši na temelju izvedenih dokaza (saslušanjem svjedoka i vještačenjima) odlučne činjenice:

- glede same tuženikove odgovornosti – da je uzrok požara tuženikov propust da pravodobno provjeri stanje instalacije i, u konkretnom slučaju, zamjeni dotrajali „pancer“ osigurača uslijed čije neispravnosti je došlo do iskrenja i potom požara te - glede novčane vrijednosti uništene tužiteljeve imovine,

prvostupanjski je sud tuženika obvezao da tužitelju plati 296.473,29 kn sa zateznim kamatama i parničnim troškovima.

7. Drugostupanjskom je presudom presuda suda prvoga stupnja potvrđena u odnosu na isplatu 261.463,29 kn sa zateznim kamatama, dok je u ostalom dijelu ta presuda ukinuta i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

8. Prema obrazloženju drugostupanjske presude pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje glede nastanka štetnog događaja i visine dosuđene naknade u iznosu za koji je prvostupanjska presuda potvrđena.

9. Glede primjene materijalnoga prava, drugostupanjski sud je obrazložio da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 143. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) kada je odbio primijeniti odredbe čl. 39. i čl. 41. st. 2. Općih uvjeta isporuke električne energije (Narodne novine br. 8/91, 61/92, 70/92, 78/93 i 81/97, dalje: Opći uvjeti) jer se ovdje ne radi o primjeni općih uvjeta ugovora, na što se odnose odredbe čl. 142. – 144. ZOO. Drugostupanjski sud smatra da Opći uvjeti predstavljaju drugu kategoriju pravnih akata, i to podzakonski propis kojeg je Vlada Republike Hrvatske donijela na temelju čl. 23. Zakona o elektroprivredi (Narodne novine br. 31/90 i 47/90) i kojim se općenito definiraju energetski uvjeti i gospodarski odnosi između isporučitelja i potrošača električne energije. Stoga drugostupanjski sud smatra da je, neovisno o navedenom, prvostupanjski sud pravilno u odnosu na tuženikovu odgovornost za naknadu štete primijenio pravilo o odgovornosti za uzrokovanu štetu po osnovi krivnje iz čl. 154. ZOO, te obrazlaže da zaključak o tuženikovom propustu da kontrolira i otkloni neispravnost na kućištu osigurača za čije je otvaranje isključivo odgovoran i ovlašten, zbog čega tužitelju kao potrošaču nije bilo moguće uočiti neispravnost koja je dovela do požara i o tome obavijestiti tuženika, proizlazi iz odredaba čl. 41. st. 2., čl. 43. st. 1. i čl. 44. Općih uvjeta.

10. Tuženik je u reviziji naveo „bitnu povredu odredaba parničnog postupka“ kao jedan od revizijskih razloga, ne preciziravši oznakom zakonskoga članka na koju se povredu taj revizijski razlog odnosi. Iz daljnjeg se sadržaja revizije može zaključiti kako tuženik nalazi nejasnoće u dijelu obrazloženja drugostupanjske presude kojim je odgovoreno na njegov žalbeni navod o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 192. st. 2. i 4. ZPP, čime se zapravo poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, odnosno poziva se i na samu povredu odredaba čl. 192. st. 2. i 4. ZPP učinjenu u prvostupanjskom postupku. Tuženik, naime, revizijskim, kao i žalbenim navodima, upire na to da je sud prvoga stupnja dopustio subjektivnu preinaku tužbe, označavanjem novog tuženika, revidenta, umjesto prvobitnog tuženika, iako za to nije bilo ni revidentova pristanka ni pristanka prvobitnog tuženika.

11. Međutim, s obzirom na slijed događaja u ovoj parnici nakon podnošenja tužbe, prema kojem je:

- tužitelj u tužbi kao tuženika označio „H. e. d.d. - Distribucijsko područje E. Z.“, koja pravna osoba je doista i postojala u vrijeme podnošenje tužbe, a postojao je kao pravna osoba i revident,

- prvostupanjski sud tužbu dostavio na adresu navedenu u tužbi,

- tužbu je primio i odgovor na nju podnio, umjesto osobe označene u tužbi, upravo tuženik (tada s tvrtkom H. d. d.o.o., Distribucijsko područje E. Z., s dodatkom „P. Z.“, koju je kasnije promijenio tako da glasi onako kako je to navedeno u uvodu ove i nižestupanjskih presuda), dok pravna osoba označena u tužbi kao tuženik nikada nije podnijela odgovor na tužbu, niti je na bilo koji način sudjelovala u postupku,

- upravo tuženik, sve od odgovora na tužbu pa nadalje, cijelo vrijeme sudjelovao u postupku, osporavajući tužbeni zahtjev tako da se upustio samo u meritum stvari, ne dovodeći ničim u pitanje to da je on stranka na pasivnoj strani u ovoj parnici,

- tužitelj nakon nekog vremena u svojim podnescima i sam tuženika počeo označavati tvrtkom kako je to tuženik sam naznačio u odgovoru na tužbu,

- tuženik nakon više održanih ročišta za glavnu raspravu na kojoj se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi, u osmoj godini trajanja postupka istaknuo da je u tužbi kao tuženik označena druga pravna osoba, pa da on ne bi trebao biti tuženik u ovoj parnici,

- prvostupanjski sud na takav tuženikov prigovor odgovorio da „formalno“ dopušta subjektivnu preinaku tužbe, iako preinake nema „de facto“,

pravilno je drugostupanjski sud otklonio postojanje povrede odredaba čl. 192. st. 2. i 4. ZPP i to jasno obrazložio. Naime, u situaciji kada od uspostavljanja litispendencije u ovom postupku, koja je od dostave tužbe i odgovora na nju uspostavljena isključivo u odnosu na revidenta te jedino revident sudjeluje u postupku na pasivnoj strani, ne može biti riječi o tome da bi nakon osam godina vođenja parnice od revidenta trebalo tražiti pristanak za stupanje u parnicu, niti je takav pristanak trebalo tražiti od pravne osobe označene u tužbi u odnosu na koju parnica nikada nije ni počela teći. Stoga se ovdje uopće ni ne radi o primjeni pravila koja uređuju subjektivnu preinaku tužbe (čl. 192. ZPP). Pritom je neodlučno to što je prvostupanjski sud u zapisnicima s ročišta tuženika označavao kao „H. d.d.“.

12. Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka.

13. Tuženik u reviziji osporava i pravilnost primjene materijalnoga prava u drugostupanjskoj presudi kako je to opisano u t. 10. obrazloženja ove presude.

14. Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se, kada odbija reviziju iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona, revizijski sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća, dok je prema st. 2. navedene zakonske odredbe u slučaju st. 1. ovog članka, revizijski sud dužan na svojim internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koje se poziva.

15. S obzirom na to da ovaj sud prihvaća razloge iznese u obrazloženju drugostupanjske presude, revidenta se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojoj bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu navedene odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude koja će se na temelju st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

16. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuđeno je kao u t. I. izreke ove presude.

17. Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju (t. II. izreke presude) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o reviziji (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

18. S obzirom na to da se revizijom drugostupanjska presuda izričito pobija i u dijelu koji se tiče odluke o naknadi parničnih troškova, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija jer ono nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koju bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 15. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.