REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4771/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz D. R., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u K., protiv tuženice R. H., Ministarstvo …, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-124/15-2 od 10. travnja 2019. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-1806/10-41 od 25. svibnja 2015., u sjednici održanoj 15. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-124/15-2 od 10. travnja 2019., u dijelu pod toč. I. i II. 1. izreke, kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 100.181,72 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i u dijelu pod toč. II. 2. izreke, kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 89.542,27 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, odbija se kao djelomično neosnovana.

r i j e š i o j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-124/15-2 od 10. travnja 2019. u dijelu pod toč. II. 2. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.270,40 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu pod toč. III. izreke kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka te se u tom dijelu predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„1. Odbija se tužitelj s točkama I i IV tužbenog zahtjeva koje glase:

"I Tuženik R.-M. O. U. Z. dužan je tužitelju D. S. iz D. R., OIB … isplatiti na ime razlike plaće iznos od 58.217,55 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate a u slučaju promjene eskontne stope po stopi uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena.

IV Tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 24.779,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje tekućom od dana donošenja presude pa sve do isplate a u slučaju promjene eskontne stope po stopi uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena."

2. Tuženik je dužan isplatiti tužitelju iznos od 137.555,91 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje tekućom od dana podnošenja tužbe 8.11.2010.g. do 30.6.2011.god., a po stopi od 12% godišnje tekućom od 1.7.2011.god. do isplate, a u slučaju promjene eskontne stope po stopi uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena.

3. Tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 7.270,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to po stopi od 18% godišnje tekućom od 14.7.1999.god. do 30.6.2002.godine, od 1.7.2002.g. do 31.12.2007.g. po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008.g. do 30.6.2011.g. po stopi od 14% godišnje, a od 1.7.2011.g. do isplate po stopi od 12% godišnje, te u slučaju promjene eskontne stope po stopi uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena.

4. S preostalim dijelom potraživanja iz točke 2. i 3. (točka II i III tužbenog zahtjeva) tužitelj se odbija kao neosnovanim.

5. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 16.110,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopio do 12% godišnje tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, a u slučaju promjene eskontne stope po stopi uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve navedeno u roku od 15 dana.“

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Djelomičnim odbijanjem žalbe tužitelja potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-1806/10-41 od 25. svibnja 2015. u pobijanom dijelu u točci 1. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 58.217,55 kn sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude i kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 24.779,17 kn sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja i tužene preinačuje se prvostupanjska presuda u preostalim dijelovima u točkama 2., 3. i 4. izreke i u tim dijelovima se sudi:

1. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 147.247,09 kn sa zateznom kamatom od 8. studenog 2010. do isplate, i to po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 100.181,72 kn sa zateznom kamatom od 8. studenog 2010.

2. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 96.812,67 kn sa zakonskom zateznom kamatom, i to po stopi od 18% godišnje tekućom od 14.7.1999.god. do 30.6.2002.godine, od 1.7.2002.g. do 31.12.2007.g. po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008.g. do 30.6.2011.g. po stopi od 14% godišnje, a od 1.7.2011.g. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope po stopi uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena.“

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.460,16 kn sa zateznom kamatom od 25. svibnja 2015. do isplate, i to po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.“

3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu pod toč. I. izreke i toč. II. 1. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 100.181,72 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, toč. II. 2. izreke te u dijelu odluke o troškovima postupka kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za nadoknadu parničnih troškova, reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja je djelomično neosnovana, a djelomično osnovana.

6. U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

7. U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju sadržajem revizije upire revident, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

8. Suprotno tvrdnji revidenta, u konkretnom slučaju nije povrijeđena niti odredba čl. 374. ZPP-a (u svezi s čl. 399. st. 1. ZPP-a) kojom je zabranjena tzv. „reformatio in peius“, budući da su žalbe podnijeli i tužitelj i tuženica.

9. Nadalje, a kako tužitelj dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

10. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje za razdoblje od 1. prosinca 1994. do 14. srpnja 1999.:

- razliku neto plaće u iznosu od 58.217,55 kuna sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate,

- uglavničene zatezne kamate u iznosu od 247.428,81 kuna sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe 8. studenog 2010. do isplate,

- dodatke na plaću po osnovi zapovjednog doplatka (15.314,77 kuna), borbenog doplatka (62.937,00 kuna), troškova prijevoza (11.290,50 kuna) i otpremnine (7.270,40 kuna), odnosno ukupno iznos od 96.812,67 kuna sa zateznim kamatama od 14. srpnja 1999. do isplate,

- uglavničene zatezne kamate na povrat poreza u iznosu od 24.779,17 kuna sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

11. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je rješenjem Personalne službe Uprave za ljudske resurse Ministarstva … R. H. (M.) klasa: 034-07/08-01/2 urbroj: 5112M2-010402-08-14 od 24. studenog 2008. tužitelju priznat status djelatne vojne osobe za razdoblje od 1. prosinca 1994. do 14. srpnja 1999.,

- da je istim rješenjem tužitelju priznato pravo na isplatu plaće osobnog čina poručnik - ustrojbeni čin bojnik, umanjeno za iznose naknade koju je tužitelj primao u razdoblju od 1. prosinca 1994. do 30. lipnja 1996. i to: 1.823,00 kuna mjesečno za razdoblje od prosinca 1994. do uključujući travnja 1995., 3.123,0 kuna mjesečno za svibanj i lipanj 1995., 3.379,00 kuna mjesečno za razdoblje od srpnja 1995. do uključujući travnja 1996., 4.050,00 kuna mjesečno za svibanj i lipanj 1996.,

- da je tužitelju nakon obraćanja Personalnoj službi M.-a od 30. lipnja 2009. izvršena isplata razlike plaće prema rješenju od 24. studenog 2008. u iznosu od 68.978,40 kuna,

- da je tužitelju tijekom postupka isplaćena razlika plaće za lipanj 1999. u iznosu od 3.697,13 kuna,

- da je tužitelju na ime razlike plaće ukupno isplaćen iznos od 72.675,53 kuna.

12. Drugostupanjski sud je, koristeći ovlaštenje iz čl. 373. a ZPP-a, djelomično potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu razlike plaće u iznosu od 58.217,55 kuna i uglavničenih zateznih kamata na povrat poreza u iznosa od 24.779,17 kuna, kao i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zapovjedničkog i borbenog doplatka te naknadu troškova prijevoza (89.542,27 kuna). Drugostupanjski sud je nadalje djelomično preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o isplati uglavničenih zateznih kamata na isplaćene plaće (pri čemu je prihvatio zahtjev za isplatu iznosa od 147.247,09 kuna koji se odnosi na uglavničene kamate na isplaćene plaće), dok je odbio tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine u iznosu od 7.270,40 kuna.

13. Drugostupanjski sud je pobijanu odluku donio na temelju sljedećih utvrđenja i zaključaka:

- da je tuženica rješenje od 24. studenog 2008. donijela nakon donošenja presude Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj US-2095/06-4 od 20. rujna 2007. kojim je uvažena tužba tužitelja i poništena ranija rješenja tužene kojima je utvrđeno da tužitelju prestaje djelatna vojna služba s danom 1. prosinca 1994.,

- da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je upravni spor za priznavanje statusa djelatne vojne osobe bio pokrenut tek 2001. (budući da iz stanja priloženog spisa proizlazi da je navedeni upravni spor bio pokrenut tužbom od 13. prosinca 1994. kod nenadležnog Općinskog suda u Karlovcu i vodio se pod poslovnim brojem P-1649/94 i 126/01. i da je temeljem rješenja Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 1369/02-2 od 19. ožujka 2003. predmet ustupljen nadležnom Upravnom sudu Republike Hrvatske koji je donio navedenu presudu),

- da je, iako je presudom Upravnog suda RH utvrđen kontinuitet statusa tužitelja kao djelatne vojne osobe, donošenjem rješenja nadležnog državnog tijela od 24. studenog 2008., tužitelj stekao pravni temelj zahtijevati isplatu plaće jer je tim rješenjem utvrđen status tužitelja kao djelatne vojne osobe, pravo na isplatu plaće i visina plaće tužitelja za utuženo razdoblje,

- da je zastarni rok počeo teći nakon što je rješenje dostavljeno tužitelju,

- da se za ocjenu osnovanosti prigovora zastare za utuženo razdoblje od prosinca 1994. do 31. prosinca 1995. primjenjuje zastarni rok od tri godine iz čl. 372. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94), a nakon 1. siječnja 1996. trogodišnji zastarni rok za potraživanja iz radnih odnosa iz čl. 131. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 65/95),

- da stoga nisu u zastari potraživanja utužena 8. studenog 2010.

- da je tek nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj postavio novi zahtjev (preinaka tužbe od 23. svibnja 2013.) za isplatu razlike plaće u iznosu od 58.217,55 kuna koji se prema nalazu i mišljenju odnosi na plaću za razdoblje od 1. ožujka 1998. do 31. svibnja 1999. i od 1. do 14. srpnja 1999.,

- da je navedeno potraživanje u zastari,

- da je tužba od 8. studenog 2000. bila određeno postavljena samo za razliku plaće za lipanj 1999. u iznosu od 3.697,13 kuna koji je tijekom postupka isplaćen i za taj iznos se smatra da je tužitelj povukao tužbu jer ga kasnije tijekom postupka nije potraživao,

- da se iznos od 68.978,40 kuna koji je isplaćen prije pokretanja ovog postupka odnosi na razdoblje od prosinca 1994. do kraja veljače 1998.,

- da se potraživanje uglavničene zatezne kamate u iznosu 247.428,81 kuna sastoji od zateznih kamata obračunatih na isplaćene i na neisplaćene plaće tužitelja, zaključno s obračunom do 15. kolovoza 2010.,

- da unutar tog izračuna tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa od 147.247,09 kuna koji se odnosi na zatezne kamate obračunate samo na isplaćene plaće tužitelja od 72.675,53 kuna,

- da tužitelju na ovaj iznos neisplaćenih kamata pripada i tzv. procesna kamata od 8. studenog 2010. kao dana podnošenja tužbe,

- da se preostali iznos uglavničenih zateznih kamata od 100.181,72 kuna (247.428,81 kuna - 147.247,09 kuna) odnosi na zatezne kamate koje su obračunate na neisplaćene iznose razlika plaća tužitelja od 58.217,55 kuna,

- da glavni dug nije isplaćen (58.217,55 kuna) pa ove zatezne kamate ne mogu biti samostalno utužene,

- da se, nakon što je podneskom od 9. ožujka 2015. tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev kojim traži samo uglavničenu zateznu kamatu od 24.779,17 kuna sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, smatra da je tužitelj povukao tužbu za glavni dug u iznosu od 12.895,53 kuna na ime povrata poreza,

- da tužitelj pritom nije dostavio dokaz je li mu i kada isplaćen taj dug, a kamate se ne mogu uglavničiti i zahtijevati prije isplate glavnog duga,

- da se Odluka o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i namještenika od 11. svibnja 1995. ne primjenjuje retroaktivno, dok tužitelj za utuženo razdoblje koje prethodi donošenju ove odluke ne navodi niti dokazuje osnovu za potraživanje,

- da tužitelj kao djelatna vojna osoba nije bio poslan na zapovjedno ustrojbeno mjesto, odnosno na ustrojbeno mjesto zamjenika zapovjednika niti je izravno obavljao borbene zadaće u području borbenih djelovanja pa mu ne pripada pravo na isplatu zapovjedničkog i borbenog doplatka,

- da mu ne pripada niti naknada troškova prijevoza na posao i posla koje potraživanje je isključivo vezano za faktično obavljanje poslova,

- da suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda iz stanja spisa proizlazi kako tuženica smatra da tužitelj nema pravo na isplatu otpremnine jer tužitelj nije dokazao osnov prestanka djelatne vojne službe prije nego što se s danom 14. srpnja 1999. zaposlio pri H. … odnosno da tužitelj nije dokazao koje je uvjete ispunio za ostvarenje prava na isplatu otpremnine.

14. Tužitelj u reviziji, osporavajući pravilnost zaključka drugostupanjskog suda da je potraživanje iznosa od 58.217,55 kuna (za razdoblje od 1. ožujka 1998. do 31. svibnja 1999. i od 1. do 14. srpnja 1999.) u zastari, ističe da je tužbom utužen iznos od 3.697,13 kuna koji nije u zastari. Međutim, predmetni iznos se prema utvrđenju drugostupanjskog suda (kojim je ovaj sud vezan – arg. iz odredbe čl. 385. ZPP-a) odnosi na isplatu razlike plaće za lipanj 1999. i taj iznos je plaćen tijekom postupka.

15. Neosnovano tužitelj ističe da mu je pobijanom odlukom dosuđen manji iznos od onog koji mu je dosuđen prvostupanjskom presudom, budući da je tužitelju pobijanom odlukom u konačnici dosuđen iznos od 147.247,09 kuna, dok je prvostupanjskom odlukom tužitelju ukupno dosuđen iznos od 144.826,31 kuna (137.555,91 kuna + 7.270,40 kuna).

16. Nadalje, kako se odluka Predsjednika Republike Hrvatske od 11. svibnja 1996., na kojoj tužitelj temelji zahtjev za isplatu zapovjednog i borbenog dodatka, ne primjenjuje retroaktivno, to su pravilno nižestupanjski sudovi, uz razloge koje prihvaća i ovaj sud, odbili zahtjev tužitelja za isplatu utuženih iznosa s tih osnova.

17. Budući da je prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza zaključio da tužitelj, na kojem je bio teret dokazivanja (poglavito u situaciji kada je tuženica osporila tužitelju pravo na naknadu troškova prijevoza, navodeći da mu to pravo nije priznato odlukom poslodavca), nije dokazao da bi mu pripadalo pravo na naknadu troškova prijevoza, a koje utvrđenje je prihvatio i drugostupanjski sud potvrdivši u tom dijelu prvostupanjsku odluku, to su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili zahtjev tužitelja za isplatu troškova prijevoza.

18. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao djelomično neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

19. Međutim, osnovana je revizija tužitelja glede odluke drugostupanjskog suda o zahtjevu tužitelja za isplatu otpremnine u iznosu od 7.270,40 kuna.

20. Naime, prvostupanjski sud je ocjenom predloženih i provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj prilikom prestanka rada kod tuženice trebao dobiti otpremninu u iznosu od 7.270,40 kuna. Nasuprot tome, drugostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije dokazao koje je uvjete ispunio za ostvarenje prava na isplatu otpremnine, ne ocijenivši pritom provedene dokaze kojima bi se utvrdilo postojanje odnosno nepostojanje odlučnih činjenica, a koje su stranke predložile, slijedom čega je u tom dijelu pogrešno primijenio odredbu čl. 221.a ZPP-a u vezi s odredbom čl. 373. a ZPP-a.

21. Slijedom navedenog, a s obzirom na to da je u dijelu odluke suda o zahtjevu tužitelja za isplatu otpremnine osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je u tom dijelu, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

22. U ponovnom postupku drugostupanjski sud će raspraviti žalbene prigovore u tom dijelu te ocjenom provedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a biti u mogućnosti donijeti novu i zakonitu presudu.

23. Kako odluka o trošku postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku iz drugostupanjske odluke te predmet i u tome dijelu vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Za konačnu odluku ostavljaju se i troškovi podnesene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb 15. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.