REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 564/2020-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. H. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17. 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. srpnja 2020. broj K-10/2014., u sjednici održanoj 15. ožujka 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženog D. H., odvjetnice S. V. i branitelja optuženog M. P., odvjetnika I. C.

r i j e š i o  j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu u odnosu na optuženog D. H. i kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. opisano pod točkom 1. izreke te u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavka 3. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke i u odnosu na optuženog M. P. i kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi članka 38. KZ/11. opisano pod točkom 1. izreke te se u tim dijelovima predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Obrazloženje

1. Županijski sud u Zagrebu u točki 1. uvodno navedene presude, na temelju članka 453. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), oslobodio je optužbe optuženog D. H. da bi počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., a optuženog M. P. da bi pomagao optuženom D. H. u počinjenju toga kaznenog djela. U točki 2. izreke navedene presude Županijski je sud u Zagrebu, ne temelju iste odredbe ZKP/08., oslobodio optuženog D. H. da bi počinio kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11. Istom je presudom, ne temelju članka 453. stavka 2. ZKP/08., protiv optuženog D. H.

I Kž 564/2020-6

odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo iz članka 287. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00, 129/00., 51/01., 105/04., 84/05. 71/06., 110/07. i 152/08.). Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstva.

2. Državni je odvjetnik podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Iz žalbe se razabire da se pobija oslobađajući dio prvostupanjske presude. Predloženo je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženi D. H. po braniteljici S. V. i optuženi M. P. po branitelju I. C.. Predlažu da se odbije žalba državnog odvjetnika.

4. Spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (članak 474. stavak 1. ZKP/08.).

5. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti braniteljice optuženog D. H., odvjetnice S. V. i branitelja optuženog M. P., odvjetnika Igora C.. Na sjednicu nisu pristupili uredno pozvani državni odvjetnik, optuženi D. H. i optuženi M. P. pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 475. stavka 4. ZKP/08.)

6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

7. U odnosu na djelo pod točkom 1. izreke pobijane presude s pravom državni odvjetnik upire u dvije okolnosti koje se odnose na odlučno činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da "novac koji je podignut sa računa društvo A. g. kako od strane I. optuženog D. H. tako od strane II. optuženog M. P. je upotrijebljen u poslovne svrhe i u interesu A. g. d.o.o." (stranica 19, prvi odlomak odozgo pobijane presude). Drugim riječima, "I. optuženi D. H. nije pribavio za sebe protupravnu imovinsku korist niti je u tom smislu nastala šteta za društvo A. g. d.o.o. o čijem se interesu I. optuženik bio dužan brinuti" (stranica 19, prvi odlomak odozgo pobijane presude). To utvrđenje prvostupanjski sud temelji na raščlambi prema kojoj je "očito postojao poslovni odnos društvo A. g. d.o.o. i D. d.o.o. te da su se vršile gotovinske isplate nakon tih poslovnih događaja o kojima je društvo D. d.o.o. izdavalo »potvrde« obrađene po vještaku" (stranica 18, posljednji odlomak pobijane presude). Iz tih potvrda proizlazi da optuženi D. H. kao direktor društva A. g. osobno u gotovini platio D. Š. direktoru društva D. d.o.o. 6.186.400,00 kuna. Vjerodostojnost tih potvrda žalitelj s uspjehom dovodi u sumnju.

7.1. Naime, iz kopija potvrda koje je optuženi D. H. dostavio vještaku proizlazi da je navedeni iznos novca optuženi D. H. predao D. Š. od 2007. do uključujući 2009. godine. Nesporno je da je D. Š. umro 12. studenog 2008. (izvod iz matice umrlih list 1098 spisa te stranica 17, drugi odlomak odozdo pobijane presude). Državni odvjetnik s pravom navodi da je "zbilja neobično da osoba prima novac za kojeg je utvrđeno da je pokojni".

I Kž 564/2020-6

7.1.1. Prvostupanjski sud dakle prihvaća potvrde iz kojih slijedi da je D. Š. primao novac na ruke i kada je bio mrtav. Dakako, mrtva osoba ne može primati novac, a niti potpisati da je primila novac. No, prvostupanjski sud tu notornu okolnost ne uočava niti daje razloge zašto prihvaća potvrde da je D. Š. primio novac na ruke kada je već bio mrtav.

7.1.2. Državni odvjetnik upire i na nalaz i mišljenje vještaka prema kojemu potvrde o preuzimanju gotovog novca nisu realne jer se ne mogu međusobno povezati, a niti s poslovnim događajima. Na to upućuje i okolnost da je D. d.o.o. izdao A. g. d.o.o. račune u vrijednosti 2.767.596,00 kuna, a D. Š. je u ime D. d.o.o. primio 6.186.400,00 kuna ili 3.418.831,00 kuna više od izdanih računa. Niti tu okolnost prvostupanjski sud ne objašnjava.

7.1.3. Prema tome, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da dvije okolnosti dovode u sumnju pravilno utvrđenog činjeničnog utvrđenja. Jedna je da je dio gotovog novca optuženi D. H. predao D. Š. kada je ovaj bio mrtav. Druga je da je optuženi D. H. predao D. Š. mnogo više novca nego što mu je to po računima trebao predati. Obje okolnosti dovode u sumnju vjerodostojnost svih navedenih potvrda čije kopije je optuženi D. H. predao vještaku. Stoga je prvostupanjsku presudu u odnosu na točku 1. izreke presude trebalo ukinuti.

7.2. U odnosu na djelo pod točkom 2. pobijane presude, državni je odvjetnik također s uspjehom doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da „nije dokazano da je I. optuženi D. H. u prijavama neistinito iskazao da je vršio manji oporeziv promet te drugim trgovačkim društvima ispostavljao manje račune za obavljene oporezive isporuke dobara“ te da se kaznena odgovornost optuženika ne može „nedvojbeno utvrditi činjenicom postojanja poreznog druga društva“ (stranica 20 pobijane presude).

7.2.1. Državni odvjetnik s pravom upire u nalaz i mišljenje vještaka prema kojem je A. g. d.o.o. u inkriminiranom razdoblju ispostavilo račune za razne usluge u vrijednosti 3.601.665,80 kuna, a prijavilo poreznu obvezu na dodanu vrijednost ukupno 62.983.06 kuna. Istovremeno su kupci na račun A. g. d.o.o. uplatili 7.794.938.42 kuna. Kada se to ima na umu, tada iznos prijave porezne obveze očito ne odgovara ostvarenom prometu po računu. Drugim riječima, A. g. d.o.o. ima promet, ali optuženi D. H. kao osoba koja je dužna prijavljivati porez nema dokaz da je prijavio obvezu poreza na dodanu vrijednost za cjelokupni promet.

7.2.2. Prvostupanjski sud tu okolnost objašnjava izostankom poslovne dokumentacije i činjenicom da je porezni nadzor vršen kada optuženi D. H. više nije bio ovlaštena osoba A. g. d.o.o. Potonja okolnost sama za sebe nije odlučna jer je porezni nadzor vršen za razdoblje u kojem je optuženik bio ovlaštena osoba koja je bila dužna prijaviti porez. Činjenica prijave poreza može su utvrditi poslovnom dokumentacijom određenog društva, ali isto tako i provjerom u poreznim tijelima. Takva provjera izgleda da je i dovela do poreznog rješenja F. policije od 27. svibnja 2010. u kojem je utvrđena porezna obveza na temelju priljeva sredstava na žiro račun društva A. g. d.o.o.

I Kž 564/2020-6

7.2.3. Nije prihvatljiv navod odgovora na žalbu optuženog D. H. da rješenje F. policije "pored mišljenja vještaka nema nikakvu dokaznu snagu". Dokazna snaga utvrđuje se ocjenom vjerodostojnosti ne samo svakog pojedinog dokaza nego i zdravorazumskom raščlambom drugih raspoloživih dokaza.

7.2.4. Ovdje za sada izgleda nesporan promet po računu društva u kojem je optuženi D. H. bio ovlaštena osoba i nesporno je da je optuženik prijavio porez, ali, kako to proizlazi iz rješenje o poreznoj obvezi na dodanu vrijednost, ne i za cjelokupni promet. Vještak se nije mogao očitovati u pogledu štete nanesene državnom proračunu jer nema dokumentacije društva na temelju koje bi to mogao izračunati. Istovremeno, postoji porezno rješenje iz kojega je slijedio porezni dug utvrđen na temelju prometa po računu društva odnosno podataka s kojima je raspolagala financijska policija. Na tu okolnost neizravno upire i žalba kada navodi da prijava poreza i promet po računima društva "ne odgovaraju".

7.2.5. Optuženom D. H. stavljeno je na teret kazneno djelo utaje poreza ili carine (članak 256. stavak 1. i 3. KZ/11.). To djelo čini onaj tko daje "netočne ili nepotpune podatke o činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne obveze“ te ne prijavljuje "prihod i druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne obveze". U činjeničnom opisu optuženiku je stavljeno na teret da "iako je ostvario prilive sredstava na žiro-račun trgovačkog društva naplatom od kupaca u ukupnom iznosu od 6.250.226,78, a za isto nije utvrdio i P. upravi prijavio i platio porez".

7.2.6. Prvostupanjski sud smatra da to nije dokazno jer vještak nije raspolagao s poslovnom dokumentacijom trgovačkog društva. No, iz poreznog rješenja proizlazi da prijavljeni porez nije u skladu s prometom po računu trgovačkog društva. S obzirom na to, izostanak poslovne dokumentacije trgovačkog društva, bez iscrpne raščlambe koja uključuje i usporedbu s podacima porezne uprave, nije za sada dovoljan razlog za zaključak da nije dokazano da optuženi D. H. davao netočne ili nepotpune podatke i da nije prijavio prihod i druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne obveze. Stoga je prvostupanjsku presudu i u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude trebalo ukinuti

8. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud pred potpuno izmijenjenim vijećem provesti novu raspravu (članak 484. stavak 1. ZKP/08.). Provest će sve potrebne dokaze koje će pažljivo ocijeniti. Provest će dopunu knjigovodstveno financijskog vještačenja i raspraviti okolnosti na koje je upozoren ovom odlukom. Po potrebi provest će i druge dokaze i zatražiti dodatne podatke o prijavljenim poreznim obvezama s kojima raspolaže mjerodavno porezno tijelo. Nakon zdravorazumske i logične raščlambe svih dokaza prvostupanjski će sud dati ocjenu o tome jesu li optuženici počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret.

9. S obzirom na sve navedeno, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 15. ožujka 2022.

I Kž 564/2020-6

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.