REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 727/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. K., OIB: ..., iz S., koju zastupa punomoćnik N. S., odvjetnik u S., protiv tuženika I. V., OIB:..., iz S., kojeg zastupa punomoćnik V. R., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o revizijama tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2383/2016 od 10. studenoga 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-61/16 od 6. svibnja 2016., u sjednici održanoj 15. ožujka 2022.

p r e s u d i o j e :

I Odbija se kao neosnovana revizija tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2383/2016 od 10. studenog 2016. pod točkom I. izreke, kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-61/16 od 6. svibnja 2016. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva u iznosu 421.206,00 kn na ime cijene za izvršene građevinske radove.

II Prihvaća se revizija tužiteljice te se preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2383/2016 od 10. studenog 2016. u dijelu pod točkom II. izreke, kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-61/16 od 6. svibnja 2016. u dijelu pod točkom I. izreke na način da je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa 26.915,00 kn na ime potraživanja po ugovora o zajmu, kao i u dijelu pod točkom III. izreke kojim preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude te je odlučeno o troškovima postupka, i sudi:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-61/16 od 6. svibnja 2016. u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa 26.915,00 kn na ime potraživanja po ugovora o zajmu, te u dijelu pod točkom II. izreke, kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 31.406,17 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 6. svibnja 2016. do isplate.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak podnošenja revizije u iznosu 3.113,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 448.121,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2007. g. do isplate i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 1. siječnja 2007. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-od 12% godišnje u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g.,

-od 8,14 % godišnje u periodu od 1. kolovoza 2015. g. pa nadalje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, odnosno za isplatu iznosa od 340.531,00 kn s pripadajućim kamatama te za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice (od 448.121,00 kn) teče od 1. siječnja 2004. g. do 1. siječnja 2007. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime troškova postupka iznos od 31.406,17 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 6. svibnja 2016. g. do isplate po stopi od 8,14 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.“

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, broj P-61/16 od 06. svibnja 2016. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 421.206,00 kuna na ime neplaćenih građevinskih radova izvedenih temeljem ugovora o građenju.

II. Prihvaća se djelomično žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Splitu broj P-61/16 od dana 6. svibnja 2016. godine u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 26.915,00 kuna i u tom dijelu sudi:

„Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za iznos od 26.915,00 kuna na ime ugovora o zajmu, kao neosnovan.“

III. Točka II. prvostupanjske izreke presude koja sadržava odluku o troškovima postupka preinačava se tako da sada ista glasi:¸

„Dužan je tuženik tužiteljici na ime troškova postupka isplatiti iznos od 5.289,09 kn.“

3. Tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) protiv dijela drugostupanjske presude pod točkom I. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačenje drugostupanjske presude u pobijanom dijelu sukladno revizijskim navodima, podredno ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

4. Protiv dijela drugostupanjske presude pod točkama II. i III. izreke reviziju je podnijela tužiteljica, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a, zbog pravnih pitanja za koje smatra da su važna za rješavanje ovog spora te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je preinačenje drugostupanjske presude u pobijanom dijelu sukladno revizijskim navodima.

5. Odgovori na revizije nisu podneseni.

6. Revizija tuženika, podnesena na temelju odredbe čl. 382. st.1. ZPP-a, je neosnovana, dok je revizija tužiteljice, podnesena pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a, dopuštena i osnovana.

7. Povodom revizije tuženika pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7.1. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

8. U postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik upire u podnesenoj reviziji, budući da obrazloženje presude sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, o kojima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Prigovori tuženika izneseni u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka stanja (tvrdnje kojima osporava da bi stranke sklopile ugovor o zajmu kojim je ugovorena dinamika vraćanja pozajmljenog iznosa na način kako je to utvrdio prvostupanjski sud, tvrdnje da tužiteljica nije dokazala da bi ugovoreni radovi na stambenom objektu bili izvršeni, odnosno da nije dokazala kolika je ukupna cijena radova, navodi revidenta kojima osporava postojanje ugovora o cesiji sklopljenog između R. c. d.o.o. S. i tužiteljice te visinu iznosa obustavljenih na plaći tuženika, njegove majke i sestre) zapravo se svode na vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, a što u suštini predstavlja prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, iz tog se razloga ne može izjaviti revizija pa utoliko ti navodi revizije nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi povrata novčanog iznosa kojeg je pozajmila tuženiku, te zahtjev za isplatom cjelokupne cijene za izvršene građevinske radove na izgradnji i adaptaciji objekta u vlasništvu tuženika po sklopljenom ugovoru o građenju.

11. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da su tužiteljica i tuženik zaključili usmeni ugovor o zajmu tu su 24. svibnja 2001. potpisali ugovor o dugu, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica pozajmila tuženiku iznos 18.000,00 DEM te je ugovoreno da će tuženik pozajmljeni iznos vraćati tužiteljici u mjesečnim obrocima od 500 DEM do konačne isplate (ukupno 36 rata),

- da je prvi obrok od 500 DEM dospio na naplatu u lipnju 2001., a posljednji u svibnju 2004., međutim da tuženik na ime zajma tužiteljici nije ništa platio,

- da je tvrtka R. c. d.o.o. S. izvela radove na izgradnji i adaptaciji stambenog objekta u vlasništvu tuženika,

- da su tvrtka R. c. d.o.o. S., kao ustupitelj potraživanja i tužiteljica kao primatelj potraživanja 13. prosinca 2004. sklopile ugovor o cesiji kojim je tvrtka R. c. d.o.o. ustupila tužiteljici svoja potraživanja koja je imala prema tuženiku na ime obavljenih građevinskih radova na stambenom objektu tuženika,

- da su tuženik i tužiteljica dogovorili da će troškovi na izgradnji i adaptaciji stambenog objekta tuženika biti podmireni mjesečnim obustavama na plaćama tuženika, njegove majke i sestre koje su bile zaposlene u tvrtci R. c. d.o.o., koja je obustavljeni dio plaća po sporazumu davala tužiteljici,

- da je od plaća majke i sestre tuženika ustegnut ukupan iznos 265.398,00 kn, dok je od plaće tuženika ustegnut iznos 177.000,00 kn,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da vrijednost izvršenih građevinskih radova na adaptaciji i izgradnji stambene zgrade u vlasništvu tuženika iznosi 863.604,00 kuna.

12. U odnosu na potraživanje tužiteljice na temelju ugovora o zajmu, prvostupanjski sud je ocijenio da je isto djelomično zastarjelo, primijenivši odredbu čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), koji se primjenjuje sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO/05). Drugostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 373. ZOO/91 te da je nastupila zastara prava na otplatu predmetnog zajma a s tim u vezi i zastara plaćanja svih neplaćenih anuiteta proisteklih iz tog zajma.

13. Suprotno prigovorima tuženika, a glede potraživanja po ugovora o građenju, sudovi su pravilno ocijenili da aktivna legitimacija tužiteljice proizlazi iz sklopljenog ugovora o cesiji između tvrtke R. c. d.o.o. S., kao ustupitelja potraživanja i tužiteljice kao primatelja potraživanja (čl. 436. ZOO/91). Navodi tuženika, prema kojima nije obaviješten o izvršenom ustupanju (čl. 438. ZOO/91), predstavljaju nove činjenice u smislu odredbe čl. 387. ZPP-a iznošenje kojih u reviziji nije dopušteno osim ako se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti – što u konkretnom predmetu nije slučaj.

14. Nadalje, tuženik u reviziji navodi da ugovor o građenju mora biti sklopljen u pisanoj formi, te, suprotno zaključku nižestupanjskih sudova, ističe (po prvi put tek u reviziji) da između R. c. d.o.o. i tuženika nije sklopljen usmeni ugovor o građenju.

15. Odredbom čl. 630. st. 1. ZOO/91 je određen sam pojam ugovora o građenju te je definirano da je to ugovor o djelu kojim se izvođač obvezuje prema određenom projektu sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili na takvom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvršiti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje da mu za to isplati određenu cijenu. Odredbom st. 2. istog članka je propisano da ugovor o građenju mora biti sklopljen u pisanoj formi.

16. Sudovi su pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju sklopljen usmeni ugovor o građenju, cijeneći pritom sve u postupku izvedene dokaze (čl. 8. ZPP-a), kao i činjenicu da tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom (a niti u žalbi) nije osporavao da je takav ugovor sklopljen i da su izvršeni građevinski radovi na njegovom stambenom objektu, već su se njegovi prigovori svodili na tvrdnju da je cijena izvedenih građevinskih radova izgradnje i adaptacije stambenog objekta tuženika u cijelosti isplaćena mjesečnim obustavama na plaćama tuženika, njegove majke i sestre.

17. Nadalje, prema odredbi čl. 73. ZOO/91, ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pismena forma, smatra se pravno valjanim, iako nije sklopljen u toj formi ako su ugovorne strane isti izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su izvršile u pretežnom dijelu svoje ugovorne obveze koje proizlaze iz ugovora o građenju, te je stoga došlo do konvalidacije ugovora u smislu navedene zakonske odredbe.

18. Suprotno revizijskim navodima tuženika, sudovi su pravilno ocijenili neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice na temelju ugovora o građenju. Naime, obzirom na ugovorenu obročnu otplatu kojom se vrši djelomično ispunjenje, i to mjesečno iz iznosa plaće koju su primali tuženik, njegova sestra i majka, sudovi su pravilno zaključili da nije riječ o potraživanju koje zastarijeva u trogodišnjem zastarnom roku u smislu odredbe čl. 372. ZOO/91, već da se radi o potraživanju koje zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku iz čl. 371. ZOO-a . Stoga, obzirom da je prvi neplaćeni obrok dospio na naplatu 1. siječnja 2007. (budući je sestra tuženika prestala raditi u R. c. d.o.o. u prosincu 2006.), a tužba je podnesena 13. ožujka 2008., potraživanje tužiteljice nije zastarjelo.

19. Slijedom svega navedenog, kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP-a, reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.

20. U odnosu na reviziju tužiteljice, valja reći da je odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a propisano da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona, one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP)-a.

21. Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ispitalo je dopuštenost revizije tužiteljice te je utvrdilo da predmetna revizija ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.

22. U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st.2. ZPP-a).

23. U reviziji je tužiteljica naznačila sljedeća pravna pitanja:

„Radi li se o ugovoru o zajmu kojim su predviđene otplatne rate o povremenim potraživanjima ili o otplati u obrocima kojima se vrši djelomično ispunjenje, odnosno treba li za utvrđenje nastupa zastare prava na naplatu potraživanja iz takvog ugovor primijeniti odredbu iz čl. 371. ZOO/91 ili odredbe iz čl. 373. st. 1. ZOO/91?“

„Treba li sud dosuditi trošak postupka razmatrajući uspjeh stranaka u sporu ne samo kvantitativno, već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva, tako i s obzirom na visinu usvojenog odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva?“, argumentirajući važnost postavljenih pitanja odstupanjem drugostupanjske odluke od pravnog shvaćanja izraženog u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revx-759/13 od 18. prosinca 2013., Rev-877/11 od 20. svibnja 2014., Rev-1721/11 od 23. srpnja 2013., Rev-539/06 od 31. siječnja 2006. te odlukama županijskih sudova (prvo pitanje), kao i u odlukama revizijskog suda broj Rev-1958/01 od 13. ožujka 2003. te Rev-2621/00 od 26. rujna 2001. (drugo pitanje).

24. Odredbom čl.372. st. 1. ZOO/91 je propisano da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Odredbom st.2. istog članka je propisano da isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjena.

Odredbom čl. 373. st. 1. ZOO/91 je propisano je da samo pravo iz koga proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja, a u smislu odredbe st. 2. toga zakonskog članka - kada zastari pravo iz koga proistječu povremena potraživanja, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.

25. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je ocijenio da je potraživanje tužiteljice djelomično zastarjelo, primijenivši odredbu čl. 371. ZOO/91, dok je drugostupanjski sud zaključio da valja primijeniti čl. 373. ZOO/91 te da je nastupila zastara samog prava na otplatu zajma a time i zastara plaćanja svih neplaćenih anuiteta proisteklih iz tog zajma.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske je primjerice u odluci Rev-539/05 od 31. siječnja 2006. izrazio sljedeće shvaćanje:

„Ovisno o tome kako je u ugovoru o kreditu određen način plaćanja, a to treba ispitati, takvo plaćanje dobiva svojstvo povremenog davanja koje postaje samostalno, zbog čega bi u skladu s odredbama čl. 372. ZOO rok zastare isplate pojedinih rata tekao od dospjelosti svake pojedinačne isplate (a zastarni rok bi bio tri godine). Kraći zastarni rok od tri godine primjenjuje se u slučaju kad je riječ o potraživanju anuiteta (iznosa koji se sastoji od glavnice i kamata za vrijeme koje se anuiteti otplaćuju), ali ne i ako bi bila riječ o otplatama u obrocima. Dakle, u konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti prigovora zastare bi bilo potrebno, prije svega, utvrditi da li je ugovorom o kreditu za koji je tužitelj bio jamac tuženiku kao dužniku bila određena otplata u anuitetima ili na drugi način.“

27. Slijedom navedenog, obzirom na prvo postavljeno pitanje, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da, budući da je u konkretnom slučaju ugovora o zajmu riječ o isplati u obrocima kojima se vrši djelomično ispunjenje a ne o otplati u anuitetima (čl. 372. st. 2. ZPP-a), da za takva potraživanja vrijede zastarni rokovi utvrđeni za pravni posao iz kojeg nastaju, odnosno u ovom slučaju rok u kojem zastarijeva potraživanje iz ugovora o zajmu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbi čl. 371. ZOO/91, ocijenivši, a budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. ožujka 2008., da su u zastari potraživanja otplate u obrocima dospjela prije 13. ožujka 2003., te je pravilno odlučio djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva dijela potraživanja tužiteljice koji nije zastario.

28. Stoga proizlazi da je drugostupanjski sud odbijanjem u cijelosti tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje tužiteljice iz ugovora o zajmu u pobijanoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je stoga valjalo prihvatiti reviziju tužiteljice i odlučiti kao pod točkom II. izreke presude, u smislu odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

29. S obzirom na djelomično preinačenje drugostupanjske presude, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka,prihvaćajući pritom reviziju tužiteljice u odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje jer je drugostupanjski sud razmatrajući uspjeh stranaka u sporu samo kvantitativno, a ne i kvalitativno, postupio suprotno pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u odlukama na koje se pozvala tužiteljica.

29.1. Prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica djelomično uspjela u sporu u visini od 60%, i to računajući uspjeh obzirom na osnovu i visinu tužbenog zahtjeva - dakle, sud je razmotrio uspjeh stranaka u sporu ne samo kvantitativno, već i kvalitativno.

29.2. Stoga je ukupan iznos troškova tužiteljice 148.700,00 kn, obračunat sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12), umanjen razmjerno uspjehu tužiteljice u sporu, čemu je pridodan plaćeni trošak vještačenja, te je tako dobiven iznos 94.232,16 kn. Obračunati iznos troška tuženika je prvostupanjski sud također pravilno umanjio razmjerno uspjehu tuženika u sporu od 40%, čime je dobiven iznos 62.825,99 kn, te je prebijanjem troškova postupka tužiteljice i tuženika prvostupanjski sud tuženika pravilno obvezao na isplatu parničnog troška tužiteljici u iznosu 31.406,17 kn.

29.3. Slijedom navedenog, valjalo je preinačiti drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

30. Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a valjalo je obvezati tuženika na naknadu troška sastava revizije, u iznosu 150 bodova po Tbr. 10. toč. 6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) što uz vrijednost boda od 10,00 kn po Tbr. 50 iznosi 1.500,00 kn, čemu valja nadodati PDV od 25% u iznosu 375,00 kn te plaćeni trošak pristojbe na reviziju u iznosu 1.238,00 kn, što sveukupno čini iznos 3.113,00 kn.

Zagreb, 15. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.