REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 4047/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. d.d. S., OIB …, koga zastupa punomoćnica I. Š., diplomirana pravnica, protiv I. tuženika Ž. I., OIB …, iz Z., koga zastupa punomoćnik J. N., odvjetnik u Z. i II. tuženice A. I., OIB …, iz Z., koju zastupa punomoćnica L. N., odvjetnica u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o prijedlozima tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-1149/2020-2 od 1. ožujka 2021. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2632/2018-95 od 21. srpnja 2020., u sjednici održanoj 15. ožujka 2022.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije I. tuženika Ž. I. odbacuje se kao nedopušten.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije II. tuženice A. I. odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tuženici su podnijeli prijedloge za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-1149/2020-2 od 1. ožujka 2021. kojom je u odluci o glavnoj stvari potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2632/2018- 95 od 21. srpnja 2020. kojom je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen.
2. I. tuženik Ž. I. (dalje: I. tuženik) u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja sedam pravnih pitanja, a u obrazloženju važnosti postavljenih pitanja navodi da je pobijana presuda donesena suprotno ustaljenoj praksi. Pri tome se određeno poziva samo na odluku ovog suda broj Rev-1008/2005 od 24. siječnja 2006.
3. II. tuženica A. I. (dalje: II. tuženica) je predložila dopustiti reviziju u odnosu na četiri pravna pitanja, a u obrazloženju važnosti postavljenih pitanja pozvala se na više odluka viših sudova, revizijskog suda te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/5239/13 od 3. lipnja 2016.
4. Tužitelj nije odgovorio na prijedloge tuženika.
5. Prijedlozi nisu dopušteni.
6. Predmet spora je zahtjev za pobijanje dužnikovih pravnih radnji – ugovora o diobi zajedničke (bračne) imovine koji su sklopili tuženici.
7. U odnosu na prijedlog I. tuženika Ž. I.
7.1. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) vijeće revizijskog suda je ocijenilo da I. tuženik u prijedlogu nije izložio odgovarajuće razloge važnosti naznačenih pitanja.
7.2. I. tuženik se u prijedlogu pozvao na odluku ovog suda broj Rev-1008/2005 od 24. siječnja 2006. U tom se predmetu odbijanje tužbenog zahtjeva temelji na zaključku da tuženica ugovorom o darovanju nekretnine nije dovela u pitanje namirenje tužiteljeve tražbine, jer je ista vlasnica druge nekretnine čija vrijednost prelazi iznos tužiteljeve tražbine te je stoga ocijenjeno da namirenje tužitelja nije onemogućeno niti otežano time što je tuženica prije davanja izjave kojom je tužitelju jamčila za ispunjenje obveze glavnog dužnika sklopila ugovor o darovanju. Ta činjenična i pravna situacija nije usporediva sa činjeničnom i pravnom situacijom u ovom predmetu, jer u ovom predmetu nižestupanjski sudovi djelomično prihvaćanje tužbenog zahtjeva temelje na zaključku da je I. tuženik sklopio ugovor o diobi bračne stečevine na štetu tužitelja kao vjerovnika i time onemogućio tužitelja da iz imovine I. tuženika naplati svoju tražbinu. Utvrđeno je da I. tuženik nema druge imovine dostatne za ispunjenje tražbine tužitelja te da tražbina tužitelja, a koja je prema utvrđenju sudova dospjela do poduzimanja pravne radnje na štetu tužitelja, nije u cijelosti podmirena.
7.3. Budući da odluka na koju se I. tuženik pozvao ne daje značaj važnosti postavljenim pitanjima, nisu ispunjenje pretpostavke za postupanje revizijskog suda i dopuštenje revizije.
7.4. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. u vezi s odredbom čl. 387. st. 5. ZPP-a riješiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
8. U odnosu na prijedlog II. tuženice Antonije Ipša
8.1. Za prvo postavljeno pitanje koje se odnosi na objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva II. tuženica nije izložila odgovarajuće razloge važnosti. Naime, odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6862/11 od 14. ožujka 2014. na koju se pozvala odnosi se na situaciju kada u tužbi nije postavljen deklaratorni zahtjev za utvrđenje da su pravne radnje bez učinka, već je postavljen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti pravnih radnji, a ta situacija ne koincidira konkretnoj činjeničnoj i procesnoj situaciji. U ostalim odlukama na koje se II. tuženica pozvala obrazlažući važnost prvog pitanja (odluka ovog suda broj Rev-1432/08 od 6. lipnja 2012. i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/5239/2013 od 3. lipnja 2016.) u odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva nije izraženo nikakvo pravno shvaćanje, pa ni te odluke ne daju značaj važnosti prvom postavljenom pitanju.
8.2. Drugim naznačenim pitanjem II. tuženica problematizira pravovremenost tužbe pri čemu polazi od pretpostavke da je tužba preinačena podneskom od 15. studenoga 2018. Budući da ta procesna pretpostavka, prema ocjeni drugostupanjskog suda, nije ostvarena, o drugom pitanju ne ovisi odluka u ovom sporu.
8.3. Postavljajući treće pitanje II. tuženica polazi od pretpostavke da je o postojanju i dospijeću tražbine zaključeno samo na temelju izvoda iz poslovnih knjiga iako je u postupku pred nižestupanjskim sudovima izvršen uvid u opsežnu dokumentaciju, a na okolnost utvrđivanja ukupnog potraživanja je proveden i dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem. Stoga ni treće postavljeno pitanje nije važno za odluku u ovom sporu.
8.4. Četvrtim pitanjem II. tuženica pita može li vjerovnik pobijati pravnu radnju svog dužnika samo za onu tražbinu koja je dospjela do poduzimanje pravne radnje. Nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da nije u cijelosti podmirena tražbina koja je dospjela do poduzimanja pravnih radnji na štetu tužitelja kao vjerovnika. Budući da tuženica, suprotno utvrđenju nižestupanjskih sudova, polazi od pretpostavke da je tražbina dospjela nakon poduzimanja radnje koja se pobija, ni četvrto pitanje nije važno za rješenje ovog spora. Osim toga, prema pravnom shvaćanju koje je zauzeto na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-16/2021-11 od 24. svibnja 2021. dospjelost vjerovnikove tražbine za isplatu, kao jedna od općih pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji poduzetih na štetu vjerovnika (čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) mora postojati u trenutku podnošenja tužbe.
8.5. Slijedom navedenog, ni u odnosu na prijedlog II. tuženice nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije. Stoga je ovaj sud je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s odredbom čl. 387. st. 5. ZPP-a riješio kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 15. ožujka 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
