REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3137/2018-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vućemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice B. M., OIB:… i II-tuženika G. M., OIB:…, oboje iz Z., koje oboje zastupa punomoćnik F. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice A. G. iz B., OIB:…, koju zastupaju punomoćnici D. R., S. R. i D. R., odvjetnici u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3379/16-2 od 5. lipnja 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4604/14-51 od 25. veljače 2015., u sjednici održanoj 15. ožujka 2022.

r i j e š i o  j e:

I. Revizija tuženice se prihvaća te se ukida presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3379/16-2 od 5. lipnja 2018. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluku o troškovima postupka u povodu revizije donijet će sud u konačnoj odluci o snošenju parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-4604/14-51 od 25. veljače 2015. odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužitelji B. M. i G. M., oboje iz Z., stekli svaki u 1/2 dijela pravo vlasništva nekretnine, zk. čbr. 426/4 oranica B. u B. površine 9 čhv upisane u zk. ul. 13743 k.o. G. S. na temelju zakona - dosjelošću pa se određuje upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi sa imena tuženice A. G. iz B., na ime tužitelja, svakog u 1/2 dijela, a koji upis je tuženica dužna trpjeti te nadoknaditi tužiteljima prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana." (toč. I. izreke).

1.1. Prvotužiteljici B. M. i drugotužitelju G. M. naloženo je naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 9.356,25 kn. (toč. II. izreke), a odbijen je zahtjev tuženice da joj tužitelji naknade parnične troškove u iznosu od 468,75 kuna (toč. III. izreke).

2. Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-3379/16-2 od 5. lipnja 2018. preinačio je prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke i prihvatio tužbeni zahtjev citiran u toč. I. ovog obrazloženja. Odbijen je zahtjev tuženice da joj tužitelji naknade parnične troškove u iznosu od 9.356,25 kuna. (točka I. izreke).

2.1. Tuženici je naloženo naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 937,50 kuna (toč. II. izreke).

3.Tako je suđeno u sporu radi utvrđenje da su tužitelji dosjelošću stekli, svaki u ½ dijela, vlasništvo zk.čbr. 426/4 površine 9 čhv.

4. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine broj 70/19). Revizija je podnesena zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Tuženica je navela da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni s te je predložila da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu ili ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Presuda ispitana po čl. 392.a st. 2. ZPP, u povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

8. Predmet spora je, kako je uvodno navedeno, utvrđenje da su tužitelji dosjelošću stekli, svaki u ½ dijela, vlasništvo zk.čbr. 426/4 površine 9 čhv na način što su ovu česticu imali u kvalificiranom posjedu kroz zakonom potrebno vrijeme za stjecanje dosjelošću tako što su stupili u posjed 1983. godine te je do podnošenja tužbe u ovom predmetu proteklo više od 20 godina. Tužitelji su tvrdili da su ugovorima o prodaji od 8. prosinca 1981. te 2. veljače 1982. od Z. K., kupili nekretnine upisane u zk.ul. 502 i 862 k.o. G. S. i to zk.čbr. 425/2, 425/4 i 426/1 te 425/3 a da im je predmetnu nekretninu prodavateljica darovala usmenim darovanjem 1983. Riječ je o zemljištu na kojem su bile voćke i jorgovani, koje su tužitelji posjekli i uredili put nasipavanjem šljunka i betoniranjem u čemu ih nitko nije onemogućavao niti im osporavao njihov kvalificirani posjed.

9. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u bitnome zbog toga što po ocjeni tog suda tužitelji nisu imali posjed potrebne kakvoće za stjecanje prava vlasništva dosjelošću budući da su sklapanjem kupoprodajnih ugovora od 8. prosinca 1981. i 2. veljače 1982. stekli pravo vlasništva drugih zemljišnih čestica, a u odnosu na česticu broj 426/4 ugovorili su samo pravo služnosti puta na teret nekretnina u vlasništvu prodavateljice Z. K. radi osiguranja prolaza do kuće koju su sagradili nakupljenim česticama zemljišta. Ocijenivši da posjed tužitelja nije bio samostalan, tzv. vlasnički posjed, te da nije bio pošten jer su tužitelji znali i morali znati da za stvar koju posjeduju nemaju valjanu pravnu osnovu za stjecanje vlasništva, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelji nisu mogli steći pravo vlasništva dosjelošću.

10. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu postupivši po odredbi čl. 373. toč. 1. i 2. ZPP, jer je našao da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave ili posredno izvedene dokaze, a odluka je prvostupanjskog suda utemeljena isključivo na tim dokazima, te da je prvostupanjski sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda.

10.1. Stoga je ponovnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio:

- Predmetna zk.č.br. 426/4 zajedno sa dijelom zk.č.br. 424/2 predstavlja katastarsku česticu broj 2816/2 koja je upisana kao isključivi posjed tužitelja s time, da je glede dijela zk.č.br. 424/2 u parničnom premetu prvostupanjskog suda poslovni broj P- 10586/06 od 2. svibnja 2012. (list 151-152 spisa) pravomoćno utvrđeno da su tužitelji stekli temeljem zakona pravo suvlasništva te čestice a radi se o čestici koja sa predmetnom predstavlja izvanknjižnu cjelinu;

- saslušani svjedoci, koji su nezainteresirani za ishod postupka, a upravo žive u blizini predmetne čestice, iskazali su da je Z. K. usmenim ugovorom darovala predmetnu nekretninu tužiteljima i predala je u njihov isključivi posjed tako što je maknula staru ogradu, a tužitelji su asfaltirali cijelu dužinu čestice do svoje kuće te su isključivo koristili asfaltirani put kao jedini prilaz kući;

- svjedok S. G., otac tuženice, je potvrdio da se prije sklapanja ugovora o prodaji nije pokazivalo na terenu što je predmet kupoprodaje, te ne zna što se nalazi na predmetnoj čestici kč.br. 426/4, a bila mu je poznata samo ukupna dokumentacija

- tuženica, u svojem zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole kao i priloženoj izjavi (list 48 a i 49 spisa) ne spominje predmetnu česticu, a prema nalazu i mišljenju vještaka izrađenom u ovom predmetu nakon izvršenog očevida na licu mjesta je moguće utvrditi da su tužitelji upisani posjednicima predmetne nekretnine jer je parcelacijskim elaboratom formirana kč.br. 2816/2 na kojoj su tužitelji korisnici od 1983. godine te je spojena sa kč.br. 2816/2 i taj je elaborat proveden u katastru zemljišta za 1993. godinu, kakvo stanje je i danas, pri čemu je vještak identificirao zkč.br. 426/4 k.o. G. S., predmetnu česticu kao dio kčbr. 2816/2 koja je u katastru upisana na ime 1 i 2-tužitelja koja se koristi kao asfaltirani put i stepenice.

- u drugom parničnom predmetu drugostupanjskom presudom poslovni broj Gž- 7873/12-2 od 6. svibnja 2014. potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10586/06 od 2. svibnja 2012. u dijelu kojim je utvrđeno da su tužitelji na temelju zakona steli pravo suvlasništva svaki u ½ dijela zk.č.br. 424/2 upisane u z.k.ul. 502 k.o. G. S., a koja čestica predstavlja cjelinu čestice u katastru upisane pod brojem 2816/2, što prvostupanjski sud nije cijenio

11. Imajući na umu navedena utvrđenja drugostupanjski sud je našao da je za rješenje spora mjerodavna odredbu čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06, 141/06 – dalje: ZV) prema kojoj stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Pretpostavke stjecanja vlasništva dosjelošću, prema odredbi čl. 159. st. 1. ZV su samostalan posjed određene kakvoće, neprekidno trajanje posjeda kroz zakonom određeno vrijeme, sposobnost stvari da bude objekt stjecanja, sposobnost stjecatelja da bude vlasnikom te stvari a samostalan posjednik čiji posjed je barem pošten stječe dosjelošću vlasništvo protekom 20 godina samostalnog posjedovanja.

11.1. Rokovi za stjecanje prava vlasništva određeni ZV su počeli teći prije njegova stupanja na snagu a prema odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje: ZOVO) koji je važio do 1. siječnja 1997. je u čl. 28. st. 2. bilo predviđeno da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 10 godina, dok je odredbom čl. 28. st. 4. ZOVO bilo propisano kako savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina. Odredbom čl. 72. ZOVO je određeno da je posjed zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja a posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova s time da se savjesnost posjeda pretpostavlja.

11.2. Budući da se savjesnost posjeda pretpostavlja, tuženica je bila dužna dokazati da ova zakonska presumpcija savjesnog posjeda kod tužitelja ne postoji, što međutim tijekom postupka nije utvrđeno. Slijedom navedenog drugostupanjski sud je zauzeo shvaćanje da su I. i II-tužitelj bili barem savjesni posjednici predmetne nekretnine, te su dosjelošću su stekli njezino vlasništvo. Stoga je preinačenjem prvostupanjske presude prihvaćen tužbeni zahtjev.

11.3. Nižestupanjski sudovi se nisu bavili pitanjem tko ima prednost pri stjecanju prava vlasništva u situaciji kad tužitelji tvrde da su stekli vlasništvo dosjelošću, a tuženici su od upisanog vlasnika kupili nekretninu i upisali svoje pravo vlasništva u zemljišnim knjigama, iako je tuženica na to ukazala već u odgovoru na tužbu.

12. Tužiteljica je osporila pravno shvaćanje na kojemu se temelji drugostupanjska presuda te je naznačila pravno pitanje koje glasi:

„Može li se stjecanje prava vlasništva dosjelošću suprotstaviti pravu onoga koji je s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo vlasništva na nekretnini dok još pravo vlasništva stečeno dosjelošću nije upisano, kako je to propisano odredbom čl. 132. st. 2. ZV, kao i zaštite povjerenja u zemljišne knjige iz odredaba čl. 122. st. 3. ZV, kojima je propisano da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo zato što nije istraživao izvanknjižno stanje?“

12.2. Tužiteljica je navela da je pitanje važno zato što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u odlukama broj Rev-186/16-2, Rev-2550/11-2, Rev-2555/11- 2, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Također je ukazala i na različitu praksu drugostupanjskih sudova, primjerice Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 1859/2012-2.

13. Podnesena revizija je dopuštena jer su u njoj određeno naznačeni pravno pitanje zbog kojeg je podnesena uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, izloženi su razlozi zbog kojih tužiteljica smatra da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a pitanje je važno za rješenje ovog spora.

14. Presuda revizijskog suda broj Rev-2550/11-2 od 17. lipnja 2015. temelji se na pravnom shvaćanju:

“Drugostupanjski sud je svoju presudu kojom je preinačio prvostupanjsku presudu utemeljio u bitnome pozivom na odredbu čl. 125. st. 1. Zakona o vlasništvu ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98 i 137/99 – dalje: ZV/96). Prema navedenoj zakonskoj odredbi kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja prava vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva. Na revizijske navode kojima se osporava pozivom na pogrešnu primjenu materijalnog prava izloženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, treba odgovoriti da sve da su, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o prodaji između tužitelja i prodavatelja ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju zakona (tužitelj se poziva na navedenu pravnu osnovu stjecanja vlasništva pozivom na dosjelost), treba odgovoriti da u smislu čl. 130. st. 2. ZV/96 vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.“ (tako i u presudi broj Rev-2555/11-2, Rev-2759/17-2, …).

14.1. U ovom slučaju drugostupanjski sud je ispitao poštenje i dobru vjeru samo tužiteljice koja tvrdi da je na temelju zakona (dosjelošću) stekla pravo vlasništva, jer je očito pošao od shvaćanja da za rješenje spora nije odlučno je li tuženica, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisala svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisan, te nije ocijenio tko ima prednost u stjecanju prava vlasništva kad su obje stranke bile u dobroj vjeri.

15. Stoga se presuda temelji na pravnom shvaćanju o naznačenom pravnom pitanju koje nije podudarno pravnom shvaćanju revizijskog suda u navedenim odlukama. Pri tome se podredno napominje i da je tužiteljica sklopila kupoprodajni ugovor kojim od prodavatelja Z. K. kupuje više čestica zemljišta, s time što joj prodavateljica „jamči pravo korištenja uređenja i služenja putem širokim najmanje 3,5 m počev od javne ceste do vrha prodanih čestica s južne strane…“ (list 33. spisa), odnosno da je riječ o ugovoru o uspostavi prava služnosti a ne prava vlasništva na predmetnom dijelu čestice koja je u konačnici prodana tuženici. Stoga je potrebno ponovno ispitati dobru vjeru obje stranke.

16. S obzirom na to da je zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješenju spora činjenično stanje nepotpuno utvrđeno pa zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, valjalo je po čl. 395. st. 2. ZPP rješenjem prihvatiti reviziju, ukinuti presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom vijeću drugostupanjskog suda.

Zagreb, 15. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.