REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 153/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sinju, protiv I-tuženika T. V. iz S., OIB: ..., II-tuženika J. B. iz S., OIB: ..., III-tuženika D. B. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S., IV-tuženika A. G. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u S., te V-tuženika A. B. iz K. N., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o revizijama III i IV- tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku broj GŽ-420/16-3 od 14. rujna 2017., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju broj Pn-443/15 od 28. siječnja 2016., u sjednici održanoj 15. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizije III-tuženika D. B. i IV-tuženika A. G. odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženicima da solidarno isplate tužitelju iznos od 1.062.678,88 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 15. listopada 2008. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjska presuda, kao i da tužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 100.860,00 kn.

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijene su žalbe tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u pogledu merituma spora, dok je prihvaćena žalba tuženika i preinačena je odluka o troškovima postupka na način da su tuženici obvezani tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 62.910,00 kn. Ujedno je odbijen zahtjev IV-tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja pravodobne revizije su podnijeli III-tuženik i IV-tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Revidenti predlažu da se u odnosu na njih odbije zahtjev, te da im se dosudi trošak postupka.

4. Na revizije nije odgovoreno.

5. Revizije III-tuženika i IV-tuženika nisu osnovane.

6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn.

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanom presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su tuženici pravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu broj K-93/04 od 2. ožujka 2006. proglašeni krivim i osuđeni na zatvorske kazne iz razloga sudjelovali u premlaćivanju pok. G. B. u Vojnom zatvoru „L.“, te da su postupali protivno odredbama čl. 3., 13., 27. i 32. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., te čl. 75., 86. i 87. Dopunskog protokola (Protokol 1) iz 1977. donesenog uz Ženevsku konvenciju, pa su isti kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali, mučili, nečovječno postupali prema civilnim osobama i nanosili im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja, čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva označeno i kažnjeno po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske,

- da je navedena prvostupanjska presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-456/06-13 od 6. veljače 2007.,

- da u pravomoćnoj presudi izričito navedeno da su „14. lipnja 1992., nakon što su prethodnog dana, protivno nalogu istražnog suca Vojnog suda u S. u Vojni zatvor „L.“ između ostalih dovedeni N. K. i G. B., iako su prema rješenju o provođenju istrage i određivanju pritvora zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo oružane pobune trebali biti smješteni u Okružnom zatvoru S. na B.,...“

- kao i da su “nakon što su na opisani način izudarali N. K., stražari E. B., A. G. i A. B. zajedno s još nekim neutvrđenim uniformiranim osobama, nasrnuli na G. B., koji je ostao u dvorištu i tu ga izudarali nogama, a noću iza 01,30 sati, M. B., J. B. i D. B. koji su se tijekom noći vratili iz bolnice gdje su odveli N. K., te T. D. i T. V. otišli u sjeverni dio zatvora označene kao „blok C“, u koji je u međuvremenu premješten već izudarani G. B., ušli u njegovu ćeliju i stali ga gaziti, udarati nogama i rukama a zatim ga izvukli u zatvorski hodnik i tamo nastavili tući nanijevši mu mnogostruke ozljede i to brojne krvne podljeve prsnog koša, lijevog prsišta, trbuha, čela i desnog lakta i višestruke prijelome rebara i to od II do VII s lijeve strane i od VII do IX s desne strane, krvni izljev u lijevo prsište, prijelom slabinske kralježnice, krvarenje potrbušnice i oba bubrega, nagnječenje pluća i jetre, koje povrede čine cjelinu i predstavljaju tešku i po život opasnu povredu, od kojih ozljeda je G. B. preminuo, neposredno nakon toga ostavljen tako premlaćen na zatvorskom hodniku.“,

- da je Republika Hrvatska na temelju pravomoćne i ovršne djelomične presude Općinskog suda u Splitu br. P-1779/07 od 21. svibnja 2008. isplatila supruzi i djeci pok. G. B. Ž. B., N. B., D. I. i B. B., svakom oštećeniku po 265.669,72 kn,

- da su se tuženici oglušili na prijedlog za mirno rješenje spora,

- da iz kaznene presude ne proizlazi da bi pok. G. B. doprinio nastanku štetnog događaja, odnosno da ne postoji podijeljena odgovornost.

9. Kako je utvrđeno da su tuženici pravomoćno osuđeni za ratni zločin, a posljedica tog kaznenog djela i smrt pok. G. B., nižestupanjski sudovi ističu da osnovanost tražbine tužitelja proizlazi iz odredbe čl. 86. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“ broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07) kojom je propisano da za štetu koju počini pripadnik oružanih snaga u službi i u svezi s obavljanjem službe trećim osobama odgovara Republika Hrvatska, time da Republika Hrvatska ima pravo tražiti povrat isplaćenog iznosa isplaćenog trećim osobama ako je pripadnik Oružanih snaga štetu počinio namjerno ili iz krajnje nepažnje. Kod toga se ističe da je identičnu odredbu sadržavao i čl. 218. Zakona o službi u oružanim snagama („Službeni list“ SFRJ broj 7/85, 20/89, 40/89 i 26/90), a koji je preuzet Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz područja obrane i koji se u Republici Hrvatskoj primjenjivao kao republički propis („Narodne novine“ broj 52/91).

10. III-tuženik D. B. pri svega ističe da se predmetni događaj dogodio za vrijeme oružanog sukoba između pripadnika Hrvatske vojske i pripadnika JNA i srpskih paravojnih formacija. Navedena tvrdnja ne može se prihvatiti osnovanom budući da iz pravomoćne kaznene presude proizlazi da se štetni događaj dogodio u Vojnom zatvoru u koji je pok. G. B. bio smješten protivno nalogu istražnog suca Vojnog suda u S., a jednako tako da iz opis kaznenog djela ne proizlazi da bi isti na bilo koji način doprinio samom štetnom događaju. Upravo suprotno iz samog opisa kaznenog djela jasno proizlazi da su svi tuženici, svaki na određeni način, u kritično razdoblje sudjelovali u premlaćivanju G. B., te da je u konačnici došlo do smrti istoga.

11. Tome valja dodati da je na 4. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. studenoga 2020. zauzeto pravno shvaćanje:

„U regresnoj parnici koju Republika Hrvatska vodi protiv osoba koje su pravomoćno oglašene krivima za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, za odluku o tužbenom zahtjevu nije odlučno da pojedini tuženici (pripadnici hrvatske vojske) nisu izričito navedeni kao počinitelji ubojstva osobe u odnosu na koju je tužiteljica isplatila naknadu štete, ako se iz utvrđenih i međusobno povezanih činjenica, koje tvore nedjeljivu i logičnu cjelinu, sa sigurnošću može zaključiti da su osuđenici u građanskopravnom smislu djelovali zajedno i da se radi o štetnoj radnji (radnjama) i šteti (smrt civila) koja je posljedica istog kaznenog djela.“

12. Kazneno djelo ratnog zločina podrazumijeva da se isto učinjeno s namjerom, pa tvrdnje III-tuženika da ne postoji njegova odgovornost nisu osnovane.

13. III-tuženik osporava dosuđenu visinu naknade štete, jer da u parničnom postupku nije utvrđeno jesu li djeca pok. G. B. živjela s njim ili ne. Međutim, takvu činjenicu je III-tuženik istaknuo tek u žalbi, a nove činjenice se ne mogu iznositi u žalbi u smislu odredbe čl. 352. ZPP.

14. Iako III-tuženik reviziju podnosi i zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, u samoj reviziji se taj revizijski razlog pobliže ne obrazlaže, pa isti revizijski sud cijeni paušalno iznesenim.

15. Slijedom navedenog revizija III-tuženika nije osnovana, pa je istu valjalo odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

16. IV-tuženik A. G. u reviziji također tvrdi da iz pravomoćne kaznene presude Županijskog suda u Splitu broj K-93/04 jasno proizlazi da isti nije sudjelovao u usmrćivanju G. B., pa da slijedom toga u odnosu na tog tuženika nema osnova primjeni čl. 86. st. 2. Zakona o službi u oružanim snagama.

17. Navedena tvrdnja IV-tuženika nije osnovana jer upravo suprotno iz kaznene presude jasno proizlazi da je su „nakon što su na opisani način izudarali N. K., stražari E. B., A. G. i A. B. zajedno s još nekim neutvrđenim uniformiranim osobama, nasrnuli na G. B., koji je ostao u dvorištu i tu ga izudarali nogama“, iz čega slijedi da je i IV-tuženik sudjelovao u premlaćivanju G. B., a radi čega je isti i osuđen za ratni zločin. Stoga valja uputiti na razloge koje je ovaj su naveo u toč. 11. ovog obrazloženja.

18. Slijedom navedenog nisu osnovani niti revizijski razlozi IV-tuženika, pa je valjalo i reviziju IV-tuženika odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 15. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.