Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: 22 Gž-79/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S., iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika: 1. A. Č., iz Z., OIB: ..., zastupanog punomoćniku G. O., odvjetniku u Z. i 2.

I. J., iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku J. Š., odvjetniku u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika pod 1. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 80 P-2922/2018-45 od 4. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 3. ožujka 2022.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 80 P-2922/2018- 45 od 4. siječnja 2022. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio da Sporazum o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine, zaključen između tuženika pod 1. i pod 2., ovjeren kod javnog bilježnika V. K. iz Z., dana 16. veljače 2018., pod brojem OV-2194/2018 gubi učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za namirenje tužiteljeve tražbine prema tuženiku pod 1. - dužniku u iznosu od 23.568,76 € u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, i to na pojedine mjesečne iznose od po 2.000 € kako kako je to specificirano u točki I. izreke, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 24.156,25 kuna i troškove ovog postupka, uvećane za zakonsku zateznu kamatu, a koja na nastale troškove teče od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, a na predvidive troškove od dana pravomoćnosti rješenja o ovrsi do isplate.

1.1. Odbijen je i tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj tražio obvezati tuženika pod 2. dopustiti da tužitelj svoju tražbinu prema tuženiku pod 1. u iznosu 23.568,76 € u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 24.156,25 kuna i troškove ovog postupka, uvećane za zakonsku zateznu kamatu, namiri prodajom nekretnine upisane u poduložak br. 54569, u z.k. ulošku br. 2481 u knjizi položenih ugovora T., koja nekretnina se nalazi u Z., ..., sagrađene na čestici br. 5640/3, uz naknadu parničnih troškova.

1.2. Konačno, obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku pod 1. na ime parničnog troška iznos od 13.750,00 kuna, a tuženiku pod 2. iznos od 12.500,00 kuna (točka II. i III. izreke).

2. Protiv ove presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; u daljnjem tekstu: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP), s prijedlogom da se odluka preinači podredno, ukine.

2.1. Tuženik pod 1. podnio je žalbu glede nedosuđenog parničnog troška, pri čemu nisu precizno navedeni žalbeni razlozi, s prijedlogom dosuđenja daljnjeg troška.

2.2. Na žalbu tužitelja nije odgovoreno; dok je na žalbu tuženika pod 1. tužitelj odgovorio osporivši navode iste u cijelosti.

2.3. Žalbe su osnovane.

3. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja na pobijanje dužnikove pravne radnje i to Sporazuma o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine, zaključenog između tuženika pod 1. i pod 2., ovjerenog kod javnog bilježnika dana 16. veljače 2018., u dijelu radi zaštite svoje tražbine koju da isti ima naspram tuženika pod 1. i koja tražbina je utvrđena pravomoćnom presudom broj P- 1579/16 te obvezivanje tuženika pod 2. da trpi namirenje te tražbine.

3.1. Sud je prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev u cijelosti uz obrazloženje, u bitnom, da tužitelj nije dokazao insolventnost dužnika, sve pozivom na odredbe članka 66. stavak 1. i članka 67. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tražbina tužitelja naspram tuženika pod 1. u iznosu od 23.568,76 € u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče na pojedine mjesečne iznose od po 2.000 €, te u iznosu parničnog troška od 24.156,25 kuna, utvrđena presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1579/16-25 od 22. svibnja 2017. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4395/17-2 od 5. prosinca 2017. i koja je postala ovršna 21. veljače 2018.;

- da je po navedenoj osnovi tužitelj pokrenuo izvansudsku ovrhu protiv tuženika pod 1. koja se tražbina na dan 13. ožujka 2018., u redoslijedu osnova za plaćanje s kamatom, nalazila 3. po redu a prije nje je u redoslijedu bio iznos od 18.377,00 kuna; dok je na dan 20. svibnja 2021. ista tražbina (tada na ime ovrhovoditelja A. M.) bila 1. u redoslijedu osnova za plaćanje;

- da su tuženici dana 1. rujna 2017. sklopili Sporazum o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine u iznosu 30.000,00 €/kn temeljem Ugovora o zajmu od 30. ožujka 2017., kojega su ovjerili u potpisima kod javnog bilježnika dana 16. veljače 2018. (u daljnjem tekstu: Sporazum);

- da je Sporazum proveden u zemljišnoj knjizi i to uknjižbom tuženika pod 2. kao fiducijarnog vlasnika na nekretnini - poslovnom prostoru, lokalu, ukupne površine 22,48 m[2] koji se nalazi u stambenoj zgradi ..., Z., sagrađenoj na čest.br. 5640/3, sve upisano u poduložak br. 54569, Z.U. 2481, knjiga P.U. T., zajedno sa pripadajućim dijelom zemljišta na kojem je zgrada sagrađena te zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade povezane stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine, a radi osiguranja tražbine u iznosu 30.000 €/kn prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 2. lipnja 2017.;

- da su tužitelj kao cedent i njegov punomoćnik A. M. kao cesionar dana 18. veljače 2018. sklopili Ugovor o cesiji te istoga ovjerili 28. veljače 2018. kojim su utvrdili da cesionar ima potraživanje prema cedentu u iznosu 45.000 €/kn po srednjem tečaju HNB-a temeljem Ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 17. lipnja 2011. kojim se cedent obvezao izvršiti povrat pozajmljenih iznosa u roku 5 godina, a koji iznos nije vratio pa je predmetnim Ugovorom cedent ustupio cesionaru svoje cjelokupno potraživanje prema tuženiku pod 1. iz pravomoćne presude broj P- 1579/16 (u daljnjem tekstu: Ugovor o cesiji);

- da je temeljem Ugovora o cesiji A. M. pred prvostupanjskim sudom dana 6. ožujka 2018. pokrenuo ovršni postupak pod brojem Ovr-2053/18 protiv tuženika pod 1. ovrhom na prijepornoj nekretnini koji prijedlog je odbijen jer tuženik pod 1. više nije bio vlasnik te nekretnine; a dana 29. listopada 2018. pokrenuo je i parnični postupak protiv tuženika pod 1. pred Općinskim sudom u Karlovcu broj P-586/18 koji je okončan povlačenjem tužbe, radi pobijanja dužnikove pravne radnje i to Ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenog dana 22. ožujka 2018. između tuženika pod 1. kao prodavatelja i F. Č. kao kupca glede nekretnina u Z.U. 678 k.o. B. i koji je proveden u zemljišnoj knjizi;

- da je Ugovor o cesiji raskinut Sporazumom od 28. prosinca 2019.;

- da je nakon toga tužitelj pokrenuo parnični postupak protiv tuženika pod 1. pred Općinskim sudom u Karlovcu broj P-121/2020 koji nije pravomoćno okončan.

5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja donio odluku kao u izreci navodeći da je tužitelj aktivno legitimiran jer da ugovor o cesiji nije formalan pravni posao, pa da su valjani i Ugovor o cesiji i Sporazum od 28. prosinca 2019. kojim je isti raskinut; nadalje, da tužitelj nije dokazao insolventnost tuženika pod 1. i to jer nije dokazao da je isti nezaposlen, da isti nije vlasnik nekretnina ni pokretnina iako je sukladno načelu otvorenog pravosuđenja pozvao tužitelja na dostavu dokaza na tu okolnost, a i da je predmetna tražbina u redoslijedu plaćanja došla sa 3. na 1. mjesto, kao i da tužitelj nije dokazao prividnost Ugovora o zajmu sklopljenog između tuženika pa posljedično ni prividnost Sporazuma.

6. Odredbom članka 66. stavak 1. ZOO propisano je da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kada je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika; a stavak 2. smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Nadalje, odredbom članka 67. stavak 1. ZOO određeno je da se naplatno raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.

7. Kod pobijanja dužnikovih pravnih radnji tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje da dužnikova pravna radnja gubi pravni učinak naspram tužitelja u onom obimu koji je potreban za namirenje njegove tražbine. Takva pravna radnja nije zbog toga ništetna niti je pobojna. Ovdje tužitelj ističe i prividnost Sporazuma (smatra da je fiktivan ugovor o zajmu a time i Sporazum, a prema odredbi članka 285. stavak 1. ZOO, prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama) što bi značilo da se radi o nepostojećem pravnom poslu. Smisao actio Pauliana je da pravna radnja dužnika nije ništetna ni pobojna već da ista samo gubi učinak naspram vjerovnika i samo u mjeri koliko je to potrebno da se ispuni njegova tražbina.

8. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor nedostatka aktivne legitimacije, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na njih upućuje. Nadalje, pravilno je zaključio da je tužiteljeva tražbina utvrđena presudom broj P-1579/16 od 22. svibnja 2017. dospjela jer je navedena presuda postala ovršna dana 21. veljače 2018.

9. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tuženik pod 1. sklopio Ugovor o zajmu s tuženikom pod 2. dana 30. ožujka 2017. (tijekom postupka zasada nije dokazano da je isti prividan) da bi 1. rujna 2017. isti sklopili i Sporazum tj. u vrijeme kada je već bio okončan prvostupanjski parnični postupak broj P-1579/16, kojega su ovjerili u potpisima kod javnog bilježnika dana 16. veljače 2018. u vrijeme kada je presuda od 22. svibnja 2017. već postala pravomoćna što je tuženiku pod 1. bilo poznato jer je ta presuda postala ovršna dana 21. veljače 2018. što podrazumijeva da ju je isti zaprimio 15 dana (paricijski rok) prije nastupa ovršnosti. Tuženik pod 1. nije dokazao što je učinio s tim pozajmljenim novcem (primjerice je li isti poslužio za zatvaranje drugih obveza koje su dospjele prije tužiteljeve ili ne).

9.1. Također proizlazi da je nakon nastupa ovršnosti citirane presude tuženik pod 1. dana 22. ožujka 2018. sklopio Ugovor o kupoprodaji nekretnina položenih u Z.U. 678 k.o. B. s F. Č., kojom pravnom radnjom je tuženik pod 1. i nadalje postupao u svrhu smanjenja svoje imovine a nema dokaza da je taj novac uplaćen na neki račun na kojim sredstvima bi se potom mogla provesti izvansudska ovrha po prijedlogu tužitelja kao ovrhovoditelja koja je u tom trenutku bila u tijeku kako to proizlazi iz potvrde FINE od 13. ožujka 2018.

9.2. Točno prvostupanjski sud navodi da tužitelj nije dokazao da je tuženik pod 1. nezaposlen i da isti nije vlasnik drugih nekretnina ni pokretnina u Republici Hrvatskoj, ali imajući u vidu naprijed poduzete pravne radnje, koje su poduzimane upravo u vrijeme kada je tužiteljeva tražbina već postala pravomoćna odnosno ovršna, kao i okolnost da u razdoblju od potvrde FINE od 13. ožujka 2018. do druge potvrde od 20. svibnja 2021. s naslova predmetne tražbine u izvansudskoj ovrsi nije ništa naplaćeno (radi se o razdoblju od tri godine a prije tužiteljeve za naplatu je čekalo 18.377,00 kn), te okolnost da se protiv oba tuženika zbog predmetnih pravnih radnji vodi kazneni postupak, prema mnijenju ovog suda, u odnosu na spornu okolnost insolventnosti dužnika tužitelj je zasada prezentirao dovoljno dokaza dok je tuženik pod 1. trebao iznijeti dokaze koji bi pobili navode tužitelja a što isti nije ni pokušao.

9.3. Naime, ovdje se mora imati u vidu kako pravo stranke na pristup sudu, tako i načelo kontradiktornosti ali i načelo ekonomičnosti koje podrazumijeva u osnovi postupanje na način da se uz što manje utrošenog vremena, rada i sredstava postigne što povoljniji rezultat pri čemu treba paziti da ne dođe do povrede zakonskih prava stranke. S druge strane, načelo zabrane zlouporabe prava u postupku podrazumijeva da sud vodi računa o tome da se stranke savjesno koriste pravima koja im pripadaju u postupku, kako eventualnim zlouporabama ne bi bilo dovedeno u pitanje ostvarenje cilja konkretnog parničnog postupka. Stoga je i tuženik trebao dokazati što tvrdi i aktivno sudjelovati u svojoj „obrani“ pa zasada proizlazi zaključak da je poduzeta pravna radnja upravo u smislu odredbe članka 66. stavak 1. i 2. ZOO poduzeta na štetu tužitelja kao vjerovnika i da zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine (suština je da dužnik „nema dovoljno sredstava" a ne da „nema nikakvih sredstava")..

10. Kada se ima u vidu sadržaj odredbe članka 67. stavak 1. ZOO, kraj okolnosti da se radi o naplatnom raspolaganju, i kraj okolnosti da je tražbina tužitelja pravomoćno utvrđena, proizlazi da je ispunjen daljnji kumulativno postavljen uvjet a to je da je tuženik pod 1. kao dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu tužitelju kao vjerovniku upravo iz svih naprijed iznijetih razloga.

11. Konačno, u odnosu na spornu okolnost je li tuženiku pod 2. kao trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato, sud je odredio provođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka ali je na ročištu od 21. travnja 2021. ustanovio da se tuženici odriču „prava na saslušanje zbog epidemiološke situacije“ čime je propustio u cijelosti raspraviti činjenično stanje.

Takva odluka suda nije dovoljno obrazložena.

11.1. Prema odredbi članka 265. stavak 2. ZPP, neće se saslušati stranka koja uskrati davanje iskaza ili se bez opravdanog razloga ne odazove pozivu suda, pa je „odricanje“ od saslušanja ustvari trebalo smatrati uskraćivanjem davanja stranačkog iskaza, a prema odredbi članka 269. stavak 2. ZPP sud će, s obzirom na sve okolnosti, ocijeniti od kakva je značenja što stranka nije došla na saslušanje ili što je uskratila iskaz. Imajući u vidu da se prvostupanjski postupak vodio skoro četiri godine, to istaknuti razlozi epidemiološke situacije nisu dostatni (posebice kada se ima u vidu i notorna činjenica o uspješnosti turističke sezone i dolasku stranih turista) pa okolnost da se tuženik pod 1. navodno nalazi u Njemačkoj nije dostatna.

11.2. Na okolnost je li tuženiku pod 2. kao trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta bilo poznato ili moglo biti poznato da je tuženik pod 1. kao dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu tužitelju kao vjerovniku, relevantan je dokaz i stanje kaznenog spisa koji dokaz sud nije proveo (iako je tužitelj predlagao i prekid parničnog postupka), pa se i iz tog razloga činjenično stanje cijeni insuficijentnim.

12. Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 370. ZPP ukinuti pobijanu presudu u cijelosti.

13. U nastavku postupka dodatno će sud prvog stupnja razjasniti činjenično stanje sukladno naprijed iznesenim razlozima i dokaznim prijedlozima stranaka, nakon čega će donijeti novu, na zakonu zasnovanu odluku, kojom će odlučiti i o troškovima cijelog postupka.

Split, 3. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražan Penjak,v. r.