REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 169/2020-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika O. K. zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 17. rujna 2019. broj K-11/2016., ispravljene rješenjem od 2. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2022., u nazočnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika H. K., odvjetnika iz Odvjetničkog društva P. i partneri d.o.o. sa sjedištem u S.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e :

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika O. K., a po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u dijelu odluke o troškovima postupka te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Uslijed toga, žalbe državnog odvjetnika i optuženika O. K. zbog odluke o troškovima postupka su bespredmetne.

II. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika O. K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženik O. K. radnjama opisanima u izreci te presude počinio kazneno djelo protiv života i tijela, tešku tjelesnu ozljedu s posljedicom smrti iz članka 120. u vezi s člankom 118. stavkom 2. i stavkom 1. KZ/11.

III. Uslijed odluke pod točkom II., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženik O. K., za kazneno djelo za koje je proglašen krivim, na temelju članka 120. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora od 4 (četiri) godine i 10 (deset) mjeseci u koju mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 15. lipnja 2015. do 13. kolovoza 2015.

I Kž 169/2020-7

IV. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika O. K. te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, optuženik O. K. je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela, teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti iz članka 120. u vezi s člankom 119. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora od četiri godine i deset mjeseci, u koju mu je kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja (a pravilno je vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru) od 15. lipnja 2015. do 13. kolovoza 2015.

2. Na temelju članka 70. stavaka 1. i 2. u vezi sa stavkom 3. KZ/11., optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje dvije godine.

3. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08- 17), oštećenik je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

4. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. do 6. ZKP/08-17, odlučeno je da je optuženik dužan na ime troškova ovog kaznenog postupka i to na ime paušala isplatiti 3.000,00 kuna, na ime troškova svjedoka 80,00 kuna te troškove vještaka 37.243,00 kuna.

5. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08-17) i zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka (članak 471. stavci 1. i 2. ZKP/08-17). Žalbom je predloženo „Vrhovnom sudu ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i optuženika osuditi na kaznu zatvora u znatno duljem trajanju, te optuženika obvezati platiti i troškove kaznenog postupka nastale tijekom istrage koji su popisani na listu 390. spisa, kao i optuženika obvezati platiti troškove kaznenog postupka u znatno višem iznosu paušalne svote“. Nakon donošenja rješenja o ispravku presude, ova je žalba dopunjena i to u odnosu na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17, s prijedlogom kao i u žalbi.

6. Žalbu protiv presude podnio je i optuženik osobno i po branitelju H. K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva P. i partneri d.o.o. sa sjedištem u S. U osobnoj žalbi nisu posebno istaknute žalbene osnove, a iz sadržaja proizlazi da se podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17 te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom ove žalbe preinači prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Splitu broj K-11/2016 od 17. rujna 2019. i oslobodi ... (optuženika) kaznene odgovornosti za djelo opisano u izreci iste, poništi sigurnosnu mjeru i odluku o snošenju troškova postupka ili da ukine istu presudu i naloži

I Kž 169/2020-7

ponovno suđenje“. U žalbi podnesenoj po branitelju istaknute su žalbene osnove bitna povreda odredaba kaznenog postupka, „pogrešna primjena kaznenog zakona“, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odluka o sigurnosnoj mjeri, kaznenopravnoj sankciji te odluka o troškovima postupka, a predloženo je „da Vrhovni sud RH po žalbi okrivljenika preinači presudu Županijskog suda u Splitu broj K-11/2016 od 17. rujna 2019.g., na način da okrivljenik bude oslobođen od optužbe, podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje i raspravljanje“. Ujedno je u žalbi podnesenoj po branitelju zatraženo da se optuženika i njegovog branitelja izvijesti o sjednici na kojoj će se odlučivati o podnesenoj žalbi, čemu je udovoljeno.

7. Državni odvjetnik je i odgovorio na optuženikovu žalbu, predlažući da se ta žalba odbije kao neosnovana, osim u dijelu koji se tiče bitne povrede odredaba kaznenog postupka počinjene ispravkom presude, dok optuženik na žalbu državnog odvjetnika nije podnio odgovor u roku iz članka 473. ZKP/08-17, nego je uoči sjednice optuženik izravno ovom sudu osobno dostavio podnesak naslovljen „Odgovor na žalbu optužbe“.

8. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-17, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

9. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti branitelja optuženika H. K., odvjetnika iz Odvjetničkog društva P. i partneri d.o.o. sa sjedištem u S., dok na sjednicu nisu pristupili uredno izvješteni zamjenik Glavne državne odvjetnice i optuženik O. K. pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-19), održana u njihovoj odsutnosti.

10. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika O. K. nisu osnovane, ali je ovaj sud, postupajući po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08-19 u odnosu na odluku o troškovima postupka utvrdio da postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17 jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a u odnosu na pravnu oznaku djela povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08-17 jer je glede kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

11. Nisu u pravu državni odvjetnik i optuženik O. K. kada u žalbama tvrde da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17 jer da pisani otpravak presude nakon donošenja rješenja o ispravku presude ne odgovara presudi kako je ona objavljena na zapisniku o objavi presude od 20. rujna 2019. Naime, kako u novom prijepisu presude s ispravcima koje je dostavljena strankama u smislu članka 462. stavka 3. ZKP/08-17 zajedno s rješenjem od 2. siječnja 2020. o ispravku presude koja je prvotno dostavljena strankama, tako i na zapisniku o objavi presude od 20. rujna 2019., kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim pravno je označeno kao kazneno djelo teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti, opisano i kažnjivo po članku 120. u vezi s člankom 119. KZ/11. Stoga ne postoji proturječje između izvornika presude i njezinog pisanog otpravka jer je to proturječje ispravljeno navedenim rješenjem o ispravku. Naime, na zapisniku o objavi presude sud je kazneno djelo za koje je

I Kž 169/2020-7

optuženika proglasio krivim pravno označio upravo kao kazneno djelo iz članka 120. u vezi s člankom 119. KZ/11., a ne kao kazneno djelo iz članka 120. u vezi s člankom 118. KZ/11., kako to pogrešno smatraju državni odvjetnik i optuženik u svojim žalbama. Je li to pravilna pravna oznaka djela za koje je optuženik proglašen krivim, sasvim je drugo pitanje, o čemu će više riječi biti u nastavku ove odluke.

11.1. S tim u vezi treba navesti da nisu osnovani ni daljnji navodi u žalbi državnog odvjetnika, a koji se odnose na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17, a koja se, prema mišljenju državnog odvjetnika, očituje u međusobnom proturječju unutar izreke presude te u proturječju između izreke presude i njezinog obrazloženja, a vezano upravo za pravnu oznaku djela, odnosno je li sud, kada je optuženika proglasio krivim za kazneno djelo iz članka 120. KZ/11., trebao činjenično opisano postupanje optuženika povezati s kaznenim djelom teške tjelesne ozljede iz članka 118. KZ/11. ili kaznenim djelom osobito teške tjelesne ozljede iz članka 119. KZ/11. Pritom državni odvjetnik smatra da su i pravni opis djela i njegova zakonska oznaka međusobno proturječni te nejasni jer nisu navedeni stavci, konkretno članka 119. KZ/11., a što se odražava i na nejasnoću u visini propisane kazne. Prije svega, premda je prvostupanjski sud doista propustio konkretno pravno označiti optuženikovo postupanje povezujući ga i s određenim stavcima članka 119. KZ/11., taj propust se ne odražava i na propisanu kaznu jer je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 120. KZ/11., kojim člankom je propisana i kazna, neovisno je li to djelo povezano s člankom 116., člankom 118. ili člankom 119. KZ/11. Ostali žalbeni navodi su, s obzirom na preinaku od stane ovog suda u pravnoj oznaci djela, neosnovani, a o preinaci će više riječi biti u nastavku ove odluke.

11.2. Optuženik u žalbi smatra i da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije dao razloge o odlučnim činjenicama, a niti je neke od dokaza razmotrio, upirući na taj način također na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17. Međutim, kada obrazlaže navedenu bitnu postupovnu povredu, optuženik zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi pa će ti navodi biti razmotreni u dijelu ove odluke koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

11.3. Prema tome, pobijanom presudom nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17 na koju u svojim žalbama upiru državni odvjetnik i optuženik, a ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 476. stavku 1. točkom 1. ZKP/08-19 nije utvrđeno da bi u odnosu na utvrđenja koja se tiču glavne stvari bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Međutim, u dijelu odluke o troškovima postupka, u odnosu na koji dio je pobijana presuda također ispitana po službenoj dužnosti, utvrđena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17 te je zbog te povrede pobijana presuda u tom dijelu ukinuta po službenoj dužnosti, uslijed čega su žalbe državnog odvjetnika i optuženika O. K. u odnosu na troškove postupka postale bespredmetne.

11.4. Naime, prvostupanjski sud je pobijanom presudom optuženika obvezao na plaćanje troškova postupka i to na ime paušala 3.000,00 kuna, na ime troškova svjedoka 80,00 kuna te troškove vještaka 37.243,00 kuna, što je sve ponovljeno i u obrazloženju presude. Pritom u obrazloženju presude uopće nije naveo razloge koji

I Kž 169/2020-7

se odnose na visinu troškova vještačenja pa nije jasno koja su vještačenja obuhvaćena dosuđenim troškom, a niti je navedeno na koje se svjedoke odnosi trošak svjedoka. Stoga u tom dijelu pobijanu presudu uopće nije moguće ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama pa je u tom dijelu presudu u povodu žalbi optuženika i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, trebalo ukinuti i predmet u dijelu odluke o troškovima postupka uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, sukladno članku 483. stavku 1. ZKP/08-19. Uslijed te odluke, žalba državnog odvjetnika kojom se pobija visina dosuđenih troškova te žalba optuženika koji smatra da nije bilo osnova za donošenje odluke da je upravo on dužan snositi troškove ovog postupka, su postale bespredmetne. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude i rješenja.

11.5. U ponovljenom postupku odlučivanja o troškovima postupka, prvostupanjski sud će ponovno razmotriti sve troškove koji su nastali u postupku, vodeći računa da su sukladno članku 145. stavku 1. ZKP/08-19, troškovi kaznenog postupka izdaci od započinjanja do njegova završetka, izdaci za dokazne radnje prije početka kaznenog postupka te izdaci za pružanje pravne pomoći. Nakon što donese novo rješenje o troškovima postupka, prvostupanjski sud će dati jasne, valjane i potpune razloge u odnosu na visinu svakog od troška kojeg je obvezao optuženika na plaćanje.

12. Nije u pravu optuženik O. K. niti kada pobija pravilnost i potpunost od strane prvostupanjskog suda utvrđenog činjeničnog stanja.

12.1. Pobijajući pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi, optuženik prvenstveno smatra da su jedini svjedoci koji su vidjeli trenutak u kojem on gazi nogom po trbuhu svog brata, žrtve G. K., instruirani, neprovjereni i nepouzdani svjedoci koji s mjesta gdje su se u trenutku pada žrtve G. K., zbog udaljenosti, konfiguracije tla i sunca koje im je upiralo u oči, nisu mogli vidjeti mjesto na kojem je ležala žrtva G. K. pa posljedično tome nisu mogli vidjeti niti da bi optuženik gazio po trbuhu svog brata. Svjedoci N. G. i I. S. su, prema žalbenim navodima optuženika, instruirani od strane S. K., trećeg brata optuženika i žrtve. S tim u vezi, optuženik smatra i da je bilo nužno provesti rekonstrukciju na licu mjesta, na temelju koje bi se potvrdilo da svjedoci nisu mogli vidjeti mjesto događaja.

12.2. No, protivno ovakvim optuženikovim žalbenim navodima, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski su prihvatio iskaze svjedoka N. G. i I. S. kao istinite i vjerodostojne te i na tim iskazima temeljio svoju osuđujuću presudu, jer su ti iskazi u skladu s ostalim provedenim dokazima i potvrđuju da je optuženik svom bratu, žrtvi G. K. nanio tešku tjelesnu ozljedu od koje je ovaj u konačnici umro.

12.3. Naime, iz nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka dr. A. A., kao i iz obdukcijskog nalaza, proizlazi da su ozljede koje su dovele do žrtvine smrti, nastale upravo na način kako su to vidjeli i opisali navedeni svjedoci, pri čemu je svjedok N. G. još na raspravi i pokazao na koji je način optuženik gazio po svom bratu, žrtvi G. K. D. A. je u svojem nalazu i mišljenju u potpunosti isključio mogućnost da su ozljede na žrtvi nastale od odbijanja „maca“ u žrtvin trbuh nakon udaranja u bicikl jer je za nastanak žrtvinih ozljeda bilo nužno da kralježnica bude oslonjena o čvrstu podlogu te je upravo ona poslužila kao nakovanj dok je optuženikovo stopalo koje je nagazilo na žrtvin trbuh u toj situaciji imalo ulogu čekića i upravo čvrsta podloga na kojoj je žrtva ležala je dovela do nastavka takvih razdora krvnih žila i organa jer prilikom

I Kž 169/2020-7

udarca nogom nije moglo doći do ulegnuća tijela. Ovakve ozljede potvrdili su i svjedoci liječnici dr. R. S. i dr. D. K. koji su operirali G. K. u bolnici u S.

12.4. I ozljede opisane u obdukcijskom nalazu u potpunosti odgovaraju dinamici događaja opisanom u činjeničnom opisu djela za koje je optuženik proglašen krivim, pri čemu, neovisno o tome što obostrane lomove rebara kod žrtve nitko nije primijetio sve do obdukcije, prema ocjeni ovog suda, nije bilo nikakve sumnje da su ti lomovi kod žrtve i nastali i to upravo na način opisan u izreci pobijane presude. Naime, liječnici dr. R. S. i dr. D. K. naveli su da im je MSCT nalaz služio samo da bi utvrdili koja im je ozljeda primarna za spašavanje žrtvinog života, a to je bilo krvarenje u trbušnoj šupljini nastalo uslijed razdora gornje crijevne vene, koje je bilo toliko da se od količine krvi ostale ozljede nisu ni mogle vidjeti. Stoga su oni bili usredotočeni upravo na pokušaje zaustavljanja krvarenja te se ostalim ozljedama koje nisu ugrožavale žrtvin život nisu bavili. Osim toga, lomovi rebara nisu doveli do smrtne posljedice nego je do sepse koja je dovela do smrti došlo uslijed razdora hvatišta debelog crijeva i gornje crijevne vene uz oštećenje glave gušterače i krvarenja iza potrbušnice desno, uz poremećaj venskog optoka u crijevima, a koje su ozljede, prema nalazu i mišljenju liječnika vještaka dr. A., dovele do razvoja sepse od koje je G. K. umro.

12.5. Dinamiku događaja kako je to opisano u činjeničnom opisu pobijane presude potvrđuje i provedeno fonetsko vještačenje iz kojeg proizlazi da se je, nakon što se je na dijelu snimke koju je optuženik kritične zgode napravio na mobilnom telefonskom aparatu na kojem nema slike, nakon udarca drške „maca“ o pod te žrtvinog pada i udarca glavom, čuo još jedan pojačani uzdah koji pripada optuženiku i koji odgovara uzdahu kod pojačanog napora, u ovom slučaju gaženja nogom po trbuhu žrtve G. K. Pritom na ovakvo utvrđenje nisu ni od kakvog utjecaja žalbene tvrdnje optuženika da se je vještak Z. T. na izričito pitanje optuženika i njegovog branitelja izjasnio da se na snimci ne čuje niti zvuk gaženja niti zvuk loma rebara. Naime, ti se zvukovi niti nisu morali čuti, a sve navedeno je jasno i potpuno obrazloženo u prvostupanjskoj presudi te potvrđuje da su teške tjelesne ozljede od kojih je žrtva G. K. umro nastale upravo na način da je optuženik O. K. najmanje dva puta nogom snažno nagazio i udario G. K. u predjelu trbuha i rebara. Ovdje treba napomenuti i da za takvo silovito gaženje nije potrebno neko značajnije vrijeme, pri čemu slikom na snimci izuzetoj s optuženikovog mobilnog telefonskog aparata nije pokriveno ukupno devet sekundi. Na ovakvo utvrđenje nisu od utjecaja niti navodi svjedoka N. G. da je gaženje trajalo 30-ak sekundi jer je to njegova subjektivna procjena koja je očigledno pogrešna. No, ta pogrešna procjena nije od utjecaja na vjerodostojnost i istinitost ostalih dijelova iskaza tog svjedoka, s obzirom na to da je, kao što je to već navedeno, njegov iskaz u bitnome u suglasju s ostalim provedenom dokazima.

12.6. Niti okolnost da žrtva G. K. u trenutku gaženja nije ispustio nikakve zvukove uslijed bolova prouzročenih gaženjem ne dovodi u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda da je optuženik nakon žrtvinog pada, snažno ga dva puta nagazio po trbuhu i rebrima, s obzirom na to da su svjedoci koji su na mjesto događaja došli netom nakon gaženja (E. P., T. O. i F. M.) potvrdili da je žrtva G. K. ležao bez svijesti, pri čemu je i sudsko medicinski vještak naveo da je moguće da je uslijed pada i udarca glavom o asfaltnu podlogu G. K. na kratko izgubio svijest. Stoga na takvo utvrđenje nisu od utjecaja iskazi svjedokinja M. Ž., liječnice koja je oštećeniku pružila hitnu medicinsku pomoć i N. K., medicinske sestre, koje su na mjesto događaja stigle tek

I Kž 169/2020-7

nakon barem četiri minute od žrtvinog pada, u kojem trenutku je G. K. bio pri svijesti u razgovarao je s liječnicom.

12.7. Niti navodi liječnice da joj je G. K. rekao da ga nitko nije udario nego da je sam pao i udario glavom, ne dovode u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda o počinjenju kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, s obzirom na to da je žrtva G. K. očigledno govorio o padu i udarcu glavom, a ne i o gaženju koje je potom uslijedilo, a kojeg se uslijed činjenice da je bio u besvjesnom stanju, nije mogao sjećati.

12.8. Protivno optuženikovim žalbenim navodima, ne postoje nikakve sumnje niti u pravilnost i zakonitost nalaza i mišljenja liječnika vještaka sudske medicine dr. A. A., koji su nalaz u svojim iskazima potvrdili u svojstvu svjedoka ispitani liječnici dr. R. S. i dr. D. K., pri čemu je o zakonitosti navedenog nalaza i mišljenja odlučivao i Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem od 4. studenoga 2015. broj I Kž-566/2015- 4 te je potvrdio rješenje o odbijanju optuženikovog prijedloga za njegovo izdvajanje kao nezakonitog dokaza.

12.9. Jednaka je situacija i s optuženikovim žalbenim upiranjem na rezultate vještačenja provedenih od strane Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „I. V.“ koja nisu potvrdila tragove gaženja na žrtvinoj majici. Naime, rezultati tih vještačenja (daktiloskopsko, mehanoskopsko, kontaktno te kemijsko- fizikalno) nisu niti isključili da je do gaženja došlo, a izostanak tragova u konkretnoj situaciji nije odlučan jer se događaj odvio u ljetno, suho vrijeme pa nije nužno da u takvoj situaciji na majici ostanu tragovi cipela, neovisno o tome što one nisu izlizanih potplata, kako se to tvrdi u optuženikovoj žalbi. Stoga, budući da iz drugih, već navedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je optuženik dva puta snažno nogom nagazio i udario G. K. u predjelu trbuha i rebara, nisu osnovani niti ovi optuženikovi žalbeni navodi. Pritom na zakonitost i pravilnost pobijane presude nije od utjecaja niti činjenica da rezultati ovih vještačenja nisu spomenuti u presudi jer se i bez toga prvostupanjska presuda može ispitati jer iz njezinog jasnog i sasvim dostatnog obrazloženja jasno proizlazi da je optuženik, postupajući na način opisan u izreci te presude, počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti.

12.10. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik postupao upravo na način opisan u izreci prvostupanjske presude. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na sve odlučne okolnosti, zbog čega nema mjesta provođenju dokaza koje je optuženik predložio na raspravi i na kojima ustraje i u žalbi, prvenstveno rekonstrukcije događaja na licu mjesta te očitanja MSCT snimke od strane vještaka radiologa pa je optuženikova žalba podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.

12.11. S obzirom na ovakva utvrđenja, neosnovana je i žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer, protivno toj žalbi, i prema ocjeni ovog suda, optuženikovo postupanje kako je utvrđeno u ovom postupku, ne upućuje na zaključak da je njegova namjera bila ubiti žrtvu, već je bila usmjerena na njegovo teško tjelesno ozljeđivanje, pri čemu je kao posljedica tog ozljeđivanja nastupila smrt žrtve.

13. Optuženik se žali i zbog povrede kaznenog zakona, ali tu osnovu ne obrazlaže. Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu članka 476.

I Kž 169/2020-7

stavka 1. točke 2. ZKP/08-19, ovaj sud utvrdio je da je tom presudom na optuženikovu štetu povrijeđen kazneni zakon jer je u smislu članka 469. točke 4. ZKP/08-19 primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti.

13.1. Naime, u činjeničnom opisu prvostupanjske presude (kao i u pravnom opisu) je navedeno da je optuženik kritične zgode, nakon tučnjave sa svojim bratom G. K. kada se ovaj sam spotakao i pao, pri čemu je zadobio ozljede opisane u izreci prvostupanjske presude uslijed kojih je bespomoćno ležao na leđima na asfaltnoj cesti, u cilju da ga teško tjelesno ozljedi, najmanje dva puta nogom snažno nagazio i udario G. K. u predjelu trbuha i rebara, zadavši mu ozljede koje su osobito teške i opasne za život, olako držeći da uslijed tih ozljeda G. K. neće umrijeti, koji je unatoč poduzetom liječenju, zbog razvoja šoka prouzročenog krvarenjem i sepse od posljedica ozljeda koje mu je nanio optuženik, umro nakon 17 dana u centru S. Dakle, utvrđeno je da je optuženik u odnosu na teško tjelesno ozljeđivanje postupao s izravnom namjerom jer je kroz inkriminirano gaženje po trbuhu žrtve koja bespomoćno leži na asfaltnoj podlozi manifestirao svijest i htjenje da ga teško tjelesno ozljedi, dok je smrt oštećenika bila obuhvaćena optuženikovim svjesnim nehajem jer je olako smatrao da do oštećenikove smrti neće doći. Prvostupanjski sud je za ovakva svoja utvrđenja u obrazloženju presude (stranice 33. i 34. prvostupanjske presude) iznio pravilne i valjane razloge, utvrđujući da je optuženik postupao s izravnom namjerom da oštećeniku nanese teške tjelesne ozljede, budući da je bio itekako svjestan da udarci tj. gaženje nogom u dio tijela gdje se nalaze vitalni organi tijela, u konkretnoj situaciji trbuh i rebra koja predstavljaju jednu cjelinu, dovode do ozljeđivanja, pri čemu su žrtvi nanesene ozljede koje su osobito teške i opasne po život i koje ozljede su u konačnici dovele do smrtnog ishoda jer je G. K. umro zbog teške tjelesne ozljede. Smrt je nastupila kao posljedica teške tjelesne ozljede te je nesporno utvrđen uzročno posljedični niz između teške tjelesne ozljede i smrti. U odnosu na smrtnu posljedicu prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je optuženik bio svjestan i te mogućnosti, ali je olako držao da smrtna posljedica neće nastupiti, dakle, postupao je sa svjesnim nehajem.

13.2. Međutim, u zakonskom opisu izreke pobijane presude je navedeno da je kroz opisano postupanje koje je navedeno u činjeničnom i pravnom opisu optuženik počinio kazneno djelo protiv života i tijela, tešku tjelesnu ozljedu s posljedicom smrti iz članka 120. u vezi s člankom 119. stavkom 1. KZ/11. Takva pravna kvalifikacija ne proizlazi niti iz činjeničnog opisa u kojem nije navedeno da je optuženik u odnosu na teške i po život opasne ozljede koje je zadobio oštećenik postupao skrivljeno tj. namjerno ili iz nehaja, već su iznesena samo obilježja kaznenog djela teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti iz članka 120. u vezi s člankom 118. stavkom 1. KZ/11., a i u pravnom opisu je navedeno da je optuženik drugog teško tjelesno ozlijedio, a počinjenjem djela je prouzročena smrt, te su u tom pravcu i u obrazloženju presude potpuno pravilno i izneseni razlozi.

13.3. U navedenoj situaciji, s obzirom na utvrđenja iz činjeničnog i pravnog opisa izreke pobijane presude trebalo je u povodu podnesenih žalbi državnog odvjetnika i optuženika, po službenoj dužnosti, preinačiti pobijanu presudu u pravnoj ocjeni djela te predmetno kazneno djelo kvalificirati kao kazneno djelo iz članka 120. u vezi s člankom 118. stavkom 2. i stavkom 1. KZ/11. te presuditi kao u točki II. izreke ove presude i rješenja. Pritom je u pravnu kvalifikaciju uneseno i blisko srodstvo optuženika i žrtve, s obzirom na to da je u činjeničnom opisu djela jasno navedeno

I Kž 169/2020-7

da su optuženik i žrtva braća, a što sukladno članku 87. stavcima 8. i 9. KZ/11. predstavlja blisku osobu.

14. Nisu osnovane ni žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni jer je prvostupanjski sud na temelju pravilno utvrđenih i vrednovanih otegotnih i olakotnih okolnosti optuženika za ovo kazneno djelo osnovano i zakonito osudio na kaznu zatvora od četiri godine i deset mjeseci.

14.1. Naime, žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik smatra da je kazna izrečena optuženiku preblaga te da su utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika precijenjene, dok s druge strane nisu uopće cijenjene otegotne okolnosti na strani optuženika, osobito visok stupanj upornosti i bešćutnosti koju je optuženik ispoljio prilikom činjenja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, kao i njegovo nekorektno ponašanje u tijeku rasprave koju je na sve moguće načine opstruirao i odugovlačio.

14.2. Optuženik O. K. navodi u uvodnom dijelu žalbe da se žali i zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, ali te žalbene osnove ne obrazlaže, zbog čega je ovaj sud postupio sukladno članku 478. ZKP/08-19. u

14.3. Razmatrajući odluku o kazni u povodu žalbi stranaka, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno optuženiku olakotno cijenjena dosadašnja neosuđivanost, kao i da je u tijeku sukoba sa svojim bratom G. K. zadobio ozljede u području lijeve jagodice lica i krvni podljev na desnoj potkoljenici što predstavlja lake tjelesne ozljede te njegovu smanjenu ubrojivosti. S druge strane, pravilno je prvostupanjski sud otegotnima cijenio okolnosti da je riječ o kaznenom djelu protiv života i tijela što predstavlja povećanu društvenu opasnost te bezobzirnost u optuženikovom ponašanju kada žrtvu koja se nakon njihove međusobne tučnjave spotakne i padne na tlo te uslijed zadobivenih ozljeda bespomoćno leži na asfaltnoj podlozi, snažno nogom gazi u predjelu trbuha i rebara, na koji način mu je zadao teške i po život opasne ozljede.

14.4. Imajući, prvenstveno, na umu optuženikovu upornost i bešćutnost u protupravnom postupanju, a vodeći računa da se radi o teškom kaznenom djelu za koje je zakonom propisana kazna zatvora u trajanju od tri do petnaest godina, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je u konkretnoj situaciji upravo kazna zatvora od četiri godine i deset mjeseci, koja je gotova dvije godine viša od zakonom propisane minimalne kazne za ovo djelo, upravo kazna koja je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika. Naime, lokalitet i brojnost ozljeda te intenzitet njihovog zadavanja, ne opravdavaju optuženikovo blaže kažnjavanje. Stoga je zaključak i ovog suda da upravo kazna zatvora od četiri godine i deset mjeseci, uz izrečenu sigurnosnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana, može utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

I Kž 169/2020-7

14.5. Također je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 70. stavaka 1., 2. i 3. KZ/11. optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju navedenom u izreci prvostupanjske presude, jer su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke.

14.6. Budući da nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni i s obzirom na to da je zbog preinake pobijane presude u pravnoj oznaci djela, pobijanu presudu trebalo preinačiti i u odluci o kazni, to je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude i rješenja.

15. Iz svih navedenih razloga, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08- 19 odlučeno je kao u točkama II., III. i IV. izreke ove presude i rješenja.

Zagreb, 15. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.