Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 5 Gž-310/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Marina Grbića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Sanje Dujmović, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja-protutuženika S. K. OIB: … iz Z., kojeg zastupa punomoćnica K. R., odvjetnica u O. U. R. u Z. (dalje - tužitelja), protiv tuženice-protutužiteljice M. G. OIB: … iz Z., zastupane po punomoćnici N. C., odvjetnici u Z. (dalje - tuženice), radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 10. siječnja 2022. poslovni broj P-735/2020, u sjednici vijeća održanoj dana 15. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice M. G. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 10. siječnja 2022. poslovni broj P- 735/2020 u točki I./, III./, IV./ i V./ njezine izreke, s time da u nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II./ ostaje neizmijenjena te da se odbija i zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odlučeno je:

"I./ Nalaže se tuženici-protutužiteljici M. G., Z., OIB: …da tužitelju-protutuženiku S. K., Z., OIB: … isplati iznos od ukupno 201.209,78 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 7.325,68 kn počev od 05.07.2008. godine;

- na iznos od 7.325,68 kn počev od 04.09.2008. godine;

- na iznos od 7.325,68 kn počev od 02.10.2008. godine;

- na iznos od 7.325,68 kn počev od 29.10.2008. godine;

- na iznos od 7.325,68 kn počev od 06.12.2008. godine;

- na iznos od 6.802,80 kn počev od 01.01.2009. godine;

- na iznos od 6.802,80 kn počev od 01.02.2009. godine;

- na iznos od 6.802,80 kn počev od 01.03.2009. godine;

- na iznos od 6.802,80 kn počev od 01.04.2009. godine;

- na iznos od 6.802,80 kn počev od 01.05.2009. godine;

- na iznos od 6.802,80 kn počev od 01.06.2009. godine;

- na iznos od 6.802,80 kn počev od 01.07.2009. godine;

- na iznos od 6.802,80 kn počev od 01.08.2009. godine;

- na iznos od 6.802,80 kn počev od 01.09.2009. godine;

- na iznos od 6.802,80 kn počev od 01.10.2009. godine;

- na iznos od 6.802,80 kn počev od 01.11.2009. godine;

- na iznos od 6.802,80 kn počev od 01.12.2009. godine;

- na iznos od 6.429,53 kn počev od 01.01.2010. godine;

- na iznos od 6.429,53 kn počev od 01.02.2010. godine;

- na iznos od 6.429,53 kn počev od 01.03.2010. godine;

- na iznos od 6.429,53 kn počev od 01.04.2010. godine;

- na iznos od 6.429,53 kn počev od 01.05.2010. godine;

- na iznos od 6.429,53 kn počev od 01.06.2010. godine;

- na iznos od 6.429,53 kn počev od 01.07.2010. godine;

- na iznos od 6.429,53 kn počev od 01.08.2010. godine;

- na iznos od 5.274,01 kn počev od 01.09.2010. godine;

- na iznos od 5.274,01 kn počev od 01.10.2010. godine;

- na iznos od 5.274,01 kn počev od 01.11.2010. godine;

- na iznos od 5.274,01 kn počev od 01.12.2010. godine;

- na iznos od 5.207,75 kn počev od 01.01.2011. godine;

- na iznos od 5.207,75 kn počev od 01.02.2011. godine,

do 31.07.2015. godine po stopi sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 (pet) postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja je propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a određuje se za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II./ Odbija se tužitelj-protutuženik sa dijelom zahtjeva kojim se nalaže tuženici - protutužiteljici isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od ukupno 1.550,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 50,00 kn počev od 05.07.2008. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 04.09.2008. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 02.10.2008. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 29.10.2008. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 06.12.2008. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.01.2009. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.02.2009. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.03.2009. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.04.2009. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.05.2009. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.06.2009. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.07.2009. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.08.2009. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.09.2009. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.10.2009. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.11.2009. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.12.2009. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.01.2010. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.02.2010. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.03.2010. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.04.2010. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.05.2010. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.06.2010. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.07.2010. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.08.2010. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.09.2010. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.10.2010. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.11.2010. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.12.2010. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.01.2011. godine;

- na iznos od 50,00 kn počev od 01.02.2011. godine,

do 31.07.2015. godine po stopi sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 (pet) postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja je propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a određuje se za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III./ Nalaže se tuženici-protutužiteljici da tužitelju-protutuženiku, naknadi parnične troškove u iznosu od 64.500,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 10. siječnja 2022. pa do isplate po kamatnoj stopi koja je propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a određuje se za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV./ Odbija se protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da je u vremenskom razdoblju specificiranomu tužbom u predmetu Posl.broj: P-8517/11 pri Općinskomu građanskomu sudu u Zagrebu, između A. K. i M. G. postojao pravni odnos najmodavca I najmoprimca na stanu u Z., prvi kat lijevo, temeljem članka 30.stavka 2. Zakona o najmu stanova, u kojemu najamnom odnosu je najmodavac povrijedio pravo najmoprimca na jednako postupanje isticanjem zahtjeva za platežom slobodno ugovorene najamnine u iznosu višemu od propisanog sukladno članku 9. Zakona o najmu stanova u svezi točke 2. Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine i točke 3. Zaključku Grada Zagreba o visini slobodno ugovorene najamnine, kao mjerodavnih usporednika za najmoprimce u usporedivomu pravnomu položaju, čime najmodavac u smislu čl.30. stavka 1. Zakona o najmu stanova, po osnovi socijalnoga podrijetla najmoprimca kao člana porodičnoga domaćinstva nositelja stanarskoga prava na predmetnomu stanu, čini diskriminaciju na području stanovanja, a što bi moglo

dovesti do povrede prava najmoprimca na jednako postupanje glede prava na dom u budućnosti."

V./ Odbija se tuženica-protutužiteljica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.«

2. Protiv gornje presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se presuda preinači ili ukine.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Po ocjeni ovog suda pobijana odluka nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom na koju se sadržajno ukazuje u žalbi iz točke 11. istog članka jer odluka uopće nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Naime, svoju odluku sud prvog stupnja detaljno obrazlaže time:

7.1. Da je predmet ovog spora potraživanje tužitelja prema tuženici po osnovi o stjecanja bez osnove na ime neplaćenog iznosa najamnine za razdoblje od srpnja 2008. do veljače 2011. za stambeni prostor u Z.

7.2. Da je u predmetu ovog suda P-6941/08 tužitelj vodio spor protiv tuženice radi isplate izgubljene najamnine za period od svibnja 2005. do lipnja 2008. u kojem postupku je naloženo tuženici isplatiti tužitelju utuženi iznos najamnine u visini od 150.079,12 kn sa zateznom kamatom na pojedine dospjele iznose najamnine, kao i trošak parničnog postupka, a ista presuda je postala pravomoćna i ovršna temeljem presude Županijskog suda u Zagrebu Gž-688/15 od 16. veljače 2016. U istom postupku kao nesporno proizlazi kako je otac tuženice stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/118 i 105/20, dalje ZNS) stekao pravni položaj najmoprimca iz čl. 30. st. 1. i 2. istog Zakona, ali bez prava na zaštićenu najamninu s obzirom na postojanje zapreka iz čl. 31.s t. 2. istog Zakona, da su nakon njegove smrti na tuženicu temeljem čl. 24. st. 2. ZNS-a prešla sva njegova prava i obveze, da su na strani tuženice postojale zapreke iz čl. 31. st. 2. navedenog Zakona da tuženica ima pravo nesmetano koristi stan i plaćati slobodo ugovorenu najamninu, da je tuženica u spornom periodu plaćala naknadu za korištenje stana koja se smatra predujmom najamnine u smislu čl. 34. st. 2. ZNS-a da se kriteriji za utvrđivanje slobodno ugovorene najamnine prema čl. 51. ZNS-a i propisana cijena od 15 kn/m[2] odnose na stanove u vlasništvu Republike Hrvatske i Grada Zagreba, a ne za stanove u privatnom vlasništvu u kakvom stanu je tuženica, da vrijednost tržišne najamnine za predmetni stan u utuženom periodu iznosi mjesečno 4.372,18 kn od 8. lipnja 2005. do prosinca 2006. i 4.857,98 kn od siječnja 2007. do lipnja 2008. Nadalje tužitelj ima pravo zahtijevati plaćanje slobodno ugovorene najamnine, a s obzirom na zapreke propisano čl. 31. st. 2. alineja 2. ZNS- a te da se radi o prosječnoj najamnini kakva se postiže na tržištu za navedene stanove, jer odredba čl. 9. ZNS-a ne propisuje kriterije za utvrđivanje slobodne ugovorene najamnine dok se propisi koji takvu najamninu propisuju odnose samo na stanove u državnom vlasništvu i Grada Zagreba pa stoga nema mjesta zaključku da bi tuženica bila diskriminirana na području stanovanja po osnovi socijalnog podrijetla i društvenog položaja niti bi time bilo povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje odnosno pravo na dom.

7.3. Da iz pravomoćne presude istog suda broj P-6941/08 od 28. studenoga 2014. proizlazi da je između tužitelja, kao davatelja stana na korištenje i M. G., kao stanara, zaključen 27. svibnja 1981. Ugovor o korištenju predmetnog stana, da je tužitelj uputio dopis od 16. travnja 1998. M. G. navodeći da mu osporava pravo na zaštićenu najamninu, kao i njegov zahtjev za sklapanje Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom u predmetu Ps-2145/97 te da je dužan platiti najamninu od 5.000,00 kn od stupanja na snagu ZNS-a, time da se uplata zaštićene najamnine od 229,95 kn mjesečno smatra akontacijom najamnine, da je tužitelj dopisima od 27. siječnja 1999. obavijestio M. G. odnosno njegovu punomoćnicu da odbija sa njime potpisati Ugovor o najmu s obzirom na čl. 31. st. 2. ZNS-a time da mu daje otkaz pozivom na čl. 21. st. 1. ZNS-a jer namjerava u predmetni stan useliti svoju kćer, da je presudom od 15. studenog 2002. broj Ps- 2145/97 prihvaćen tužbeni zahtjev i presudom zamijenjen Ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom, dok je odbijen protutužbeni zahtjev usmjeren na iseljenje tuženice iz predmetnog stana s obrazloženjem da je parnični postupak pokrenuo M. G., otac ovdje tuženice i raniji nositelj stanarskog prava, koju parnicu je nakon njegove smrti preuzela tuženica, kao član njegova obiteljskog domaćinstva, da tužitelj nije uspio dokazati postojanje razloga koji bi isključio pravo ovdje tuženice na zaštićenu najamninu u smislu čl. 31. st. 1. ZNS-a, da okolnost što je tuženica suvlasnica nekretnine u I. nije zapreka za zaštićenu najamninu te da tuženica ima valjanu pravnu osnovu za korištenje predmetnog stana kao član domaćinstva ranijeg nositelja stanarskog prava,da je presudom Županijskog suda u Zagrebu od 26. travnja 2005. broj Gž-4015/03 potvrđena gore navedena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev usmjeren na iseljenje ovdje tuženice iz predmetnog stana, dok je rješenjem ukinuta presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev ovdje tuženice usmjeren na donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom,da iz izračuna visine zaštićene najamnine za predmetnu nekretninu od 14. studenog 2005. proizlazi da zaštićena najamnina iznosi 283,88 kn, u odnosu na korisnu površinu stana od 95,96 m2, koji je izračun sačinjen na bazi tri osobe, kao broj osoba u stanu prema Ugovoru,da je presudom od 26. veljače 2008.g. broj Ps-729/05 odbijen tužbeni zahtjev za donošenje presude koja nadomješta Ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom s obrazloženjem da je nekretnina u K. u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a bila vlasništvo M. G., oca tuženice koji je istu Ugovorom od 20. siječnja 1999. darovao tuženici, a tuženica je 1/10 dijela te nekretnine prodala svom suprugu E. D., da je ta nekretnina bila useljiva, slijedom čega M. G., kao osoba koja je stekla prava i obveze prema čl.30. ZNS, nije imao pravo ugovoriti zaštićenu najamninu za predmetni stan, pa tako niti tuženica, da suprug tuženice E. D. nije imao položaj člana obiteljskog domaćinstva ranijeg nositelja stanarskog prava M. G., dakle, nije osoba iz čl. 37. ZNS-a, slijedom čega okolnost što je vlasnik stana na S. nije odlučna te da je tuženica suvlasnica kuće u Z., I., koja se sastoji od više

poslovnih prostora odnosno jednog stambenog prostora, koji poslovni prostori se iznajmljuju za zakupninu od 21.000,00 kn mjesečno, slijedom čega proizlazi da tužena ima znatnu imovinu kojom može raspolagati te da joj ne pripada pravo na zaštićenu najamninu, koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 27. travnja 2010. broj Gž-6467/08.

7.4. Da je tuženica zaključila kupoprodajni ugovor sa K. d.o.o. 25. ožujka 2008. predmet kojeg je 1/3 dijela nekretnine upisane u zk.ul. 2501 k.o. V. zk.čbr. 2624 u naravi kuća i dvorište u Z., I. za iznos kunske protuvrijednosti do 210.000,00 EUR, da je tužitelj dopisom od 23. lipnja 2008. pozvao tuženicu isplatiti razliku zaostale najamnine za protekle tri godine, s obzirom na odluku u parnici Ps- 729/05, pa kako ekonomska najamnina za razdoblje od 36 mjeseci iznosi po 5.000,00 kn mjesečno ili sveukupno 180.000,00 kn, a uplaćena akontacija za razdoblje od 8. kolovoza 2005. do 7. lipnja 2008. iznosi ukupno 10.058,04 kn, to potražuje isplatu iznosa od 169.941,96 kn,da je tuženica osporila gore navedeno potraživanje navodeći da presuda glede zaštićene najamnine nije pravomoćna, a da je slobodno ugovorenu najamninu propisala Vlada RH u iznosu od 15,00 kn/m2 za stanove u privatnom vlasništvu, slijedom čega vlasnik stana ne određuje najamninu po vlastitom nahođenju.

7.5. Da je tuženica uplatila na račun tužitelja iznose od po 280,00 kn dana 29. rujna i 9.rujna 2005., 8. srpnja, 9. srpnja, 4. lipnja, 7. svibnja, 4. travnja, 5. ožujka, 12. veljače i 8. siječnja 2005., zatim, iznos od po 333,88 kn dana 10. prosinca i 16. studenog 2005., zatim dana 29. prosinca, 3. studenog, 2. prosinca, 29. rujna, 26. kolovoza, 7. kolovoza, 1. srpnja, 3. lipnja, 6. svibnja, 30. ožujka, 4. ožujka, 3. veljače i 4. siječnja 2006., zatim iznose od po 333,38 kn dana 10. studenog, 24. studenog, 13. listopada, 8. rujna, 3. kolovoza, 13. srpnja, 12. lipnja, 5. svibnja, 4. travnja, 3. ožujka, 3. veljače i 27. siječnja 2007. te iznos od po 333,88 kn dana 6. prosinca, 29. listopada, 2. listopada, 4. rujna, 7. kolovoza, 5. srpnja, 7. lipnja, 7. svibnja, 5. travnja, 8. ožujka, 12. siječnja i 9. veljače 2008.,da je tuženica prema obračunu tužitelja(list spisa 522.) u razdoblju od 8. kolovoza 2005. do 7. lipnja 2008. platila iznos od 10.058,04 kn na ime akontacije,da je uplatila 11. prosinca 2010. najamninu za 2011. u iznosu od 17.272,08 kn, a 14. rujna 2010. 4.622,08 kn sa naznakom "uplata razlike najamnine od 09-1",da najamnina, prema podatku dostavljenom od strane tuženice, a pribavljene od B. d.o.o. za stan površine oko 95 m[2] na lokaciji G. Z., iznosi oko 600- 700 EUR ( razdoblje od 2005. do 2012.), da se na ime tuženice plaćao plin za predmetni stan tijekom 2011. i 2012., da je E. D. vlasnik stana površine 51,54 čm u stambenoj zgradi S. 26, da je uviđajem na licu mjesta utvrđeno da se na I. katu lijevo nalaze dvostruka dvokrilna vrata sa pločicom "G.", time da su na dovratku istih željezna rešetkasta vrata zatvorena lokotom, pa kako nazvonjavu nije odgovoreno, to je stečen dojam da se nitko u predmetnom stanu ne nalazi. Vještak je na uviđaju izjavio da nalaz može izraziti na bazi prosječne uređenosti, s obzirom da mu nije omogućeno ući u stan.

7.6. Da u odnosu na tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu naknade za korištenje predmetnog stana i protutužbeni zahtjev usmjeren na donošenje presude kojom se utvrđuje da bi tuženica bila diskriminirana na području stanovanja po osnovi socijalnog podrijetla i društvenog položaja i bilo povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje odnosno pravo na dom, da prvenstveno valja istaći da iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da je M. G., otac tuženice i raniji nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, stupanjem na snagu ZNS-a stekao prava i obveze najmoprimca, sukladno čl. 30. st. 1. i 2. ZNS-a, ali bez prava na zaštićenu najamninu, s obzirom da su na njegovoj strani postojale zapreke u smislu čl. 31. st. 2. alineja 2. ZNS-a, a da su nakon njegove smrti na tuženicu, kao člana obiteljskog domaćinstva, prešla njegova prava i obveze u smislu čl. 24. st. 2. ZNS-a uz napomenu da su i na njezinoj strani postojale zapreke u smislu čl. 31. st. 2. alineja 2 ZNS-a, slijedom čega tuženica ima pravo nastaviti nesmetano koristiti predmetni stan, kao i obvezu plaćati slobodno ugovorenu najamninu, a kako je to navedeno u obrazloženju presude P-6941/08.

7.7. Slijedom navedenog, kako se tuženica nalazi u posjedu predmetnog stana kao osoba na koju su prešla prava i obveze ranijeg najmoprimca, koji je pak ta prava i obveze stekao stupanjem na snagu ZNS-a u skladu čl. 30. st. 1. i 2. u vezi sa čl. 31. st. 2. alineja 2 ZNS-a, to je između stranaka uspostavljen pravni odnos najma bez volje stranaka, ali, kako to proizlazi iz čl. 31. st. 1. i 2. alineja 2. u svezi sa čl. 24. i čl. 33. st. 3. ZNS-a, zasnivanjem odnosa najma ex lege još nije uspostavljen i ugovorni odnos između tužitelja kao najmodavca i tuženice, kao najmoprimca. S obzirom da iz sadržaja odredbe čl. 34. ZNS-a proizlazi da je korisnik stana do sklapanja ugovora o najmu odnosno donošenja odluke u smislu čl. 33. st. 3. ZNS-a dužan plaćati naknadu za korištenje stana, koja naknada se smatra predujmom najamnine, a tuženica je u spornom razdoblju plaćala naknadu u visini od 333,88 kn, te 283,88 kn i 284,16 kn te razliku najamnine, a kako je to navedeno u historijatu tužbe, to je tuženica u obvezi platiti tužitelju naknadu za korištenje predmetnog stana, s obzirom da ugovorni odnos još nije uspostavljen i to u visini razlike između slobodno ugovorene najamnine koju je dužna plaćati i naknade koju je plaćala, sve temeljem čl. 219. ZOO-a i čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje ZOO).

7.8. Da u odnosu na visinu slobodno ugovorene najamnine pogrešno tuženica drži da je u konkretnom slučaju mjerodavan iznos slobodno ugovorene najamnine od 15,00 kn/m[2] propisan Odlukom o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najmnine („Narode novine“ broj 120/00, dalje Odluka) i zaključkom, odnosno Pravilnikom o najmu stanova („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 3/98 i 7/98, dalje Pravilnik), jer se odnose isključivo na stanove u vlasništvu Republike Hrvatske i Grada Zagreba kako to proizlazi i iz odredbe čl. 51. ZNS-a, slijedom čega kriterij propisan Odlukom odnosno Zaključkom ne obvezuje. Iako odredbom čl. 9. ZNS-a nije propisan kriterij po kojem se utvrđuje slobodno ugovorena najamnina, sam pojam slobodno ugovorene najamnine upućuje na zaključak da se radi o prosječnoj tržišno orijentiranoj najamnini, koja omogućuje ekonomsku isplativost korištenja stana od strane najmoprimca i koja se plaća na određenoj lokaciji za određenu veličinu stana, a da je slobodno ugovorena najamnina upravo ona najamnina koja se postiže na tržištu može se zaključiti i iz odredbe čl. 10. st. 2. ZNS-a. Dakle, u konkretnom je slučaju utvrđivana prosječna tržišno orijentirana najamnina, pri čemu je sud imao u vidu da je kriterij vlasništva useljive kuće ili stana, kao zapreke za pravo na zaštićenu najamninu, rezultat stajališta da takvo vlasništvo daje pouzdanu osnovu za zaključak o solidnom imovnom stanju najmoprimca, koji u toj situaciji nema pravo na zaštićenu najamninu, posebice imajući u vidu okolnost da je smisao zaštićene najamnine rješavanje stambenog problema samo za one najmoprimce čije imovno stanje ne omogućava rješavanje stambenih problema na drugi način, npr. kupnjom ili izgradnjom stambenog prostora odnosno putem najma sa slobodno ugovorenom - prosječno tržišno orijentiranom - najamninom.

7.9. Da iz nalaza i mišljenja vještaka M. O., dipl. ing. proizlazi da je za potrebe nalaza izvršio identifikaciju nekretnine, da se radi o uličnoj, ugrađenoj stambenoj kući tip gradska inetrpolacija s pretpostavkom prosječne opremljenosti I održavanja, slijedom čega navodi da vrijednost tržišne najamnine za predmetni stan u razdoblju od 5. srpnja 2008. do 5. veljače 2021. iznosi ukupno 1.019.084,77 kn, time da najamnina za mjesec srpanj 2008. iznosi 1.225,53 kn, za period od kolovoza 2008. do prosinca 2008. 7.659,56 kn mjesečno, za 2009. 7.136,96 kn mjesečno, za 2010. 6.763,41 kn mjesečno, za 2011. 6.697,09 kn mjesečno, za 2012. 6.527,35 kn mjesečno, za 2013. 6.250,54 kn mjesečno, za 2014. 6.170,84 kn mjesečno, za 2015. 6.083,84 kn mjesečno, za 2016. 6.193,35 kn mjesečno, za 2017. 6.475,64 kn mjesečno za 2018. 6.900,90 kn mjesečno. Na navedeno vještvo stranke nisu imale prigovora u pogledu matematičkog izračuna.

7.10. Da je u odnosu na prigovor tuženice da je dio utuženog potraživanja koji se odnosi na period od 30. lipnja 2011. do 31. prosinca 2013. pravomoćno presuđena stvar u predmetu P-5387/14. da je predmetnom tužbom tužitelj utužio naknadu izmakle koristi po pravilima o stjecanju bez osnove za period od srpnja 2008. do veljače 2011. dok je u predmetu ovog suda P-5387/14 isto potraživanje utuženo za period od veljače 2011. do prosinca 2016., dakle za sasvim drugo razdoblje pa je prigovor tuženice u tom smislu ocijenjen kao neosnovan. Isto tako, u pogledu prigovora tuženice da je za dio potraživanja od 30. studenoga 2015. do 31. prosinca 2016. nastupila dvostruka litispendencija budući da je M. V. i N. V., supruga tužitelja već podnijela tužbu za naplatu potraživanja za isto razdoblje u predmetu P-5637/20 ponovno se navodi kako je predmet ovog tužbenog zahtjeva različito razdoblje utuženja od srpnja 2008. do veljače 2011. pa je već i u tom dijelu istaknuti prigovor tuženice neosnovan. U odnosu na činjenicu plaćanja dijela predmetnog potraživanja ovaj sud je iz dostavljenih uplatnica i zapisnika o pohrani novca javnog bilježnika L. P.-F. iz Z. (list spisa 803-844), kao što tužitelj i ističe u historijata tužbe utvrdio da je za utuženo razdoblje tuženica od 7. kolovoza 2008. do 6. prosinca 2008. na ime naknade za korištenje uplatila tužitelju iznos od 283,88 kn mjesečno, dana 3. siječnja 2009. tuženica je za najamninu za razdoblje 2009. isplatila iznos od 4.010,00 kn, dana 5. prosinca 2009. tuženica je za najamninu za razdoblje 2010. isplatila iznos od 3.406,56 kn, dana 14. rujna 2010. tuženica je dodatno platila razliku za najamninu za 9., 10., 11., 12. mjesec 2010. u iznosu od 4.622,08 kn, dana 11. prosinca 2010. tuženica je platila razliku za najamninu za 2011. u iznosu od 17.272,08 kn. Sud je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mladena Ožića, dipl.ing. s usmenim očitovanjem, jer je isti izrađen u skladu s raspoloživim podacima i pravilima struke, pa kako je vještak dao jasne razloge kojima se rukovodio prilikom izrade istog nalaza to sud nije prihvatio prijedlog tuženice za izvođenje dokaza novim vještačenjem.

7.11. Slijedom navedenog, sud je, temeljem nalaza i mišljenja vještaka dipl. ing. M. O., (iako je vještak dao izračun najamnine za duži period od utuženog, pa je sud jednostavnom matematičkom operacijom izvršio izračun samo za sporno razdoblje uzimajući u obzir i uplate tuženice) utvrdio da tržišna najamnina za predmetni stan iznosi: 2008. - 7.659,56 kn, 2009. - 7.136,96 kn, 2010. - 6.763,41 kn, 2011. - 6.697,09 kn. Od navedenih iznosa sud je oduzeo uplate tuženice, i to: 283,88 kn mjesečno za 2008. godinu, 284,16 kn mjesečno za 2009. za period od siječnja do kolovoza 2010. iznos od 283,88 kn mjesečno, za period od rujna do prosinca 2010. i dodatni iznos od 1.155,52 kn mjesečno, odnosno ukupno 1.439,40 kn, kao i iznos od 1.500,00 kn koji se odnosi na trošak plaćenog čišćenja za održavanje zajedničkih prostorija zgrade (50,00 kn za svaki mjesec),a koji je plaćala tuženica, pa je stoga mjesečni iznos najamnine za 2008. iznosi 7.325,68 kn, za 2009. 6.802,80 kn, za 2010. do mjeseca kolovoza 6.429,53 kn, za 2010. od rujna do prosinca 5.274,01 kn, te za siječanj i veljaču 2011. 5.207,75 kn, pa je slijedom navedenog tužitelju na ime izgubljene najamnine dosuđen ukupan iznos od 201.209,78 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate, a djelomično odbiti za iznos od 1.500,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate , a prema pravilu o stjecanju bez osnove, tj. sukladno čl. 1120. ZOO-a. Na dosuđeni iznos glavnice tužitelju je dosuđena zatezna kamatama na osnovi čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 1115. ZOO-a kojim je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S tim u vezi sukladno čl. 563. ZOO-a najmoprimac je dužan plaćati najamninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovorne ili zakonske odredbe kako je uobičajeno u mjesto predaje stvari najmoprimcu. U konkretnom slučaju iz provedenih dokaza proizlazi kako je tuženica nesavjesna stranka od početka korištenja predmetnog stana, a što je ista i potvrdila pokretanjem postupka P-6941/08 u kojem je istaknula protutužbeni zahtjev za nadomještanjem ugovora o najmu stana sa slobodno ugovorenom najamninom, a u kojem je pravomoćno odbijena sa tim dijelom zahtjeva kao i pokretanjem postupaka, pa imajući u vidu da tužitelj zateznu kamatu potražuje od kasnijeg datuma tomu je ista u cijelosti dosuđena do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi na osnovi čl. 3. ZOO-a.

7.12. U odnosu na prigovor tuženice u pravcu da je pravo na zaštićenu najamninu pravomoćno izgubila tek 2. rujna 2010. pa da u spornom razdoblju nije bila u obvezi plaćati ekonomsku, već zaštićenu najamninu, da je otac tuženice stupanjem na snagu ZNS-a stekao prava i obveze najmoprimca, sukladno čl. 30. st. 1. i 2. ZNS-a, ali bez prava na zaštićenu najamninu, s obzirom da su na njegovoj strani postojale zapreke u smislu čl. 31. st. 2.alineja 2. ZNS-a, slijedom čega na tuženicu, a nakon njegove smrti, nisu mogla preći prava koja nije imao, pa kako su i na strani tuženice postojale zapreke u smislu čl. 31. st. 2. alineja 2. ZNS-a, to neosnovano tuženica drži da bi tek po pravomoćnom okončanju parnice Ps-729/05 bila u obvezi plaćati slobodno ugovorenu najamninu.

7.13. U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženice da je stavljena u diskriminirajući položaj u odnosu na najmoprimce državnih i gradskih stanova, koji plaćaju slobodno ugovorenu najamninu u iznosu od 15,00 kn/m[2] te da osnov diskriminacije čini njezino socijalno podrijetlo, zato što u predmetnom stanu živi od rođenja kao član obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, a sada kao najmoprimac ex lege, pa ju tužitelj po zaštićenoj osnovi stavlja u nepovoljniji položaj od gore spomenutih najmoprimaca i neravnopravnom najamninom ugrožava njezino pravo na dom, a time čini višestruku diskriminaciju po osnovi njezina obiteljskog statusa, socijalnog podrijetla i društvenog položaja, koja diskriminacija nema legitimnog cilja i ne postoji proporcionalnost, prvenstveno valja istaći da odluke ELJP-a, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tuženica poziva ne potvrđuju gore iznesene tvrdnje. Kao što je već navedeno tuženica je osoba na koju su prešla prava i obveze ranijeg najmoprimca, koji je pak ta prava i obveze stekao stupanjem na snagu ZNS-a u skladu čl. 30. st. 1. i 2. ZNS-a odnosno da tuženica, kao niti njezin prednik, nema pravo na zaštićenu najamninu, već je dužna plaćati slobodno ugovorenu najamninu, temeljem čl. 31. st. 2 alineja 2. u vezi sa čl. 9. ZNS-a. Isto tako kriterij vlasništva useljive kuće ili stana, kao zapreka za pravo na zaštićenu najamninu, rezultat je stajališta da takvo vlasništvo daje pouzdanu osnovu za zaključak o solidnom imovnom stanju najmoprimca, a imajući u vidu okolnost da je smisao zaštićene najamnine rješavanje stambenog problema samo za one najmoprimce čije imovno stanje ne omogućava rješavanje stambenih problema na drugačiji način, a time i putem najma sa slobodno ugovorenom - prosječno tržišno orijentiranom - najamninom, pa kako odredbom čl. 9. ZNS-a nije propisan kriterij po kojem se utvrđuje slobodno ugovorena najamnina, to valja poći od samog pojma slobodno ugovorene najamnine, koji pojam pak upućuje na zaključak da se radi o prosječnoj tržišno orijentiranoj najamnini, koja omogućuje ekonomsku isplativost korištenja stana od strane najmoprimca i koja se plaća na određenoj lokaciji za određenu veličinu stana, time da na zaključak da je slobodno ugovorena najamnina upravo ona najamnina koja se postiže na tržištu upućuje i odredba čl. 10. st. 2. ZNS- a. Da se Odluka i Zaključak, odnosno Pravilnik na koje se tuženica poziva da isti svakako predstavljaju jedan od kriterija po kojima se procjenjuje slobodno ugovorena najamnina, međutim, te se odredbe odnose isključivo na stanove u vlasništvu Republike Hrvatske i Grada Zagreba, što proizlazi i iz odredbe čl. 51. ZNS-a, ali taj kriterij nije i ne može biti obvezujući u konkretnom slučaju, jer je vlasnik predmetnog stana upravo tužitelj, a iz odredaba ZNS-a ne proizlazi da bi se ograničenja po pitanju visine slobodno ugovorene najamnine za stanove u vlasništvu države i grada protezala i na stanove u vlasništvu građana. S obzirom da tužitelj, kao vlasnik stana, ima pravo na slobodno ugovorenu najamninu i to upravo onu koja se postiže na tržištu, a tuženica ima obvezu plaćati istu, s obzirom na postojanje zapreke u smislu čl. 31. st. 2. alineja 2. ZNS-a, to nema mjesta zaključku da bi tuženica bila diskriminirana na području stanovanja po osnovi socijalnog podrijetla i društvenog položaja zbog toga što tužitelj navedeno pravo ostvaruje predmetnom tužbom, pa da bi time bilo povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje odnosno pravo na dom, pri čemu valja ponoviti da odredbom čl. 9. ZNS-a, na koju se tuženica poziva, nije propisan kriterij po kojem se utvrđuje visina slobodno ugovorene najamnine, da sam pojam slobodno ugovorene najamnine upućuje na zaključak da se radi o prosječnoj tržišno orijentiranoj najamnini te da primjeni Odluke i Zaključka po pitanju slobodno ugovorene najamnine u konkretnom slučaju nema mjesta,pa je slijedom navedenog, bez provođenja bilo kakvih dokaza na navedenu okolnost protutužbeni zahtjev radi utvrđenja diskriminacije valjalo odbiti kroz primjenu čl.1-2., čl. 6. i čl. 9. ZNS-a i odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom IV.

8. Po motrištu ovog suda pobijana odluka nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, pa ni konvencijskog prava, niti bi tuženica bila diskriminirana time što je u obvezi plaćati tržišnu najamninu jer nije u statusu zaštićenog najmoprimca stana u državnom vlasništvu ili vlasništvu Grada Zagreba, a u čemu se žalba iscrpljuje.

9. Naime, povodom ustavne tužbe tuženice protiv citirane odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-688/15-2 od 16. veljače 2016. kojom je potvrđena presuda istog prvostupanjskog suda broj P-6941/08 radi isplate izgubljene najamnine za prethodni period od svibnja 2005. do lipnja 2008. u kojem postupku je naloženo tuženici isplatiti tužitelju utuženi iznos najamnine u visini od 150.079,12 kn sa zateznom kamatom na pojedine dospjele iznose najamnine, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-1759/2016 od 29. ožujka 2018. ("Narodne novine" broj 40/18) odbio ustavnu tužbu i naveo da je predmet spora bio tužbeni zahtjev A. K. za isplatu najamnine u razdoblju od 8. kolovoza 2005. do 7. lipnja 2008. umanjene za plaćeni iznos naknade za korištenje stana, koja se smatra predujmom najamnine u smislu čl. 34. stavka 2. ZNS-a sa zateznom kamatom na pojedine iznose od dospijeća do isplate. U postupku koji je prethodio ustavnosudskom sporan je bio iznos najamnine kojeg je podnositeljica obvezna plaćati tužitelju za sporni stan te je li u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije podnositeljice time što je obvezana plaćati tržišnu najamninu, a ne najamninu propisanu Odlukom Vlade, odnosno Zaključkom Grada Zagreba o visini slobodno ugovorene najamnine, za stanove u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno Grada Zagreba (15,00 kuna po četvornom metru). Prema ocjeni Ustavnog suda, sudovi su u postupku koji je prethodio ustavnosudskom utvrdili sve odlučne činjenice konkretnog slučaja, a u osporenim presudama navedeni su dostatni i relevantni razlozi za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja i odbijanje podnositeljičinih protutužbenih zahtjeva.

10. Naime, sudovi su usvojili tužbeni zahtjev na temelju sljedećih utvrđenja: da je podnositeljičin otac stupanjem ZNS-a na snagu stekao pravni položaj najmoprimca u smislu čl. 30. stavaka 1. i 2. ZNS-a, no bez prava na zaštićenu najamninu, s obzirom na postojanje prepreka iz članka 31. stavka 2. alineje 2. ZNS-a, da su nakon njegove smrti, na temelju čl. 24. stavka 2. ZNS-a, na podnositeljicu prešla sva njegova prava i obveze, da su i na strani podnositeljice postojale zapreke u smislu čl. 31. stavka 2. alineje 2. ZNS-a, da podnositeljica ima pravo nesmetano koristiti sporni stan i plaćati slobodno ugovorenu najamninu, da je u spornom razdoblju podnositeljica tužitelju plaćala naknadu za korištenje stana koja se smatra predujmom najamnine u smislu čl. 34. stavka 2. ZNS-a, da se kriteriji za utvrđivanje slobodno ugovorene najamnine prema čl. 51. ZNS-a i propisana cijena od 15,00 kuna po četvornom metru odnose na stanove u vlasništvu Republike Hrvatske i Grada Zagreba, a ne na stanove u privatnom vlasništvu u kakvom stanuje podnositeljica, - da je vrijednost tržišne najamnine za sporni stan od 8. lipnja 2005. do prosinca 2006. iznosila 4.372,18 kuna, a od siječnja 2007. do 7. lipnja 2008. iznosila je 4.857,98 kuna.

11. Nadalje, sudovi su ocijenili da - s obzirom da tužitelj, kao vlasnik stana, ima pravo na slobodno ugovorenu najamninu i to upravo onu koja se postiže na tržištu, a podnositeljica ima obvezu plaćati istu, s obzirom na postojanje zapreke u smislu čl. 31. stavka 2. alineje 2 ZNS-a - nema mjesta zaključku da bi podnositeljica bila diskriminirana na području stanovanja po osnovi socijalnog podrijetla i društvenog položaja zbog toga što tužitelj navedeno pravo ostvaruje tužbom, pa da bi time bilo povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje odnosno pravo na dom. Naime, sudovi su polazeći od toga da čl. 9. ZNS-a, na koji se podnositeljica poziva, nije propisan kriterij po kojem se utvrđuje visina slobodno ugovorene najamnine, ocijenili da sam pojam slobodno ugovorene najamnine upućuje na zaključak da se radi o prosječnoj tržišno orijentiranoj najamnini te da primjeni Odluke i Zaključka po pitanju slobodno ugovorene najamnine u konkretnom slučaju nema mjesta.

12. Da na temelju analize obrazloženja osporenih presuda te navoda ustavne tužbe Ustavni sud nije našao ustavnopravno relevantne činjenice ili okolnosti koje bi uputile na povredu podnositeljičinog prava na pravično suđenje, u aspektu zabrane arbitrarnog postupanja suda. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da osporenim presudama podnositeljici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. stavkom 1. Ustava i čl. 6. stavkom 1. Konvencije. 15. Ustavni sud utvrdio je da prigovori podnositeljice vezani uz čl. 14. i 34. stavak 1. Ustava te čl. 8. i 14. Konvencije i članak 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju, na način kako su postavljeni u ustavnoj tužbi te u mjeri u kojoj bi u okolnostima konkretnog slučaja osporene presude mogle utjecati na ostvarivanje sadržaja tih ustavnih normi, ne upućuju na mogućnost povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom i Konvencijom.

13. Stoga je slijedom iznesenog valjalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku odluku, zajedno s odlukom o trošku, dok je odluka o trošku žalbenog postupka donesena u smislu čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Zadru, 15. ožujka 2022.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Katija Hrabrov