Poslovni broj: 10 Us I-35/2022-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja E. d. o. o., sa sjedištem u R., M. G. 26, zastupan po prokuristi N. S., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreza na dodanu vrijednost, 14. ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/20-01/436, URBROJ: 513-04-21-3 od 29. listopada 2021. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471- 02/20-01/187, URBROJ: 513-07-08/20-1 od 6. listopada 2020.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/20-01/187, URBROJ: 513-07-08-20-1 od 6. listopada 2020., tužitelju je za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2017. utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 194.616,16 kuna te kamate u iznosu od 35.729,07 kuna; za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2018., utvrđena je obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 88.027,59 kuna, te kamata u iznosu od 7.044,90 kuna; za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019., utvrđena je obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 13.136,15 kuna, te kamate u iznosu od 170,21 kunu; za razdoblje od 1. siječnja do 29. veljače 2020., utvrđena je obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 30.376,50 kuna, te kamata u iznosu od 243,41 kunu, te je naloženo tužitelju da utvrđene iznose poreza i kamata obračuna i uplati daljnje tekuće kamate do dana uplate i da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama uz upozorenje da ukoliko to ne učini da će se naplata izvršiti ovrhom.
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-471-02/20-01/436, URBROJ: 513-04- 21-3 od 29. listopada 2021., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.
3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je dostavio knjigovodstvene isprave i poslovne knjige kojima je dokazao svoje navede, a od stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije da je zatražio izradu nalaza čija je zadaća bila izraditi vještački nalaz i utvrditi okolnosti svih poslovnih događaja bilježenih na kontu 660- zaliha robe na veliko u razdoblju od 2006. do 2017. te objasniti razliku između knjigovodstvenog salda predmetnog konta na dan 31. prosinca 2017. i inventurne liste sastavljene na dan 31. prosinac 2017., kao i utvrditi postoji li po poreznom tijelu utvrđeni manjak robe u vrijednosti od 130.522,09 kuna i navodi kako ostaje kod svih navoda iznesenih na prigovoru u zapisnik i u žalbi i predlaže da Sud izvrši uvid u dostavljenu dokumentaciju kao i u nalaz stalnog sudskog vještaka i utvrdi da u konkretnom dijelu nema nikakvog manjka. Što se tiče generatora za struju ističe da nije sporno da se generator za struju nije nalazio na adresi M. G. 26 u R., već da je sporna primjena materijalnih odredbi Pravilnika o PDV-u i budući da je nesporno da se predmetni generator nikada nije nalazio na adresi M. G. 26, da je porezno tijelo nepravilno utvrdilo činjenično stanje pozivajući se na inventuru od 31. prosinca 2017. na spomenutoj adresi, te navodi kako su porezna tijela utvrdila da se radi o manjku za koji se ne tereti odgovorna osoba, ali nisu ispitala jesu li ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe članka 26. stavak 2. Pravilnika o PDV-u i poziva se na predmet C-438/13 i ističe kako su porezna tijela propustila ispitati pretpostavke za primjenu članka 26. stavak 2. Pravilnika o PDV-u i ističe da ne postoji pravni slijed u činjeničnom utvrđenju poreznog tijela jer ako ono utvrđuje da se generator cijelo vrijeme nalazio u V., da svoju odluku o manjku robe ne može temeljiti na inventuri rađenoj u R.. Navodi kako drugostupanjsko tijelo utvrđuje da nema dokaza da je roba koja je izgorila u požaru u S. bila u vlasništvu tužitelja, obzirom na popis robe od 31. prosinca 2017. i ističe kako je porezno tijelo moralo ispitati da li je porezni obveznik raspolagao predmetnom robom za svoje privatne svrhe ili privatne svrhe svojih namještenika ili je besplatno raspolagao istom ili općenitije, da li je koristio robu u svrhu u koje nisu njegovo poslovanje i nalazi li se ta roba u njegovom posjedu, pa da bi se taj manjak mogao tretirati kao izuzimanje robe, odnosno isporuka robe uz naknadu oporezivu PDV-om. Ističe da drugostupanjsko tijelo utvrđuje da je u konkretnom predmetu došlo do gospodarskog prijenosa prava vlasništva nad drobilicom 2017. pozivajući se na izjavu R. M. i da svoje utvrđenje temelji jedino na činjenici da je M. graditeljstvo brisano iz sudskog registra 2017., a u nadziranom razdoblju nije utvrdio da bi bili izdani kakvi računi za kupca R. M. i pod pretpostavkom da je došlo do gospodarskog prijenosa vlasništva na R. M. da taj prijenos nije obavio tužitelj odnosno da ga nije mogao obaviti jer se predmetna drobilica nalazila kod M. graditeljstva d. o. o. od 2010. i po njegovu prestanku da je prešla na R. M. i da samo porezno tijelo utvrđuje da je prijenos obavljen s M. graditeljstvo d. o. o. na R. M. pa ostaje nejasno utvrđenje da je to učinio tužitelja ili da je to mogao učiniti. Što se tiče utvrđenja da je isporuka po računu broj 46/p1/1 od 31. prosinca 2018. ispostavljen na Ž. P. M. na iznos od 20.000,00 kuna, predstavlja odštetu, tužitelj ističe da je to netočno jer da je iz ugovora o narudžbi zaključenog između Ž. P. M. i K. d. o. o razvidno da je upravo predmetno vozilo bilo predmetom kupoprodaje, da iz ugovora o operativnom leasingu između H.-L. K. d. d., kao davatelja leasinga i društva E. d. o. o. kao korisnika leasinga je razvidno da je ugovor sklopljen za leasing vozilo koje je trebalo biti isporučeno Ž. P. M. za cijenu koja odgovara cijeni iz ugovora o narudžbi K. d. d. dane Ž. P. M., a budući da Ž. P. M. nije bio kreditno sposoban za dobivanje kredita, da je tužitelj za predmetno vozilo s H.-L. K. d. d., zaključio ugovor o operativnom leasingu u suštini umjesto Ž. P. M. koji je navedeno vozilo trebao plaćati u mjesečnim ratama kako je bilo i ugovoreno i po isteku ugovora o operativnom leasingu i nakon ugovorene isplate kupoprodajne cijene vozila od strane Ž. P. M., da punopravno vlasništvo je trebalo preći na Ž. P. M. i tvrdnja drugostupanjskog tijela da je tužitelj imao samo u najmu navedeno vozilo da je apsolutno neutemeljena i ističe da nakon uplate depozita Ž. P. M. nije tužitelju izvršio niti jednu isplatu na ime kupoprodajne cijene i vratio je predmetno vozilo što je dovelo do izostanka stvarne isporuke dobara, a novac primljen na ime depozita da je ostavljen tužitelju za naknadno nastale štete uz istovremenu obvezu tužitelja prema H.-L.K. d. d. davatelju leasinga. Što se tiće H. banke i korištenja poslovnim prostorom navodi da je on jedino i samo trebao dokazati ne korištenje poslovnog prostora istekom ugovora o zakupu i plaćanja PDV-a po računima izdanim za korištenje prostora posljednja tri mjeseca zakupa, a ne korištenje poslovnog prostora da je dokazao računima za utrošenu električnu energiju, dok je plaćanje PDV-a za korištenje poslovnog prostora posljednja tri mjeseci zakupa dokazao izlaznim računima, a što da je moglo utvrditi i porezno tijelo uvidom u poreznu prijavu za razdoblje od 1. rujna 2012. do 31. prosinca 2012. odnosno do 31. prosinca 2013. Što se tiče korištenja, odnosno najma drobilice, navodi kako porezno tijelo u jednom dijelu za potrebe nametanja porezne obveze s osnove korištenja predmetne drobilice utvrđuje da se M. graditeljstvo d. o. o. koristilo drobilicom, dok s druge strane njegovo brisanje iz sudskog registra njegov prestanak dovodi u neobjašnjivu vezu s prijenosom gospodarskog vlasništva drobilice ne na M. graditeljstvo d. o. o. nego na R. M. sada pak za potrebe nametanja porezne obveze s osnove prijenosa gospodarskog vlasništva. U odnosu na razdoblje (građevinski radovi) od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. kao i za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 29. veljače 2020., navodi da roba nije popisana jer je ugrađena na objektima na gradilištu pa nije mogla biti popisana u inventurnoj listi pa da stoga činjenica ne popisivanja robe inventurnom listom nije od važnosti za rješavanje ovoga pitanja i navodi da kada je riječ o građevinskim uslugama u odnosu na koje se izdaje račun s naznakom porezne obveze, da se račun može izdati po završetku ugovorenih radova, a što je bitno kod ugovora zaključenih po sistemu „ključ u ruke“ i budući da je konkretnom predmetu riječ o materijalu utrošenom prilikom izvođenja građevinskih radova, koji je i će pak biti fakturiran sukladno ugovoru po okončanju radova, da porezna obveza obračuna PDV-a ne nastaje sukladno članku 35. stavak 1., 2. i 3. Pravilnika o PDV-u, već sukladno članku 35. stavak 5. istog Pravilnika i iskazuje se putem instituta prijenosa porezne obveze koju u konačnici plača naručitelj radova. Navodi kako je nedvojbeno kako je izdavatelj računa napravio omašku pri ispisu istoga što ne mijenja suštinu same transakcije, što da proizlazi i u nizu presuda suda Europske unije i ističe kako porezno tijelo potpuno zanemaruje jedno od temeljnih porezno računovodstvenih načela, a to je načelo prevage biti nad formom, kao i odabir članka 11. Općeg poreznog zakona kojim je propisano da se porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti. Što se tiče opreme koju je po tužitelju ugradio u prostor s iskazanim prijenosom porezne obveze navodi kako se tu nikako ne može govoriti da izdavatelj isporučuje nekretninu već da se raskida ugovor o zakupu, te izdavatelj računa koji u bilanci vodi navedenu imovinu kao ulaganje u tuđu imovinu, istu perfektuira vlasniku prostora, koja je transakcija nedvojbeno oporeziva PDV-om, te poziva i na mišljenje poreznog tijela od 2. lipnja 2021. Navodi da je porezno tijelo utvrdilo da je od društva S. S. d. o. o. temeljem Sporazuma o raskidu kupoprodajnog ugovora stekao pravo vlasništva nad poslovnim prostorima u kojima su obavljeni građevinski radovi, pa kad je stekao vlasništvo nad istima da je stekao i vrijednost ulaganja u isti i da je i toga porezno tijelo osporilo tužitelju pravo na odbitak pretporeza, što je neosnovano jer da se u konkretnom predmetu ne može smatrati daje tužitelj od trgovačkog društva S. S. d. o. o. na osnovu sporazuma o uvjetima raskida ugovora stekao pravo vlasništva nad predmetnim poslovnim prostorima iz razloga što S. S. d. o. o. nije stekao vlasništvo nad predmetnim poslovnim prostorima na temelju ugovora o kupoprodaji i nije stekao pravo raspolaganja predmetnim poslovnim prostorima i da se ovdje ne radi i o isporuci građevine jer da izdavatelj računa S. S. d. o. o. nikad niti pravno niti gospodarski nije bio vlasnik nekretnine, već zakupnik. Stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika, da se poništi prvostupanjsko rješenje od 6. listopada 2020. u cijelosti osim u dijelu u kojem je utvrđena obveza plaćanja PDV-a za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. siječnja 2018., a radi, uvećano za zakonske kamate, a radi korištenja automobila namijenjenog za daljnju prodaju u poslovne svrhe.
4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako ostaje pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže odbaciti tužbu kao neosnovanu.
5. U sporu je održana rasprava 7. ožujka 2022. u prisutnosti zakonske zastupnice tužitelja, a u odsutnost urednog pozvanog tuženika, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/20; dalje ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
6. Zakonska zastupnica tužitelja ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i dodatno pojašnjava navedeno, te prilaže u spis podnesak u kojem je navedeno sve što je iznijeto na današnjem ročištu i napominje da je cijeli porezni nadzor proveden suprotno materijalnim odredbama, da porezno tijelo ničim nije dokazalo činjenice koje navodi u rješenju, da nisu uopće uzeti u obzir dokazi koje je tužitelj predočio tijekom upravnog postupaka, da nije uzet u obzir nalaz sudskog vještaka, te u tom smislu prilaže i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i predlaže sudu da izvrši uvid u žalbu i sve predložene dokaze.
7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.
8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
9. Odredbom članka 66. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, dalje: OPZ), propisano je da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.). Bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.). Knjigovodstvene isprave koje su izrađene na papiru mogu se pretvoriti u elektronički zapis ako se osigura vjerodostojnost podrijetla, cjelovitost sadržaja i čitljivost od trenutka pretvorbe do kraja razdoblja propisanog za čuvanje knjigovodstvene isprave (stavak 3.). Smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 4.).
10. Odredbom članka 92. OPZ-a, propisano je da ako porezno tijelo ne može utvrditi poreznu osnovicu na temelju poslovnih knjiga i evidencija, mora je procijeniti (stavak 1.). Porezno tijelo procijenit će poreznu osnovicu: 1. ako porezni obveznik ne može predočiti knjige ili evidencije koje je dužan voditi prema poreznim zakonima, 2. ako porezni obveznik ne izdaje propisane račune ili ne vodi poslovne knjige točno, uredno i pravodobno, 3. ako porezni obveznik podatke za oporezivanje ne može dokazati vjerodostojnom dokumentacijom, ako porezni obveznik odbije sudjelovati u poreznom postupku ili onemogućava provedbu poreznog postupka, 5. ako porezni obveznik koji vodi podatke u elektroničkom obliku ne postupi u skladu s odredbama članka 67. ovoga Zakona (stavak 2.).
11. Odredbom članka 7. Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ broj: 78/15, 134/15, 120/16, 116/18, 42/20, 47/20 , dalje: ZOR), propisano je da je poduzetnik dužan prikupljati i sastavljati knjigovodstvene isprave, voditi poslovne knjige, te sastavljati financijske izvještaje sukladno ovom Zakonu i na temelju njega donesenim propisima, poštujući pri tome standarde financijskog izvještavanja te temeljna načela urednog knjigovodstva (stavak 1.). Poduzetnik je dužan organizirati prikupljanje i sastavljanje knjigovodstvenih isprava, vođenje poslovnih knjiga te sastavljanje godišnjih financijskih izvještaja na način da je moguće provjeriti poslovne događaje, financijski položaj i uspješnost poslovanja poduzetnika (stavak 2.). Poduzetnik je dužan osigurati da računovodstvena dokumentacija bude točna, potpuna, provjerljiva, razumljiva i zaštićena od oštećenja i promjena (stavak 6.).
12. Odredbom članka 8. stavak 1. ZOR-a, propisano je da je knjigovodstvena isprava svaki interno ili eksterno sastavljen pisani dokument ili elektronički zapis o poslovnom događaju, te isti čini osnovu za unos podataka o poslovnom događaju u poslovne knjige. Knjigovodstvena isprava mora nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju (stavak 2.).
13. Odredbom članka 15. stavak 2. ZOR-a, propisano je da je poduzetnik dužan tijekom poslovne godine, a najkasnije s krajem poslovne godine popisati imovinu i obveze i s popisanim stvarnim stanjem uskladiti knjigovodstveno stanje.
14. Tužitelj tijekom poreznog postupka nije dostavio knjigovodstvene isprave i dokumentaciju kojima potvrđuje svoje navode, te je stoga u pravu porezno tijelo kada navodi kako nalaz vještaka nije knjigovodstvena isprava niti ima dokaznu snagu knjigovodstvene isprave.
15. Odredbom članka 4. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj 73/13, 99/13, 153/13, 143/14 i 115/16, u nastavku teksta: ZPDV), propisano je da je predmet oporezivanja PDV-om isporuka dobara u tuzemstvu uz naknadu koju obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav, dok je člankom 7. stavak 1. ZPDV-a propisano da je isporuka dobara u smislu članka 4. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona prijenos prava raspolaganja materijalnom imovinom u svojstvu vlasnika.
16. Odredbom članka 26. stavak 2. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 115/16, 1/17, 41/17, 128/17, 106/18, 1/19, 1/20, 138/20 , dalje: Pravilnik), propisano je da kod poreznog obveznika manjkovi dobara za koje se ne tereti odgovorna osoba smatraju se izuzimanjem dobara u neposlovne svrhe i podliježu oporezivanju, osim kala, rastepa, kvara i loma, a najviše do visine utvrđene odlukom Gospodarske i Obrtničke komore i manjkova dobara nastalih djelovanjem više sile. Manjkovima uslijed više sile u smislu ovoga Pravilnika, razumijevaju se manjkovi (štete) od elementarnih nepogoda (poplava, požar, potres i dr.), ratnih razaranja i provalnih krađa, do visine utvrđene temeljem očevidnika madežnog tijela za procjenu šteta.
17. Odredbom članka 25. stavak 6. Pravilnika, propisano je da naknada štete zbog raskida ugovora predstavlja odštetu koja ne podliježe oporezivanju ako platitelj za to nije stekao nikakva dobra ili koristio usluge. Ako se ugovor izvrši u dijelu, taj dio isporuke podliježe oporezivanju.
18. Odredbom članka 36. stavak 9. Pravilnika, propisano je da ako se manjak dobara utvrdi popisom dobara obveza obračuna PDV-a nastaje u trenutku kada je manjak utvrđen.
19. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je kod tužitelj proveden porezni nadzor o čemu je sastavljen Zapisnik 29. srpnja 2020., nakon čega je donijeto ovdje pobijano prvostupanjsko rješenje.
20. Tužitelj je popisom na dan 31. prosinca 2017. utvrdio manjak dobara i vrijednost od 722.127,28 kn, što uključuje vrijednost generatora za struju od 80.000,00 kn iskazanu na analitičkoj kartici konta 660, za koji generator tužitelj navodi kako isti nije bio u njegovu posjedu i da mu ga prodavatelj nikada nije isporučio. Uvidom u Anex od 30. travnja 2014. Ugovora o kupoprodaji generatora za struju od 28. siječnja 2014., utvrđeno je da prodavatelj i tužitelj ugovaraju izmjenu krajnjeg roka za ispražnjenje poslovnog prostora do 30. travnja 2016. u kojem roku tužitelj može slobodno raspolagati inventarom i opremom u tom prostoru. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj bio u posjedu predmetnog generatora.
21. Što se tiče manjka robe u vrijednosti od 141.196,71 kn, tužitelj nije dostavio dokaze koji bi ukazivali da se roba nalazila u skladištu u S. i da je uništena u požaru, a dostavljena potvrda 1. Policijske postaje S. je izdana trgovačkom društvu Č. i G. j. d. o. o., što ne predstavlja dokaz da je roba vlasništvo tužitelja.
22. U odnosu na prigovor tužitelja koji se odnosi na prijenos prava raspolaganja materijalnom imovinom (drobilica), utvrđeno je da je u Popis dugotrajne imovine iskazana rabljena drobilica za kamen. Predmetna drobilica dana je temeljem ugovora o leasingu društvu M. graditeljstvo d. o. o. na razdoblje od tri mjeseca, kod kojeg društva se drobilica nalazila i nakon raskinuća ugovora o leasingu. Navedeno trgovačko društvo je brisano iz sudskog registra, a R. M. je preuzeo drobilicu u svojstvu nesamostalnog posjednika i budući da mu je omogućeno slobodno raspolaganje drobilicom u 2017., pravilno je tužitelju utvrđena obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost za 2017.
23. Što se tiče korištenja vozilom od strane Ž. P. M., uvidom u Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR/0541320, zaključen između H. – L. K., kao davatelja leasinga i ovdje tužitelja, kao korisnika leasinga, korisnik leasinga je dobio na korištenje motorno vozilo marke Peugeot Partner VTC2.0 HDI, na rok od 60 mjeseci. Dakle, tužitelj je imao predmetno vozilo u operativnom leasingu za koji je plaćao mjesečnu najamninu, a isto vozilo je dao na korištenje Ž. P. M. i naknada koju je isti uplati ne predstavlja odštetu u smislu članka 25. stavak 6. Pravilnika.
24. Što se tiče korištenja poslovnog prostora H. banke, navodi se kako je Ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključen 27. studenog 2007. između tužitelja, kao zakupodavca i H. kao zakupnika, na vrijeme od 5 godina s mogućnošću produljenja za još 5 godina. Člankom 3. Aneksa II. navedenog ugovora, utvrđeno je da će se iznos depozita koji je uplaćen od strane zakupnika, a predstavlja tromjesečnu zakupninu, obračunati kao zakup u trajanju od tri mjeseca prilikom eventualnog raskida Ugovora o zakupu. Prema iskazu tužitelja H. je napustila prostor istekom Ugovora bez da je o tome obavijestila tužitelja, niti je produljila Ugovor za naredno razdoblje uz podmirenje svih obveza na osnovu zakupa. O tom događaju ne postoji nikakav Zapisnik o primopredaji prostora (Zapisnik od 26. studenog 2012. dostavljen prvi puta uz žalbu), niti knjigovodstvena kartica iz koje bi bilo razvidno da li je za posljednja tri mjeseca zakup plaćen, sukladno naprijed navedenom Aneksu II. 25. Primjenom citiranih odredbi ovdje mjerodavnog ZPDV-a i Pravilnika na činjenično stanje utvrđeno u postupku nadzora provedenog kod tužitelja, ovaj Sud nalazi da je tužitelju pravilno utvrđena obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost, uz pripadajuće kamate.
26. Sukladno prethodnom, budući da Sud nije našao da su u upravnom postupku koji je prethodio ovom sporu bile počinjene povrede zakona na štetu tužitelja koje bi bile od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, već je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, iz čega je izveden pravilan zaključak, u zakonito provedenom postupku i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok prigovori tužitelja izneseni u ovom sporu nisu od utjecaja na drugačije rješavanje, to se osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ocjenjuju zakonitima.
27. Trebalo je, stoga na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.
28. Kako tužitelj nije uspio u upravnom sporu, trebalo je, na temelju odredbe članka 79. stavka 4. i 6. ZUS-a, odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan, odnosno odlučiti kao pod točkom II. izreke.
U Rijeci 14. ožujka 2022.
S u t k i nj a
Danica Vučinić, dipl. iur. v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu(tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS).
DNA:
- tužitelju E. d. o. o., sa sjedištem u R., M. G. 26
- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1
