REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 10 Us I-1532/2021-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja P. p. d. o. o., sa sjedištem u R., kojeg zastupa opunomoćenik A. B., odvjetnik u V., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na dobit, 14. ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/19-01/502, URBROJ: 513-04-21-2 od 28. listopada 2021. i rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda, KLASA: UP/I-471-02/19- 01/277, URBROJ: 513-07-08-19-1 od 4. rujna 2019.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda, KLASA: UP/I-471-02/19-01/277, URBROJ: 513-07-08-19-1 do 4. rujna 2019., tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dobit za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2017., u iznosu od 162.100,80 kuna i zakonska zatezna kamata u iznosu od 12.838,07 kuna, te manje obračunati porez na dobit za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2018. u iznosu od 32.272,70 kuna i zakonska zatezna kamata u iznosu od 370,08 kuna, te mu je naloženo da uplati utvrđeni porez i kamate kao i da uplati i daljnje kamate i određeno je da je dužan provesti odgovarajuća knjiženja nakon izvršenja plaćanja i ukoliko to ne izvrši da će se naplata izvršiti ovrhom.
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-471-02/19-01/502, URBROJ: 513-04- 21-2 od 28. listopada 2021., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.
3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je porezno tijelo pogrešno utvrdilo da je za primljene zajmove stupila zastara i da je porezni obveznik trebao iskazati prihod za vrijednost obveza za zajmove, da tužitelj u niti jednom dokumentu nije prema vjerovnicima iskazao prigovor zastare ili otpisao dug, da se zastarjela obveza poduzetnika može utvrditi u svako doba u tijeku godine, da je tužitelj tijekom nadzora dostavio dokumentaciju kojom se on, u namjeri da se u pogledu tražbine ponovno uredi pravni odnos između njega i vjerovnika, priznao dug, da je poreznom tijelu bilo dostupna dokumentacija iz koje je bilo vidljivo na nedvojbeni način učinjeno očitovanja tužiteljeve volje da dug zaista priznaje vjerovnicima iz predmetnih pravnih poslova i da poduzetnik može priznati dug i negativnim konfirmacijama salda, da se time u pogledu predmetnih obveza obvezno pravni odnosi iz ugovora o zajmu 15/2012 od 29. svibnja 2012., ugovora o prijenosu potraživanja od 6. lipnja 2012., ugovora o zajmu 1/2013 od 30. srpnja 2013. i ugovora o zajmu 16/2012 od 12. studenog 2012., vratio u pravno stanje u kojem se nalazio prije nego što je zastara po navedenim pravnim poslovnima počela teći. Ističe da nedvojbeno iz isprave izjave o postojanju duga A. N. i D. G. proizlazi da su se stranke sporazumjele o ispunjenju duga i da zastarijevanje počinje ponovno teći u istom trajanju prvi dan nakon priznanja obveze, a što da dokazuju dokumenti potvrde od 5. ožujka 2015. i knjigovodstveno stanje – neotpisani dug, konto kartice prema vjerovnicima, te ističe da je dostavio i aneks 1/2012 ugovoru o zajmu od 29. svibnja 2012., zaključen 31. siječnja 2017. i aneks 1/2012 ugovor o zakupu 12. studenog 2012. zaključen 3. siječnja 2017., kojima je voljom tužitelja priznat dug prema vjerovniku D. G.. Navodi da je zapisnikom poreznog tijela od 3. srpnja 2019. utvrđeno da je 19. lipnja 2019. tužitelj dostavio materijalne dokaze, pa isti zajedno sa zapisnikom predstavljaju pisano očitovanje o priznanju duga kojim se tužitelj na utvrđeno stanje poreznog tijela ujedno i odrekao prava na zastaru prema vjerovnicima, što da je i potvrđeno po ovlaštenoj osobi za zastupanje tužitelja u zapisniku i da je tako tužitelj pred poreznim tijelom jasno iskazao da se on i kod tako utvrđenog stanja odrekao prava na zastaru, koje pravo ovisi isključivo o njegovoj volji, a osim toga izjavama o postojanju duga da tužitelj dokazuje da su vjerovnici upoznati s tužiteljevom voljom da želi ispuniti svoj dug prema njima. Također navodi da je on izjavio i svoju volju za ispunjenje duga prema svojim vjerovnicima iz predmetnih pravnim poslova usprkos mogućem prigovoru zastare čime da je zastara prekinuta i ističe da je suradnju u poslovnim odnosima potkrijepio dokumentima koje je dostavio o ispunjavanju svojih obveza, da su predmetni pravni poslovi i dokumenti vezani za iste sastavljeni tužitelju i njegovim vjerovnicima radi ispunjenja gospodarske svrhe i oni za ugovaratelje predstavljaju obvezu od koje se ne odstupa i da stoga tužitelj nije imao osnova za otpisivanje duga i provedbu propisanih knjiženja sajmom činjenicom proteka zastarnog roka po dospijeću pravnih poslova jer je na nedvojbeni način prema vjerovnicima prije proteka zastare iskazao i usuglasio svoju volju za priznavanjem duga i prekinuo tijek zastare tim priznanjem, kao i da se u obveznom pravnom odnosu prema vjerovnicima ponašao sukladno osnovnim načelima zakona o obveznim odnosima. Ističe da prvostupanjsko upravno tijelo nije dalo niti jedan relevantan razlog svog zaključka i nije sagledavalo događaje tijekom poslovnog odnosa stranaka i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženik je prvostupanjsko rješenje.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje pri svojim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 7. ožujka 2022. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime se smatra da je strankama u smislu članak 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje ZUS) dana mogućnost očitovanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.
6. Opunomoćenik tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te je priložio u spis potvrde kojim vjerovnici potvrđuju svoje potraživanje prema tužitelju, te prilaže i izvadak iz banke iz kojeg je vidljivo da je dio duga isplaćen A. N. u iznosu od 40.000,00 eura, te ostaje kod dokaznih prijedloga iz tužbe da se sasluša A. N., D. G. i D. Z., a čija svjedočenja da bi trebala dokazati da je dug postojao cijelo vrijeme, da su oni tražili povrat pozajmica i da nikada nije nastupila zastara prava na povrat potraživanja, što potvrđuje i zastupnik tužitelja, navodeći kako je vratio dio duga čim je dobio od tvrtke M. T. d. o. o., a nisu htjeli provoditi ovrhu nad tim društvom jer bi otišlo u stečaj i ne bi nikada se ništa vratilo od tog duga, dalje izlaže kao u tužbi.
7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti dokaz saslušanjem predloženih svjedoka, ocijenivši te dokazne prijedloge suvišnima za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.
8. Razmatrajući sva sporna i činjenična i pravna pitanja ovoga spora, Sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.
9. Odredbom članka 5. stavak 1. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“, broj 177/04, 90/05, 57/06, 80/10, 22/12, 146/08, 148/13, 143/14, 50/16, 115/16, 106/18dalje: ZPD), propisano je da je porezna osnovica dobit koja se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda i rashoda prije obračuna poreza na dobit, uvećana i umanjena prema odredbama ovoga Zakona.
10. Odredbom članka 9. ZPD-a, propisano je da se vrijednosna usklađenja po osnovi ispravka vrijednosti potraživanja od kupaca za isporučena dobra i obavljene usluge, priznaju kao rashod ako je od dospijeća potraživanja do kraja poreznog razdoblja proteklo više od 60 dana, a ista nisu naplaćena do petnaestog dana prije dana podnošenja porezne prijave. Svote vrijednosnih usklađenja potraživanja od kupaca iskazane u prethodnim poreznim razdobljima kao porezno priznati rashod uključuju se u prihode, ako do trenutka nastupa zastare prava na naplatu nije postupljeno na način propisan u stavku 2. ovoga članka (stavak 1.). Vrijednosno usklađenje potraživanja priznaje se ako je potraživanje evidentirano u poslovnim knjigama kao prihod i ako su obavljene sve radnje za osiguranje naplate duga, pažnjom dobroga gospodarstvenika (stavak 2.). Smatra se da su obavljene radnje iz stavka 2. ovoga članka ako su potraživanja utužena ili se zbog njih vodi ovršni postupak, ako su prijavljena u stečajnom postupku nad dužnikom ili ako je postignuta nagodba s dužnikom, koji nije povezana osoba, prema posebnom propisu u slučaju
11. Odredbom članka 9. stavak 1. Pravilnika o porezu na dobit („Narodne novine“, broj 95/05, 133/07, 156/08, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 146/12, 160/13, 12/14, 157/14, 137/15, 115/16, 1/17, dalje: Pravilnik), propisano je da se prihodima razdoblja za koje se utvrđuje porez (porezno razdoblje), sukladno članku 5. stavak 1. Zakona, smatraju bruto povećanja gospodarstvenih koristi za isporučena dobra, obavljene usluge i po drugim osnovama u obliku priljeva ili povećanja imovine ili smanjenja obveza što ima za posljedicu povećanje kapitala do kraja toga razdoblja. Povećanjem kapitala smatraju se i sva izravna povećanja dobiti i svih oblika kapitala osim revalorizacijskih pričuva. S revalorizacijskim pričuvama izjednačavaju se i odgovarajuće pričuve za vrijednosna usklađenja financijske imovine, utvrđene po posebnim propisima.
12. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je kod tužitelja izvršen porezni nadzor o čemu je sastavljen zapisnik od 3. srpnja 2019., na koji zapisnik je tužitelj uložio prigovor, koji prigovor porezno tijelo nije prihvatilo i donijelo je ovdje osporavano prvostupanjsko rješenje. U vrijeme obavljanja poreznog nadzora tužitelj nije obavljao nikakvu gospodarsku djelatnost, već je u razdoblju od 2011. do 2017. primao zajmove od stranih fizičkih i pravnih osoba u svrhu financiranja projekta „P.“ u K., čiji je investitor trgovačko društvo M. t. d. o. o., te je primljena sredstva plasirao navedenom trgovačkom društvu. Također je utvrđeno da zajmodavci nisu utužili tužitelja nakon isteka roka povrata, a u vrijeme poreznog nadzora u poslovnoj dokumentaciji tužitelja nisu zatečene Izjave dužnika kojima tužitelj priznaje dug vjerovnicima. Tužitelj je naknado dostavio Potvrde završnog salda na dan 31. prosinca 2014., sastavljene 5. ožujka 2015., kojima se potvrđuje obveza u poslovnim knjigama prema A. N. u iznosu od 19.070,98 kn, D. G. u iznosu od 446.044,82 kn i D. Ž. u iznosu od 19.070,98 kn. Na dan zaključnog razgovora 19. lipnja 2019., tužitelj je predočio istovjetne potvrde za zajmodavce A. N. i D. G., nadopunjene datumom i potpisom zajmodavatelja, koje potvrde nisu uzete kao vjerodostojne jer nisu predočene tijekom poreznog nadzora, niti u trenutku prve dostave poreznom tijelu 13. lipnja 2019. i nisu sadržavale dokaz da je vjerovnik zaista i primio navedene izjave sa naznačenim datumom njihova sastavljanja (5. ožujka 2015.), dok potvrde završnog salda na dan 31. prosinca 2014., predane na dan zaključnog razgovora, također su ocijenjene kao nevjerodostojne obzirom da na istima nema potvrde primitka, odnosno suglasnosti vjerovnika o stanju salda na taj dan. Stoga, navedene potvrde porezno tijelo s pravom nije ocijenio vjerodostojnim kao izjave o priznanju duga vjerovniku u smislu odredbe članka 240. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da se zastara prekida kada dužnik prizna svoj dug.
13. Podnošenje novih „dokaza“ tek uz žalbu tužitelj je bio dužan opravdati u smislu odredbe članku 108. stavak 2. ZUP-a kojom je propisano da je u situacijama kad se uz žalbu iznose novi dokazi stranka dužna obrazložiti zašto te dokaze nije iznijela tijekom prvostupanjskog postupka. Dodatno, Sud želi ukazati tužitelju da se u činjenice bitne za oporezivanje, na temelju kojih porezno tijelo donosi porezno rješenje kojim se odlučuje o pravima i obvezama poreznog obveznika, „primarno“ utvrđuju temeljem vjerodostojne dokumentacije, a tek podredno i drugim dokaznim sredstvima.
14. Odredbom članka 66. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, dalje: OPZ), propisano je da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.). Bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.). Knjigovodstvene isprave koje su izrađene na papiru mogu se pretvoriti u elektronički zapis ako se osigura vjerodostojnost podrijetla, cjelovitost sadržaja i čitljivost od trenutka pretvorbe do kraja razdoblja propisanog za čuvanje knjigovodstvene isprave (stavak 3.). Smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 4.).
15. Dakle, iz svega navedenoga proizlazi da je tužitelj svoju dokumentaciju prvi puta dostavio poreznom tijelu putem elektroničke pošte, da su dopunjavane verzije istih dokumenata u preslikama, bez predočenja originala, zbog čega porezno tijelo opravdano smatra da se takvi dokumenti ne mogu smatrati vjerodostojnim, za što je poreznog tijelo dalo valjano obrazloženje.
16. Pri tome je Sud u prvom redu imao u vidu osnovno načelo poreznog postupka – načelo dokumentarnosti, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje dokazuju poslovnom dokumentacijom odnosno vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama koje porezni obveznik u postupku treba predati poreznom tijelu ili treba predložiti da se izvrši uvid u iste već tijekom poreznog nadzora, a najkasnije prilikom podnošenja prigovora protiv zapisnika o poreznom nadzoru.
17. Slijedom ovako izloženog stanja stvari Sud utvrđuje da prigovorima tužitelja nije dovedena u sumnju zakonitost akata koji se pobijaju u ovom sporu. Valja navesti da su prigovori iz tužbe istovjetni onima koje je tužitelj isticao i u tijeku upravnog postupka i na koje (prigovore) su se prvostupanjsko tijelo i tuženik očitovali u obrazloženjima svojih odluka, davši pritom jasne, precizne i na zakonu utemeljene razloge zbog kojih su iste ocijenili neosnovanima, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.
18. Obzirom da je Sud u sporu utvrdio da su porezna tijela pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje, na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenila materijalno pravo, a sve u zakonito provedenom postupku, te da tužitelj svojim navodima nije doveo u pitanje zakonitost pobijanog rješenja tuženika, to je tužbeni zahtjev na temelju članka 57. stavak 1. ZUS-a valjalo odbiti kao neosnovan te riješiti kao u izreci ove presude.
19. Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS- a.
U Rijeci 14. ožujka 2022.
S u t k i nj a
Danica Vučinić, dipl. iur., v. r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
